(i drugi (ne)nadoknadivi gubici)
Istina živa, nekoć sam se razbijao na koncertima po gradu… Danas ih tek posjećujem, još i rijetko. Ali nekad… Razbijeni djelići moga uma bili su toliko razigrani da su, ničim izazvani, sastavljali izvještaje s koncerata. Koje sam kvalifikacije imao za to? Nikakve. Sluha imam samo za žalopojke najbliže rodbine, a i to jedva ponekad. Nemam glazbeno obrazovanje, nisam nikad bio duboko u glazbi, samo sam plutao na površini poput govanca u moru. Pa ipak, kako sam radio za glazbene stranice VIP music i MTV Hrvatska, kako sam se po koncertima razbijao iz gušta, rekoh sebi, zašto ne bih? I tako je slonić upao u staklarnu!
Objavljene tekstiće marljivo sam pohranjivao, čuvao, valjda za uspomenu, možda da nahranim ego u periodima gladi… I u tom vam ćupu čuči ćuk. Spremao sam sve na tvrdi disk i smatrao to backupom. Koliko moraš biti glup, vjerojatno taman otprilike kao ja, da to smatraš sigurnim? Jedna jedina kopija na jednom jedinom disku? Moraš biti glup kao noć, znači kao ja, da internetske stranice na kojima si objavljivao te svaštarije smatraš besmrtnima, neuništivima. I da ćeš uvijek moći doći do tih svojih žbrljotina.
A onda se dogodi da tvrdi disk krepa nakon kratke i teške bolesti, a stranice nestanu iz života poput prve ljubavi… Gdje ti je sad backup, Giljeviću, sad si fucked up!
Pa se počneš tješiti time kako je možda i bolje da su tekstovi izgubljeni zauvijek jer su ionako bili za kitu. Tješiš se, ali negdje na kraju zemlje sivih stanica čuči dječačić i plače jer je ostao bez drage igračke…
Mnogo prolivenih suza kasnije, slučajno ili ne, zatrebala mi je informacija o podacima s mrtvih stranica za jednu sasvim drugu priču i svrhu. Nevjerojatno, ali glupsonu nisu odmah pali na pamet njegovi izgubljeni tekstovi! Uglavnom, obratio sam se svom dugogodišnjem prijatelju i magu od interneta Saši Škoriću (povelik broj razuzdanih pohoda na koncerte mogu zahvaliti upravo njemu!) koji mi je otkrio dragulj zvan archive.org! Čačkajući po podacima s mrtvih stranica za jednu sasvim drugu priču i svrhu, napokon sam se, pored drugih, sjetio sebe i svojih mrtvih tekstova pa rekoh tom tupavom sebi, zašto sreću iskušao ne bih…
Nisam pronašao sve, naravno, neke su stvari izgleda izgubljene zauvijek. Ali drago mi je da sam ipak spasio Geek on a Gig, rubriku koju sam izmislio i izvještaje s koncerata koje sam pisao za MTV Hrvatska. Nisu to veliki kritički osvrti, tek mali osobni doživljaji, ali mislim da imaju neku posebnost i draž. Možda se varam, možda nisam u pravu… Ali to nikako da si utuvim u glavu! Možda vama uspije. Samo vas molim, ne pokušavajte prije čitanja…
Geek on a Gig (godina je uglavnom 2009. s mrvicama 2010.)