A zar je to važno su u, nažalost, praznjikavom KSET-u pokazali da je (za potpuni uspjeh) važno imati duha i publiku koja za duhovitost ima sluha
10.11.2009.
Zaboravio sam: Kemijsku olovku. Za praviti bilješke tijekom koncerta. Sjetio sam se da bih mogao na blagajni KSET-a zamoliti da mi posude jednu. Naravno da sam je ponio sa sobom kući – em sam je fakat zaboravio vratiti, em je ne bih imao kome vratiti, blagajna KSET-a u ponoć je zatvorena. Sve ovo događalo se na koncertu Đubriva. Koncert A zar je to važno iskoristio sam da se riješim bremena kemijske olovke na duši.
“Molim vas dvije karte i vratio bih vam olovku koju sam posudio na Đubrivu”, rekao sam pokajnički.
Društvance u službenoj prostoriji za naplatu ulaznih pristojbi najprije me pogledalo kao da sam fosilna dvodihalica, a onda se blagajnik (a možda i još poneki lik iza stakla) srdačno nasmijao. Ako vam je ovakav uvod u izvještaj barem malkice bizaran, onda dobro. Bizaran uvod idealna je prethodnica bizarnom bendu. Mislim, bizarno funny bendu.
Uravnilovka: Rijetko kad dijelim tuđe mišljenje u zadnje vrijeme – mnogo češće pokušavam umnožiti svoje… Dakle, bilo je primjedbi – okej, možda su primjedbe u stvari bile “primjedbe”, no zvučale su mi kao primjedbe – da je album “O čemu sanja Adam Zemsta iz Triera” stilski šarolik do te mjere da mu je to u stvari mana, da ne kažem otegotna okolnost. Izvedba uživo, usudio bih se reći, pokazala je manu vrline. Dakle sav elektronički upliv, svu uvrnutost efekata, raspojasanu pop formicu, a ujedno i stilsku raspršenost progutala je tvrđa rock izvedba (uleti Dina Osmanagića poput “a sad ćemo se opet malo prisjetiti naših hc/punk korijena”, koji je non-stop potezao nešto iz plastične čaše i bio živahan & skakutav kao da je progutao pet mobitela s uključenom vibrom, dodatno podupiru tezu o rokačini). Nije to bilo loše, taj ozbiljniji gitarski rad na šaljivim temama, naprotiv, ali mi je potkraj koncerta počela nedostajati upravo ta šarolikost, duh te šarolikosti… I zato ja dajem prednost stilskoj raskalašenosti albuma pred uravnilovkom uživo, gdje se rock ravnomjerno rasporedio preko svih pjesama pa nijedna više toliko ne odskače stilom (i duhom, ako hoćete!), pa makar one bile punk-funk-rock predznaka, što inače obožavam!
Šaljivdžije svuda, šaljivdžije oko nas: Čekam da u svoj glazbeni pohod krenu A zar je to važno, bend zauzima pozicije, kreće “Krava pase”, kad, trka me frend (podaci o šaljivdžiji poznati Geeku): “E, gle, Kruno Jurčić na basu i Filip Brkić na bubnjevima!” Pogledam bolje (to bolje u stvari znači da škiljim, jer naočale na javnim mjestima ne nosim, a sve ne bi li ženskom svijetu bio dopadljiviji) i stvarno! Iz te daljine i s mojom laganom kratkovidnošću, sličnost zamalo da se i ne može nazvati slučajnom!
Prozvani glazbenici, nemojte se uvrijediti… Slobodno mi recite kad me sretnete u gradu da je pregažena kornjača za mene Brad Pitt. Pa smo kvit.
Ne volimo obrade… ali evo je opet: A zar je to važno, Dino zapravo, povjerio se publici kako ne vole izvoditi obrade… To je valjda bilo opravdanje da oderu “I wanna be a Dog” Stoogesa. Na kraju balade, a riječ je o drugom bisu, A zar je to važno iskrcali su i svoje viđenje od Majki rođene “Budi ponosan”.Ako ćemo biti cjepidlake, ukrcali su A zar je to važno i citat Bronskog Beata odnosno Summer hita “I feel love” koji su nakeljili na kraj “Kurtona”, ako se dobro sjećam…
A zar je to važno
goes Kultur Shock: novu provalu od pjesme, “Facebook”, trebao je,
kao, na pozornici uz A zar je to važno odraditi i književnik Robert Međurečan
(“Prodajem odličja, prvi vlasnik”).
“Bolestan je, pa eto…”, opravdao je razlog
izostajanja književnog prike Dino Osmanagić.
Koliko ja znam, svi su književnici na neki način bolesni,
nije to baš neko opravdanje…
Inače, što se pjesme tiče, narodnjak na blesastu fejsbuk
temu, pa sve u živoj rock izvedbi… Hit.
Slonovsko pamćenje:
bend je pored svojih apsolutnih klasika izvodio i neke meni (a valjda i
publici) neznane pjesme, a jedna mi se svidjela toliko da bih joj, da sam prorok,
odmah prorekao budućnost posutu zvjezdanim praškom za pranje radijskih etera…
Pjevušio sam refren uz A zar je to važno, i nije mi nakraj pameti padalo da
izvadim blokić i zapišem ga kemijskom olovkom (ovog puta vlastitom!). Tako mi
je sjeo da sam se uvjerio kako nema šanse da ga zaboravim! Naravno, nije počela
ni iduća stvar, a ja sam zaboravio gdje sam parkirao taj refren, u koju sam ga
ladicu mozga, tog izdajničkog organa, pospremio! Ostalo mi je samo to da je
nešto super a onda je nešto dobro, pa se onda to izvrne i onda je ono
drugo super, a ono prvo dobro… Za pozvizdit!
Fakat imam slonovsko pamćenje… uginulog slona. Čemu ono
služi, dovraga? Ispada da pamtim samo stvari koje sam zaboravio!
Hvala… Đenja… Skraćeno od doviđenja: Šteta što je škvadre na ovoj dosta kasnoj promociji duhovitog albuma bilo stvarno premalo. Bend s puno duha ne zaslužuje prazan KSET. Okej, nije to sad bio neki gig za pamćenje, ali nisam ni ja baš pamtljivi geek, pa mi ipak tu i tamo netko zaplješće… A A zar je to važno su zabavni, poletni i, na koncu, imaju daleko više kredita od mene. Ja čak ni stambeni nemam….
Geek on a Gig: Denis Giljević