Pulski bend pokazao je mišiće i dobrano natabao prisutne po ušima, iako se nismo pravili ni Tošama, a bome ni Badžama… ali to je i tako ona vrsta batina po koje se vraćaš!
20.11.2009.
Imam nekoliko olovnih plombi (vjerojatno još iz SFRJ), ali metalac nisam: ni metalac, ni nu metalac… Da sam mlađi bio bih tek malac koji voli dobru pržionu, možda bi me u okolini zvali i mulcem koji neće dobro završit’ jer, “grozna glazba je kriva”… E, a meni je ta “grozna” glazba i dan danas kriva za dobro raspoloženje. Zato Močvara, zato četvrtak, zato Popeye.
Dobar dan za dobru večer: Popeye je oko 22:30 prerezao vrpcu i otvorio koncert “Dobrim danom’, baš onako kako otvara i ‘Cijenu slobode’. Onda su skrenuli s puta i skočili na osmicu, a to znači ‘Svjetsku pušionu’. Bez obzira na redoslijed, večer je počela više nego dobro.
Zvučati svjetski: Nažalost, to više i nije neka prednost.Šteta, jer Popeye definitivno zvuče svjetski. Problem je nažalost u tome što danas mnogo svijeta na ovom svijetu zvuči isto tako svjetski… Trebalo bi im puno previše sreće – talenta za žesticu ne nedostaje. Ali evo, kako sam bio na Bizkitima u Varaždinu… Dajte Popeyu tu opremu i tu pozornicu i imate svjetski bend! Garant!
I dajte im publiku. U Močvari je bilo fakat premalo škvadre (150, max?). Je li kriv Johnny Winter?
Kaj te muči, Njofra: Nije Gianne ni tri stiha opalio, kad prilazi mi frend: “E, da frajer ima bolji glas, bili bi super…” “Kako to misliš”, uzvraćam mu uzrujano, “meni je to baš ful kul!” “Ne, nije”, nastavlja frend drviti po svome, “to je bed.” “E nije, to im baš daje onaj poseban štih!”, uporan sam ja.” “Ma ne daje…” “E daje!” “Ne daje!”, laje on. “Daje!”, režim ja.
I tako, volim-ne volim moglo je potrajati unedogled da nam se nisu grla osušila, pa smo odlučili bespredmetnu raspravu prekinuti s nekoliko gutljaja osvježavajućeg pića. Bit je, čini mi se – a to obično ispadne pozitivno – da taj, nazovimo ga i Zekoslav Mrkva, pomalo nazalni (meeeketavi, kako neki vole reći) vokal, ili voliš, ili ne voliš. Nema trećeg… a onda ni puno mudrovanja.
Tamara nije Obrovac: Tako je, ne samo da je miljama daleko od najvećeg jugoslavenskog promašaja koji je postao i simbolom promašaja, nego je njen ulet pun pogodak! “Delaj, delaj” je i u živoj izvedbi punokrvni hit i dobar putokaz kamo&kako dalje. Pametno korištenje istarske baštine u zvuku benda nitko ne može proglasiti nekakvom izdajom, što ti ja znam, pomognite mi, metala?! Što, budimo iskreni, cvatuća hrvatska metal scena ne bi imala mjesta za jednog brutalnog Alena Vitasovića zvanog Popeye? Okej, možda pretjerujem, ali kužite, ne? Zaboravimo načas teze i vratimo se temi.
Ulogu majke, umjesto Tamare, na pozornici Močvare odradio je Gianne, i to je bilo – mila majka! Inače, lijepo je, u tom smislu, bilo čuti i “Žmanjanu dicu” i “Spas” (s refrenčetom koji mi se u uši zapekao jače od ušne smole, ja ne morem a za vas ne bi zna, spasimo ča kot se ča spasit da)
Što reći drugo nego… Dečki, ISTRAjte!
Domaći benzin iliti kornfleksibilnost: Dečki su se najeli Kornfleksa i znaju sve. Točka. A kad se već forsira usporedba s Kornom kao što vojska forsira rijeku, moram reći da ja radije slušam – Popeye. Ne samo zato što je domaći benzin domaći benzin, nego zato što mi imaju taj neki posebni istarski štih (i spika, a i glazba u nekim stvarima). Kako vam, recimo, zvuči Pop-Korn kao naziv za popopayeni Korn?
Sve što sam htio čuti od Popaya a nisam se usudio vrisnuti: Inače, kad smo već kod ‘Domaćeg benzina’, s prvijenca su Popeye pod ‘Cijenu slobode’ prodali i ‘Punkitzu’ i ‘Che bellu cittu’, a možda i još koju koja mi je promakla… Ja sam se potajno nadao da će izvesti i mog pritajenog favorita, mog dark horsa, pjesmu ‘Nezaboravne greške’ koju vam sad i ovdje ne mogu otpjevušiti zbog refrena koji, bajdvej, ide ovako… Uf, zamalo me dobiste na foru.
Vrijeme prženja u vrućem klubu: oko 80 minuta (s bisom)
Lagano nas izbasirajte po ušima dok čekamo, ali slučajno: A i nije bilo baš lagano, baš… Sve je, jasno, počelo sasvim slučajno. Nezgodom. Slučajno je pukla, čini mi se, žica Zheeki na gitari (a možda je to onda ipak bila zheeca…). Kao, slučajno, dok je gitara bila na servisu, na pozornici ostaju samo bubanj i bas. Pa lagano daju gas. Jedan od boljih intermezza koji sam dobio, jelte, slučajno. I zato, hvala za slučajnost!
Sastojci ukusnog bisa: lagana Eurupa sa žešćim riječima (samo Fere na akustari i Gianne za mikrofonom, u sjedećem položaju, onako, kao na morskom žalu, vidi sliku u galeriji!), ‘Pobjednička’ i, po drugi put te noći, ‘Ukljukani klokani’.
Inače, palo mi je na pamet sad, a ne da mi se formalno otvarati novu temu (to vam je ovo kad pišem boldanim fontom). Dakle, primijetio sam kako kritika voli šamarati usporedbama s drugim bendovima. Pa tko baci jaču usporedbu, jača faca. Popeye tako već imaju usporedbe s Kornom, Limp Bizkitom i što ti ja znam… Kako sam ja Geek, a ne kritičar, i nemam snage da ikome opalim šamarčinu, tek ću baciti svilenu rukavicu izazova u obliku sljedeće teze:
Spora i teška ‘Pobjednička’, koja mi je i jedna od favorita kad spikamo o Popeye, nosi mi neki mračni plemenski štih i to mi je, onako, baš legenovski… Pa vi vidite!
Free-teza (ili slobodno prženje misli na laganoj vatri): Tko je frontman, a tko druga violina u Popeye? Dugokosi Fere figurira kao čovjek broj jedan svojim rafalnim repanjem, ali Gianne je zapravo taj koji svojim unjkavim zekoslavmrkvastim vokalom bend čini specifičnim na sceni… E sad, recite vi meni!
Ma da ipak ja, kad sam već za pisaćom mašinom… Možda je najpravednije reći kako su oba kita za mikrofonima zapravo ravnopravni, a to znači – frontmen!
Šala iz vedra neba: Što je to: masno je, ali nema kolesterola? Riff!
Dizala mi se kost na glavi: Da, lubanja mi je eksplodirala, više puta. Nisu me baš sve stvari bubnule – tko bi se to uopće i usudio očekivati – ali one koje jesu, jesu. Popeye ima mišiće. I prava je šteta što nije više ljudi te večeri došlo da ih se tresne u glavu.
Geek on a Gig: Denis Giljević
P.S. Za pomiješana imena članova benda ne odgovaramo!