Njemačka je medicina najbolja u svijetu, uči nas jedan film! Je li i glazba, pokušali smo naučiti od Rammsteina!
22.03.2010.
Koliko sam veliki fan i odakle mi pravo da pišem o njemačkoj industriji: u čudesno doba digitalnih formata i slobodnog branja glazbe s interneta kao da se radi o nezaštićenom voćnjaku, smatram da obožavam onaj bend čija dva originalna nosača zvuka posjedujem. Od Rammsteina imam jedan originalac. Dakle, nije da ih obožavam, ali volim ih. Posebno kad usisavam, perem suđe ili, nedajbože, peglam. S Rammsteinom u ušima smiješak mi je leden i radim kao stroj.
Malo nas je puno… Ili obratno: nemam pojma koliko je ramm-škvadre bilo, a nije mi se dalo kopati po drugim izvještajima i prepisivati… U svakom slučaju, fan-pit je bio ugodno popunjen, parter još malo ugodnije. One donje tribine su bile dobro popunjene, dok su gornje tribine bile praznjikave izuzev sektora lijevo i desno od pozornice. Koliko je to? Ne više od 10 soma?
Pojedinost koja vam neće trebati ni u jednom kvizu: ja sam bio na gornjoj tribini lijevo (morao sam ići na varijantu besplatne karte jer sam se zaboravio akreditirati, koja katastrofa!). Ponio sam naočale, ali mi je malo žao bilo što nisam uzeo i bakin kazališni dalekozorčić. Rammstein bi mi tada u očima bio još veći bend.
Zvijezda večeri koja nije zasjala na pozornici: nije Danica, ali je Janica! Primijećena je u neposrednoj blizini šanka kod ulaza A. I naša najbolja skijašica voli Rammstein?
Combichriste, bože: Ludi norveški industrijalac i tri divljaka okružena svojim instrumentarijem na platformama koji su tresli, lupali i udarali pola sata, bili su sasvim dobra glazbena podloga punjenju dvorane. Pokušao sam prije koncerta proučiti opus Combichrista iPod metodom učenja, ali ili ja nisam bio dobar učenik, ili ta bučna industro-elektrika ipak nije dovoljna da mi protrese žicu i upali žaruljicu. Predavanje uživo, za vrijeme kojeg su s pozornice frcale palice i letjele plastične bočice, bolje mi je sjelo, počeo sam i bubnjati nogama, a na kraju sam i ponosno zaključio: «Fuck that Shit», pa ovu pjesmu znam! Mislim da bih za to mogao dobiti dvojku od Combichrista, a ja njemu upisujem trojku. Ajde, tri do četiri, i to zbog grudanja činelama na kraju nastupa koje su upriličili dva zla bubnjara.
Riffalna paljba: A onda i Rammstein. Riffalna paljba trajala je, gotovo bez prekida, sat i četrdesetpet, tu negdje… Svojevrsnim primirjem mogli bismo proglasiti izvedbu «Frühling in Paris» kada se Lindemann uživljava u ulogu postapokaliptične Edith Piaf.
Gdje Rammsteina ima, i vatre i dima ima: vrelina vatrenih salvi koje su ispaljivali i ljudstvo i tehnika strateški razmješteni po pozornici, mogla se osjetiti sve do zadnih redova gornje tribine… Vatrenu stihiju koja je s vremena na vrijeme harala pozornicom, audiovizualno popraćenu eksplozijama i vatrometom, ne bi uspjeli obuzdati ni oni specijalni timovi koji su gasili zapaljena naftna polja po Iraku… Sjećanje me povelo na put mnogo godina unazad, kad su u Tvornici gostovali In Extremo, ekipa koja u istom loncu kuha i metal i srednjevjekovne germanske popevke… Dečki su pored buke napravili i pravi cirkus, žonglirali, gutali vatru… Rammstein, zahvaljujući finim parama koje plaćaju scenske rekvizite, u usporedbi s inextremistima ne da su ljudi koji gutaju vatru, nego su zmajevi koji je bljuju!
Rat za vatru: počeo je već s trećom pjesmom, «Waidmanns Heil».
Umjesto intermezza, njemački, ultimativna lekcija: Kreatur muss sterben – stvorenje mora umrijeti («Waidmanns Heil»)
Pjesma s najviše ruku u zraku: «Du riechst so gut»
Pjesma koja se orila iz najviše grla: «Du hast»
Moj Rammstein live favorit: «Weisses Fleisch» – obožavam rojeve napaljenih cvrčaka koji u toj pjesmi izlijeću iz gitara!
Ejakulacija na «Pussy»: rammsteinovci usred izvedbe kontroverznog singla (ako je nekom uopće pornjava kontroverzna…) izvukli topče na tračnicama, neku prilagođenu i umanjenu inačicu Debele Berte, pa udarili bljuvati neku bjelkastu «pjenu» po prvim redovima fan-pita…
Liebe ist fur alle… : O da! Rammstein je čak osam stvari s aktualca ostavio u Zagrebu. Rammstein nisu ofucani da bi morali ići uokolo i grijati se na staroj slavi izvodeći bestofove, u naponu su snage i imaju friško djelce, ali da novi album nije ustvari albumče i pol, pravi grom i pakao, bila bi katastrofa da pola koncerta pojede pritisak da se promovira. Ovako – mljac!
Šou su otvorili «Rammliedom» – a bolje otvaranje i potez kojim se publiku dovodi u mat poziciju ne bi uspio smisliti ni Kasparovljev tim! – dok je zadnja «ljubavna», treći singl i paradigma svega onog što Rammstein nazivaju tanzmetalom, «Heifisch» pala u drugom bisu! Ne možeš na to hedbengat, tu moraju raditi kukovi, trbusi poskakivati, a ruke plesati kao kobre na frulu! A to nije nimalo rokerski, kamoli metalno. Nadam se da me nitko nije snimio, inače će mi reputacija nestati brže od plaće…
Četiri elementa od kojih je sastavljen svijet Rammsteina: Vatra, Dim, Riff i Kič. Peti element stvar je svakog pojedinca i dodajte ga sami, poput začina, prema ukusima i željama.
Set-lista ne blista?: uvijek će se naći netko s primjedbom. I ja bih volio da sam još čuo i «Heirate mich», i «Rammstein», i «Sehnsucht», i «Wo bist du», i «Ohne dich», i… Naljutit ću se tek onog dana kad će svirati puna četiri sata, a izostaviti «Mein Teil». Ovako, to je bilo baš približno to.
Neue Slowenische Kunst vs. Neue Deutsche Härte: 0:1 na uzvratu u 21. stoljeću. Vjerojatno su Nijemci skužili Slovence, pogledali se u ogledalo i rekli: «Pa neće nas valjda Slovenci šiti u stvarima s kojima se mi rađamo!» I pola pobjede već je bilo u džepu.
Kad naš brod plovi, plovi, vaša ga ruka lovi…: I inače to rade na koncertima, reče mi frend. Dakle, Lindemann se tijekom prvog bisa otisnuo gumenjakom u otvoreno more uzburkanih fanova u fan-pitu. Dok je brodić, na trenutke i nesigurno, plovio ka pučini, iz ruku ramm-frontmana isplivala je, pogađate, hrvatska zastava… Val oduševljenja bio je neminovan iako meni zastave već pomalo idu na jetra. Trebali su izvući njemačku, to bi se u najmanju ruku očekivalo od benda koji slovi kao provokativan. No pustimo sad stjegove. Ono što me zabrinulo bila je činjenica da čamčić s Lindemannom plovi prema propasti – prolazu koji je između privilegiranih fan-pitiespijevaca i onih umjerenijih fanova zjapio kao da ga je otvorio sam Mojsije. Kako i zašto je došlo do pravovremenog okretanja gumenjaka s Lindemannom i njegovog vraćanja na pozornicu, ostala mi je nepoznanica. U svakom slučaju, naš junak nije pao nego se sretno vratio svome jatu.
Uze mi «Engel» završnicu iz usta: poludio sam! A taman si rekoh kako imam genijalnu završnicu izvještaja iliti poantu – «Ich will» je zadnja pjesma, ja sa škvadricom urlam riječi pjesme Ich verstehe euch nicht (ja vas ne razumijem)… Kakva genijalna poanta! A onda oni izađu i opale mi »Engel»… Bravuroznu završnicu morao sam zaboraviti, a utjehu pronaći u ultimativnom kiču, vatrenim Lindemannovim anđeoskim krilima…
Metal for the Masses: Koga briga je li to što rade Rammstein art ili pak običan fart. Njih nije briga, čini se. Ja bih rekao da je fart. F-art, da ne budem bezrazložno pregrub, ipak ih lajkam. Ali f-art koji se daleko čuje. I ja ga volim čuti. I vidjeti. Oni su nešto poput bombardera. Dođu, istresu svoje, odlete dalje. Bez puno priče, čak i bez kontroverze, barem što se Zagreba tiče. A mase dolaze. Mase slušaju. Mase se prazne, kao munja. Mase odlaze zadovoljne. Čak i kad je ulaznica plaćena – masno.
Masno odbrijao: Denis Giljević