Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit’ sreću svu, kad si sretan ti poslušaj Kultur Shock!
21.11.2009.
Čišćenje vlastitog dvorišta, ponajprije: Ne na jednom mjestu čuo sam ili pročitao konstatacije kako je album ‘Integration’ koji dolaze promovirati Kultur Shock loš, a na najmanje sam jednom mjestu pronašao i da je smeće. E sad, meni nije smeće. Najlošiji od kulturnjaka jest, ali smeće nije. Čak i da jest, objektivno (ali objektivno, glazbu ionako doživljavamo subjektivno), neću to nikad priznati! Jer ako je album smeće, onda je moj cede plejer kanta… A ako je moj cede plejer kanta, onda sam ja jadnik koji kopa po smeću… A to biti neću!
Sad ću se čak drznuti i uzurpirati malo prostora kako bih citirao jednog neznanog junaka, smetlara iz kvarta oko Kvatrića, heroja ulice. Citirajući ga, istina, donekle uskačem u vlastita usta, ali neka.
‘U svakom se smeću mogu pronaći dobre stvari. Ponekad i smeće krije mrvu sreće. Stvar je samo u tome koliko duboko si spreman gurnuti ruku.’
Izvješće Državnog zavoda za aproksimativnu statistiku: osamstotinjak duša u Tvornici, je li to moguće? Možda koja više?
Kralj na čelu kolone: Ako si kralj, normalno je da ćeš stati na čelo kolone, a ne se poput ovih današnjih generala-nikogovića skrivati u pozadini, iza vojske topovskog mesa. Glava i brada Kultur Shocka Srđan Jevđević pozvao je okupljene na juriš u totalni dernek pjesmom “King (for today)”.
Integracija novih stvari u probrano društvo kult(ur)nih: Govorim o izvedbi uživo… ‘Build a Wall’ i ‘Guerilla’ nisu (još) dobro podnijele integraciju, integracija ‘Balcchanalije’ nikad nije ni dolazila u pitanje, ‘Holy Day’ i ‘Country Mohammed’ dobile su zelenu kartu… ‘Lazy’ mi malo radi na crno, ali zažmirit ćemo, pa…
Kult(ur)ni repertoar? Ne pitajte… Mrak mrakova! Ireverzibilna integracija u dušu zagarantirana!
Kad ‘Zumbul’ ne cvate: Srđan je – a i inače je jedna od glavnih odlika Kultur Shocka koncertno preoblikovanje studijskih pjesama u čuda i čudesa uživo, preporučam kao školicu slušanje ‘Live in Europe’ – ‘Zumbul’ znao pretvoriti u desetminutni šou za žile rezat’… U Tvornici, šmrc, ‘Zumbul’ nije procvao na taj, pravi način. Okej, procvale su neke druge stvari, pomalo i neočekivano, ali svejedno mi je nekako najviše žao ‘Zumbula’…
Calimermageddon – nepravedna bitka između violine i saksofona: Violina je dominirala, u svakom pogledu, a sax je bio malo pritajen mom načetom uhu. A čak je i Jevđević to potencirao te u većem dijelu koncerta više pažnje poklanjao (nemojte sad to shvatiti kao očijukao, molim vas!) maloj ali temperamentnoj prvoj (i jedinoj) violini benda, mislim da se Paris zove… Potkraj koncerta ipak je ispravio očitu nepravdu, pa zaigrao i sa saksofonisticom.
Bosniše Kultural Inkvizišn: Imao sam dojam da Jevđević naprosto uživa da sa svakim novim koncertom koji održi na Balkanu ili u balkanolikim zemljama još malo rastegne napaćeni samoglasnik na svojim spravama za pjevanje, pa i u pjesmama umočenim u falšengleštinu, i onda još po njima oplete gore dolje kao nestašni klinac po penjalici. I fakat izgleda da posebno uživa u tome. Nesumnjivo, uživa i publika. Ruke su u zraku, a i poneka je žena u zraku… Ne nije još došlo do toga da čarolija Kultur Shocka baš baca u toliki trans da žene levitiraju, nego je trik uglavnom u čvrstim ramenima (njihovih) momaka.
Ali ne samo to! Jevđević se ne libi još i kolegice Amerikanke navabiti da čine isto… pardon, nešto slično… Kad je mala Amy od saksofona oplela, krenulo jest kao ono poznato zavijanje koje podmeće požar u duši, pa ruke sunu uvis kao plamen, ali je na kraju sve otišlo u škripu i cviljenje. No ekipa je to objeručke – objeručke? – objeuške prihvatila.
Kobayashi, ko’lko tražiš za sat japanskog: Mnogi su prije koncerta strepili, pitali se sa zebnjom: “Nakon odlaska japanskog cara, malog Hirohita bas gitare Mase Kobayashija, tko uopće može preuzeti tako odgovoran zadatak kao što je otpjevati krucijalni dio pjesme ‘Horse Thief’?”
Satovi japanskog očito su upalili i u ulozi Amerikanke na privremenom radu u japanskim stihovima pjesme vrlo se dobro snašla saksofonistica Amy Denio.
Koga nema, bez njega se može: Naravno, to ne znači da nam nisu nedostajali M&M, Mario B. i Masa K…. Zagreb su zato prvi put u svom životu vidjeli živahna violinistica (Paris?) i novi bas meštar (Guy Davis?).
Care, care koliko ima sati ili anti-time machine: Kad Kultur Shock ubaci folkmetal mašinu u turbopunk brzinu, kad zalaju gypsyći koji žive u violini, vrijeme jednostavno postane irelevantan faktor. Svirali su preko sat i pol, to je ziher.
Nikud vi ne idete: Iako je Jevđo obeznanjenima obznanio kako Kultur Shock kreće prema Istanbulu via Split (sviraju dupli gig u Quasimodu), ljudi im jednostavno nisu dali da zbrišu bez nekoliko putnih. Bis prvi razgalio nas je pjesmama ‘Holy Day’, ‘Istanbul’ i ‘Hashishi’, s bisom drugim smo popili ‘Mastiku’, ‘Lazy’ i ‘Da Ye’, a bis treći svanuo je ‘Zorom’ u pola noći, koju su kulturshockovci izveli a capella, zagrljeni i neodvojivi poput Balkana.
Uvijek ostavljaju bez daha, nikad bez sevdaha: Kultur Shock, kad iz studija izađe na pozornicu, jednostavno više nije isti bend. Kružna plastična pločica ipak ne može na pravi način sačuvati esenciju revolucionarnog sevdaha (oprostite na izrazu). Sve što eventualno uprska u studiju, bend do savršenstva dovede na pozornici. Svaki promašaj forme pretvori se u prebačaj norme… A to ostavlja škvadru bez daha. I zato, Kultur Šoče i Srđane, njegov oče, budite mi još dugo dugo zdravo i – uživo!
Geek on a Gig: Denis Giljević