Njuze

Knjižnica Tina Ujevića – jedina u gr(a)du Zagrebu u kojoj možeš posuditi “Iskr(ivlj)enu (pri)čeljad”

U Ulici grada Vukovara 14 postoji kuća u kojoj se, uz tisuće drugih knjiga, kao u tramvaju, gužva i “Iskr(ivlj)ena (pri)čeljad”. Ovo je goloruka, nenaoružana informacija, ne morate odmah juriti na Trešnjevku kako bi se dočepali tog redneck-djela i do večere ga slistili iako je danas, 4. travnja 2026. baš neki vedar dan, savršen za izjuriti van. Eto, ne želim da mi u 21. stoljeću živite u neznanju.

A kad smo već kod znanja, saznajte onda još i ovo: Knjižnica Tina Ujevića ujedno je i samo jedna od dvije knjižnice u Hrvatskoj (druga je Općinska knjižnica Hrvatska sloga Gradac) koja u svojoj papiriznici posjeduje ovu raskalašenu zbirku mojih iskr(ivlj)enih zgodica i nezgodica.

Jelena Simonović Dilber, o zbirci, u par riječi:

U 32 priče, koliko se sabralo u zbirci, dat je niz „zrcalnih spika“ koje pisac u gluvo doba noći pokušava da zapiše, obuzdavajući sopstveni mozak, to „podmuklo smeće“, u pokušajima umetanja u ogradu inspiracije a ruku, „lijenu gaduru“, u pokušajima sljubljivanja sa tastaturom. U „fino mlevenim zrnima istine“ koje bole i onoga ko ih ispljune i onog ko ih proguta, on će, kao i bilo koji drugi pisac kome slučajni posmatrači dobacuju da je ništa drugo do „iskrivljena pričeljad“, ipak uspeti u svom zadatku i ispisati priče o ljudima, situacijama i celokupnom društvu na sebi svojstven duhovit način, sa prstohvatom cinizma i bogatom oštroumnom i domišljatom količinom igre reči, dvosmislenim značenjima i simboličnim imenima.

Upravo je zbog ovih osobina Denis Giljević poseban među humorističkim piscima. Svakim ispisanim redom on dodaje još po jednu šalu i dosetku, ma koliko situacija o kojoj piše bila nelagodna, a znamo je i sami jer smo nebrojeno puta bili zarobljeni u redovima birokratskih ralja šaltera, banaka, zdravstvenih institucija sve do raznoraznih uzjogunjenih automata, nasrtljivih kol operatera i pripadnika policije ili obezbeđenja sa mozgovima na nivou psa čuvara. Ismevanjem njihovih mana, koji posebno kulminiraju u međuljudskim odnosima, nema onoga ko se neće nasmejati pa možda čak i zdušno navijati da se ubogi mučenik, poput Egona Drugoje, preobrati u čoveka sa kičmom i jezikom, pa napokon „presloži“ olujne udare agresije i nevaspitanja šalterskih službenica pokazujući im da ravnoteža klackalice „plašta moći“ malog čoveka lako može pretegnuti na tuđu stranu. Ili doskoči svakoj ograničenoj uniformi koja tekst svog poziva uči „bez razumevanja“.

Put oko svijeta u 40 (i kusur) rana

Lift, kratke priče

2004. godine tri priče, “Punk Star”, “Heavy Metal Star” i “Deset koraka za devet poslovica i jednu poantu” provozale su se zbirkom “Lift”, ukoričenom posljedicom Monitorovog natječaja za kratku priču.

2004. godine priča “Redovi” ulazi u orbitu istrakonske zbirke sf&f priča “Bolja polovica”.

Bolja polovica, sf&f priče
Ispod i iznad, sf & f priče

2005. godine priča “Pljačka stoljeća… dvadeset i petog” slijeće u istrakonsku zbirku sf&f priča “Ispod i iznad”.

2006. godine priča “Welcome to the Future” otima prvu nagradu i iskrcava se u istrakonsku zbirku sf&f priča “Sami na svijetu”.

Sami na svijetu, sf i f priče
Krivo stvoreni, sf & f priče

2007. godine priča “Na kraju radnog vremena” mažnjava drugu nagradu pa je uhvaćena i zatočena u istrakonskoj zbirci sf&f priča “Krivo stvoreni”.

2008. godine tri priče, “Kasno je za žalbu”, “A kakve poruke šalješ?” i “Možeš li to shvatiti?”, vrše invaziju na istrakonsku zbirku sf&f priča “Dobar ulov”.

Dobar ulov, sf & f priče
Parsek, naslovnica

2008. godine pomalo nerazumljiva priča “A vremena napretek” naišla je na razumijevanje uredništva te je objavljena u stotom broju Parseka.

2009. godine priča “Mamina spilja” ugledala je svjetlo stranica 110. broja časopisa Parsek. 

Parsek, naslovnica
Treća stvarnost, zbirka sf & f priča

2009. godine priča “Koliko vrijedi Dobrica Dabar” zavređuje mjesto u istrakonskoj zbirci sf&f priča “Treća stvarnost”.

2010. godine, u zadnjem pohodu na neku sf&f konvenciju, priča “Police” zavrtjela se u središtu istrakonske zbirke sf&f priča “Dimenzija tajne”.

Dimenzija tajne, sf & f priče

Šest naizgled šupljih godina nije progutala crna rupa nego kojekakva piseruckanja pričica, kolumni i osvrta za raznorazne portale. U tom periodu stvoreno je meni možda najdraže i najupečatljivije klupko priča “Mali Mak i ja? To! (pričice i pričuljci s malo oca, malo sina i… s puno duha)”. Još uvijek se potajno nadam da će netko imati volju objaviti tu slatkičku zb(i)rku punu emocija i službeno, do tada (što vjerojatno znači nikada)… Štancat ću je sam.

2016. godine priča “Bilješka o pizdcu” utrpala se među najuspjelija ostvarenja natječaja udruženja Oksimoron iz Beograda (tema “čovjek bez osobina”) i ispunila par stranica zbirke “Ljudi bez osobina”.

Ljudi bez osobina, naslovnica
Pišem ti priču, zbirka priča

2016. godine priča “Lakše se s neprijateljem dogovoriti nego sa starim” ušuljala se u finale natječaja GK Samobor “Pišem ti priču” te je osvanula u istoimenoj zbirci.

2016. godine pjesma “Kad ti kažu” pjevala je svoje na natječaju PS portala i objavljena je u zbirci “Petrinjske staze”. Iste je godine zapjevala i otpjevala svoje i u zbirci “Kaži mi ko si”.

Petrinjske staze, zbirka pjesama
D.G., pjesmuljator

2016. godine pjesmuljažica “Da si… (alternartivno: da je pubertetka muško, zvala bi se Duško)” na silu se skrasila u zborniku “Najveće ljubavi XXI veka”.

2016. godine “PRIČA O BROKERU I NJEGOVIH SEDAMSTO MALIH DOLARČIĆA” zaradila je posebnu pohvalu na natječaju za kratku priču „Sloboda“ stranice Blacksheep.rs.

Priča “RTN”, ne baš sasvim rutinski, dogurala je do šireg izbora istog natječaja.

D.G., pišikućipropalitet
D.G., lezilebović ili pišipogačić?

2016. godine priči “Milica” smilovalo se nebo pa je uzašla u zbirku НАЈКРАЋЕ ПРИЧЕ 2016 izdavačke kuće Alma.

2017. godine “PLAČIPRIČA SSS (SA SRETNIM SVRŠETKOM)” sretno je završila u zborniku “Hod po muzici”.

Hod po muzici, zbirka priča
D.G., književnik ili kinjiževnik?

2017. godine priča “Čovjek u moru (poznata priča o kraju bogate tradicionanije)” uplivala je u veliko finale natječaja za kratku satiričnu priču GK Slavko Kolar iz Čazme, a zapljusnulo ju je i par dodatnih pohvala jednog člana žirija.

2018. godine priča “Vojnik na granici (fantazije) / Kad domovina zove” pokušala je riječima osvojiti nagradu Prozni nar Udruge za proizvodnju kulture “Zvona i nari” iz Ližnjana, ali njeno je napredovanje zaustavljeno u velikom finalu.

D.G., pišipetlja
D.G., spiskaralo

2019. godine priča “Skrivača” uočena je među odabranima na natječaju za kratku priču 357 (priče od točno 357 riječi) regionalnog časopisa za književnost Književne vertikale.

2019. godine priča “Građanin drugog reda (do mora)” osvojila je 21 bod (od 30 mogućih) na Međunarodnom natječaju za kratku priču časopisa za književnost Kvaka, što će reći, ajmo reći, da je u pretposljednjem vagonu posljednjeg vlaka ušla u finalnu stanicu te je objavljena na stranicama časopisa.

D.G., parapiščić
D.G., slobodni slovoslikar

2019. godine priča koju ne želim imenovati popušila je pobjedničko postolje na natječaju koji ne želim imenovati, a sve zbog moje naivne i nevine pogreške i nemilosrdnog žirija.

2019. godine “Zadnja priča o caru Miksi prvom” raspričala se u zbirci АЛ’ БАШ НАЈКРАЋА (Најлепша остварења са ХVIII конкурса за најкраћу кратку причу) izdavačke kuće Alma.

D.G., literatar
Nekazano, naslovnica

2019. godine omatorjela priča o matorom, “Lakše se s neprijateljem dogovoriti nego sa starim”, dobila je još jednu priliku za objavljivanje, zadovoljila je kriterije časopisa za kulturu i umjetnost “Nekazano” iz Bara te je na licu časopisa i objavljena.

2021. godine priča “Ti i takvi dani” osvanula je među odabranijima (njih 25) na natječaju za kratku priču “505 sa crtom” (priče od točno 505 riječi) regionalnog časopisa za književnost Književne vertikale i objavljena je u istoimenoj zbirci.

505 sa crtom, zbirka priča
D.G., pisaći mašinovođa

2021. godine priča “Imunitet” zarazila je zbirku ПРИЧА СТАРОГ ИГУМАНА (Најлепша остварења с I конкурса за причу) izdavačke kuće Alma.

2021. godine priča “SkroMan” skromno je izvirila iz zbirke У ДАНАШЊЕ ВРЕМЕ (Најлепша остварења са XX конкурса за најкраћу кратку причу) izdavačke kuće Alma

D.G., zagrebački davitelj rečenica
Split Mind br. 19, naslovnica

2021. godine posebno mi je bilo drago što je priča “Ništa posebno (jednom nogom u gungulagu)” završila u Split Mindu, časopisu za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

2022. godine priči “Bog uzima, bogat daje” dodijeljena je 3. nagrada natječaja za kratku satiričnu priču Nušićijade u Ivanjici te je objavljena u festivalskoj zbirci “ЧИНИЈА СМЕХА”.

Majica i diploma, zbirka priča je negdje na polici
Pjesnik - svjetionik 5, naslovnica

2022. godine pjesmuljica “Dajem ti riječ” ostavila je kakav-takav trag na stranicama festivalske zbirke “Pjesnik – svjetionik 5”.

2022. godine pjesmičak “Olujna” smirio se na stranicama zbirke “Šaputanje lipe”.

D.G., stihoklepetalo
Iza uma II, naslovnica

2022. godine odlučeno je da fantasatirični pričuljak “Odluka” bude dijelom zbornika književne fantastike “Iza uma”, 2. dio.

Neko je pritisnuo dugme, naslovnica

U lipnju 2023. godine netko je pritisnuo dugme i moja je pričica  zauzela pozu 96 i prigrabila si jedan list zbog kojeg je posječeno stablo. Mi kinjiževnici (i oni koji se tako osvećuju) nećemo vas prestati kinjiti sve dok ne upropastimo i sebe i svijet.

Moja uzdanica, 96. stranica

2022. godine pričvajz “Muholovka” uhvaćen je u velikom finalu Natječaja za nabolju satiričnu priču koji je organizirala Gradska knjižnica Slavka Kolara Čazma.

D.G., pričtić na licu hrvatske književnosti
Iza uma III, naslovnica

Početkom studenog 2023. godine pričvajzi “Samoća” i “Ljubav… Je(bo) rat” udomljeni su u zborniku književne fantastike “Iza uma”, 3. dio.

2023. godine priča “Roni Suzić u petlji prevrtljivosti” pobjeđuje na Natječaju za najbolju dječju priču Gradske knjižnice Solin. Priča se s još 15 najboljih skrasila pod koricama zbornika koji joj je ujedno i imenjak.

Poziv na promociju, GK Solin
D.G., pričovni bezbojnik

2023. godine priča “A.S. Pitanje je… Ima li taj čovjek duha?” odgovorila je upadom u veliko finale Natječaja za kratku satiričnu priču Gradske knjižnice Slavka Kolara Čazma.

2024. godine priči “To će biti taj dan” na dan 2. srpnja dodijeljena je u Karlovcu druga nagrada Natječaja za kratku priču Zlatko Tomičić. Priča je objavljena i u Karlovačkom tjedniku.

Pronađi (tog) nekog drugog na fotki!
Književne vertikale i obrisi moje male

2024. godine priča “Dobra stara novogodišnja” uvukla se pod korice jubilarnog dvobroja Književnih vertikala, regionalnog časopisa za književnost.

Nekad u rujnu 2024. godine poslao sam p(ak)et objavljenih & neobjavljenih pričica na VII međunarodni festival književnog stvaralaštva FELIS. Niti mjesec dana kasnije stigla mi je iz Lazarevca vijest o drugoj nagradi u kategoriji proze.

Pozivnica za svečanu dodjelu nagrada na kojoj se nisam mogao nacrtati (kad spominjem crtanje mislim na dodjelu, a ne na pozivnicu)
Naslovnica zbirke

Brk 2024. godine ostat će omašćen i trećim mjestom na natječaju “Zagrli Zemlju pričom” koji je organizirala Narodna knjižnica Petar Preradović iz Bjelovara. Priča koja je snažnim zagrljajem dogurala do trećeg mjesta zove se “Evolucija”. Zbornik možete preuzeti ovdje.

U listopadu 2024. godine iz tiskare ispada 21. broj The Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta grada pod Marjanom. U njemu se, na moju veliku radost, koprcaju i jedan moj pjesmućak “Inteligentni optimizam” i jedan, također moj, pričvarak “Mjesto nesreće”

Naslovnica 21. broja časopisa u kojem se našlo malo mista za malo mojeg poetsko-proznog urnebesa
D.G., proizvođač nesla(v)nih pričvaraka

2024. godine moj kratki prozni pripravak “Debilna kartica (teksta)” (str. 99) upada u kotlić najkraćih priča 2023. godine koji je iskovala izdavačka kuća Alma

2024. godine moj kratki prozni iscjedak “S kišom u džepu” (str. 28) zaplivao je u bazenu najljepših ostvarenja XXIII konkursa za najkraću kratku priču koji je pričuljcima napunila izdavačka kuća Alma iz Beograda.

Krov ispod kojeg živi i moja priča
Meke korice za tvrdu priču

2025. godine moja kratka priča Pirova otputovala je e-mailom na natječaj, a vratila se malo manje Pirova u tiskanom zborniku Najbolja kratka priča Pirota 2025 u izdanju Doma kulture Pirot. Povod? 26. sajam knjige i grafike. A ime priče je… “Svačija budala”.

2025. godine, drugoplasirana priča (“To će biti taj dan”) prošlogodišnjeg izdanja Natječaja za kratku priču Zlatko Tomičić obasjala je Svjetlo, časopis Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu.

I bi priča u Svjetlu!
Lik koji piše glupe priče, ali ih nema živaca slušati!

2025. godine “Glupa priča” pohvaljena je na karlovačkom natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić, a objavljena je na stranici Književnog kruga karlovac i u Karlovačkom tjedniku.

2025. godine priča “Na staklenim nogama i bez mašte” ušuškala se pod koricama zbirke КОМЕШАЊЕ, ОЖИЉАК (Најлепша остварења са XXIV конкурса за најкраћу кратку причу) izdavačke kuće Alma. Priča se nalazi na 46. i isključivo na 46. stranici zbirke (mudri će zaključiti da nije dugačka), a može se pročitati (ne, neće se pročitati sama!) ovdje.

Naslovnica s pola lica
Pišem ti priču za finale, 2. put!

Jesen 2025. godine donosi mojoj “Umornoj želji i upornoj znatiželji” finale samoborskog natječaja za najbolju kratku priču i nekoliko lijepih riječi Jelene Zlatar Gamberožić, članice troglavog žirija. Priča se početkom 2026. nastanila i na njezinom literarnom web prebivalištu, citajmi.org.

U proljeće 2026. godine propupala je na mojem licu radost zbog osvajanja zlatne medalje zlatnog sjaja na natječaju za najbolju kratku kriminalističku priču koji je sklopu Tjedna Agathe Christie organizirala Knjižnica Sesvete. Priča se odaziva na ime “Prvi put Kristićka prašta”.

Natječajanka na kojoj sam popio prvu nagradu!

“(60) MINUTA ŠUTNJE”, Giljina nova zbirka. Naklada? Tri primjerka!

Iz grčevitog je Giljevićevog stiska ovih dana izmigoljilo lažno drugo, pravo pravcato ilegalno izdanje zbirke njegovih patuljastih pričvajza, “(60) MINUTA ŠUTNJE“. Pričuljke i pričvarke s malim brojem znakova kratke, ali teške (monu)mentalne bolesti izdala je Giljotinatočkakom, malo poznata izdavačka kuća bez temelja i krova s kojom je Gilja u delikatnom spolnom odnosu već dugi niz neplodnih godina.

Zbirku “(60) MINUTA ŠUTNJE” gradi ravno 60 masnih pričtića, a čitanje svakog pričtića može se stisnuti u maji, maji, ma mićini isječak vremena, milu i dragu minuticu – cijela zbirka nije vas sposobna daviti više od sat vremena!

Iako se po zbirci muva više stručno procijenjenih i na papir osuđenih pričučavaca (“Milica”, “Skrivača”, “Zadnja priča o caru Miksi prvom”, “SkroMan”, “Debilna kartica (teksta)”, “S kišom u džepu”, “Na staklenim nogama i bez mašte”), najjači adut zbirke je pričičak “849,99 znakova s prazninama” (klikneš na poveznicu i priča ti proleti pred očima!) koji se 2025. godine uhvatio za 2. mjesto Natječaja za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega.

Zbirku možete nabaviti na svakom uglu na kojem se sudarite s autorom zbirke.

Cijela cjelcata naklada na jednoj fotografiji!

UMJESTO PREDGOVORA I GROMOGLASNOG KUKURIKURČENJA, JEDNO TIHO KUKURIKUKANJE DOMAĆE PIŠČADI

Nadripiscu koji često govori zidovima, a još i češće piše po njima, možda bi bilo bolje da šuti. Za šutnju se govori da je zlato pa se parapisac, s pravom, plaši da bi se mogao obogatiti. Biti bogat nije u skladu s vjerom našeg nazovipisca u ono što radi. Imutak se, čak i u našeg olfopisca, mjeri duhom, a ne zlatnim ruhom. Zato on malo laprda, malo žvrlja, čak se i ne pere redovito samo da bi se, barem povremeno, čuo.

Bez obzira na sve, iza njega ostaje šutnja. Ispred njega vreba šutnja, čeka ga, svuda oko njega je šutnja. Zavarava se naš pisac, ali tako je to.

Nema naš parakvaziolfonadrispisatelj prebijene kinte u džepu, ali tamo barem ne drži niti figu.

I ne služi mu baš na čast, ali eto, počastio nas je sa svojih šezdeset…

Minuta šutnje.

Neka mu je vječna…

Hvala!

Ievgenij Childs

Ježeva šuškica – (i 15 godina kasnije) lektiri pljuskica

Misli iz dveidevetnaeste

Davno prije halabuke, davno prije svih njuza i njuzletera, davno prije kojekakvih apela, davno prije izbacivanja/neuvrštavanja, davno prije nastupa domaćih literaturbofolk zvijezda, tamo neke 2011. godine, savjesni je pisac Denis Giljević prepoznao zloćudne poruke Ježeve kućice te, kao svojevrsnu prosvjednu notu, obradio Ježevu kućicu, osuvremenio je odnosno preveo je na jezik daleko svojstveniji hrvatskoj zbilji (znači, uneozbiljio je fatalno!).

Čak je svojevremeno i Bajaga, odgovarajući na novinarsko pitanje, prokomentirao ovaj literaterorizam:

“Nikad čuo ni za obradu ni za Denisa Giljevića!”

Naravno, njegov je odgovor trebao biti preveden na jezik razumljiv žiteljima RH pa je u domaćim medijima Bajagin odgovor išao nekako ovako:

“Vidi šta ti je uradio od pesme, Branko… Okrenuo je, promenio je i nešto sasvim drugo snimio… Vidi šta ti je uradio od pesme on!”

Integralnu verziju Ježeve šuškice možete pročitati, evo, baš ovdje!

Ježeva šuškica

I. Slavni lovaš

Po burzi širom, uspjeha stazi,

Ježurka Ježić povazdan gazi.

Lovom se bavi, dobro mu ide,

trista milijuna – i koji pride.

I vuk, i medo, pa čak i ovca,

poznaju snagu njegova novca.

Jastreb ga štuje, vuk mu se klanja,

zmija ga šarka – po svu noć sanja.

Pred njim dan hoda, širi se strava,

on siromaha gazi k’o mrava.

Pred njim dan hoda, širi se strava,

radnik je njemu za mužnju krava.

II. Pismo sindika-lis(t)ice

Jednoga dana, vidjeli nismo,

Ježić je, kažu, dobio pismo.

Službeno pismo, pričao meca,

stiglo u torbi HP Expressa.

Adresa čitka, po pravilu struke:

“Za gazdu Ježa, njemu na ruke.”

U pismu piše: “Ježurka, tate,

radnici tvoji stvarno se pate.

Evo ti piše iz sindikata

tajnica moja s prvoga kata.

Dođi da vidiš Zakon o radu,

požuri samo, ne zivkaj Vladu.

Sa dnevnim redom i vel’kom frkom,

čekat ću na te, požuri, trkom!

Važno je, hrli, ozbiljna tema,

ako ne dođeš bit će problema.”

Jež se kiseli: – Na meeting, veli,

tu šale nema, hajd’ da se sprema.

Ježurka Ježić lukavo gleda,

dok smišlja način da lovu ne da.

– Ako će tamo doći do boja,

nek’ spremna bude obmana koja!

III. Kod lije

Sunčani krug se u zenit dig’o

kad je Ježurka do lije stig’o.

Pred sindikatom sasvim bez stida

Ježurka Ježić sve svece skida.

Podlo se smješka, biznismen pravi,

izlizanom frazom lisicu zdravi :

– Dobar dan, lijo, za ime Krista,

klanjam se tebi s milijuna trista.

Sindikat samo nek’ radi po svom,

lova nek’ ostane u džepu mom.

Opet se buni ta bagra tvoja,

kruha bi htjeli bez kapi znoja,

živjet’ ne žele u miru, sreći,

bez plaće jesu tek mjesec treći…

I još ti ovo na kraju kažem –

pustimo priču… daj da podmažem!

Otpoče meeting nezgodan, tajni,

I jež i lija od vlasti sjajni.

Točka za točkom samo se niže,

Ježurki često i tlak se diže :

– Ko nema za kruh, nek’ jede kolače!

– Za regres i veće plaće!

Niže se sastanak četverosatni,

zategnut odnos k’o bubanj ratni…

IV. Noć

Evo i noći, nad zemljom cijelom,

nadvi se suton s mrtvačkim velom.

Promakne samo fićfirić koji

dok neki moćnik utržak broji.

Utihnu grad, nestade raje,

profitera ratnih oči se sjaje,

skitnica svitac cigaretu pali,

s rupom u džepu, sudbinu žali,

a sova huknu na mrtvi grad:

– Diži se, noćna, počinje rad!

V. Rastanak

Ježić sve piše, pa graju diže :

– Dosta sam čuo, ne mogu više.

Grozno je bilo, nastrana šala,

lisice draga, e, baš ti hvala.

– Naši su zahtjevi pred tobom sad,

popusti malo, što si gad!? –

Tako ga lija za potpis vabi,

a jež se pjeni, što da se radi:

– Ne nadaj se potpisu mom,

Bolje je da me pogodi grom!

– Potpiši, kume, lija sve guče,

moli ga, zove, za ruku vuče,

al’ jež tvrdoglav osta pri svom:

– Draže je meni kad je po mom!

Škripeći gumom, jež vozi ljut,

kroz centar neon svijetli mu put.

Juri jež, gunđa, dok oči sjaju :

– Lovice moja, najljepši raju!

VI. Prosvjed

Ostade lija, misli se: – Vraga,

što mu je lova toliko draga

kad Ježić tako žudi za njom,

al’ bit će to, bogme, ipak po mom.

Još ću ja njime brisati pod,

što si umišlja, nisam ‘ko god!

Ta njuška, znadem, obiljem sja,

suočit ću njemu radnike ja.

VII. Vuk

Požuri lija, nečujna sjena,

“Za bolji život” parola je njena.

Dok hoda tako uz siroti puk,

pred njom na stazi stvori se vuk.

– Grrrr, kuda žuriš, jesi l’ pri novcu,

znaš da nas porez striže k’o ovcu?

– Idem na prosvjed – lija mu reče –

zato jer Ježić plaćati neće.

– Eh, plaća moja… – veli vuk sjetno.

– Najzad i od vas nešto konkretno!

Poći ću s tobom jer hoću znati,

zašto nam plaću ne želi dati!

Poći ću s tobom jer hoću znati,

zašto nam plaću ne želi dati!

VIII. Medo

Dok jure dalje brzo k’o strijela,

Srete ih medo, mrzitelj štela.

– Sumnjiva gužva – medo će stadu,

– možda ste pošli rušiti vladu?

– Ne, nego jako nas zabrinjava

zašto jež krši radnička prava.

– Ježurka, lopov! Dajte nam puške,

nek’ padnu takvi k’o gnjile kruške!

Pristojnu plaću treba dat’ svakom –

tumači medo ustav i zakon.

Poći ću s vama jer hoću znati

zašto nam pare ne želi dati!

Poći ću s vama jer hoću znati

zašto nam pare ne želi dati!

IX. Divlja svinja

Sve troje jure ko divlja rijeka,

odjednom pučka kuhinja neka.

Divlja se svinja u njojzi sklanja,

čeka u redu i obrok sanja.

– Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,

negdje je valjda ogromna frka!

Poskoči svinja uz mnogo graje,

a vuk joj na to odgovor daje :

– Tražimo pravdu, radnička klaso,

vučjeg sam roda, a travu sam pas’o!

– Pametno zboriš! Tako mu sala,

za Ježa radim kao budala!

Poći ću s vama jer hoću znati

zašto nam plaću ne želi dati!

Svi jure složno ka cilju svom,

kuda god prođu – prasak i lom!

X. Pred Ježevom tvrtkom

Pristigli ježa, glede: on stade

kraj neke bijesne poslovne zgrade.

A zgrada skupa, mramorna ruha,

sva okna na njoj od zlata suha…

Tu Ježić uđe, pliva u sreći

i zbraja dobit koju će steći.

Namjesti osmijeh, od pedlja duži,

poljubi svežanj, pa korak pruži…

Sav blažen, sretan, niže bez broja:

– Lovice draga, slobodo moja!

Bez tebe srećo ljudskoga roda,

vlasnik bio ne bih luksuznog broda.

Uvijek ću vjeran ostati tebi,

nizašto ja te mijenjao ne bi’.

U lovi plivam bez brige, straha,

i branit ću je do zadnjeg daha!

XI. Tri galamdžije

Medvjed i svinja, i s njima vuja,

grunuše gromko, prava oluja :

– Podlače ježu, pohlepni soju,

zar tako cijeniš tu lovu svoju!?

Rintamo za te skoro za džaba,

krov nam je truo, zaštita slaba!

Kukamo stalno, ti nemaš sluha,

živimo bijedno, nemamo kruha!

Tu dobit tvoju, hvališo mali,

podijeli s nama kojima fali! –

rekoše tako njih troje ljuti

dok mudra lija po strani šuti.

XII. Ježev odgovor

Diže se Ježić, oči mu sjaje,

gostima ružnim odgovor daje:

– Ma kakav bio, to je moj put,

radnik je meni protivnik ljut.

Prost je, a problem nije to moj,

ja sam slobodan i gazda svoj.

Bogat sam, kradem, bavim se lovom,

i fino živim pod zlatnim krovom.

To samo hulje, nosi ih vrag,

dođu se bunit’ meni na prag.

Zbog tog ne samo lude vas troje

luksuzne aute nemate svoje,

trošite, čujem, na kruh i mlijeko,

a tako nećete daleko!

To sluša lija, pa sudi zdravo:

– Sad vidim i ja, jež ima pravo!

Počasti oda ježevu liku,

a ono troje digoše viku:

– Jež nema pravo, plaća je mala,

prijetvorna lijo, mnogo ti hvala!

Jež nema pravo, na stranu šala,

a i ti lijo nisko si pala!

XIII. (Bes)kraj

Što dalje bješe, kakav je kraj,

pričat ću i to, potanko, znaj.

Radnika vuka, jadna mu jajca,

umlate brzo tri specijalca.

Marljivog medu, čekala cesta,

do same smrti bez radnog mjesta.

A vrijednu svinju, ako tko pita,

ubila zimus rata kredita.

Po gradu danas, kao mačka žuta,

Ježurka narod povazdan šuta.

Bešćutni lovaš i kanibal,

zgrće i množi svoj kapital.

Bešćutni lovaš i kanibal,

zgrće i čuva svoj kapital!


Podešavanje misli na dveidvajšestu

Vjerojatno nisam niti prvi niti zadnji koji je razmontirao Ježevu kućicu, ali siguran sam da sam jedan od rijetkih koji ju je iznova sastavio na pomalo zajedljiv, a istodobno vrlo zabavan i lepršav način. Leftardinstano, jasno. A kako bi drukčije, leftardebilčina malolijevoumna, presložila klasik nego leftardirano, reći će neki od vas.

“Ježeva šuškica” u monstruoznoj formi pričvjeska (pola priča, pola privjesak), Ridiculously Exclusive Special Edition 2026.

Ma bravo! Sjedi, pet! Mnogo si mi ti koji si to blebnuo pametan! Pa nego kako nego tako? Tvoja leftardiridika ore na stihohovhove, ore na stihohovhove, ore na stihove!

Moja nit vodilja uvijek je bila i ostat će leftardirana! Moja ideja o boljem svijetu uključuje dostojanstven život za sve umjesto razvratobornosti i raskalašnjikova rezerviranih samo za onu bešćutnu šačicu gramzivih psihopata i njihovih blijedih kopija s nižih grana. Što je u tome loše? Što je pogrešno u toj misli? Ja bolji život, iskreno, od srca, želim i svima onima koji bi me kao leftardinju zatukli nacionalnim stijegom, na njega me naboli, u usta mi nagurali grb s prvim bijelim poljem i onda me ispekli na najbližem vječnom plamenu kao prasence na ražnju. A ja samo želim da svaki, baš svaki čovjek na ovoj jadnoj izjebanoj kuglici koja se kotrlja amo-tamo po kurcu svemira živi dostojanstveno. To se može. Za to se ima. Ali ne daju govna što se rađaju u pelenama od zlata. I što više imaju, to više seru i sve manje daju. Nitko me nikad neće uvjeriti u suprotno – ta imam jebene oči! To ne znači da ne bi bilo bogatih, nemojte me krivo shvatiti. Budi bogat, tko te jebe! Jedi pare, puši pare, jaši pare, jebi svoje pare, ako to voliš. Samo nemoj biti odvratno bogati, ogavno pohlepni i bešćutni monstrum. Zvuči djetinjasto djetinje? E pa hvala kurcu-palcu koji kurcem ne mrda na nebesima što u meni još uvijek živi dijete. Jer kad ono umre, crknut ću i ja kao čovjek. Nemam neko mišljenje o sebi, ali ovo znam – bit će to ozbiljan udarac za čovječanstvo. Među osam milijardi praznoglavih sisavaca nije baš puno čovjekolikih ljudi ostalo.

A u kukurikurac, skrenuo ja s teme ravno u revolucionarnu kaljužu! Ispričavam se, nadam se da nikoga nisam izgubio putem. Dakle, ova verzija Ježeve kućice u laganom je pubertetu, još malo pa će je sustići i punoljetnost, a nažalost, i dalje je aktualna. Iako ne bi trebala biti. Ne bi trebala. Ne bi. Na sreću, pa barem to – ostala je i zabavna i lepršava.

PRIČVAJZ STRAŠNI: Umorna želja i uporna znatiželja

Priča je ušla u uži izbor natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2025., no sve dok ju nije objavila web-stranica citajmi.org drage Jelene Zlatar Gamberožić i Fejsbuk st(r)anica mojeg pajde po peru, gospona profesora i jednog od najsmješnijih ljudi u ovim krajevima (a krajevi su vrlo rastegnuti, kao usnice od smijeha!), Erima Ece Bešića, bila je samo klimavi klip kukuruza na goluždravom povjetarcu. Nakon njihovih intervencija, naprosto je – poletjela, propupala, zamalo postala književno djelce!

Umorna želja i uporna znatiželja

Stao sam da zapalim cigaretu i pogledam na sat, a onda sam shvatio da nemam ni cigaretu ni sat. Imam pametni telefon, ali otkad su mi jedan klipani ukrali (pitali su me koliko je sati pa mi ga istrgnuli iz ruku), redovito ga zaboravljam kod kuće. Srećom, ugledao sam čovjeka, izgledao mi je kao čovjek na mjestu iako se kretao, bacio sam pogled na njegove ruke. U jednoj je držao cigaretu, na drugoj je bio sat. Moj čovjek.

Naravno, u brzini, bez razmišljanja, postavio sam priglupo pitanje.

– Oprostite, imate li sat?

– Nemam – rekao je suhim, iscijeđenim glasom bez boje koji očito nije dobivao mnogo prilika za izlazak.

Zbunio sam se. Ruka mi se automatski pokrenula prema njegovoj.

– Što vam je onda na ruci?

Bacio je pogled niz ruku, ali ga je podigao prije nego što će pasti na sat.

– A, to, to je više uspomena nego sat… A i od pokojnog je brata. Nije moj.

– Žao mi je – rekao sam.

– Sata?

– Brata…

– Poznavali ste ga?

– Nisam – oborio sam pogled.

– Onda vam nema zbog čega biti žao.

– Mislio sam… – počeo sam baljezgati, a onda sam se u hipu predomislio. – Ako vam ga je dao, vaš je, zar ne?

Predomislio se jesam, ali sam ipak baljezgao. U svoju ću obranu samo dodati – protiv svoje volje. Brzo mi je uzvratio. Ne baljezganjem, konkretnim odgovorima koji nose klicu novih pitanja, kao da želi čavrljati.

– Nije mi ga dao, uzeo sam ga. Imao je on još takvih…

– Izrađivao je satove? Ili je bio kolekcionar? – pitao sam s prstohvatom čuđenja i blijedom prugom iskrenog zanimanja.

– Ni jedno ni drugo, samo ih je popravljao.

– Znači, bio je urar? – produ(b)ljivao sam razgovor, ni sam si ne mogu objasniti zašto.

– Nije. Bio je smeće. Ali volio je popravljati satove. Iz hobija, no, možda mu je to bila i opsesija. Popravljajući satove ubijao je vrijeme kojega je imao napretek.

– Prodavao ih je?

– Nije ni to. Većinu bi zametnuo, izgubio. Pijan poklonio. Uzalud sam mu govorio da samo gubi vrijeme.

– Niste li rekli da ga je imao napretek?

– Svejedno. Nije ga trebao rasipati. Iako živim sam, u mom frižideru uvijek ima hrane za petoricu. A ipak ju ne bacam.

Bacio je cigaretu kojoj je preko pola životnog vijeka otišlo u vjetar. Kotrljala se pločnikom, bilo je u njoj još žara, okorjelom je pušaču mogla pružiti još najmanje pet-šest umirujućih dimova. Skrenuo sam pogled, nisam mogao gledati kako odlazi u dim.

– Lijep sat – rekao sam olako, tek tako, iako se u satove ne razumijem.

– Ne razumijem. Što je lijepo u satovima? Svi su manje-više isti. Pokazuju vrijeme kojeg ljudi uglavnom nemaju.

Stajao sam nekoliko trenutaka, šutio i buljio. Čovjek je u pravu. Nemam ni ja vremena. Evo, baš sam krenuo… Kamo sam krenuo, zapravo? Nigdje. Samo sam krenuo. Pa što? Koliko su me samo puta pitali gdje sam bio pa sam im odgovarao – nigdje. I nigdje se treba stići, a kretanje je život. Sve ostalo je gubljenje vremena. Bilo je krajnje vrijeme ili da pobjegnem ili da nešto kažem. Donio sam pogrešnu odluku.

– Možete li, molim vas, baciti oko na sat?

– Mogu, ali neću.

Opet sam se zbunio. Zbunjenost je saplela izravnost pa sam opet stao nekako okolišati, ubacujući novu liniju u red vožnje kojim je tekao naš promašeni razgovor.

– Pa… Imate sat na ruci, zar ne? Ne želite mi pomoći?

– Pomogao bih vam, ali sat ne radi. Stao je.

Trebao sam zahvaliti, okrenuti se i otići svojim putem. Trebao sam, ali nisam.

– Možete li barem pogledati i reći mi kad je stao?

– Ne moram gledati. To je vrijeme kad mi je poginuo brat.

Bilo mi je nekako neugodno pitati kad je to bilo, nije mi se to činilo primjerenim, ali nekako sumnjam da je primjerenije bilo ono što sam izvalio:

– Ajme. A kako je poginuo vaš brat?

– U krađi skupocjenih satova. Mislili su da vadi pištolj i zapucali.

– Pretpostavljam da je vadio sat… – pravio sam se pronicljivim.

Čovjek je zavrtio glavom i hladno me razoružao.

– Vadio je nož.

Ovaj je razgovor otišao predaleko. Htio sam ga skratiti, prikratiti mu muke, ali moj je dugi jezik odlučio doliti ulje na vatru priglupom primjedbom bez dokaza.

– Znači, sat na vašoj ruci je skupocjen?

Odskočio je kao da sam ga zasjekao oštrim predmetom.

– Hoćete reći da je sat na mojoj ruci ukraden?

– Ni govora, samo sam pomislio kako je skupocjen…

– Koliko se sjećam, rekli ste da se ne razumijete u satove. Kako možete tvrditi da je skupocjen? – podignuo je ruku i vrtio njome pred mojim očima, prekratko da bih dospio vidjeti (u) koliko je sati (stradao njegov brat). – Isto bih tako ja vama mogao reći da ste lagali. Kakve su, doista, vaše namjere? Što zapravo hoćete od mene?

Doimao se uplašeno, uznemireno, poput ranjene životinje, razdraženo, moram priznati, čak i opasno, kao da je spreman skočiti, boriti se za život ne birajući sredstva. Riječi mogu biti oštre, zvučati grubo, mogu biti i otrovne, ali još nisu nikoga ubile, ne izravno. Moje riječi nisu bile oružje, ali on to nije razabrao, kao da nije baš često živio s riječima, barem ne s onim izgovorenim. Ustuknuo sam.

– Samo sam želio znati koliko je sati…

Na moje se samoobrambeno pitanje u trenu preobrazio u pitomo, plaho stvorenje.

– Mogli ste odmah pitati tako. Iskreno, ne znam, na ovom je satu 18:15 – rekao je tugaljivim tonom s nijansom razočaranja, poput nekoga koji može još toliko toga dati, ali mu nije suđeno.

Moj je životni sat poskočio, otkucao par puta u neujednačenom ritmu, ali nisam želio da to primijeti moj čudnovati sugovornik. Škicnuo sam krišom prema suncu koje me je promatralo iskosa.

– Moglo bi biti baš toliko. Hvala vam.

Odgovorio mi je posve tiho i meko, kao da mu šapuće savjest, a opet nekako isuviše gorko, kao da odbija šaptom pasti. Zvučalo je poput iscijeđene isprike.

– Nema na čemu. Ništa vam nisam dao. Samo sam vam oduzeo vrijeme.

Možda taman toliko da odgovor koji sam jedva dočekao bude baš ono pravo i točno, pomislio sam, mahnuo mu i odahnuo. Tada sam prvi puta posumnjao da je možda cijelu priču izmislio. Nisam napravio niti korak, a već sam zapeo u raskoraku. Mogao sam ga pitati i za cigaretu. Prolupalu sam misao u zadnji čas, u trenutku kad je bjegunka zajahala jezik i htjela šmugnuti s usana, lišio slobode i otpratio ju nazad u ludaru.

Danas, kad vidim čovjeka sa satom, ne zaustavljam ga, samo izvadim cigaretu i zapalim, njih više ne zaboravljam, kuham misli u svojem lončiću dok se ne raskuhaju poput špageta i, prije nego što se ponovo pokrenem, skontam da je prošao sat. Ponekad i s olakšanjem.

Tko je ub(i)o pobjedničku priču?

U sklopu Tjedna Agathe Christie Knjižnica Sesvete u suradnji s Gimnazijom Sesvete organizirala je Natječaj za najbolju kratku kriminalističku priču, a par najboljih redaka ispisao je…. Vaš dragi pišikućipropalipiščić Denis Giljević! Ma što da vam pričam, još nisam pri sebi od sreće!

Na pričicu ćete uskoro moći baciti vaše znatiželjno oko! Gdje? Pa tu negdje!

Proljeće na drame ovog lika slijeće

Ovo je grubi iščupak iz teksta koji se rodio 2012. godine na jednom portalu i tamo prosjačio pažnju lažno se predstavljajući kao kolumna. Tada se zvao “Proljeće na moje drame slijeće” i bio je dvostruko deblji psihopatak. No dijelovi teksta u međuvremenu su izgubili na relevantnosti pa je tako i njegov sudar sa stvarnošću proljeća 2026. morao izgubiti na težini. Ovo što je ostalo jedva se drži na nogama, proljeća u toj krhotini gotovo i da nema, smjesa više liči na najobičnije proljevče, ali hajde, proljeće je, emocije izbijaju na površinu. Nabrekla mi je i nabujala žila milosrdnica pa rekoh i sebi i nakupini slova, kakva si da si neka si, hajde da – makar i takva kljakava – ne propadneš. I eto mene širokogrudnog, dajem joj mršavu priliku da još jednom (PR)ocvate.

Proljeće na moje drame slijeće (anoreksična verzija)

Proljeće je, sumnje nema. Sve je više biciklista na ulicama, sve više pješaka na biciklističkim stazama, sve više žicara u centru grada i špicara s propupalom željom da budu u centru pažnje. A i anketari, prodavači paketa, roba, usluga & slični kradljivci vremena niknuli su kao proljetnice. Put od kavane Dubrovnik do Gradske kavane traje kao let Zagreb – New York s uračunatim ček inom. I to samo ako ih sve do jednog otkantam kako nemam vremena.

Puno mi je teže izaći na kraj s onima koji mi u kuću upadnu preko telefonske veze. Moja kućica, moja slobodica, srce mi se odmah smekša čim mogu biti odjeven samo u razderane gaće s placa i čarape s rupama. Želim pomoći. Mislim si, i ti jadni robovi moraju od nečega živjeti, samo što to nije proljetni zrak nego sam to ja. A trebao bih i njih otkantati. Ovako mi se zbog obzira i silne dobrote dogodi sljedeći nesretan slučaj.

– Imate deset minuta za anketu?

Duboko uzdahnem jer znam da su minuta i anketna minuta jednaki otprilike kao moj pišo i dvajspet centimetara.

– Ha imam…

Da ne kradem vaše vrijeme kao što drugi mažnjavaju moje, lik mi postavi tucet općih pitanja na koja školski odgovorim za pet. U petnaest minuta po mojem vremenu (pet po anketarovom). A onda me naprosto oborio sa slušalice.

– Jeste li vi ili netko iz vaše obitelji u zadnjih šest mjeseci koristili neki omekšivač za noge od ekstrakta mliječne žlijezde bodljikavog mravojeda?

– Nismo…

– Oh, – uvrijeđeno će anketar, kao da sam mu nanio nenadoknadive duševne boli – onda nažalost ne možete sudjelovati u anketi.

I otpili me čovjek kao da sam bolesno stablo! Nažalost? Kao da sam ja želio da me se anketira! Osim toga, nije li diskvalifikacijskom pitanju inteligentni sastavljač ankete umjesto dvoznamenkastog mogao pridijeliti redni broj jedan?!

Živac su mi na foru ne tako davno uspjeli dići i sastavljači promotivnih ponuda. Jer su mi poslali SMS u sljedećoj formi ( u formi, da, malo mi je teško reći da se radilo o sadržaju).

Tog i tog datuma ističe 50 posto popusta mjesečne naknade promocije „Prepolovite vašu pretplatu zauvijek“. Želite li nastaviti promociju, molimo produljite ugovor najkasnije do tog i tog datuma.

Odmah sam se zgrabio za žilu kucavicu kao političar za fotelju. Pipam si bilo. Ne može isteći ponuda koja traje zauvijek, barem dok sam ja živ, zar ne? Trčim pred ogledalo i tražim sigurne znakove smrti. Koje i kakve sve poruke šalju operateri, ne bi me čudilo da me jednog dana obavijeste o tome kako sam blago u gospodinu preminuo. Imam par pjega, ali ipak nisu one mrtvačke nego tek pečati sunca, hajde, možda je poneka i poklon starosti. Oh, sreće neviđene! Nisam napustio ovaj fantastičan svijet nevjerojatnih promotivnih ponuda! Doduše, zjenice su mi i dalje proširene, ali bit će da je zato što sam preneražen.

Da – molim vas! – istječe ponuda koja se poput pijetla kukurikurčila kako traje zauvijek! Ali što ću, izgalamio sam se, onako, pomalo robertdenirovski, na svoj odraz u ogledalu pa pokunjen pošao produljiti vječni život ponude. Kojoj je, eto, s vremena na vrijeme, pretplatnik prisiljen produljiti vijek trajanja. Ponos je ponos, ali pola pretplate je pola pretplate. Tekući mi račun još pokazuje znakove života, a važnije od bildanja ponosa je izbjeći saldo mortale.

Stiglo je proljeće, idem zaliti živce. Cementom. Da ne pucaju tako lako.

U tijeku je akcija “Sačuvajmo Giljine tekstove od propadanja”. Postoji li išta gore?

Eh, kad bi postojalo, ovakvu blasfemiju sigurno ne bi dopustilo.


Pred okicama vam se nalazi još jedan satirični komad koji ne zaslužuje izumrijeti, ta nije on kriv što se rodio. Rođen je daleke 2012. ili 2013., ali ga nije trebalo previše češljati i umivati da bi opet izgledao kao pristojan, dovoljno suvremen momčić. Čak je i nazoviprigodan jer trubi o propasti kromosomića koji čini somića. Sretno čitanje!

Što je (kromo)som bez brkova?

Pipaju me pipaju, prsti moji, pitaju se pitaju, mila gdje si, ja im kažem, sretna valjda jesi. Dok okom tražim svoje najdraže po medicinskom atlasu, oni skokom hitaju u neistražene predjele moga tijela. Tražimo prostatu. Jer kaže reklama za Prostamol – lako je biti muškarac. Ma sa skuliranom prostatom, pis of kejk. Ne treba nam ništa drugo. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Prestao sam pipkati i očijukati s atlasom. Pa nikom nije lakše neg je meni! Ne moram je tražiti, znam da je ovdje negdje, inače bi mi sve bilo mnogo teže! Oblio me ponos. Odmah sam ubacio prostatu u životopis. Da poslodavci znaju kako mi ništa nije teško. Usput sam poželio obaviti par pretraga, ali ne kako bih saznao je li s mojom prostatom sve u redu nego zato što sam se ponadao fotkicama koje bih mogao okačiti na fejs. Od bjesomučnog lova na uputnice odvratila me tek pomisao kako bi uvijek (fejs)bučni ćudoredari mogli moju fotoparadu ponosa shvatiti kao prizemni prostatluk, da ne kažem okarakterizirati kao prostatuiranje.

I dok sam ja likovao, slavio pobjedu očevog Y kromosoma koji je obavio pola posla i iz mene zauvijek protjerao jedan od dva majčina najjača aduta, X-enu ratnicu, jedan je prst, neki izdajnik očito naklonjen ženama, krišom kliknuo na tekst „Muškarci izumiru“!

Cijeli mi je život prošao pred očima, valjda onako kako je posljednjim dinosaurusima na planeti pred očima prozujao meteor! Neki znanstvenik bez prostate, dakle znanstvenica, Jenny Graves, tvrdi mi da je izumiranje već počelo! Da X kromosom ima tisuću zdravih gena dok moj ipsilon broji jedva sto jer su ostali pocrkali u evoluciji! Bem ti evoluciju i onog koji ju je otkrio! Ja bio uvjeren da me evolucija čini boljim, savršenijim, superiornijim, a kad ono… Ma mogao sam si i misliti, čim je evolucija ženskog roda, nema šanse da mi donese išta dobro… I kad bi to barem bilo sve! Moje siroče, moj Yadničak nema čak ni društvo za genestorming kako bi iznašao neko rješenje svojih problema, dok u bezprostatnim bićima, da prostite, u susjedstvu postoje dvije X alapače koje mogu klafrati i razmjenjivati informacije do mile volje!

I ne samo da da mi momče kromosomče ima jedva šačicu  gena nego nisu baš ni genijalci! Štoviše, Jenny Graves, dabogda joj se otvorilo prezime, kaže da su preostali geni moje Yunačine uglavnom najobičnije smeće!

Ako to nije bio kazneni udarac u jaja, e onda ja ne znam što je ofsajd!

Ma ne dirajte mi večeras Supermana u meni, ne dirajte mi kromosom jer ja ću ga braniti! Gnjev mi nije ukrotio ni podatak kako će za nestanak mog jadnog degenerika trebati barem pet milijuna godina. Kako mi vrijeme leti, ne bih se čudio da ostanem bez svojeg tonića ipsilonića i prije nego što mi se zadnji put ukoči slonić.

A onda si mislim… Ma nema frke. Ako je znanost sposobna u paradajz ubaciti gen prasca kako bi povrće skvičalo čim sazrije, pa što ne bi naš ipsilon danas-sutra učas dupkom napunili veselim i zdravim genima, ono, kao što je ona sveta hrvatska tandžara napunila zagrebački konjodvor!

A i čemu služe zoološki vrtovi današnjice? Osim za to da djeca dobiju priliku nahraniti životinje smokićima i štapićima, uvjeravaju nas da služe i za očuvanje ugroženih vrsta! Ako mi slučajno priprijeti nestanak, lijepo me se zatvori u zoološki vrt! Pa nećete valjda dozvoliti da izumrem? Što bi mi nedostajalo? Nastambe su uređene bolje od mog stana, životinja ima osiguranu kompletnu zdravstvenu skrb iako ne plaća osam osnovnih, četiri dopunska i šest dodatnih osiguranja, hrana je besplatna i redovita, ne trebam rmbati od jutra do mraka da bih već sa sto godina na plećima mogao u zasluženu mirovinu… I, najbolji dio, još bi me se i poticalo na razmnožavanje! I to ne s bilo kim – u obzir bi, razumljivo je samo po sebi, dolazile samo jedinke sa savršenim genima!

Sloboda? Fućkaš slobodu u ovom paklu, slobodno me vi zatočite u raju koji sam netom opisao! Ne treba mi divljina kako bih se razmnožavao, baš naprotiv, draži mi je mir unutar četiri zida.

A dok se ne steknu uvjeti da me mazite i pazite kao egzotičnog gmaza, imam i opravdanje za neke postupke. Kad mi sljedeći put neka žena kaže da sam najobičnije smeće (ne treba ni spominjati da sam muško, to se podrazumijeva!) jer sam je olako prekrižio (možda čak i s dva X!), skrušeno ću slegnuti ramenima i procvrkutati:

– A šta možemo, dušice, nisam ja ništa kriv, to su ti milijuni godina evolucije….

Donekle umiren, okrenuo sam se televiziji. Na svakom programu gori, bukti, plamti najmanje jedan ratni sukob. Ajde, velim si, nakon ove strave s kromosomima, još ima veselih vijesti!

A TV program je, ide to jedno s drugim, prenatrpan i prijetećim porukama. Malo jedni šalju prijeteće poruke, malo drugi. Malo jedni kažu da će udariti neviđenom silom ako se ovi prvi usude udariti neviđenom silom, a onda se prvi dosjete pa kažu da će uzvratiti još neviđenom silom ovima što uzvraćaju neviđenom silom, ako uzvrate neviđenom silom. Ako ti isprva nije bilo jasno, onda ti je na prvu jasno da se ekipica igra velikim raketama i malim pimpekima, od kojih je valjda svima skupa manji jedino organ za maštu! Ja kad hoću poslati snažnu i nenadjebivu poruku susjedima, upalim Hi-Fi, metnem neki opskurni trešdetmetal i nafrljim ga do daske! Smrtonosno. Susjedi odmah uzvrate prosvjednim narodnjačkim notama! Genocidno, totalno, svi mi geni na Y koordinati klinički umru i doista malo nedostaje da se aktivira gen kafanske pevaljke s X kromosoma pa da završim tancajući na stolu.

Po tko zna koji put, svijet strepi od uništenja. Od uništenja? Neš ti uništenja. Planet je ionako već uništen. Samo ga se još nitko nije sjetio baciti u smeće.

Jednom leftardinja, zauvijek leftardurian

Ovaj tekst izvučen iz koša 2012. ili donje ladice 2013. daje prilično oštru sliku mojeg usmjerenja. Možda ne baš u svakom smislu, ali zavidnom broju smislova. Ima smisla. I par fora. Naravno, smisao i fore vidljive će biti samo onima koji me i inače vole.

Za sve je krivo (loše) društvo

„Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Njezini krici nisu bili dovoljni da se uhvate krivci. Njih moraš birati, ali ne smiješ ih dirati.

Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Povazdan su nam trubili da nitko ne bi čuo kad su je ubili.

Što nam vrijedi da smo je dočekali kad su je se oni dočepali? Oni i dalje šutaju mrtvog konja, mi i dalje, ovce, šutimo.

Šuti, samo šuti, šuti moj narode tupi… I nek’ tvoja ljudska prava, svaki drek na vlasti ugrožava.

Narod nije glup. Gluh je. Ne čuje dobro. Jer zapravo su nam otpočetka ponavljali – prazna država, prazna država… Zašto da se nešto sada ruši jer su nama prljave uši? Zapravo nam nikad nisu ni lagali.“

Moderno je i popularno pljucnuti državu, Vladu, vlastodršce i vlastohlepce pa se i ja silno trudim biti u trendu. Samo što ja nemam previše pravih problema pa je hračnem onako, tek tako, nimalo ogorčeno, bez obijesti, više nekako poetski, igrom riječi. Pljunuti je narod samo kolateralna žrtva prekomjernog pljuvanja.

Ne pljuje se ruka koja te hrani, kažu, ali ja sam ipak skupio dovoljno hrabrosti i sline. Ima to svoju svrhu. Ovom simboličnom gestom slinavog domoljublja  pomažem miloj mi domovini i njenom krhkom financijskom zdravlju. Da joj se ne zalijepi koja novčanica pa da dobijem za koju kunu višu naknadu od one koju nerado(m) primam.

Ovo može zvučati bistro, vrckasto, čak i pametno, ali zapravo je trućanje. En ten tini, luda je na bini. Iz lavora glupa fora, trić, trać, truć. Gdje sam bio kad se pamet dijelila? Među prvima. Zato i imam to što imam. Propuh.

Propuh, ali ne pravi
nego onog vjetrogonju u glavi
što priliku grabi i radi sranja
tamo gdje vidi da nema znanja.

Jer, iskreno, što se dijeli? Samo neka smeća. Glupe igračkice u mekdonaldsu. Plastične drangulije uz časopise. Gomila bezvrijednih predmeta.

Trebao sam biti tamo gdje se pamet prodavala. Samo bi takva pamet nešto vrijedila. Ali za takvu pamet nikad nisam imao sredstava. Pa sam svoju popio u pučkoj kuhinji. I ostao siromah.

Sve se kupuje, sve se prodaje. Ovaj je tekst, kao i mnogi drugi, začet kao besplatan. Znači bezvrijedan. Ali čvrsto sam odlučio to promijeniti. Pa ga procjenjujem na 10000 kuna. Znam da nitko neće iskrcati tolike pare. Ali čim vidite da vrijedi deset somova, znate da je tekst jeben. Vrijedan divljenja. Možda i najbolji. Kapitalibanska logika.

U kurcšlusu smo. Žderu nas i izrabljuju sa svih strana. Iako sam toliko lijevo da sam uvjeren kako će, kad me jednom otvore, patolozi skalpelima zarezati srce s dvije lijeve pretklijetke i dvije lijeve klijetke, prozveketam na ono ljevičarsko soljenje pameti zluradog tipa: „Htjeli ste kapitalizam? Eto vam ga sad, dobili ste što ste htjeli pa čkomite!“

Prvo, nisam ga htio. Drugo, sve da sam ga i žarko želio… To mi je kao da me netko pita želim li pirjane rezance s piletinom i curryjem (opsesivno ih volim!) pa mi ih isporuči natopljene gnojem kužnih štakora te naplati 500 kuna porciju od jedva 50 grama. I onda se iščuđava kad se pobunim i kukurikurči da sam dobio što sam tražio.

A uvjeravali su nas da je privatno bolje od društvenog. Kao, kad je nešto tvoje, a ne društveno, onda ćeš jače gristi, boriti se za sebe, raditi više, bolje, jače. Ma nemoj. Možda kad bi svi bili veleposjednici. Ali, kad bi svi bili veleposjednici, koga bismo posjedovali? Koja je, molit ću lijepo, onda razlika nekom šljakeru poput mene radi li za društvo ili privatnika? Koji krutac ima od toga armija nas koji radimo za onih dvjestotinjak – tristotinjak najpohlepnijih umjesto za društvo? Još i plemenitije zvuči ako radiš za društvo nego za izrabljivača. Meni bi to bio dovoljan motiv, ali očito sam pao s Marsa. U svakom slučaju, u našem lijepom pohlepnom društvu sad na grbači imamo i pohlepne privatne korporacije i pohlepnu državu. Dva zla umjesto jednog.

Ovo pretakanje iz šupljeg u prazno vlasništvo dovelo me i do ekonomije ljubavi. Ljudi često žele imati nekoga. Posjedovati ga. Čine sve da bi nekoga zaposjeli. Imam nekog, hvališ se. Imam curu, busaš se. E pa nemaš. Nije ona tvoje privatno vlasništvo da je imaš. A opet, ako imaš soli u glavi i vatru u srcu, radit ćeš sve i svašta da bi te (za)voljela. Truditi se oko nje, baš kao da je tvoja. A nije. Nikad i ne treba biti tvoja nego svoja. Nije point u tome da netko ima nekoga nego da oboje imate nešto. Ono nešto. A ono nešto možete imati samo ako je svak svoj.

I sad si mislim, ako mi nije teško sve raditi da bi nama bilo bolje, zašto bi mi onda teško bilo šljakati bilo što da bi svima bilo bolje, a ne samo jednom ili dva dupeta? Ali ja sam pao s Marsa. A tamo nema života. Očito je da mi je model promašen.

Bajdvej. Više sam puta čuo kojekakva usta kako govore da vjeruju da na svijet dolazimo s unaprijed određenim brojem otkucaja srca. Ako je tako, mislim da sam gadno protratio svoj život. Barem tri od četiri desetljeća moje je srce kucalo za druge. Glupo. I što ako sutra smrt izvuče moj broj? Bilo bi mi fakat bed da krepam tako mlad, s jedva jedanaestak godina. Odsad su otkucaji samo moji. Tko me istinski voli, uživat će slušajući ih. Bez uzimanja.

A nije da nisam, kad su mi se misli kao musavom dripcu utapale u vrtlozima ljubavi, ponekoj poželio pokloniti svoje srce. Tračci razuma zaustavljali bi me u posljednji trenutak vrišteći da ću teško kroz život ako ostanem bez srca.

Pa sam, sedamnaestogodišnji genij, doskočio jadu. Ako ne mogu pokloniti nekom srce, a mogu barem djelić sadržaja koji kroz njega prolazi. Nije bilo teško skupiti potrebnu opremu za taj pothvat. Pohađao sam srednju medicinsku te pod svojim krovom imao više medicinskog pribora od Rebra i Šalate zajedno. Bilo je to na jednom od mojih mnogobrojnih tuluma. Najprije sam se namazao 40-postotnim alkoholom iznutra (da ubijem i posljednji tračak razuma!), a zatim se zaključao u kupaonicu i mjesto uboda namazao 75-postotnim da pobijem mikroorganizme. Mislio sam da sve mogu sam, ali vena nije htjela slušati balavog kretena. I ispalo je sranje.

Dijagnoza? Izljev krvi u kupaonu. Sve se crvenilo. Krvi je po pločicama, vešmašini, ručnicima i meni bilo više nego u Zavodu za transfuziju. I ne, nikad joj nisam rekao koliko sam krvario za nju. Da jesam, ostavila bi me vjerojatno još i ranije.

Ne pada mi na pamet upozoravati vas da to ne pokušavate izvesti kod kuće. Za takve je idiotarije i bolje da ostanu unutar četiri zida.

Pohvaljenom “Glupom pričom” raspametite se sad i ovdje

Na tradicionalni natječaj za kratku priču “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac stigle su ove godine 104 priče sa svih strana Balkana. Nisam dosegnuo najvišu granu s koje bih ubrao slatku medalju, ali sam se umotao u pohvalu s još devet kolegica i kolega. Najs!

E sad… Priča je trebala biti objavljena s ostalim pričama laureata na stranici Književnog kruga Karlovac, ali došlo je do nekih problema sa stranicom i nit’ stranice nit’ priča. Dok se stvari tamo ne poprave, “Glupu priču” napuhat ću na svojoj stranici pa će neko vrijeme svirati ovdje.

S obzirom da mi priče nerijetko rastu i razvijaju se i nakon polaganja u korice knjige, objavljujem verziju 1.01 koja sadrži šalu&pol i rečenicu&pol više.

GLUPA PRIČA

Krpan Kunjalo sjedio je kao tek nakrkani kralj na asketskoj tvorevini podvaljenoj kao svemirski dizajn skandinavskog proizvođača jeftinog namještaja s mekom presvlakom nekoć nježne boje mladog kukuruza. Noge su mu bile raširene kao da čeka posjetu kakve dvorske dame, a ruke skupljene kao da kani prije razvrata i bluda zamoliti Gospodina da mu oprosti slatki grijeh prljave rekreacije koji ima na umu umjesto dosadnog čina čiste prokreacije. Neznatna je razlika bila tek u tome što mu se, umjesto molitve između već pomalo zahrđalih vijuga, između dlanova, pod prstima, nalazio pametni telefon srednje klase i osrednje marke Samsung, dovoljno jeftin da si ga čovjek može priuštiti, a taman toliko profinjenog izgleda da se njime čovjek može kukurikurčiti. S pametnog je telefona očima mahnito vukao lajne huškačkih tekstova i pušio fotke sa 160 filtera kao da ne postoji ni sutra ni jutarnje izdanje.

Vukao je Krpan, navlačio i usisavao žuti otrov u multikoloru sve dok mu se za uho nije zakačio zvuk otključavanja vrata. Ispustio je telefon kao da je, izbačen iz transa, uvidio kakvo govno premeće po rukama. Najprije mu se glava zavrtjela kao košarkaška lopta na dugom prstu NBA zvijezde, a kad je jarki snop njegova pogleda konačno pao na predmet koji će poslužiti svrsi, bacio se na knjigu kao da je i sveta i vrijedna.

Stres mu je otkačio barem tridesetak godina s pleća. Bacio se poput mačka natrag na sofu i razapeo si tvrde korice pred očima. U zadnji čas jer se u taj, zamalo zao čas, na pragu dnevne sobe pojavio Kraken.

– De si, tajo?

– Bok, frajeru!

– Kaj radiš – nije Kraken dospio svinuti upitnik na kraju, a već mu je ruke na koljena oborio raskalašeni smijeh. – Nemoj me jebat, stari! Ou maj gad! Braća Grill?! Wtf?!

Stari je Krpan prevrnuo knjigu na trbuh i tek tada je i njemu postalo jasno koju knjigu je dograbio. Kuharicu “Kakve su bajke spremale naše bake”, poklon nekog krkana s posla za pedeseti rođendan! No pravo stanje stvari, otkrivanje male tajne da je do iznenadnog upada zadovoljavao pohotu baš na onome čega se uvijek pred svima grozio i odricao, koja bi ga koštala doživotnog podjebavanja, izbjegao je. Od malih nogu i bistrih očiju Krakenovih tupio je kako je vrijeme uz najgluplju knjigu pametnije utrošeno od bilo kojeg trenutka poklonjenog napravi koja se pravi pametna. Osamnaest je godina pametovao i istovremeno uspješno izbjegavao biti uhvaćen s prstima u dreku. Ovo je bilo za dlaku.

– Ma samo sam nešto provjeravao, pitao me onaj neki prijan s posla za… Nego, jesi ti to položio, a, jesi li? – mijenjao je Krpan temu i bacakao obrve pod krovne grede.

– Da nisi možda sumnjao? – nakrenuo je Kraken glavu, pustio desnu obrvu da poleti poput goluba mira te ju na kraju grimase zakucao čelu u rašlje. Mladenački ponos u priču je uskočio kao kiropraktičar pa mu ispravio kičmu i poravnao leđa.

Bacio je diplomu s pozlaćenim pečatom Zlatne sredine, papir koji potvrđuje da je uspješno završio školovanje i dosegao najviši stupanj osrednjosti koji mladom čovjeku može dati sustav obrazovanja.

Krpan Kunjalo je zasjao. Sa svojom je diplomom mogao obrisati svoje dupe. Ova potvrda bila je garancija da će mu sin znati i moći brisati guzice drugima i tako si osigurati koliko toliko pristojan život.

Ustao je Krpan pun sebe i sinova postignuća, odložio knjigu, raširio i osmijeh i ruke. Po svim se ovim simptomima moglo vidjeti da je i on zaražen ponosom, a sekunde su ih dijelile od toga da se to i pročuje.

– Pa dođi svome taji da te tajo zagrli…. Bravo, sine, bravo! To je moj sin! – vikao je pa su ga bez problema mogli čuti svi susjedi, čak i oni čije su supruge ručak dovršavale iza zatvorenih vrata.

Kraken je nevoljko dopustio da labavi gumbi karirane košulje dodirnu crnu majicu kratkih rukava s ukošenom bijelom crticom posred leđa, razloga Krpanove rastave od novčanice s crtom iza koje slijede dva kružića. Cijena ovog dodira bila je popratni komentar.

– Ajde, ajde, kalm daun, stari… I šta se dereš, oćeš da budem gluh ko topčina poput tebe?

Krpan je uzmaknuo, ali osmijeh nije skinuo. Lice mu je i dalje bilo zaogrnuto velom ponosa i odjeveno u lepršave halje vedrine.

– I? Što ćeš sad?

– A šta bi ti još? Danas više ništa. Idem malo čilat.

– Čitat’?

Kraken je kratko, nimalo krotko pogledao oca. Otprilike kao da mu je bez povoda iščupao majušnu bijelu leteću slušalicu iz uha.

Krpan je slegnuo ramenima, a Kraken je u par gipkih koraka šmugnuo iz dnevne sobe, ostavljajući iza sebe samo miris parfema iz kojeg je stari Krpan, sa svojim površnim poznavanjem materije, jednim zvučnim usisavanjem zraka kroz obje nosnice, naknadnim refleksom dubokog ponosa, iščitao da bočica nije stajala manje od 150 njegovih eura.

Nakon oštrog glađenja brade lijevom i nehajnog pročešljavanja pobunjenog čuperka prstima desne ruke, Krpan se pokušao vratiti svojim aktivnostima, ali više nije mogao pronaći telefon koji mu je nenadani dolazak grubo izbio iz ruke. Prije nego što se snašao i napravu našao, iz lokalnog su odmarališta sina Krakena nahrupili glasovi i zvukovi koji su sijali strah i paniku te radili nepopravljivu štetu svemu što je izgrađeno na temeljima dobrog ukusa.

Sjeo je natrag na svoje mjesto i isprva pokušao ignorirati događaje baveći se radnjama kao što su sklapanje knjige koja ga je maločas zamalo stajala kakve-takve vjerodostojnosti, stavljanje upaljača u kutiju uz istovremeno prebrojavanje preostalih cigareta, pažljivo uklanjanje zloćudnih krpica pepela s presvlake boje mladog kukuruza i prebacivanje nogu jedne preko druge. Redanje ovih radnji samo ga je prebrzo dovuklo do spoznaje kako je doba ignoriranja odavno prohujalo te se već nalazi u zadnjim trenucima razdoblja tolerancije. Protegnuo se koliko je mogao i ispružio ruku ka polici. S dva je najduža prsta najprije spretno privukao, a zatim svima skupa i dohvatio podeblju knjigu tvrdih korica i raskošne vanjštine koja je još vonjala na ono što su joj radili u tiskari. S kraljicom među knjigama u rukama našao se na svojim blago iskrivljenim nogama. S obzirom da se njegova tolerancija nije mrdnula, Krpan je po žustrim pokretima nogu koji su uslijedili, zaključio da je započela era reakcije s licem protesta.

Ušetao je u sobu u kojoj je na krevetu ležao Kraken u crnim sportskim čarapama, bijelim gaćicama i sivkastoj potkošulji čiji su se nabori sa svakim pomakom presijavali na mješavini umjetnog i vanjskog svjetla u nijansama sive. Iz upaljenog je televizora tutnjalo, špricali su grom i pakao, no niti jedno od dva Krakenova bistra oka nije bilo prikovano za televizor – jedno je usisavalo zaslon pametnog telefona do najsitnije točkice dok je drugo vršilo smotru svih linija na velikom bijelom tabletu.

U šarenim šakama usisavača osjeta, Kraken je osjetio prisutnost oca tek kad mu je Krpan bacio sjenu na tablet.

– Đizs! Wtf! Šta sad? – iznenađeni se Kraken uspravio u sjedeći položaj pa su se od podrhtavanja madraca i telefon i tablet poput žohara izvrnuli na leđa, odašiljući svoje signale pravo u strop.

– Kako? Kad čujem te riječi… Daj mi reci kako možeš slušati nešto ovako… Hajde, bit ću blag. Glupo? – vrtio je Krpan glavom iz koje su frcale iskre znoja zbog izloženosti nemilosrdnim udarima nečeg nespojivog s njegovim zdravim razumom.

– A glupo, glupo… Opet ti – mrštio se Kraken podsvjesno usklađujući frekvenciju vrtnje svoje i očeve glave.

U međuvremenu se Krpanova glava polagano prestajala vrtjeti. Poput na grobu ostavljenog tulipana, suhog i uvelog, zauzela je kut pod kojim je okopnjeli pogled, nimalo bezbolno, sletio na zaslone uređaja koji su ležali na krevetu i udarali po svome u prazno. Instinktivno je reagirao i kažiprstom, kao da bi se njegove sljedeće riječi mogle odnositi na išta drugo.

– A i ovo ovdje… Glupo je. Najblaže rečeno – u jednom momentu nije zvučao samo razočarano i tužno nego i shrvano, poput roditelja kojem su oduzeli dijete.

– Glupo, glupo. Pa šta tebe briga ako je glupo? To je moja…

Krpan je nastavio kao da ga ne čuje i ne mari, kao da u dahu koji je uzeo namjerava pregaziti svaku riječ koja nije njegova. Polako je spustio jednu ruku, onu na kojoj je i dalje stršao ispruženi kažiprst, a podigao drugu, onu s knjigom. Tu je ruku pružio sinu.

– Ova je odlična. Vjeruj mi. Priča, ono, vrhunska – rekao je Krpan i klimnuo glavom.

Kraken svojom niti u jednom momentu nije prestao vrtjeti. Samo ju je sada još i blago udaljio pa još i malo jače zakrenuo.

– Daj, ćale, pliz. Pročitao sam da je glupa k’o…

– Pročitao? – trudio se Krpan zvučati znatiželjno hvatajući sina za jednostavnu riječ prije nego što ju satre ona prosta na kraju, ali nije uspio pod jezik pomesti zajedljivost koju se moglo i nanjušiti i opipati.

Krakenu je bilo jasno koji se predmet ovdje polaže, u koji ga krasni kut tjera otac. Odlučio je staviti točku na bespredmetno.

– Vidio, vrisnuo mi Dalaj Prase s YuTibeta, hu givz a šit? Glupa priča. Neću čitati te gluposti, ćale, nema šanse, dec it – zamahnuo je rukom i, kao čarolijom, ne samo da je oca izbacio iz vidokruga nego ga je istovremeno istresao nevidljivom rukom u kantu iz koje se širio zadah vremena kakva postoje još samo u knjigama.