Knjižnica Tina Ujevića – jedina u gr(a)du Zagrebu u kojoj možeš posuditi “Iskr(ivlj)enu (pri)čeljad”

U Ulici grada Vukovara 14 postoji kuća u kojoj se, uz tisuće drugih knjiga, kao u tramvaju, gužva i “Iskr(ivlj)ena (pri)čeljad”. Ovo je goloruka, nenaoružana informacija, ne morate odmah juriti na Trešnjevku kako bi se dočepali tog redneck-djela i do večere ga slistili iako je danas, 4. travnja 2026. baš neki vedar dan, savršen za izjuriti van. Eto, ne želim da mi u 21. stoljeću živite u neznanju.

A kad smo već kod znanja, saznajte onda još i ovo: Knjižnica Tina Ujevića ujedno je i samo jedna od dvije knjižnice u Hrvatskoj (druga je Općinska knjižnica Hrvatska sloga Gradac) koja u svojoj papiriznici posjeduje ovu raskalašenu zbirku mojih iskr(ivlj)enih zgodica i nezgodica.

Jelena Simonović Dilber, o zbirci, u par riječi:

U 32 priče, koliko se sabralo u zbirci, dat je niz „zrcalnih spika“ koje pisac u gluvo doba noći pokušava da zapiše, obuzdavajući sopstveni mozak, to „podmuklo smeće“, u pokušajima umetanja u ogradu inspiracije a ruku, „lijenu gaduru“, u pokušajima sljubljivanja sa tastaturom. U „fino mlevenim zrnima istine“ koje bole i onoga ko ih ispljune i onog ko ih proguta, on će, kao i bilo koji drugi pisac kome slučajni posmatrači dobacuju da je ništa drugo do „iskrivljena pričeljad“, ipak uspeti u svom zadatku i ispisati priče o ljudima, situacijama i celokupnom društvu na sebi svojstven duhovit način, sa prstohvatom cinizma i bogatom oštroumnom i domišljatom količinom igre reči, dvosmislenim značenjima i simboličnim imenima.

Upravo je zbog ovih osobina Denis Giljević poseban među humorističkim piscima. Svakim ispisanim redom on dodaje još po jednu šalu i dosetku, ma koliko situacija o kojoj piše bila nelagodna, a znamo je i sami jer smo nebrojeno puta bili zarobljeni u redovima birokratskih ralja šaltera, banaka, zdravstvenih institucija sve do raznoraznih uzjogunjenih automata, nasrtljivih kol operatera i pripadnika policije ili obezbeđenja sa mozgovima na nivou psa čuvara. Ismevanjem njihovih mana, koji posebno kulminiraju u međuljudskim odnosima, nema onoga ko se neće nasmejati pa možda čak i zdušno navijati da se ubogi mučenik, poput Egona Drugoje, preobrati u čoveka sa kičmom i jezikom, pa napokon „presloži“ olujne udare agresije i nevaspitanja šalterskih službenica pokazujući im da ravnoteža klackalice „plašta moći“ malog čoveka lako može pretegnuti na tuđu stranu. Ili doskoči svakoj ograničenoj uniformi koja tekst svog poziva uči „bez razumevanja“.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)