Kao da je znala da obožavam finala! Hvala, Rajana, hvala!
2017. godine prvo finale donio mi je “Čovjek u moru”
2022. godine finale je uhvatila “Muholovka”
2023. godine do finala sam došao pitajući se “Ima li taj čovjek duha?”
2026. godine finale mi je zaradila Rajana!
Rajana je inspirirana živućom osobom, a bogami i onaj njezin šupak od kolege ima sliku i priliku u stvarnom svijetu. Vama prepuštam igru detekcije, a sebi sljedeću riječ:
Rajanu možete baciti na oko ili pod njega ako potegnete do službene stranice knjižnice Slavko Kolar u Čazmi, a da mi se slučajno ne izgubite tamo, prostirem vam poput crvenog tepiha i poveznicu.
Zlatna, srebrna i brončana medalja bit će razgrabljene 28. studenog u Čazmi. Bit ću tamo, u Gradskoj knjižnici, samo me smrt automobila može zaustaviti i od knjižnice rastaviti. Za mene je i finale već puna šaka brade, a ako slučajno bude… Jao meni, ne smijem ni pomisliti, ne znam gdje bi mi to veselje stalo – pamet mi je kratka, a srce moje malo!
Moj pričtić “Pisac i zvijer” među najljepšim je ostvarenjima XXV konkursa za najkraću kratku priču. Moram ovdje reći, ako smijem reći, stvarno je malo previše ljepote na ovom svijetu. No isto tako, da je manje ljepote, moja priča vjerojatno ne bi dogurala dovde pa… Hajde.
A ako imam pravo na svoje mišljenje, onda mislim da će izdavačka kuća Alma prije ukinuti natječaj nego što ću ja odustati od njega.
Kako god i kad god bilo… I na 25. njihovom natječaju (zbornik po pobjedničkoj priči nosi naziv “Dvoje pristojnih”) nisu mi postole ukaljale postolje, ali jedan sam list papira besramno zauzeo.
Šume crnogorične, šume bjelogorične… Strepite!
A evo i tog masnog pričtića, baš onako kako je iskočio na sedamdesetpetoj stranici zbornika:
Денис Гиљевић
ПИСАЦ И ЗВИЈЕР
Шиљо Шљивар напросто се запрепастио кад га је угледао прошараног подљевима свих величина и нијанси. Ухватио се за главу која се неконтролирано вртјела. Из ње је, као из конзерве запрепаштете, искочио језик. – Па што ти се догодило, Гилесе Гиљаретино? – Издеветао ме из чиста мира неки мишићави силеџија синоћ, још ме боли глава… Али узвратио сам! – Је, је, баш ме занима чиме си ти узвратио! Килав си и нејак. За мишиће си чуо, колико знам, само кад би их истегнуо! – Е да знаш да сам узвратио, и то гадно! Чим сам стигао кући, сјео сам и написао жешћу причу у којој сам га понизио, развалио, рашчетворио, оно, обрачунао се с њим и физички и метафизички! – Ха ха ха, пукнут ћу од смијеха као слијепо цријево, кокица и рођендански балон заједно! Чуј њега, написао причу… Боли типа крутац! – Па о тому ти и причам! Боли њега јаче него мене!
Ako ovo nije prejebena vijest, ja ne znam što je prejebena vijest i padam u jebenu nesvijest! Nakon što dvjestotinjak junakinja i junaka zamete vjetar, ostati među dvadesetak veličanstvenih koji su preživjeli sito i rešeto prosudbenog povjerenstva… Uh! Tko je preživio… Pisat će!
Moju finalisticu možete prožvakati ako u klikovima odjebete s ove internetske nedođije i link-ekspresom otputujete na stranicu Gradske knjižnice Samobor!
Nakon prvog mjesta za krimi priču u proljeće, nakon upada među najbolja ostvarenja Zatona s jebenom pjesmom, nakon ljetnog razmetanja s 5. mjestom na natječaju Zlatko Tomičić, moram reći da je 2026. za mene već sada, što bi se reklo, godina zelenog nosoroga! Ne znam što bi to točno bilo i tko bi to rekao osim mene, ali osjećaj je – prejeben!
Priča “Nadležan”, najnovija pohvaljenica i nositeljica spomenice za 5. mjesto na tradicionalnom karlovačkom natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić 2026. godine, promaknuta je u najuzvišeniji oblik koji jedna moja priča može poprimiti, a to je pričvjesak!
S pričom “Nadležan”, bajdvej, ako već niste, prsa o prsa, možete se boriti ovdje. Pričvjesak s pričom možete si odmah okačiti o neki svoj odjevni predmet ful total džabaneze ako nabasate na jednog od dva majmuna s fotografije. Trebate ih samo na licu mjesta tri puta dobro protrljati kako bi, osim pričvjeska iz torbe, iz njih izašao i duh priče.
Za one koji žele znati malo više (i patiti malo dulje!), priča “Nadležan” treća je moja spisdarija koja je ušla u čudesni i čarobni krug najboljih priča dugovječnog i cijenjenog karlovačkog književnog natječaja.
2025. godine to je učinila pohvaljenica “Glupa priča”, a s njom se možete obračunati krenete li ovim stopama.
2024. godine mojoj luckastoj pričici “To će biti taj dan” obješena je oko vrata srebrna medalja (za one koji ne znaju, to je česta nagrada za drugo mjesto). Priču si u dahu (da, u dahu, ne u danu, nije tipfeler, priča je doista kratka) pod moždanu ovojnicu možete uštrcati ako se usudite kliknuti baš tuuuuu!
I ćoravoj se kokoši dogodi da napikne zrno, a ćorku poput mene dogodi se da… Da, da, dogodi se da pogodi! I to – pazi, molim te – s pjesmom!
Oke, nije baš u sridu, ali… Ne bih vas jebuckao s ovim da je riječ o priči. S pričama znam gdje sam, što sam i tko sam – u prozi se, bez lažne skromnosti, brojnima najebem bajke.
Uglavnom, vratimo se temi. Nagrade su odavno podijeljene, moj je pjesmutant, da jebe rak raka, ostao izvan tog kruga. Ali, s velikim A, L i I, za mene je s pjesmom upasti u kazanče s konkurentima vrlo konkretan podvig!
Od 1611 priča, pjesama, aforizama i ostalih literatarskih proizvoda prispjelih na natječaj FESTIVALA KRATKE KNJIŽEVNE FORME ZATON ’26, među 78 konkurenata za zbornik i nagrade našla se baš – moja!
Baš – pjesma!
Baš – ova!
Dajem vam je na dlanu točno onako kako sam je servirao žiriju:
A.S. Svih ovih godina bio sam
U MILOSTI BOGA SVEOSIMA
Sve je u glavi. Osim pameti.
I sve je u ljubavi. Osim sreće.
Sve u svemu, sve je u meni.
Osim života.
Ako i dalje ne vjerujete, pogledajte semafor (dok skrolate po svojem telefončetu i prelazite ulicu – nemojte mi stradati dok s nevjericom gledate moj skromni rezultat)!
I upravo je iz tog razloga nastala zbirka pjesmamuta oštrodlakog jezika “Moje pjesme, moji slonovi (u staklarni hrvatske književnosti)”. Ista vam može danas-sutra brisati prašinu s police s isluženim literarnim suvenirima samo ako se negdje nježno naslonite na autora i pričekate koji tjedan da se rodi slon jedan. Kao pravi i jedini oblik trbuhozbornog glasanja autora, Giljotina vam svaki tjedan ili dva isporučuje jednu pjesmunjenu (ili neki drugi oblik umosmorne izlučevine) iz zbirke od posebnog beznačaja.
A.S. Iako već neko vrijeme čik ne približavam lampi, misli mi tu i tamo odlete u zrak pa onda malo previše brijem
O REVOLUCIJI
Čim naprasno prekinem grubu raspravu s ogledalom tko tu koga gleda, tko se komu obraća i što se, dovraga, događa, tko ima podignut gard, a tko stoji spuštenih gaća, ja zapjenim bradu pa kao neki umišljeni slikar kistom zamahnem oštrom britvom koja odmah zaore kroz gustu pjenu…
I cak! I pec!
Ona poteče u trenu, a ja od smijeha (k)riknem pred pljunutom sličnošću mojeg brijanja i revolucije gdje uvijek bude proliveno previše krvi, a budimo realni, nije da se zadugo nešto i promijeni.
A.S. Kakanjem pojezive rođena je njegova
ZBIRKA POEZIJE
“MOJE PJESME, MOJI SLONOVI (u staklarni hrvatske književnosti) posebno je izdanje…. E jebi ga sad, bez vlažne skromnosti, svako je Giljevićevo izd(rkav)anje posebno, samo što je ovo još i posebno besramno!
Uglavnom, ukrućeni glinemolasti slon domadar je pjesmama koje su se nakotile poput nametnika…. I sve su tamo gdje i trebaju biti, natiskane u utrobi memorijskog prutića nagurane su duboko u analni otvor najvećeg kopnenog sisavca.
Do sada su glinemolarnu masu s licem slona dobile dvije zbirke, a Giljevićev plan je do kraja života izasrati još najmanje pet dopunjenih primjeraka.
Naravno, u propagandnom video-klipiću kuruze nisu stradale životinje. Vjerujte nam na riječ, slon je uživao kao prase (čitaj: kao Giljević).
I upravo je iz tog razloga (i donekle naslova!) nastala zbirka njegovih pjesama “Moje pjesme, moji slonovi (u staklarni hrvatske književnosti)”. Ista vam može danas-sutra brisati prašinu s police s isluženim literarnim suvenirima samo ako se negdje nježno naslonite na autora i pričekate koji tjedan da se rodi slon jedan. Straničica Giljotinatočkakom će, kao pravi i jedini autorov trbuhozviždač, svaki tjedan ili dva pokakati jednu pjesmunjenu (ili neki drugi oblik umosmorne izlučevine) iz zbirke od posebnog beznačaja.
SLOBODNA ŽALOPOJKA ili FLOSKULA OD KARATA SLOBODE (JER NISAM DORASTAO PISATI O NJOJ)
Ušlo je u modu silovati slobodu. Ščepati je, pod barjak baciti, čim se digne. Slobodu danas uzima tko god stigne.
U krvavim je rukama, na zapjenjenim usnama, na stjegovima je, razapeta i na guslama!
Pribili su je za svoja tijela, okovali za slijepe točke u grču duše. Uzdižu je u nebesa i jezicima ju kao vezicama nasmrt guše.
Pod olovnim nebom, gdje mjesta za d(r)uge nema, olovni se marš sprema boraca za našu slobodu. Silovati je pred našim očima, ušlo je u modu.
Začudan je bolesti društva ovog tijek. Vratiti nam žele slobodu… U srednji vijek.
Na zalasku časti, u sam suton nade, pijavice sve se slade slobodi tko će prvi zadnju kap isisati krvi. Ali neće sloboda posljednji otkucaj dati (n)ovom soju kuge.
Prije će sloboda sama umrijeti od tuge.
A.S. Kakanjem pojezive rođena je njegova
ZBIRKA POEZIJE
“MOJE PJESME, MOJI SLONOVI (u staklarni hrvatske književnosti) posebno je izdanje…. E jebi ga sad, bez vlažne skromnosti, svako je Giljevićevo izd(rkav)anje posebno, samo što je ovo još i posebno besramno!
Uglavnom, ukrućeni glinemolasti slon domadar je pjesmama koje su se nakotile poput nametnika…. I sve su tamo gdje i trebaju biti, natiskane u utrobi memorijskog prutića nagurane su duboko u analni otvor najvećeg kopnenog sisavca.
Do sada su glinemolarnu masu s licem slona dobile dvije zbirke, a Giljevićev plan je do kraja života izasrati još najmanje pet dopunjenih primjeraka.
Naravno, u propagandnom video-klipiću kuruze nisu stradale životinje. Vjerujte nam na riječ, slon je uživao kao prase (čitaj: kao Giljević).
U Gradskoj knjižnici Beli Manastir 17. travnja 2026. predstavio se ‘Švorcvaldski siromaharadža’, tip zbirke koji puno priča i zuji, a malo meda i puno nagrada daje!
Tata i mata ‘Švorcvaldskog siromaharadže’ više je nego zadovoljan predstavljanjem musavog čeda svojeg musavog uma, a s obzirom da slike u pravilu govore više od riječi… Tata i mata će zašutjeti, a vi bacite oko ili dva na galeriju!
Kriminal se, eto vidite, ipak isplati – jedan moj malecni pričuljez osvojio je krajem ožujka 2026. prvo mjesto na natječaju za najbolju kratku kriminalističku priču u sklopu Tjedna Agathe Christie. Mojoj sreći i dalje kraja nema, a priči, na vašu sreću, kraja ima. I nije daleko. U priču možete uskočiti baš ovdje, a s nje se skinuti već za pet somića znakića. Vožnja pričom za vas je potpuno besplatna.
Prvi put Kristićka prašta
Prvi put u pet godina kasnim na posao i lud sam. Prvi put u 8:38 stiska je u dućančiću Tiska, ja sam šesti čovjek. Prvi put nemam niti tren viška, a zadnji sam. A ne, ne smije mi pobjeći! Istrčao sam iz sićušne prodavaonice kao sumanut. Bez karte. Prvi put.
Srce mi od trka poskakuje dok sjedam na sjedalo četvorke, ali nemirni su otkucaji i preslika savjesti. Neki vrag priječi me da odem do prvih kola i kupim kartu od vozača. Zato okrećem glavu, a pogled mi bježi iz tramvaja.
Samo pet stanica. Samo danas.
Krhka nada skončava pod kotačima. Reski glas označio je kraj – nema kočnice za opasnost koja bi me izbavila. Pred nama – najduža dionica. Duž nje – banda semafora.
– Kontrola karata!
Izronile su niotkuda, iznenada, kao da su uskočile poput mene, u zadnji čas. Treća vrata. U rukama im futrole s iskaznicama ZET-a. Klepeću, poput kastanjeta. S pogledom skrivenim iza ramena uočio sam njezinu figuru, ne bi je se postidjela bacačica kladiva. A u hipu je stajala kraj prvih vrata.
Spretan pokret i puf – iskaznica joj je već u džepu. Opažam četrdeset godina života u njoj, deset u poslu hvatanja prijestupnika.
Promatram okruglo lice kriomice. Guste obrve i tamne oči, kao ugljen crnu kosu i, jasno kao dan, crno mi se piše.
– Ne moraš vaditi kartu – na rame mladića spustila je širok dlan i zaustavila ga u pokretu.
– Kupio si kartu kod vozača pa postao meta zadirkivanja pijanca. Vonj bljuvotine pratio te po kolima. Zato si prešao u druga. Još frkćeš nosom.
Kroz zamagljena stakla moglo se vidjeti čovjeka kako tetura, spotiče se i pada.
– Samo jedan među vama – rekla je kao da rješava zagonetku.
Taj sam. U želucu mi je užarena kuglica. Posljednje krpice boje ljušte mi se s lica. Pokrenula se. Problijedio sam poput ispranih levisica.
Da se predam?
Krajičkom oka opazio sam njezino ime na iskaznici i u dahu panike zagubio ga u ladici podsvijesti.
Gleda me, siguran sam. Skrećem škripav pogled jer strahujem, treptaj će me izdati. A srce luduje, i ono igra na ivici izdaje.
Vršcima prstiju dodirivala je putnike u prolazu, kao da bira žrtvu, ali izgledno je, ubost će mene. Iznenada, stala je.
– Sve u redu, vi imate kartu – rekla je, a prst joj je mirovao na ramenu vršnjakinje.
– Istina, dobili ste poništenu od putnika koji je maloprije izašao, ali karta je važeća. A kartu nema…
Prst joj se vinuo uvis. Cviljeli su kotači sputani šinama, škripali su potplati njezinih cipela. Zadnje korake do raspleta prevaljivala je stamena kontrolorka i igrala se mojim živcima. A igra je gotova. Baš kad sam pomislio da sam se izvukao.
– Gospodin u crnoj jakni!
Crnoj jakni? Ima je lik ispred mene!
– A mlada dama koju ste preskočili? – čovjek se branio napadajući obližnjeg.
– Poštena je to djevojka, plaha. Nije se u stolici skutrila zbog straha pred kontrolom nego pred situacijom doma koja kontroli izmiče. Ponekad riskira s neponištenom kartom. No sad sjedi daleko od automata. Znači, kartu je poništila, neće probati u zadnji čas, potajice. A i ruka joj nije u džepu.
– Ne vjerujem.
– Ne vjeruje… Molim vas, gospodična, vašu kartu. Hvala – rekla je i odmah vratila kartu na kojoj nije stajalo ništa što već nije znala.
– Vidite? – uz strogi pogled išao je i oštar ton.
– A onaj? – nije odustajao optuženi.
– Ima pokaz. Dino Čašić. Listić lota viri mu iz džepa.
Sagnula se i podignula uprljanu godišnju iskaznicu.
– Vaš pokaz – rekla je i vratila ga čovjeku s izblijedjele fotografije.
– Ispao mu je dok je ispipavao ima li za kapljicu u kvartu. Ide iz noćne – pojasnila je čovjeku u crnom.
– A onaj s nogom na sjedalu? – odbijao se predati onaj kojem se crno pisalo.
– Dječak sa slušalicama koji dahom slika po staklu? Ima kartu. Zato i jest tako bezbrižan. Inače bi stajao kod srednjih vrata, a pogled bi mu šetao tramvajem. Niti ne zna da smo ovdje. Ne, on se ne šverca.
Četvorka se zaustavljala.
– Vi ste taj.
Kako? Pitanje mu se zrcalilo u očima pa je odgovor stigao prije nego što je pomislio zucnuti.
– Čim ste nas opazili, spustili ste ruke i oslobodili koljena, spremni izjuriti iz kola. No prekasno. Onda ste se ponadali da obje krećemo s istog kraja. Računali ste da još netko neće imati kartu pa ćete šmugnuti na sljedećoj.
Gledao sam je zadivljeno, kao boga, pa mi se razbudila savjest, šaptala mi da i ja priznam. Iz drijemeža se trgnula i sitna pakost. Više nisam samo htio ispasti pošten nego i jeben frajer, ne izaći samo kao sretni gubitnik.
Poželio sam da svi znaju kako će jedan šverc ostati nekažnjen. Kakva je to pobjeda ako ni poraženi ne zna da je poražen? Vrata su bila otvorena, mogao sam priznati i zbrisati. U torbici junakinje primijetio sam tada hrbat krimića. I ustao.
– Ja isto nemam…
– O, znam. Pet ste puta oborili pogled slušajući me pa znam da vam nije običaj.
– Ali…
– Nisam ja bešćutna zvijer, prvi put praštam – rekla je i izašla s putnikom bez karte.
Trzaj tramvaja bacio me na sjedalo i otvorio ladicu podsvijesti iz koje je izvirilo ime.
– Agata…
A Agatu Kristić već je čekao novi izazov, slučaj trinaestice koja je upravo pristajala uz visoki rubnik.
Znam da će malo tko 17. travnja u 17:30 biti blizu Gradske knjižnice Beli Manastir. Jedni neće htjeti doći, daleko sam im od srca, drugi neće moći, daleko im je. Treći… Treći ne postoje.
Sve je u redu, ne brinite za mene, navikao sam. Ne znam tko će zablistati 17. travnja, ali ono što sa sigurnošću mogu reći je da ćete svi, bili prvi, drugi ili pak oni treći, u ovom crnom, otužnom, ogavnom, beskrupuloznom i bešćutnom vremenu divljeg grabeža i bestijalnog paleža, propustiti jednu iscjeljujuću demonstraciju moći bezuvjetnog darivanja.
This Website is committed to ensuring digital accessibility for people with disabilitiesWe are continually improving the user experience for everyone, and applying the relevant accessibility standards.