Denis Giljević: REDOVI
Jedna od najstarijih priča Denisa Giljevića, najvećeg uljeza u hrvatskom SF-u, sudjelovala je 2004. godine na Istrakonovom natječaju za najbolju SF&F priču te se ugurala među odabrane za objavljivanje u konvencijskoj zbirci ‘Bolja polovica’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2004.). Zbirku je uredio Davor Šišović.
Iz ove je priče nešto kasnije nastala mnogo opsežnija drama koja nikad i nigdje nije objavljena. Možda je bolje da tako i ostane.
PRIČA:
– Oprostite, – pristojno se F.F. Bronero obratio starijoj gospođi koja se nalazila iza pulta – možete li me uputiti gdje…
Grubo ga je prekinula.
-Što vi hoćete?
– Mislim, vidim da je gužva, pa…
Mucao je zbunjen i iznenađen njenom reakcijom.
– Nemojte vi ništa misliti, lijepo stanite u red!
Naizgled fina i uglađena gospođa što radi za pultom Informacija derala se na njega, ali Bronero je svejedno pokušao..
– Znam, ali obzirom da ima više redova htio sam znati u koji…
Uspio je progurati tek koju riječ više prije nego što je ponovo nemilosrdno prekinut. Sad je gospođa, osim što je bila neporecivo gruba, bila i vidno uzrujana.
– Gospodine, koliko se puta vama treba reći… Stanite lijepo u red i pustite me da radim! – urlala je zaposlenica Zavoda za odobravanje sekundarne svijesti stvarajući time vlažni povjetarac koji je F.F. Broneru strujao kroz kosu.
On izvadi češljić iz džepa svoje crne kožne jakne i počešlja nastali nered na svojoj glavi. Zatim slegne ramenima i krene prema gomili ljudi razvrstanih u redove. Priđe starijem gospodinu koji je stajao naslonjen na zid i ubrzano disao.
– Oprostite, – upita uljudno – jeste li u redu?
– Sad jesam sinko, hvala na pitanju. –odgovori mu čovjek i dalje ubrzano dišući.
– Dobro, onda ću stati iza vas.
Čovjek se naglo namršti.
– Kako ćete stati iza mene kad sam naslonjen na zid?
– Ali, mislio sam da ste u redu?!
– Sad jesam, rekao sam vam! Vi ste neki manijak, ostavite me na miru! – poluglasno je i pomalo ustrašeno govorio gospodin u zgužvanom kaputu.
– Oprostite, nisam mislio…- mucao je polušapatom, ne shvaćajući ljude F.F. Bronero.
Gonjen svojim i uzmičući pred tuđim strahom, naletio je nepažljivo na ženu srednjih godina. Instinktivno se okrenuo i slijedom svog dobrog odgoja, stao ispričavati. Ona samo zamahne glavom, a njena duga kosa ošine ga po obrazu poput kuštrave četke za prašinu.
– Možete mi molim vas reći je li ovo red…- pokušao je upitati uljudno.
Prst na ustima i šištanje koje je prolazilo između njenih čvrsto stisnutih zuba oduzeli su mu pravo na nastavak.
– Kućni red – reče tiho, ali odrješito.
Nije baš razumio što je htjela reći, ali žena u tamnocrvenoj bluzi kao da je to i očekivala.
– Ovdje vrijedi kućni red, ako vam nije jasno, a vidim da nije. Prema tome, šutite, ne gurajte se, čekajte kao i ostali i ne postavljajte suvišna pitanja. – govorila je tonom strašnih učiteljica kakvima su napučene osnovne škole.
F.F. Bronero odstupi češkajući se po glavi, ne shvaćajući ljudski rod općenito. Polako krene dalje, vrteći po rukama papire koje treba predati, udaljavajući se od žene koja je vrtjela glavom, s pravom se pitajući s kakvim to ljudima mora imati posla. To je samo pojačavalo osjećaj nelagode, iako doista nije znao što je loše učinio. Tada mu pažnju privuče mladić koji se nehajno šetao u krug, držeći obje ruke u džepovima. F:F Bronero priđe mu s iskrenim smiješkom i neugaslom nadom.
– Oprostite, vi ste zadnji u redu?
– Ne gospodine, ja sam tko zna koji u neredu. –odgovori prilično osorno mladić obrijane glave.
Ne primjećujući neprijateljstvo u mladićevu glasu, već misleći kako nestrpljiva mlada duša na taj ironični način negoduje zbog gužve i nepotrebnog gubitka vremena, F.F. Bronero je razgovor pokušao oživjeti, pa nastavio:
– Pa ja ću onda stati iza vas.
– Kako, molim? – upita mladić kao da nije dobro čuo, ali se odmah nadoveže opovrgavajući takvu mogućnost.
– Nećete ovdje stati jer je ovo nered, a ne red!
– Onda ću stati u nered iza vas.
Nije se dao smesti F.F. Bronero nego je naivno pokušavao igrati mladićevu igru.
– To se ti želiš nadmudrivati sa mnom, majmune primitivni, jebat ću ti sve…
Kako je to izrekao, bilo je jasno da je obrijani izgubio svaku kontrolu nad sobom. Izvukao je ruke iz džepova i bijesno krenuo prema zapanjenom F. F. Broneru frčući rukave.
On se počeo povlačiti, isprva polako, pa sve brže i brže, sve dok nije doslovce trčao unatraške. Je li zbog dojmljive brzine kojom je F.F. Bronero trčao unatraške ili zato što jednostavno brzo odustaje, mladić je stao i počeo prijeteći mahati stisnutim šakama, no ubrzo se okrenuo i otišao svojim putem. F.F. Bronero stao je tek kad je sam procijenio da je na sigurnoj udaljenosti. Izvadio je papirnatu maramicu, obrisao znojno čelo, odahnuo i naposljetku progutao proživljeni strah zajedno sa slinom koja mu se nakupila u ustima. Prisjećajući se rasprava o utjecaju odgoja, crtića i filmova na dječju psihu, on pomisli kako je mladić možda imao teško djetinjstvo ili, u krajnjem slučaju, neograničen pristup televizoru. Na kraju odustane od traženja mogućeg rješenja ne shvaćajući i dalje bilo kakvu potrebu za nasiljem, bilo ono i samo verbalno. Zatečen u nedoumici što napraviti i kamo krenuti, osjeti da ga netko ili nešto vuče za rukav i ugleda sićušnog dječaka crne, kratke kose i živahnih plavih očica koje su tražile njegovu pažnju.
– Striček, striček, drugi red, drugi red – govorio je dječačić glasom sitnijim od njega samog.
– Hvala, maleni…
Rekao je i potapšao malenog po glavi. Krenuo je instinktivno, iako mu zapravo dječačić nije pokazao gdje bi se među gomilom ljudi taj drugi red mogao nalaziti.
Nije napravio ni pet koraka, a opet osjeti da ga netko povlači za rukav.
– Striček, – javio se gotovo plačni glasić – niste me razumjeli.
– Jesam momčino, – odgovorio mu je pun zahvalnosti i potpore F.F. Bronero – uputio si me u drugi red.
Dječačić ustukne nakon ovih riječi kao da ga je netko ugrizao za obraz. Živahne mu plave očice, poput uzburkanog mora, poprime modro-sivu boju, a jedva vidljiva bradica počne titrati poput zvečarkina repa. Gledajući ga iznenađeno, F.F. Bronero ne uspije odgonetnuti hoće li se dječak iste sekunde rasplakati ili će ga bijesan ugristi za nogu.
– Ne, ne, ne! Ispravio sam drugi red, jedinicu, kulju, topa! Ti glupi… – pokušao je nakon što se histerično izvikao na sad već zaprepaštenog F.F. Bronera, izgovoriti rečenicu neprimjerenu njegovu uzrastu.
Bar je Bronero bio siguran da bi tako mislili dobri roditelji. Bilo kako bilo, dječak hitro izvuče neki predmet iz džepa svojih prekratkih hlačica, i prije nego je F.F. Bronero uspio uopće primijetiti da se radi o praćki, pogodi ga kamen posred čela. Instinktivno je dlanom pritisnuo pogođeno i bolno mjesto, a tanki mlaz krvi počne mu kliziti niz ruku, ravno u rukav. Netko zaurla “krv!”, i gomila se zakotrlja prema ranjenom i preneraženom F.F. Broneru, opkoljavajući ga poput lave što kulja iz probuđena vulkana.
– Dajte, dajte mi da vidim – vikao je niski muškarac penjući se na leđa krupnijoj gospođi koja je stajala ispred njega.
– Nemojte ga micati, možda mu je kičma slomljena – urlao je netko drugi.
– Pustite me da prođem, ja sam liječnik – javio se netko treći, ali ga je ubrzo razjarena gomila, čim je razotkrila njegov jeftini pokušaj da se probije u središte zbivanja, nimalo nježno fizički uklonila.
Krug oko F.F. Bronera sve se više sužavao pod pritiskom ljudi koji su navirali sa svih strana. U općoj zaokupljenosti pokušajima da mu priđu što bliže, nitko nije primijetio da se nešto događa oko šaltera broj 12, gdje su ljudi u uniformama Zavoda užurbano donosili i slagali vreće s pijeskom. Prestrašen od pomisli da bi ga gomila mogla pregaziti, pokušao ih je uvjeriti da se radi samo o ogrebotini koju će, eto, jednostavno sanirati maramicom.
– Sve je u redu, mogu ja… – promuca vadeći maramicu.
Na trenutak je zavladala apsolutna tišina, a onda su se iz gomile začuli prvi neartikulirani uzvici negodovanja. Ubrzo su ti uzvici dobili i konkretna značenja poput simulant, prevarant, da bi se na kraju već prilično bijesna masa, poput crvenom krpom razjarenog bika, krenula obračunati s nesretnim Bronerom. On zakloni glavu rukama, očekujući prije najgorega i da mu se cijeli život u sekundi odvrti pred očima. Međutim, nije se dogodilo ni jedno ni drugo, jer je zabrujao razglas dajući važnu obavijest.
– Dragi korisnici, otvoren je šalter 12. Ponavljam, otvoren je šalter 12. Hvala na pažnji. – govorio je ozbiljan i profesionalan muški glas.
Do maloprije odlučna u namjeri da se obračuna s F.F. Bronerom, rulja stade odlaziti od njega kao da nikad nije niti postojao. Spasonosni događaj ostavi Bronera zatečenog u sudbonosnom pitanju: je li gruba laž da u ovakvim situacijama cijeli život prođe pred očima ili se to zaista dešava, ali samo i jedino onda kad slijedi tragični čin gubitka života, čime cijela stvar postaje nedokaziva u prostoru i vremenu u kojem obitavamo. Ostao je sam, gledajući u nevjerici kako ljudi zapjenjeni kao neukrotivi morski val jurišaju prema šalteru broj 12. Kad su prvi redovi stigli na 5-6 metara od dvanaestice, iza uredno poslaganih vreća s pijeskom izronila je cijev čiji se promjer otvora opisuje kalibrom. Dobri F.F. Bronero, zaboravljajući što mu je još maloprije ta ista rulja kanila učiniti, počne mahati rukama i vikati iz sveg glasa, ne bi li ih upozorio na opasnost. Prekasno. Prvi su redovi jednostavno bili zbrisani pod teškom paljbom, ubrzo za njima i drugi, pa treći, uz zvučnu kulisu ugodnog muškog glasa koji je s razglasa ponavljao kako nema razloga za zabrinutost, jer se, naime, radi o gumenim mecima. Rafali su utihnuli čim je prvi čovjek podigao ruke. Svi prisutni uposlenici zavoda zapljeskali su, ponosni na činjenicu da njihova ustanova poštuje ratno pravo.
-Ispričavamo se zbog manjih neugodnosti, u tijeku je reorganizacija poslovanja kako bi se izbjegle nepotrebne gužve. Hvala na razumijevanju. – ponovo se uključio razglas.
F.F. Bronero je ne dvoumeći ni trenutka, potrčao prema ljudima koji su ležali na podu i uglavnom samo tiho jaukali. Prišao je starcu koji se trudio dohvatiti svoj napukli štap i kleknuo kraj njega pokušavajući mu pomoći. Nije učinio mnogo, zapravo ništa, jer ga je netko grubo uhvatio rukom za vrat i osovio na noge.
– Dobar dan, gospodine. Jeste li vi ovlašteni za pružanje pomoći?- pitao je pristojno dvometraš u uniformi Zavoda, ne ispuštajući mu vrat ni trenutka.
– Ja…
– To gospodine, spada u sekundarnu svijest. Je li vam odobrena? – nastavio je dvometraš nezainteresiran za bilo kakva objašnjenja.
Bronero okrene glavu koliko mu je dopuštala ruka koja ga je čvrsto držala i ugleda papire razbacane po podu. Vjerojatno ih je ispustio sasvim nesvjesno, kad je potrčao u pomoć ranjenima.
– Baš sam krenuo da mi se odobri… – pokušao je objasniti svoju situaciju pokazujući prstom na papire koji su lagano treperili zbog propuha, ali samo osjeti da stisak postaje jači.
– Znači, nemate odobrenje i pravite nered – poput snimke na vrpci govorio je uniformirani, pitao i istovremeno zaključivao.
Tek što je to izgovorio, uniformirani ga dohvati drugom rukom za hlače i počne nositi prema izlazu. F.F. Bronero, znajući iz viđenog da bi bilo potpuno nerazumno pružati otpor, potpuno se opusti, poput mačića kojeg majka nosi natrag u košaricu da bi ga nahranila.
– Nije red… – uspio je izgovoriti nakon što je grubo bačen na mokri beton ispred Zavoda.
Ustao je vrlo polagano. Htio je pljunuti, ali nije. Pljuvačka bi pod jednoličnim kapima kiše ionako nestala u još jednoj lokvi.