Redovi

Denis Giljević: REDOVI Jedna od najstarijih priča Denisa Giljevića, najvećeg uljeza u hrvatskom SF-u, sudjelovala je 2004. godine na Istrakonovom natječaju za najbolju SF&F priču te se ugurala među odabrane za objavljivanje u konvencijskoj zbirci ‘Bolja polovica’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2004.). Zbirku je uredio Davor Šišović. Iz ove je priče nešto kasnije nastala mnogo opsežnija drama koja nikad i nigdje nije objavljena. Možda je bolje da tako i ostane. PRIČA: – Oprostite, – pristojno se F.F. Bronero obratio starijoj gospođi koja se nalazila iza pulta – možete li me uputiti gdje… Grubo ga je prekinula. – Što vi hoćete? – Mislim, vidim da je gužva pa… Mucao je zbunjen i iznenađen njezinom reakcijom. – Nemojte vi ništa misliti, lijepo stanite u red! Naizgled fina i uglađena gospođa koja radi za pultom Informacija derala se na njega iz sve snage, ali Bronero je svejedno pokušao. – Znam, ali obzirom da ima više redova, htio sam znati u koji… Uspio je progurati tek koju riječ više prije nego što je ponovo nemilosrdno prekinut. Sad je gospođa, osim što je i dalje bila neporecivo gruba, bila i vidno uzrujana. – Gospodine, koliko se puta vama treba reći?! Stanite lijepo u red i pustite me da radim! – urlala je zaposlenica Zavoda za odobravanje sekundarne svijesti stvarajući time vlažni povjetarac koji je F.F. Broneru strujao kroz kosu. Izvadio je češljić iz džepa svoje crne kožne jakne i njime popravio nastali nered na svojoj glavi. Zatim je slegnuo ramenima i krenuo prema gomili ljudi razvrstanih u redove. Prišao je starijem gospodinu koji je stajao naslonjen na zid i ubrzano disao. – Oprostite, – upitao je uljudno – jeste li u redu? – Sad jesam sinko, hvala na pitanju – odgovorio mu je čovjek i dalje ubrzano dišući. – Dobro, onda ću stati iza vas. Čovjek se naglo namrštio i ozlovoljio. – Kako ćete stati iza mene kad sam naslonjen na zid? – Ali, mislio sam da ste u redu?! – Sad jesam, rekao sam vam! Vi ste neki manijak, ostavite me na miru – poluglasno je i pomalo ustrašeno govorio gospodin u izgužvanom kaputu. – Oprostite, nisam mislio…- mucao je tiho, ne shvaćajući ljude F.F. Bronero. Gonjen vlastitim i uzmičući pred tuđim strahom, naletio je i nepažnjom i stražnjicom na ženu srednjih godina. Instinktivno se okrenuo i, slijedom svojeg dobrog odgoja, stao ispričavati. Ona je samo zamahnula glavom, a njezina ga je duga kosa ošinula po obrazu poput kuštrave četke za prašinu. – Možete mi molim vas reći je li ovo red… – pokušao je Bronero biti još uljudniji. Prst na ustima i šištanje koje je prolazilo između njezinih čvrsto stisnutih zuba oduzeli su mu pravo na nastavak. – Kućni red – rekla je gotovo nečujno, ali odrješito. Nije baš razumio što je htjela reći, ali žena u tamnocrvenoj bluzi kao da je to i očekivala. – Ovdje vrijedi kućni red, ako vam nije jasno, a vidim da nije. Prema tome: šutite, ne gurajte se, čekajte kao i ostali i ne postavljajte suvišna pitanja – govorila je tonom strašnih učiteljica kakvima su napučene sve osnovne škole. F.F. Bronero je odstupio češkajući se po glavi, ne shvaćajući ljudski rod općenito. Polako je krenuo dalje, vrteći po rukama papire koje treba predati i udaljavajući se od žene koja je i dalje vrtjela glavom te se, vjerojatno s pravom, pitala s kakvim to ljudima mora imati posla. To mu je samo pojačavalo osjećaj nelagode iako doista nije znao što je loše učinio. Tada mu je pažnju privukao mladić koji se nehajno vrtio u krug držeći obje ruke u džepovima. F.F. Bronero prišao mu je s iskrenim smiješkom i neugaslom nadom. – Oprostite, vi ste zadnji u redu? – Ne gospodine, ja sam tko zna koji u neredu – odgovori prilično osorno mladić obrijane glave. Ne primjećujući nikakvo neprijateljstvo u mladićevu glasu i misleći kako nestrpljiva mlada duša ironijom negoduje zbog gužve i nepotrebnog gubitka vremena, F.F. Bronero je pokušao oživjeti razgovor. – Pa ja ću onda stati iza vas. – Kako, molim? – upitao je mladić kao da nije dobro čuo, ali se odmah nadoveza opovrgavajući takvu mogućnost. – Nećete ovdje stati jer je ovo nered, a ne red! – Onda ću stati u nered iza vas – nije se dao smesti F.F. Bronero nego je naivno pokušavao igrati mladićevu igru. – To se ti želiš nadmudrivati sa mnom, majmune primitivni, jebat ću ti sve… Kako je to izrekao, bilo je jasno da je obrijani izgubio svaku kontrolu nad sobom. Izvukao je ruke iz džepova i bijesno krenuo prema zapanjenom F. F. Broneru zavrćući rukave. Počeo se F.F. Bronero povlačiti, isprva polako, onda sve brže i brže, sve dok nije doslovce trčao unatraške. Je li zbog zapanjujuće brzine kojom je F.F. Bronero uzmicao ili zato što jednostavno brzo odustaje, mladić je stao i počeo prijeteći vitlati stisnutim šakama, no ubrzo je odustao od ikakve nakane i vratio se svome krugu. F.F. Bronero je stao tek kad je procijenio da je na sigurnoj udaljenosti. Izvadio je papirnatu maramicu, obrisao znojno čelo, odahnuo i naposljetku progutao proživljeni strah zajedno sa slinom koja mu se nakupila u ustima. Prisjećajući se rasprava o utjecaju odgoja, crtića i filmova na dječju psihu, pomislio je kako je mladić možda imao teško djetinjstvo ili, možda, neograničen pristup televizoru. Na kraju je odustao od traženja objašnjenja ne shvaćajući i dalje bilo kakvu potrebu za nasiljem, bilo ono i samo verbalno. Zatečen u nedoumici što napraviti i kamo krenuti, osjetio je kako ga netko ili nešto vuče za rukav. Uz sebe je ugledao sićušnog dječaka crne, kratke kose i živahnih plavih očiju koje su tražile njegovu pažnju. – Striček, striček, drugi red, drugi red – govorio je dječačić glasom sitnijim od njega samog. – Hvala, maleni! Potapšao je F.F. Bronero malenog po glavi. Krenuo je instinktivno prema najbližem redu iako mu zapravo dječačić nije pokazao gdje bi se među gomilom ljudi taj drugi red mogao nalaziti. Nije napravio ni pet koraka, a opet je osjetio kako ga netko povlači za rukav. – Striček, – javio se gotovo plačni glasić – niste me razumjeli. – Jesam momčino, – odgovorio mu je pun zahvalnosti i potpore F.F. Bronero – uputio si me u drugi red. Dječačić je odskočio nakon ovih riječi kao da ga je netko ugrizao za obraz. Živahne su mu plave oči poprimile modro-sivu boju poput uzburkanog mora, a jedva vidljiva bradica počela je titrati poput zvečarkina repa. Gledajući ga iznenađeno, F.F. Bronero nije uspijevao odgonetnuti hoće li se dječak iste sekunde rasplakati ili će ga razjaren ugristi za nogu. – Ne, ne, ne! Ispravio sam drugi red, jedinicu, kulju, topa! Ti glupi… – pokušao je, nakon što se histerično izvikao na sad već zaprepaštenog F.F. Bronera, izgovoriti rečenicu ne baš primjerenu njegovom uzrastu. Barem je Bronero bio uvjeren da bi tako mislili dobri roditelji. Bilo kako bilo, dječak je hitro izvukao neki predmet iz džepa svojih prekratkih hlačica i, prije nego što je F.F. Bronero uspio dokučiti da se radi o praćki, kamen je F.F. Bronera pogodio posred čela. Instinktivno je dlanom pritisnuo pogođeno i bolno mjesto, a tanki mlaz krvi kliznuo mu je niz ruku ravno u rukav. Netko je zaurlao “Krv!”, i gomila se zakotrlja la prema ranjenom i preneraženom F.F. Broneru. Opkolili su ga poput lave što kulja iz probuđenog vulkana. – Dajte, dajte mi da vidim – vikao je niski muškarac penjući se na leđa krupnijoj gospođi koja je stajala ispred njega. – Nemojte ga micati, možda mu je kičma slomljena – vrištao je netko drugi. – Pustite me da prođem, ja sam liječnik – javio se i netko treći, ali ga je razjarena gomila, čim je razotkrila njegov jeftini pokušaj da se probije u središte zbivanja, vrlo brzo i nimalo nježno fizički uklonila. Krug oko F.F. Bronera sve se više sužavao pod pritiskom ljudi koji su navirali sa svih strana. U općoj zaokupljenosti pokušajima da mu priđu što bliže, nitko nije primijetio da se nešto događa oko šaltera broj 12, gdje su ljudi u uniformama Zavoda užurbano donosili i slagali vreće s pijeskom. Prestrašen da bi ga gomila mogla pregaziti, pokušao je masu uvjeriti da se radi samo o ogrebotini koju će, eto, jednostavno sanirati maramicom. – Sve je u redu, mogu ja… – promucao je mašući bijelom maramicom. Na trenutak je zavladala apsolutna tišina, a onda su se iz gomile začuli prvi neartikulirani uzvici negodovanja. Ubrzo su ti uzvici dobili i konkretna značenja poput simulant, prevarant, da bi se na kraju već prilično bijesna masa, poput crvenom krpom razjarenog bika, krenula obračunati s nesretnim Bronerom. Zaštitio je glavu rukama te čekao, prije najgorega, i da mu se cijeli život u sekundi izvrti pred očima. Međutim, nije se dogodilo niti jedno niti drugo jer je, prije svega, zabrujao razglas. – Dragi korisnici, otvoren je šalter 12. Ponavljam, otvoren je šalter 12. Hvala na pažnji – govorio je ozbiljan i profesionalan muški glas. Do maločas odlučna u namjeri da se obračuna s F.F. Bronerom, rulja se počela razilaziti i udaljavati se od njega kao da nikad nije niti postojao. Spasonosni događaj ostavio je Bronera zatečenog, u klinču s ključnim pitanjem: je li gruba laž da u ovakvim situacijama cijeli život prođe pred očima ili se to zaista događa, ali samo i jedino onda kad slijedi tragični čin gubitka života, čime cijela stvar postaje nedokaziva u prostoru i vremenu u kojem obitavamo. Ostao je sam, gledajući u nevjerici kako ljudi zapjenjeni kao neukrotivi morski val jurišaju prema šalteru broj 12. Kad su prvi redovi stigli na pet do šest metara od dvanaestice, iza uredno poslaganih vreća s pijeskom izronila je duga cijev velikog kalibra. Dobri F.F. Bronero, zaboravljajući što mu je još maloprije ta ista rulja kanila učiniti, počeo je mahati rukama i vikati iz sveg glasa ne bi li upozorio na opasnost. Prekasno. Prvi su redovi jednostavno bili zbrisani pod teškom paljbom, ubrzo za njima i drugi, pa treći, uz zvučnu kulisu ugodnog muškog glasa koji je s razglasa ponavljao kako nema nikakvog razloga za zabrinutost jer se radi o najobičnijim gumenim mecima. Rafali su utihnuli čim je prvi čovjek podigao ruke. Svi prisutni uposlenici zavoda zapljeskali su, ponosni na činjenicu da njihova ustanova poštuje ratno pravo. – Ispričavamo se zbog manjih neugodnosti, u tijeku je reorganizacija poslovanja kako bi se izbjegle nepotrebne gužve. Hvala na razumijevanju – ponovo se uključio razglas. Ne dvoumeći se ni trenutka, F.F. Bronero je potrčao prema ljudima koji su ležali na podu i uglavnom samo tiho jaukali. Prišao je starcu koji se trudio dohvatiti svoj napukli štap i kleknuo kraj njega pokušavajući mu pomoći. Nije učinio mnogo, zapravo ništa, jer je grubo uhvaćen za vrat i osovljen na noge. – Dobar dan, gospodine. Jeste li vi ovlašteni za pružanje pomoći? – pitao je hladno dvometraš u uniformi Zavoda, ne ispuštajući vrat F.F. Bronera niti na tren. – Ja… – To, gospodine, spada u sekundarnu svijest. Je li vam ista odobrena? – nastavio je dvometraš nezainteresiran za bilo kakva objašnjenja. Bronero je okrenuo glavu koliko mu je dopuštala ruka koja ga je čvrsto držala pa krajičkom oka ugledao svoje papire razbacane po podu. Ispustio ih je kad je potrčao u pomoć ranjenima. – Baš sam došao po odobre… – pokušao je objasniti svoju situaciju upirući prstom u papire koji su lagano treperili zbog propuha, ali osjetio je da stisak postaje jači. – Znači, gospodine, nemate odobrenje i pravite nered – govorio je uniformirani poput snimke na vrpci, pitao i istovremeno zaključivao. Tek što je to izgovorio, dohvatio ga je drugom rukom za hlače i počeo nositi prema izlazu. F.F. Bronero, znajući iz viđenog da bi pružati otpor bilo krajnje nerazumno, opustio je tijelo poput odbjeglog mačića kojeg majka nosi natrag u košaricu. – Nije red… – uspio je izgovoriti nakon što je grubo bačen na mokri beton ispred Zavoda. Ustao je vrlo, vrlo polagano. Htio je pljunuti, ali nije. Pljuvačka bi pod jednoličnim kapima kiše ionako nestala u još jednoj lokvi.