Jedna od najranijih pa-pirovih pobjeda Denisa Giljevića, najvećeg šarlatana među hrvatskim prosipateljima riječi, bila je uvrštavanje čak tri njegove priče u zbirku LIFT (2004.), izbor najboljih priča iz natječaja provedenog na internetskom portalu Monitor. Postoji sumnja kako je upravo taj događaj bio ćoravi metak zbog kojeg blagoglagoljivi Giljević i dan danas promašuje metu jer je gospodin pomislio kako je izbor njegovih priča bio hvatanje boga za bradu. Kako stvari stoje, izgleda da je to ipak bila kita. I to ne kita Gospodina već kita gospodina. Gospodina Giljevića. Kita koju ne ispušta ni dan danas.
PRIČE:
DESET KORAKA ZA DEVET POSLOVICA I JEDNU POANTU
1. Noć polako curi u moje oči, pa počinju ličiti na dva mala jezerca. U tim se jezercima, gle iznenađenja, svi kupaju goli. Ta su jezerca topla, ali neizmjerno duboka. Neki se zato u njima utope i zauvijek ostanu ležati na njihovom dnu. I kao što kaže stara kineska: površina svjetluca, ali blago je uvijek na dnu.
2. San me grubo i bez imalo stida, gura s moje stolice. Na kraju će me izgurati, ali čim zaspem, pobjeći će i sakriti se gdje ga ne mogu naći. Onda ću se probuditi i sve će mi se učiniti drukčijim. I kako kaže stara indijska: tko živi u snovima, u životu spava.
3. Vrijeme mi noćas prolazi toliko sporo da čujem svaku sekundu kako mi govori: “Sad će moja sestra, samo što nije!”. Ponekad, kao i mnogi, poželim da vrijeme stane, da uživam u nekom osobitom trenutku. Međutim, kako kaže stara filipinska: vrijeme ne staje, ono nestaje.
4. Upoznajem mnogo ljudi. Neki su zanimljivi, neki manje, neki smiješni, neki čangrizavi, neki brbljavi, neki sami za sebe, neki love u mutnom, neki mute s lovom…I tako iz dana u dan. Sve je to zabavno, ali unatoč tome, najčudesnije stvari izrone iz malenog kruga dobro znanih lica. Pa kako kaže stara belgijska: pet piva promijenit će ti dan, jedna osoba cijeli život.
5. Volim putovati. Problem je samo natjerati me da krenem. Kad jednom krenem, tad me više ne može pokolebati ni dužina putovanja. Pa ipak… Kako kaže stara rumunjska: put je dug onoliko koliko su koferi teški.
6. Čekam. Čekam. Ništa se ne događa ili se baš događa nešto što me tjera da pričekam još malo. I još malo. I još samo malo. A onda, odjednom… Zato kaže stara meksička: kad je kapa puna svega, za glavu nema mjesta.
7. Svjetlost i toplina prirode rijetko se probiju tamo gdje radim. Na njihovu nesreću, znam da su vani i jedva čekam da ih zgrabim. Košarka. Još ovaj vikend, nadam se. I opet očekujem kuknjavu, stari smo, polomit ćemo se. Pa što onda, lomili smo se i kad smo bili mlađi. Osim toga, stara peruanska kaže: tko jednom padne, ne prestaje zbog toga hodati.
8. Poslušati majku, poslušati starije, poslušati učitelja ili učiteljicu…A što ako otac kaže drukčije? Što ako čujemo i nešto drugo, katkad potpunu suprotnost onome što su nam rekli da slušamo? Što ako? Ako je tako, stara alžirska kaže: dva glasa dio su iste pjesme.
9. Ponekad mi se ideje rasprše na sve strane i kako se onda usredotočiti na nešto? Jasno, sve ostaje nedovršeno. Kao kad prolijem vino i onda imam mrlje posvuda i ništa od svega. Možda bih trebao biti oprezniji, ali ne mogu zaboraviti da stara moldavska kaže: kad uživaš u izvrsnom vinu, ne brini za košulju.
10. Odvojen, a ovisan. Zbog novca, dakako. A kako kaže moja stara: “Opet žicaš novce, pa ti ćeš mene u grob otjerati!”
HEAVY METAL STAR – PAULIE CAGLEY
Paulie Cagley rodio se u malom gradiću Folgstu na sjeveru Galgonije. Najranije djetinjstvo provodi s ocem drvosječom po obližnjim šumama, gledajući kako vješto barata motornom pilom. Motorna pila tako će se zauvijek urezati u sjećanje malog Paulieja, a jednom neprilikom i u njegovu nadlakticu, što će bitno utjecati na njegov životni put.
S nepunih 7 godina Paulie kreće u školu pun nade, ali ubrzo shvaća da ga škola ne zanima, pa na satovima spava kao klada. Budi se pukim slučajem u svojoj 21-oj godini koja ujedno označava i prekretnicu u njegovom životu. Sklanjajući se od snažnog pljuska, ulazi u prodavaonicu muzičke opreme i ubija vrijeme razgledavajući instrumente. Uzima jednu od električnih gitara, ali u tom trenutku osjeti bol u ruci, posljedicu ranjavanja u najranijoj mladosti. Gitara mu pada na pod uz ŽBRRANNG zvuk i Paulie uočava nevjerojatnu sličnost sa zvucima motornih pila koje je toliko obožavao. Oštećenu gitaru, a ispostavilo se da je jedna od najskupljih na svijetu, bio je prisiljen kupiti. Kako Paulie nije radio nigdje i ništa, gitaru je morao platiti njegov otac i taj ga izdatak financijski potpuno uništi.
Kako je time ipak ispilio granu na kojoj je dotad udobno sjedio, Paulie uzima gitaru i odlazi od oca zaklinjući se kako ga nikad neće zaboraviti. Do 25. godine Paulie živi u brdima u okolici Folgsta i svakodnevno svira drveću na svojoj električnoj gitari. Svoju glazbu naziva “prirodnim zvukom motorne pile” i dovodi je do savršenstva, a šumsku faunu do bjesnila. Uskoro susreće Jasama Froila, šumara u usponu, kojeg oduševljava Pauliejev talent. Zajednički otkrivaju kako se gitarom privređuje drukčije nego motornom pilom te se obojica vraćaju u Folgst. Držeći se obećanja da neće zaboraviti oca, Paulie ga posjećuje i otima mu posljednju ušteđevinu. Tim novcem kupuje instrumente i uvozi jeftine muzičare iz Kine te napokon formira grupu Ljuta Pila.
Grupa svira po šumarijama, čeličanama i zavičajnim domovima u okolici Folgsta, ali bez većeg uspjeha. Paulie ima 30 godina kad mu umire siromašni otac. Tugujući za ocem, Paulie piše pjesme za debitantski album grupe kojem daje ime Rušenje starog hrasta. Na njemu se našla i Pile moje, prekrasna skladba koju Paulie posvećuje preminulom ocu. Bez obzira na ispoljene emocije, nadahnute tekstove i virtuoznu izvedbu, album prolazi loše i kod publike i kod kritike. U jednom interviewu lokalnom listu, sam Paulie razočarano će primijetiti kako “ljudi ne razumiju neraskidivu vezu motorne pile i prirode, kojom u glazbenom smislu odiše prvi album”.
Uzdrman početnim neuspjehom, Paulie zanemaruje glazbu i zaokuplja se sotonizmom izrađujući lančiće s privjescima motornih pila koje postavlja naopako, lijepi plakate s motivima ukrštenih trupaca i pila po Folgstu, poziva ljude na posljednji koncert grupe i time nesvjesno izgrađuje njen image. Na koncert dolazi više tisuća ljudi iz cijele Galgonije privučenih intrigantnom ikonografijom i umjesto da bude posljednji, taj će koncert označiti početak novog razdoblja grupe. Paulie će ga do kraja karijere opisivati kao “doba istinskog piljenja” s čime će se naposljetku morati složiti i žestoki kritičari grupe kojih nikad nije manjkalo.
Osokoljen ovim uspjehom, Paulie sprema drugi album grupe, Živjeti sa Stihlom, u kojem se osvrće na svoje djetinjstvo. Na albumu se našla i pjesma otpjevana na engleskom jeziku I Saw The Chain Of The Chainsaw But It Was Too Late, koja zasjeda na vrhove svjetskih top lista i grupi osigurava svjetsku slavu, a što je još važnije, novac. Međutim, s količinom novca raste i pohlepa Paulieja Cagleyja pa izbacuje Kineze iz grupe i uzima još jeftinije muzičare iz Gruzije, dok je od početne postave grupe zadržao samo Jasama Froila koji ionako nikad nije ništa tražio.
Pauliejevom zrelom fazom smatra se vrijeme izlaska dvostrukog albuma Hrđavi lanac za trulo drvo za koji je, prema vlastitom priznanju, inspiraciju pronašao u korjenitim promjenama u državi. Zrela faza Paulieja Cagleyja traje otprilike koliko i garancija za motornu pilu. Potpuni gubitak Pauliejeve inspiracije od njegove 40. godine pa do kraja karijere, jasno se ocrtava u zadnja četiri albuma grupe Ljuta Pila koji nose nazive Piljenje Prvo, Piljenje Drugo, Piljenje Treće i Piljenje Četvrto.
Nakon Piljenja Četvrtog, napokon to shvaća i sam Paulie, raspušta grupu i odlazi na svoje imanje na jugu Galgonije. Vodi sa sobom samo Jasama Froila kojeg zapošljava kao osobnog vrtlara jer ovaj ne traži ništa zauzvrat. U posljednjem interviewu, kojeg je prije povlačenja dao nacionalnoj televizijskoj kući Global Galg, izjavio je: “Sretan sam jer znam da sam još za života postao legenda. To sam postigao znajući da sjekire ne padaju same u med, već svatko sam mora uzeti motornu pilu u svoje ruke i prokrčiti si put”.
PUNK STAR – FRED ZANKE
Fred Zanke rođen je 12.06.1960. u Kuelthu, glavnom gradu Istočne Anarije, baš nekako u trenutku kad je na grad pala prva granata i obilježila početak dvogodišnjeg krvavog rata sa Zapadnom Anarijom, koji se periodički događa svakih 30 godina. Mali Fred raste u ratu, ali prvu riječ izgovara u miru. Jasnim i glasnim NE, dvogodišnji Fred razočarava oca liječnika, majku ekonomisticu, baku književnicu i djeda diplomata, koji su se gotovo natjecali u pružanju ljubavi i pažnje malom Fredu, ne skrivajući sebično očekivanje da on zauzvrat prvo spomene baš jednoga od njih. Maleni Fred na sreću ne osjeća rani gubitak naklonosti rodbine, prvenstveno zahvaljujući Istočnoj Anariji koja nakon rata postaje savršena država i pravodobno intervenira preuzimajući ulogu njegovih roditelja. To čini toliko savršeno da mali Fred do 7. godine već zna 8 jezika, do 12. zna svirati 13 različitih instrumenata i do svoje 14. godine ne zna za sebe.
Upisi u srednju školu odredit će životni put Freda Zankea i otvoriti mu oči, iako se Fred neće upisati niti u jednu. “Htio sam izabrati školu, ali sve su bile jednake i sve su bile prokleto savršene. Nisam imao izbora i odlučio sam se boriti” – izjavit će Fred mnogo kasnije na jednoj konferenciji za novinare i objasniti uzroke svog mladenačkog bunta.
Svjestan činjenice da će biti vrlo teško nabaviti oružje razorne snage kojim bi primjereno izrazio stanje duha i kipteće nezadovoljstvo, ali kojim bi i pokrenuo promjene, mladi Fred kupuje dvije gitare i komplet bubnjeva te se protiv savršenstva odlučuje boriti glazbom. Na oglas objavljen u gradskom listu “Kuelth danas” gdje Fred traži muzičare za svoj bend, javlja se oko 2000 vrhunskih glazbenika. Nakon audicije Fred ih sve odbija riječima koje će ostati zauvijek zapisane u povijesti rocka: “Savršeni ste! A sad odjebite i dosađujte nekom drugom!”.
Uviđajući postepeno da muzičare po svom ukusu neće naći preko oglasa, Fred izmišlja vlastitu metodu koja se pokazuje više nego uspješnom. Jedne večeri odlazi u park i pored klupice ostavlja nekoliko boca lošeg vina. Već idućeg jutra odlazi do klupice i tamo pronalazi mlade i mamurne, Fanga, Lea i Carla. Poslije podne istog dana te 1977. godine, nastaje grupa Fred i Tri Velike Glave. 1978. godine grupa izdaje na kaseti svoj prvi album Jebeš slobodu govora koji svojom žestinom nadmašuje sve dotad snimljeno, ali nema niti jedne riječi teksta.
Vlasti istočne Anarije prepoznaju u grupi opasnost za savršenstvo poretka i vrše opsežne pripreme za najavljenu veliku turneju grupe. Policija plijeni postojeće karte za koncerte te zabranjuje njihovu prodaju i štampanje. Fred je oduševljen takvim postupkom i javno govori: “Moji se snovi ostvaruju, ali to je tek početak”.
U ljeto 1979. napokon počinje turneja grupe koncertom u Kuelthu. Na koncert, naravno, dolazi samo vojska i policija, a šalje ih Vlada u strahu od nereda. Takav koncert raspiruje znatiželju građana Istočne Anarije, pa se oni počinju masovno prijavljivati u vojsku i policiju kako bi mogli prisustvovati nastupima uživo. Obzirom da je Fred pjevač grupe a nema što pjevati, iskrada se s vlastitih koncerata i po pročeljima zgrada ispisuje slova A u krugu. Na pitanje novinara jednog vojnog lista što bi to trebalo značiti, Fred će odgovoriti: “To je simbol moje borbe za cjelovitu i ujedinjenu Anariju. Jednostavno vjerujem da mnogoljudna i višenacionalna država kakva bi Anarija ujedinjenjem postala, ne može biti savršena”.
Nakon te turneje Fred je tužan, ali i odlučan da nastavi. “Sa žaljenjem konstatiram da Fred i Tri Velike Glave vjerojatno više nikad neće zvučati lošije, ali se zaklinjem da nikad nećemo zvučati savršeno. Prije bih se ubio nego to dozvolio”.
Godine 1985. godine, također na kaseti, izlazi drugi i posljednji album grupe koji potvrđuje Fredove strahove. Abeceda diktature za savršenu državu vrvi doduše banalnim tekstovima, ali ma koliko se Fred i ostali trudili svirati loše, album je kao cjelina gotovo slušljiv. Čak tri pjesme s tog albuma postaju hitovi (Slomite nam kičmu, Ja o sebi ništa ne znam, ja dosjea nemam i Pokazao bih osobnu kartu) što užasava Freda.
Iako u velikoj dvojbi, Fred ipak 1986. organizira turneju koja pobuđuje toliko zanimanje da na koncerte u prosjeku dolazi 50 tisuća policajaca i 130 tisuća vojnika, a do završetka turneje, pod oružjem je 83% ukupnog stanovništva Istočne Anarije. Iscrpljen, pomalo paranoičan i razočaran, Fred će nakon te turneje izjaviti: “Bojim se onoga što bi mogao donijeti naš treći album. Postajemo sve bolji, šaljemo krivu poruku i postajemo ono protiv čega sam se borio. Ja jednostavno ne vidim da se bilo što mijenja na gore. Mislim da me sistem porazio i ja razmišljam o povlačenju”.
Fred i Tri Velike Glave odrađuju još svega nekoliko koncerata tijekom 1987., a onda se Fred povlači u park gdje se grupa prvi put i okupila, potpuno se izolirajući od svijeta. U međuvremenu, promjene se već događaju, ali ih razočarani i slomljeni Fred nije svjestan, kao ni činjenice da ih je pokrenuo upravo on. Zbog prevelike vojske i policije u Istočnoj Anariji nema tko proizvoditi, pa izbijaju glad i neredi, a ubrzo i građanski rat. 1990. godine vlasti Istočne Anarije optužuju Zapadnu da je kriva za sve i objavljuju joj rat. Rat traje dvije godine, do potpunog uništenja i ujedinjenja dvije Anarije, nakon čega ona postaje jedinstvena, totalitarna i potpuno nesavršena država. Fred nije doživio ostvarenje svog mladenačkog sna. Ironijom sudbine, poginuo je 12.06.1990. na svoj 30. rođendan, od granate koja je pala u park i označila početak tog rata.