Pljačka stoljeća… dvadesetipetog

Denis Giljević: Pljačka stoljeća… dvadesetipetog

Drugo sudjelovanje na Istrakonskom natječaju i druga priča Denisa Giljevića, najcrnje mrlje hrvatskog SF-a, koja je upala među najbolja ostvarenja 2005. godine te je i objavljena u zbirci priča ‘Ispod i iznad’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2005.). Zbirku je uredio Davor Šišović. Mnogo godina kasnije, autor D.G. prosuo je grafitnom olovkom uz naslov priče jednu od svojih uobičajenih mudrosti: Ova je priča toliko stara da je se danas slobodno mogu sramiti.”

PRIČA:

MASAKR, Međunarodna agencija za svemirske analize i kontrolu rađanja, objavila je danas kako je zamalo uspio treći pokušaj pripreme planete Eleonore Elizabete za kolonizaciju. MASAKR to smatra još jednim velikim pothvatom ljudske rase, najvećim nakon umalo postignutog naseljavanja Katarine Kleopatre te proglašava sutrašnji dan pedeset i drugim po redu Univerzumskim praznikom, ali i upozorava da sve restriktivne odredbe ostaju na snazi do novog pokušaja kolonizacije. U ostalim vijestima objavljujemo identifikacijske brojeve smaknutih po članku 3. o divljim rođenjima, kao i pozitivne reakcije svih vladajućih ženskih udruga na odmah aktiviranu odluku o strožem zatvaranju Potisnutog Spola u Prezervate radi pojačane zaštite od iskuš…

Antonija je ugasila maleni prijemnik.

– Šta radiš?

– Mislila si da će uspjeti ovaj put, draga curo? Optimisto… Svaki puta sve je gore. Nikad nećemo…

– Htjela sam samo odslušati vijesti do kraja – prekinula je Valentina začetak jadikovke poluglasnom mješavinom razočaranja i mlakog protesta.

– Nema se više što čekati, curko… Vrijeme je da krenemo.

Valentini je zazvonilo u ušima, uzbunu je diglo pomahnitalo srce kad ga je spopao strah. Lako je bilo pričati.

Kako ćemo to izvesti, djevojke? – počela je priču na subotnjem sastanku zagonetkom crnooka Leonarda, najsposobnija od četiri prijateljice i mozak operacije. Bez pametovanja, što brutalnijim prepadom – ispljunula je odmah, bez okolišanja. Teško naoružane, aha. Pogledi triju djevojaka razbježali su se po licima onih drugih i tražili. Razlog? Ispalila ga je bestežinskom lakoćom opraštanja grijeha, jednostavnog i kao da drukčiji ne može postojati, lukava Leonarda. Takav se prepad nije dogodio već 67 godina, provjerila je osobno. Sve vrvi prijetećim kamerama i bahato sofisticiranom elektronikom pa je svake godine sve manje naoružanih i obučenih čuvarica. Očekuju da se skrivene iza noći provlačimo ispod rešetki, režemo žice, lebdimo iznad senzora kretanja-disanja-znojenja-metabolizma, nadmudrujemo komplicirane alarme, u nervoznoj tišini izrezujemo neprobojna stakla, utipkavamo nemoguće šifre u nepoznate sustave strepeći jesmo li njihovim očima nevidljive… Neće očekivati ludost, rekla je. Ulijećemo po dogovoru, pucamo ako treba, iznosimo što moramo i gotovo! Uspijevamo jer smo lude i uvjerene u ispravnost onoga što radimo! Jer nam je dosta! Računam na vas, djevojke?

DA!

Valentini je zvonilo u ušima, pa ih je pokrila rukama nadajući se nestanku rastućeg pritiska.

– Valentina, jebemu, ustaj! Cure zvone! Šta si se usrala sad? Nema sad nazad!

Antonija je galamila turajući joj u ruke oružje u Uniji poznato i kao Amerikanamandmangan, pištolj bez nišana na daljinsko bežično punjenje kojeg se nekad moglo dobiti na kiosku, uz primjerak dnevnih novina. Zatim je zgrabila svoj pa još jednom pošla provjeriti dvije bazne stanice kojima su se Amerikanamandmangani besprekidno daljinski punili smrtonosnim nabojima. Sve je teklo prema planu i bilo u redu, zujale su uključene u struju i bile odvrnute do maksimuma.

Istrčale su navrat-nanos iz kuće ne mareći hoće li ih netko vidjeti s opakim oružjem u rukama. Mnoge su žene koristile Amerikanamandmangan za spaljivanje otpalog jesenskog lišća, staroga namještaja i pregorjele elektronike po dvorištima kako bi izbjegle plaćanje skupog i neredovitog odvoza glomaznog otpada.

U zelenom su ih automobilu tamnih stakala bez tablica čekale Leonarda za volanom i nervoznom nogom na gasu, i Adrijana koja ju je otpozadi milovala po vratu i mrsila joj kosu.

– Kučke moje, gdje ste? – podviknula je čim su cure uskočile u automobil, Antonija naprijed a Valentina na stražnje sjedalo, i odmah pritisnula papučicu gasa.

Statistika MASAKR-a govori o 13,5 milijardi žena u Uniji i 33 milijuna kontroliranih jedinki Potisnutog Spola. Procjenjuje se da izvan Unije, u zaštićenim Velikim plućima AzmaZone živi još milijardu spolno deaktiviranih jedinki, a u Malim plućima Balkantide još oko 37 milijuna jedinki. Porast broja molbi u Uniji za pravo na majčinski instinkt iznosi zabrinjavajućih 22,71%, kapaciteti planete pali su za daljnjih 1,11%, broj trudnoća za održanje reproduktivnih sposobnosti vrste bit će reduciran daljnjih 13%, ali službena nada u uspjeh kolonizacije ipak bilježi rast od 3,08%…

– Možeš ugasiti taj jebeni radio, Leonarda?

– Koji ti je…?

– Ugasi, jebemu!

– Bojiš se, Valentina? – pitala je Adrijana vadeći iz džepa zgužvanu masku Pinokija.

Sjetila se opet subote, kartona piva i ulijevanja hrabrosti nakon sporazuma o pljački.

– Treba samo imati muda!

Pripita je Leonarda ustala i zgužvala svoju petu limenku.

– Nije to baš ni lako, kad muda nema već desetljećima – viknula je Antonija prije nego što je u vis podigla svoju četvrtu i smrskala je.

Pjena iscurila iz malog otvora završila je na njenim kovrčama što je izazvalo najglasniji smijeh te noći i umalo ugrozilo tajnost sastanka.

Stresla se dok je pod jagodicama prstiju osjećala sve toplije generatore Amerikanamandmangana. Kimnula je glavom, hvatanjem Adrijane za rame spriječila ju da izusti, da produbljuje napetost držeći se njene prolazne slabosti i nastavi izazivati kako bi se izbavila od vlastite. Dok stignu do FedRe, proći će i bit će u redu, rekao je stisak. Bit će spremna, uvjeravali su prsti zalijepljeni na Adrijaninu ključnu kost.

– Djevojke, maske!

Prvo Leonarda, a zatim i sve ostale, navukle su maske bez riječi.

Auto se zaustavio uz veliki bijeli plato sazdan od vijugavih kamenih blokova što su savršeno pristajali jedan uz drugog. Što su bili bliže zmijolikom staklenom tunelu dugom oko stotinjak metara koji je vodio u elipsastu kupolu FedRe, velikog središnjeg trezora Federalnih Rezervi, vijugavi blokovi bivali sve manji i sve tanji, kao da se rijeka bijelih zmija sa svih strana slijeva u stakleni hodnik.

– Krećemo, cure! Bez milosti! Milosrđe ostavite za majčinstvo, nježnosti za djecu! Valentina i Adrijana trezor! Ja čišćenje, Antonija korekcije! – izdavala je kratke naredbe Leonarda, kao da čita iz udžbenika prarobotike.

Krak, krak! Kraš! Krr, krr, krak!

Bljeskali su Amerikanamandmangani dok su zatečene čuvarice na ulazu FedRe padale uz zvuke lomljave suhog granja. Cure su upale brzo i lako. Možda i prebrzo.

Staklo ulaznih vrata prsnulo je pod masom odlučnog ženskog tijela ojačanog Amerikanamandmanganom. Posuta svjetlucavim iglicama debelog stakla na bjelinu kamene ravni doskočila je prvo Leonarda držeći oveću crnu kapsulu pritisnutu čvrsto uz grudi. Sličnom ju je kapsulom iz tunela istrčala Valentina snažno udarila po ramenu te zahvaljujući iznenađenju lako oborila na pod. Vlastitim ju je tijelom prikovala za kamen.

– Lagala si, đubre jedno! Lagala si! Puna ih je kupola, naoružanih do zuba!

– Zar bi pristale da nisam?

– Ubila si cure, ubila ih!

Zbacila je naglo Valentinu sa sebe i povukla okidač vrućeg pištolja. Dvije uniforme FedRe ostale su bez svojih nositeljica.

– Ali sam tebi upravo spasila život! Jebemu, Valentina, saberi se! Uzmi kapsulu i bjež’mo dok nije kasno!

Letjelica se spustila na veliki bijeli trg ispred FedRe, najveće banke sperme na sjevernoj polutci Unije. Teške elise borbenog helikoptera proizvodile su snažan vjetar koji je na jedvite jade podizao crne, neprobojne suknje metalnog sjaja raštrkanih agentica MASAKR-a. Obilježavale su položaje tijela gusto poredanim lampicama pa je za razliku od mjesta pojedinačnih umorstava poprište izgledalo kao da se priprema božićno slavlje, već godinama zabranjeno jer potiče obiteljsku bliskost, a ne vrši rekonstrukcija zločina.

Obučena samo u vlastitu crnu kosu, iz letjelice je izašla Vela Vila.

– Šteta? – pitala je ta agentica najvišeg reda ženstvenosti čim se malo stišala buka motora.

Reagirala je najbliža istražiteljica.

– Dvije kapsule sperme, genetski modificirane. Šanse za rađanje Potisnutog Spola, čak i u idealnim uvjetima oplodnje, manje su od 0,01%. PS potentne kapsule zbog nastale sigurnosne situacije oko kolonizacije dan prije su premještene u dublji trezor.

– Sreća…

– Ovo što smo pronašli kod jedne – izvukla je istražiteljica papir – manje će vas obradovati.

– Propagandni letak?

Agentica najvišeg reda pročitala je naglas.

Djeca su najveće blago. Kakva povijesna zabluda… koje li gluposti!

Bijesno je zgužvala već savijani list papira.

– Prokleti kroatski teroristi. Opet oni! Trebalo bi spaliti neprohodne prašume Balkantide u kojima se skrivaju i riješiti ih se jednom zauvijek! Da prestanu više ulaziti u Uniju i unositi pomutnju!

Da nisu posrijedi posljednja zdrava disala Zemlje osim AzmaZone, vjerojatno bi agentica najvišeg reda ženstvenosti to već i naredila. Ovako, mogla je samo čupati kosu od nemoći.

Leonardine ruke prestale su daviti volan, grč je popustio. Usporila je. Bile su već daleko od Ženeve, glavnog grada Unije, i bar naoko sigurne.

– Ne plači, uspjele smo. Bar nas dvije.

Zaustavila je vozilo i načas se okrenula.

– Bile bi sretne zbog nas, Valentina. Buduća majko!

Valentinini pramenovi bili su mokri od suza.

Znam Leonarda, – šmrcala je – baš zato… mislim ako uspije… bit će Antonio, curica će biti Adrijana. Baš zato, zbog njih…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)