Welcome to the future! (prva nagrada na Istrakonu)

Denis Giljević: Welcome to the future!

Treće sudjelovanje Denisa Giljevića, najraštimanije trube hrvatskog SF-a, donijelo mu je zahvaljujući priči ‘Welcome to the future!’ prvu nagradu (i 1500 kn) Istrakonovog natječaja! Priča je objavljena u zbirci ‘Sami na svijetu’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2006.). Zbirku je uredio Davor Šišović. Branitelji hrvatskog SF-a odmah su uzeli tipkovnice u ruke i zbirku proglasili najlošijom do tada.

Autor je želio ispasti pametan, a žiri je to popušio. Priča Denisa Giljevića najobičnija je papazjanija…, bio je jedan od najupečatljivijih braniteljskih komentara na forumima.

PRIČA:

Izletjela je izbezumljena iz dvorišta ostakljenog dodekaedra opasanog visokom ogradom od pleksiglasa, na ispražnjenu ulicu. Ruke su joj grabile zrakom kao rasklimani propeleri, petama se udarala stražnjicu u šeprtljavom trku, dok su se zelene čupave papuče nekako odupirale silama koje su ih nagonile da čim prije ispadnu s nogu.

– Mamyne Yedini!

Izvikujući njegovo malo ime jurnula je nizbrdicom, za oblačićem na horizontu, za onim što joj se učinilo kao zvuk motora. U plavome je kvadrantu izgubila prvu papuču i umalo se spotakla. Nije ju bilo ni najmanje briga kamo staje, kuda gazi, a boje kvadranata pred njom postajale su sve jarkije. No kad je izgubila drugu papuču, ritam disanja i koraka, kad je mliječna kiselina preplavila mišiće, rasula se po cesti kao kasetna bomba. Duga joj je kosa napravila salto i kapima se znoja zalijepila za lice. Oderala je koljena i dlanove, ali bol nije stizala s površine. Poteklu krv sakrio je crveni kvadrant ulice. Mjesto gdje se statistički i ne dešava najveći broj nesreća, ali se najčešće pogiba. Nije marila.

Podigla se jedvice i ridajući, drhtureći kao hladetina. Nada je kopnila i tekla niz ulicu, slijedila mršavi potočić krvi koji se probio u susjedno, narančasto polje. Jecala je i izgovarala sve sporije, sve tišim, sve promuklijim glasom, potmulom grmljavinom očaja:

– Mamyne Yedini! Mamy-ne- ne i ne, samo ne zlato moje…

Uto je stigla policija, minutu nakon nje ulica je bila zakrčena robotima izvjestiteljima, letećim detektorima detalja koji su zujali uokolo, hologramskim spikericama i tek pokojim predstavnikom živog novinarstva na samrti.

Iz najbližih su kola izišli inspektori Pravy Droog i Fiyook Mettacka.

– Ne treba nam toliki publicitet, Fiyook?

Fiyook izvuče štapić nalik olovci i zabode ga u centar crvenog kvadranta. Laganim pritiskom cipele na vrh štapića aktivira bombastičnu olovčicu. Elektromagnetski val dezintegrira svaki integrirani krug u krugu od 200 metara. Robotika zamre, hologrami bljesnu i nestanu. Jedan živi novinar zatetura i sruši se na ulicu.

-Jebemti prastare pejsmejkere – podvikne Fiyook i obruši se na pozornike – brzo, šta se čeka, Hitna!

Pravy je pridržavao shrvanu ženu. Prijekorno je pogledao Fiyooka, koji je osorno podigao ramena i složio najnadrkaniji izraz koji su mu dopuštali nevidljivi šavovi, uspomene s nedavne plastične operacije lica.

– Gospođo, gdje stanujete? – pitao je Pravy.

U dodekaedru broj 27 živjela je otkad zna za sebe. Dok je nesigurno koračala, s jasnom je mržnjom i zavišću gledala prema brežuljcima, jer svega dvije ulice dalje i dvadeset metara više, bila je četvrt piramida. Nadohvat snova, a daleko kao spasonosno buđenje kada razdiru noćne more, iza i poviše piramida bilo je Stožište, jedino naselje u kojem je svaku nastambu naseljavala po jedna obitelj, u stambenom sustavu u kojem je broj vanjskih ploha a ne kvadrata, određivao i broj stanova u zgradama.

– To se njima nikada ne dešava, jel’? Nikada! – kriknula je iznenada.

– Gospođo, – pokušao ju je umiriti Pravy – ne možete znati… oni nemaju obaveznu statistiku.

Fiyook je hodao malo iza njih i kolutao očima.

Čim su ušli u sivi stan dodekaedra 27, žena se otrgla Pravyju kako bi prigrlila malenu golišavu priliku čija je ručica stiskala nogu stola.

– Tatyne Yedini, mama mora razgovarati s policijom u vezi brace, dušo…

Pogladila ga je po okruglom licu, a djetešce je nakon što se vragolasto nasmijalo detektivima (Fiyook se čak mogao zakleti i da se mali izbeljio), brzo nestalo u uzanom hodniku.

– Vaše ime, gospođo? – pitao je Fiyook smireno, tražeći gdje će sjesti.

– Zellena Liwady.

Fiyook je već iz džepa bio izvukao digitalni zapisnik oblika papige i stavio ga pred sebe.

– Gdje ste bili kada se dogodilo? – bilo je specijalno pitanje za isključivanje roditeljskog nemara.

– Sjednite slobodno – izvukla je uplakana gospođa Liwady stolicu i pogledala s povjerenjem Pravyja koji je još uvijek stajao, pa odgovorila – samo sam na desetak minuta ušla da napišem dnevni statistički izvještaj i zgotovim ručak, kad…

– Možete nam pokazati vaš statistički izvještaj, gospođo Liwady? – prekine je inspektor Mettacka a da je nije ni pogledao. Provjeravao je radi li elektronska papiga i doimao se zaokupljen šarenom napravom.

No čim se majka, prilično šokirana nastupom inspektora, povukla u sobu da pronađe izvještaj, Fiyook se okrene Pravyju i ošine ga debelim prstima po ramenu.

– Hej! Opet moram nosit terensko odijelo u kemijsku čistionu, nakon samo tri terena. A čitam, nekad su ta sredstva koristili za masovna klanja? Čovječe…

Pravy mu htjede reći da se današnje fleke jednako tako ne mogu mjeriti s onima od prije tristo i više godina, ali na kraju ipak samo obori pogled.

– Ma ja, prijatelju, znam, nema se tu šta reći, sve napreduje. Nego, možeš malo pojačati vijesti, niš se ne čuje? Promukao sam malo, ne mogu…

Pravy bezvoljno vikne pojačaj, a senzori poslušno podebljaju zvuk na bočnoj videotapeti.

– Jebote, pa dobio si okladu!

– Tiše malo, Fiyook, pokaži barem trunčicu sućuti…

Njegove su riječi utjecale na Fiyooka onoliko koliko bi fijuk metaka uzdrmao vojnika koji pola života provede u rovovima.

– Treći američki građanski rat da zakotrlja mala pobuna u siromašnoj 74. saveznoj državi New Iraq… Svaka čast!

– Gle, samo sam pratio statistike. – spušten ton nosio je pečat opravdavanja.

– Hoćeš da ti odmah dam? Baš imam…

– Nemoj! Nemoj sad… – zadrži mu Pravy ruku koja je već krenula po novčanik – eno je…

Koliko je Zellena bila na rubu živaca, vidjelo se po listovima izvještaja koji su treperili u njenoj ruci poput lepeze, pa je i Pravyja zapuhnuo svjež vjetrić iako ih je pružila njegovom kolegi.

Inspektor Mettacka odložio ih je sa strane pa nastavio s besmislenim ispitivanjem. Jer je znao.

– Možda ga je samo mlađi brat kandidirao za Bigger Brother, Older Sister? Razmislite, prije nego krenemo raditi zapisnik. Mlađa djeca to često čine kako bi se osvetila starijoj braći i sestrama za sve što su im činili. Tri mjeseca pakla kojim upravljaju mlađi potomci preko daljinskog upravljača? Mnogi mališani ne odole iskušenju, – gledao je zlurado majku na rubu suza, zavaljen, kuckajući papigom po stolu – ne, gospođo?

– Vozilo je bilo bez logotipa i sivo… a oni naprave šou od otmice kandidata. Da bi Tatyn… kako se usuđujete?

– Da, da, ne bi. Ah, evo. Stigla i preliminarna analiza prizorišta.

Zellena je podigla pogled. Njen grudni koš grčio se i trzao, iako je zaustavila dah. Pravy se namršti i usredotoči na kolegu. Fiyook se nagne naprijed kao bi pogledao što piše na novoj spravici s ekranom.

– Prema tragovima uzduž ulice, moglo bi biti cestovno vremeplovilo. Aviovremeplovilo je isključeno, kao i godišnje vremeplovilo koje ima blokadu vremenskog kretanja. Ali definitivno je vremeplov, gospođo.

Fiyook nije mogao sakriti ključanje radosti u svojim obrazima. Sjao je kao dijamantni prsten.

Zellena je u hipu pokrila usta, no užas je curio kroz sve ostale pore. Živčani slom samo što je nije bacio na koljena. Šanse da se pronađe dijete u vremenu praktično su nikakve.

– Kako možeš… – stisnuo je Pravy šake kao da partneru kani razbiti masku naslade.

– Smiri se, Pravy, čuješ me? – skočio je Fiyook i uhvatio ga čvrsto za zapešće.

Pravy se istrgne i skoči na noge. Nadvije se nad uplakanu ženu i nježno je zagrli. Savjest mu se stala šopati praznim brbljarijama kao tabletama, samo da bi se i nečista nekako smirila. Osjetio je poriv da barem pruži nadu iako je znao da je nema, prije nego odu. Jer, i Pravy je znao.

 

– …pogledajte statistike u odnosu na razdoblje… – pružao joj je aparatić koji je pištao – ima nade, gospođo Liwady…

Ona je već gorko plakala iza zavjese od mokrih dlanova, smrtno ranjena tulila je u rog čiji mu je zvuk kopao sve dublju jamu grizodušja u grudima.

– Tako mlad, marljiv… samo je učio… želio osvojiti Mirta Award za doprinos statistici… a sada ga nema.

– Ako još nešto čujete – umiješa se Fiyook i spusti vizitku, a onda snažno povuče kolegu prema izlazu.

– Zar smo baš morali? – upita Pravy namještajući razvučenu kragnu.

– Hej, nemoj mi sad sa savješću. Ova nam je otmica trebala da i statistički pređemo državni prag tolerancije zločina, i sam znaš. Sad će podebljati budžet, odobriti nova sredstva. Dobit ćemo prostore u Stošcima, postati Stožernici! Pazi, da bi neometani, u miru mogli analizirati i kreirati nove strategije borbe protiv zločina! Čovječe, daj shvati!

– Ali zar je moralo baš ovako? Zar nismo mogli čekati…

– Slučaj? – ušutka ga Fiyook – Pa da nam pobjegne rok za predaju izvješća? No way!

Nije da nije bio u pravu. Drugo se podnosi tek za četiri godine. A do tada, i statistički, čovjek strada barem pet puta. Izgubi šansu. Ispusti budućnost.

Zamišljen, Pravy je bio lak plijen okretnijem i jačem Fiyooku. Školskim mu je zahvatom prikliještio vrat, a glavu uhvaćenu u omču pritisnuo o svoja rebra. Slobodnom se rukom zaigrao i grubo natrljao tjeme s prvim simptomima ćelavljenja bespomoćnog inspektora Drooga.

– Welcome to the future, partneru! – uskliknuo je.

Pravy se mlitavo pokušao osloboditi stiska.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)