Denis Giljević: Welcome to the future!
Treće sudjelovanje Denisa Giljevića, najraštimanije trube hrvatskog SF-a, donijelo mu je zahvaljujući priči ‘Welcome to the future!’ prvu nagradu (i 1500 kn) natječaja Istrakona za kratku SF&F priču! Priča je objavljena u zbirci ‘Sami na svijetu’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2006.). Zbirku je uredio Davor Šišović. Branitelji hrvatskog SF-a odmah su uzeli tipkovnice u ruke i zbirku proglasili najlošijom do tada.
Autor je želio ispasti pametan, a žiri je to popušio. Priča Denisa Giljevića najobičnija je papazjanija…, bio je jedan od najupečatljivijih braniteljskih komentara na forumima.
PRIČA:
Izletjela je izbezumljena iz dvorišta ostakljenog dodekaedra opasanog visokom ogradom od pleksiglasa, na ispražnjenu ulicu. Ruke su joj grabile zrakom kao rasklimani propeleri, petama se udarala stražnjicu u šeprtljavom trku dok su se zelene čupave papuče nekako odupirale silama koje su ih gonile da joj čim prije spadnu s nogu.
– Mamyne Yedini!
Izvikujući njegovo malo ime jurnula je nizbrdicom, za oblačićem na horizontu, za onim što joj se učinilo kao zvuk motora. U plavome je kvadrantu izgubila prvu papuču i umalo se spotaknula. Nije ju bilo ni najmanje briga kamo staje, kuda gazi, a boje kvadranata pred njom postajale su sve jarkije. No kad je izgubila drugu papuču, ritam disanja i koraka, kad je mliječna kiselina preplavila mišiće, rasula se po cesti kao kasetna bomba. Duga joj je kosa napravila salto i kapima se znoja zalijepila za lice. Oderala je koljena i dlanove, ali bol nije stizala s površine. Poteklu krv sakrio je crveni kvadrant ulice. Mjesto gdje se statistički i ne dešava najveći broj nesreća, ali se najčešće pogiba. Nije marila.
Osovila se na noge na jedvite jade i ridajući, drhtureći kao hladetina. Nada je kopnila i tekla niz ulicu, slijedila mršavi potočić krvi koji se probio u susjedno, narančasto polje. Jecala je i izgovarala sve sporije, sve tišim, sve promuklijim glasom, potmulom grmljavinom očaja:
– Mamyne Yedini! Mamy-ne- ne i ne, samo ne zlato moje…
Uto je stigla policija, minutu nakon nje ulica je bila zakrčena robotima izvjestiteljima, letećim detektorima detalja koji su zujali uokolo, hologramskim spikericama i tek pokojim predstavnikom živog novinarstva na samrti.
Iz najbližih su kola izišli inspektori Pravy Droog i Fiyook Mettacka.
– Ne treba nam toliki publicitet, Fiyook?
Fiyook je izvukao štapić nalik olovci i zabio ga u centar crvenog kvadranta. Laganim pritiskom cipele na vrh štapića aktivirao je bombastičnu olovčicu. Elektromagnetski val dezintegrirao je svaki integrirani krug u krugu od 200 metara. Robotika je zamrla, hologrami bljesnuli i nestali. Jedan živi novinar zateturao jr i srušio se na ulicu.
– Jebemti prastare pejsmejkere – podviknuo je Fiyook pa se obrušio na pozornike. – Brzo, šta se čeka, Hitna!
Pravy je pridržavao shrvanu ženu. Prijekorno je pogledao Fiyooka koji je osorno podigao ramena i složio najnadrkaniji izraz koji su mu dopuštali jedva vidljivi šavovi, uspomene s nedavne plastične operacije lica.
– Gospođo, gdje stanujete? – pitao je Pravy.
U dodekaedru broj 27 živjela je otkad zna za sebe. Dok je nesigurno koračala, s jasnom je mržnjom i zavišću gledala prema brežuljcima. Svega dvije ulice dalje i dvadeset metara više bila je četvrt piramida. Nadohvat snova, a daleko kao spasonosno buđenje kada razdiru noćne more, iza i poviše piramida bilo je Stožište, jedino naselje u kojem je svaku nastambu naseljavala po jedna obitelj, u stambenom sustavu u kojem je broj vanjskih ploha, a ne kvadrata, određivao i broj stanova u zgradama.
– To se njima nikada ne dešava, jel’ da? Nikada! – kriknula je iznenada.
– Gospođo, – pokušao ju je umiriti Pravy – ne možete znati… Oni nemaju obaveznu statistiku.
Fiyook je hodao iza njih i kolutao očima.
Čim su ušli u sivi stan dodekaedra 27, žena se otrgnula Pravyju kako bi zagrlila malenu golišavu priliku čija je ručica stiskala nogu stola.
– Tatyne Yedini, mama mora razgovarati s policijom u vezi brace, dušo…
Pogladila ga je po okruglom licu, a djetešce je nakon što se vragolasto nasmijalo detektivima (Fiyook se čak mogao zakleti i da se mali izbeljio), brzo nestalo u uzanom hodniku.
– Vaše ime, gospođo? – pitao je Fiyook smireno, tražeći gdje će sjesti.
– Zellena Liwady.
Fiyook je već iz džepa bio izvukao digitalni zapisnik oblika papige i stavio ga pred sebe.
– Gdje ste bili kada se dogodilo? – bilo je specijalno pitanje za isključivanje roditeljskog nemara.
– Sjednite slobodno – izvukla je uplakana gospođa Liwady stolicu i pogledala s povjerenjem Pravyja koji je još uvijek stajao pa spremno odgovorila:
– Samo sam na desetak minuta ušla da napišem dnevni statistički izvještaj i zgotovim ručak, kad…
– Možete nam pokazati vaš statistički izvještaj, gospođo Liwady? – prekinuo ju je inspektor Mettacka, a da ju nije niti pogledao. Provjeravao je radi li elektronska papiga i doimao se zaokupljen šarenom napravom.
No čim se majka, prilično šokirana nastupom inspektora, povukla u sobu da pronađe izvještaj, Fiyook se okrenuo Pravyju i ošinuo ga debelim prstima po ramenu.
– Hej! Opet moram nosit terensko odijelo u kemijsku čistionu, i to nakon samo tri terena. A čitam, nekad su ta sredstva koristili za masovna klanja? Čovječe…
Pravy mu je htio reći da se današnje fleke jednako tako ne mogu mjeriti s onima od prije tristo i više godina, ali na kraju je samo oborio pogled.
– Ma ja, prijatelju, znam, nema se tu šta reći, sve napreduje. Nego, možeš malo pojačati vijesti, niš se ne čuje? Promukao sam malo, ne mogu…
Pravy je bezvoljno viknuo pojačaj, a senzori su poslušno podebljali zvuk na bočnoj videotapeti.
– Jebote, pa dobio si okladu!
– Tiše malo, Fiyook, pokaži barem trunku sućuti…
Njegove su riječi utjecale na Fiyooka onoliko koliko bi fijuk metaka uzdrmao vojnika koji pola života provede u rovovima.
– Treći američki građanski rat da zakotrlja mala pobuna u siromašnoj 74. saveznoj državi New Iraq… Svaka čast!
– Gle, samo sam pratio statistike – spušten ton nosio je pečat opravdavanja.
– Hoćeš da ti odmah dam? Baš imam…
– Nemoj! Nemoj sad, – zadržao mu je Pravy ruku koja je već krenula po novčanik – eno je…
Zellena Liwady bila je na rubu živaca. Vidjelo se to po listovima izvještaja koji su treperili u njenoj ruci poput lepeze pa je i Pravyja zapuhnuo svjež vjetrić iako ih je pružila njegovom kolegi.
Inspektor Mettacka odložio ih je sa strane pa nastavio s besmislenim ispitivanjem. Zato jer je znao.
– Možda ga je samo mlađi brat kandidirao za Bigger Brother, Older Sister? Razmislite, prije nego što krenemo raditi zapisnik. Mlađa djeca to često rade kako bi se osvetila starijoj braći i sestrama za sve što su im činili. Tri mjeseca pakla kojim upravljaju mlađi potomci preko daljinskog upravljača? Mnogi mališani ne odole iskušenju – gledao je zlurado majku na rubu suza, zavaljen, kuckajući papigom po stolu. – Zar nije tako, gospođo?
– Vozilo je bilo bez logotipa i sivo… Oni naprave šou od otmice kandidata! Da bi Tatyn… kako se usuđujete?!
– Da, da, ne bi. Ah, evo. Stigla i preliminarna analiza prizorišta.
Gospođa Liwady je podignula pogled. Njezin grudni koš grčio se i trzao iako je zaustavila dah. Pravy se namrštio i usredotočio na kolegu. Fiyook se nagnuo naprijed kako bi pogledao što piše na novoj spravici s ekranom.
– Prema tragovima uzduž ulice moglo bi biti cestovno vremeplovilo. Aviovremeplovilo je isključeno, baš kao i godišnje vremeplovilo koje ima blokadu vremenskog kretanja. Ali definitivno je vremeplov, gospođo.
Fiyook nije mogao sakriti ključanje radosti u svojim obrazima. Sjao je kao dijamantni prsten.
Zellena Liwady u hipu je pokrila usta, no užas je curio kroz sve ostale pore. Živčani slom samo što ju nije bacio na koljena. Šanse da se pronađe dijete u vremenu praktično su nikakve.
– Kako možeš… – stisnuo je Pravy šake kao da partneru kani razbiti masku naslade.
– Smiri se, Pravy, čuješ me? – skočio je Fiyook i uhvatio ga čvrsto za zapešće.
Pravy se istrgnuo i skočioo na noge. Nadvio se nad uplakanu ženu i nježno ju obgrlio. Savjest mu se stala šopati praznim brbljarijama kao tabletama, samo da bi se i nečista nekako smirila. Osjetio je poriv da barem pruži nadu iako je znao da je nema, prije nego što odu. Jer i Pravy je znao.
– Pogledajte statistike u odnosu na razdoblje… – pružao joj je aparatić koji je pištao. – Ima nade, gospođo Liwady…
Ona je već gorko plakala iza zavjese od mokrih dlanova, smrtno ranjena tulila je u rog čiji mu je zvuk kopao sve dublju jamu grizodušja u grudima.
– Tako mlad, marljiv, samo je učio i učio… Želio je osvojiti Mirta Award za doprinos statistici, a sada ga nema više…
– Ako još nešto čujete – umiješao se Fiyook i spustio vizitku, a onda snažno povukao kolegu prema izlazu.
– Zar smo baš morali? – upitao je Pravy namještajući razvučenu kragnu.
– Hej, nemoj mi sad sa savješću. Ova nam je otmica trebala da i statistički prijeđemo državni prag tolerancije zločina, i sam znaš. Sad će podebljati budžet, odobriti nova sredstva. Dobit ćemo prostore u Stošcima, postati Stožernici! Pazi, da bi neometani, u miru, mogli analizirati i kreirati nove strategije borbe protiv zločina! Čovječe, daj shvati!
– Ali zar je moralo baš ovako? Zar nismo mogli čekati…
– Slučaj? – ušutkao ga je Fiyook. – Pa da nam pobjegne rok za predaju izvješća? No way!
Nije da nije bio u pravu. Drugo se podnosilo tek za četiri godine. A do tada, i statistički, čovjek strada barem pet puta. Izgubi šansu. Ispusti budućnost.
Zamišljen, Pravy je bio lak plijen okretnijem i jačem Fiyooku. Školskim mu je zahvatom prikliještio vrat, a glavu uhvaćenu u omču pritisnuo o svoja rebra. Slobodnom se rukom zaigrao i grubo natrljao tjeme s prvim simptomima ćelavljenja bespomoćnog inspektora Drooga.
– Welcome to the future, partneru! – uskliknuo je.
Pravy se mlitavo pokušao osloboditi stiska.