Denis Giljević: Koliko vrijedi Dobrica Dabar?
2009. godine Denis Giljević, gnojni prištić na licu hrvatskog SF-a, doživio je na Istrakonu i svoje šesto uvrštenje među najbolje, a priča ‘Koliko vrijedi Dobrica Dabar objavljena je u zbirci ‘Treća stvarnost’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2009.). Zbirku je uredio Davor Šišović.
PRIČA:
CMTR-MJPiPDiP – Centralno mjesto tržišta rata: mobilna jedinica prijema i pripreme dobrovoljaca i plaćenika
Kandidat: Dobrica Dabar
Rod: ljudi
Svrha izdavanja: pristupanje vojnoj univezajednici
Dok je gurao karticu kroz maleni okrugli prozorčić kako bi je predao čovjekolikom ratnom invalidu šćućurenom u portirnici Dobrici je glavu razbijalo koja je budala mogla smisliti odvratno dug naziv za još odvratniju kraticu. CMTR-MJPiPDiP… Tko to smišlja? Kome daju da krati? Zar su slijepi i ne vide…?
– Dragi dobrovoljče – javio se portir umilnim glasićem neuvijenog sarkazma – zar ne vidiš da nemam ruke?
– Pardon – izusti Dobrica stisnut nelagodom pa napokon ispusti karticu.
“Hodnik ravno, vrata C, šifra DoDa, pazite na mala i velika slova”, izdeklamirao je portir pa uzglobljenom ručicom pričvršćenom za čelo odgurao karticu sa stola ravno u koš za smeće.
Gledajući portira kako vrti glavom i ručicom, Dobrica se još više uvuče i slegne ramenima, kao da se ispričava. Jebiga, nije on htio biti ovdje. Morao je. Posla nije imao. Posla, zapravo, ni inače nije bilo previše. Samo rata. I ratova.
Ne, nije Dobrica naprasno uzviknuo “kod – rat, rod – rad”, bacio karticu poput novčića u zrak pa što bude – strana magnetnog koda ili ime njegova roda. Dugo je svoj isprazni pogled hranio prepunim izlogom mesnice i promišljao. Nije se trudio provlačiti svoju karticu, ionako ne bi uspio ući jer na računu nije imao ni za najoskudniju porciju iznutrica za mačke. Komadi crvenog mesa pacali su se pred njegovim očima u svom krvavom soku, ispitivali ga za cijenu: koliko vrijediš? Pločice s cijenama zabodenim u meso nudile su izbor: za građanstvo, vojnike ili nezaposlene. Nezaposleni su plaćali najviše, vojska siću. Privredna selekcija.
Prošlog je mjeseca teška srca izvukao čip karticu radničke partije iz automata za nezaposlene na Trgu burze rada, koji ga je ispratio porukom:
– Dobrica Dabar uzeo je sudbinu u svoje ruke točno u 16 sati i 45 minuta.
Svjestan koliko je sati i što mu je činiti, koji dan kasnije karticu je ubacio u utor na veselo obojenom vojnom vozilu koje je svake subote oko 17 sati ulazilo u njegovu ulicu i okupiralo bar tri parkirna mjesta. Začula bi se tri monotona tona koja bi se ponavljala sve dok se ne bi prijavila petorica ili dok ne bi otkucao 21 sat. Kad je izvukao pohabanu radničku karticu, bila je to ružno prekucana, ali i važeća iskaznica Ratničkog sindikata Beobalkanske Croalicije.
Dobrica je u malenu tipkovnicu na vratima C brzopleto ukucao šifru, ne pazeći na velika i mala slova, pa je odbijen posprdnim podcjenjivačkim tonom pogrešnog odgovora na kvizu znanja. Šifru je unio još jednom. Vrata su ga propustila umilnim zvukom uspinjanja tonova po glazbenoj ljestvici. U čekaonici nalik na zubarsku sjedilo je tridesetak stvorova. Možda desetak ljudi i otprilike dvostruko više ostalih. Neki su podigli svoje glave kad je ulazio, drugi nisu. Upro je prstom na najveći razmak između kandidata koji je dospio primijetiti i ugurao se između dvojice konkurenata nakon njihovog nevoljkog, sinkroniziranog klimanja. Iščekivanje rezultata diskvalifikacijskih testova neke je kandidate činilo neprijateljski nastrojenim.
Čovjek je čovjeku odvajkada bio vuk, sjetio se Dobrica mudrosti starih, pa je i sam probao malo mudrovati, a sad je i brat postao bratu rat. Novine su iz dana u dan donosile priče o najbližim rođacima na raznim ratnim stranama.
Zgrabio je najbliži časopis da ubije vrijeme. Samo što je dohvatio “24 sata rata”, već je list turao prvom stvorenju do sebe. Vijest dana bila je pogibija sedmero braće u jednom danu. Vršcima prstiju pljesnuo je fotografiju sedam nevjesti kako nariču nad sedam ljesova pokrivenih sa sedam različitih zastava, koja je progutala cijelu naslovnicu.
– E o tome ja pričam!
Osoba se zapiljila u njegove usne očekujući da se još nešto prevali preko njih. Dobrica je učas shvatio da podmeće ljudsku štampu pod gadnu njušku neljudskog stvora. Izraz tog lica nije bio kadar pročitati, no vjerojatno je čekalo riječ objašnjenja.
– Jebiga, ne znam jezik…
Dobrica se kiselo nasmiješio i pod plimom nelagode zabio nos u novine.
Nakon toga ih je koristio kao zaklon preko kojeg bi virkao i procjenjivao protukandidate. Neki su došli zaraditi. Neki da bi preživjeli. On sam, recimo. Drugi su htjeli umrijeti. Bilo je i onih koji su pogriješili i nadali se da ih neće prozvati. Na nišanu mu se našao postariji čovjek. Otkud ovaj ovdje? Imao je šezdeset, najmanje. Nešto je žustro objašnjavao stvoru do sebe. Dobrici nije izgledao kao opasna konkurencija. Fizički je slabiji od njega. Pa ipak, Dobrica se sav ježio promatrajući ga. Iako ispijena lica koje je upućivalo na boležljivost, jedini je ostavljao dojam nekoga tko je došao uživati.
Gledao je Dobrica kako tip ustaje s mjesta i hvata susjeda za rame. Stvor mu je dao znak da pokaže. Čovjek se zloslutno nasmijao pa progovorio nekim čudnim jezikom. Ljevicom, pod čijim su prosijedim dlakama zapuštene ležale tetovaže raznoraznih regimenti, žustrim je trzajem na grudi pritisnuo prazan prostor ispred sebe. Ispruženim dlanom desnice načinio je oštar rez preko prsa, malo ispod vrata, kao da se krsti. Dobrica je prepoznao taj zahvat, kratki potez oštricom, kao gudalom po violini, koji proizvodi kratkotrajni klokot, samrtni hropac, šum smrti.
Čovjek se pritom slatko smijao i spremno odgovarao svakom stvoru koji bi se javio, na jeziku koji Dobrica nije razumio. Ne samo da nije razumio, nego čak nije znao ni o kojem se jeziku radi. Dok je Dobrica zbrajao sve nepoznate jezike koje je čuo u nepunih pet minuta, čovjek je s puno žara ponavljao taj isti ubilački pokret.
Kad se znojan, ali pun ponosa i zadovoljan, kandidat napokon vratio na svoje mjesto, Dobrica je prionuo na procjenjivanje vlastite šanse da danas dobije rat… barem rat. Cijelo desetljeće radio je s viljuškarima, glomaznim i snažnim strojevima za nabadanje tumorasplodnog mesa. Posljednjih godina hranili su se praktično samo od onog što bi prokrijumčario iz pogona. A onda mu je jednog dana prišao predradnik i dao nogu, s kostima, simbol bezuvjetnog otkaza. Iako obeshrabren, nije izgubio snagu. Takve kao njega, ne može preskočiti nijedan rat, mislio je. Što se mora nije teško, uvjeravao se. A mora samo preživjeti, mora prehraniti sebe i… i svoje. Ne treba njima puno, ne. Dva… Tri… Ma za svaki slučaj, neka budu četiri rata. I ne treba mu više nego jedan dopust. Neka se zaradi, pa će onda s njom i malenima… Zakratko bi zažmirio i držao si fige.
U međuvremenu se onaj čovjek opet razmahao. Nametao se jednom od onih krupnih stvorova kakve se rijetko viđalo u ovim krajevima. Busao se u prsa. Potom se polako okrenuo prema grupi u kojoj se sjedio i Dobrica. Zamahnuo je nogom nekoliko puta, kao da udara po stupićima uz cestu. Stisnuo je šake, pa jednu namjestio ispred druge. Stajao je poput Kosca sa svojom nabrušenom alatkom na kućnom pragu nesretnika čije je vrijeme stiglo. Potom je sve pred sobom, s neviđenim žarom, kao klinac koji se igra, uživljen u svoju istinitu priču, hvastajući se doživljajem, pokosio nevidljivim mitraljezom.
Ne ostavljajući Dobrici vremena ni da protrne, u čekaonicu je banuo zdepasti čovječuljak u svečanoj uniformi. Narančasta kosa prekrivala mu je epolete pa je teško bilo reći radi li se o višem ili nižem zapovjednom kadru. Prema boji kose, dostupnim statističkim podacima o zastupljenosti ljudi na vojnim pozicijama i crticama na epoletama koje su nekako uspijevale proviriti ispod pramenova, Dobrica je pretpostavljao da se radi o pokolj-pukovniku ili masakr-majoru… Teže je bilo zamisliti genocid-generala da se bakće s regrutima.
Čovječuljak s činom se sav naduo, ali je i dalje ostao najmanji u sobi. Pokušao se naduti još jače. Od silnog se nadimanja učas uznojio, pa se ubrzo i razljutio. Namrgođeno je stao izvikivati imena primljenih.
– U ovom krugu, prigrljeni su…
Od ljudi, samo onaj ubojica. Od ostalih, još sedmorica.
Dobrica je povrijeđen ustao i šireći ruke krenuo prema napuhanom čovječuljku. Zatečeni oficir pokušao se iz situacije izvući na čin pa je zabacio kosu preko ramena i otkrio epolete. Pogrom-poručnik. Slabost njegova čina ojačala je Dobričinu nakanu da ga smlavi. Pogrom-poručnik je stao uzmicati, nimalo strateški za čovjeka s formalnom vojnom naobrazbom i višeratnim iskustvom. Kad je leđima dodirnuo zid, prostrijelio je pogledom tek primljene i nešto zarežao na novom, i opet Dobrici nepoznatom jeziku. Između oficira i Dobrice ispriječio se čovjek-nečovjek i još sedmorica, spremni da ga raščereče. Dobrica je pogrom-poručnika i dalje pribijao pogledom, ali je zaustavio napredovanje.
Grudi su mu se lagano sravnjivale kao probušena guma. Lice mu je postajalo blijedo kao tisućljetna freska.
– Zašto on, a ne ja?
Prolomio se zapovjednikov grohot, pa još nekoliko riječi na novom jeziku.
Dobrica je žmirkao, i dalje iščekujući objašnjenje.
– Čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna – preveo mu je regrutirani monstrum njegova roda, prislonio kažiprst na sljepoočnicu pa dignuo palac s nevidljivog otponca.