Denis Giljević: Kasno je za žalbu
Denis Giljević: A kakve poruke šalješ?
Denis Giljević: Možeš li to shvatiti?
Da, da… Peti nastup na Istrakonovom natječaju donio je Denisu Giljeviću, najvećem zagađivaču hrvatskog SF-a, trostruku radost. Čak tri njegove priče uvrštene su među najbolja ostvarenja prispjela na natječaj i objavljene u prigodnoj zbirci ‘Dobar ulov’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2008.). Zbirku je uredio Davor Šišović.
Kasno je za žalbu
Još su jedino takve opomene ispisivali na papiru i ubacivali u kaslić, da ponize neplatišu. Tko ne podmiruje za životne funkcije, nema ni trunke samopoštovanja. Ne zaslužuje ni mrvu tuđeg poštovanja i treba mu pljunuti u lice. Treba tuliti sirena zgrade, javno objaviti sramotu. Upravo je urlala, vrištala, dizala stanare iz fotelja, bacala ih iz kreveta.
I njega je digla na noge. Skočio je i stišao retrovizor, napravu za emitiranje drevnih programa kojima su istekla autorska prava. Zabava za siromahe.
– Tko, ma tko je toliko glup?
Odškrinuo je vrata i pomolio nos. Kaslić mu je bio zatrpan opomenama. Rotirka iznad njega baš je hvatala zamah.
– Gospodin Čubratović, hihihihi! – dernjao se neki klinac i upirao prstom u njegov nos.
On.
Zalupio je jako, tako da su mu se zatresli tanašni zidovi. Leđima se bacio na vrata. Ja? Kako? Graške znoja na čelu iskočile su kao prištevi poslije čokolade. Grlo ga je boljelo otprije.
Pohitao je u svoju arhivu. Plaćeno, plaćeno, odgođeno, oprošteno… Mora da je greška, mora da je omaška, sve je kod njega sravnjeno! Mora javiti da ugase sirenu! I zbog ludog Valage, umirovljenog majora i invalida rata s prvog kata, koji mu je gurnuo kažiprst pod grlo onoga dana kad se doselio:
– Ne sviđa mi se tvoja njuška, prodani. Neću da te čujem, jasno?
Mrzio je Valaga i većinu ostalih stanara, ali Damira najviše jer je posljednji došao. Bio je ponosan što živi na aparatima domaće proizvodnje, što se otkupio penzijom na kojoj su mu mnogi zavidjeli. Kad su mu došli skinuti kaslić i odnijeti rotirku, dočekao ih je pogrbljen, kuštrav, neispavan, sav žut u licu. Ali i u neobično dobro očuvanoj ratnoj uniformi. Klatio se na svome pragu i ponavljao sve dok nisu otišli:
«Za vas sam se ja borio, je li, gamad jedna!»
Tekao je 1. prosinca, sedmi praznik sreće ove godine i sve se moglo kupiti u pola cijene. Jedino, ništa nije radilo. Damirovo srce je lupalo kao antiteroristička jedinica na klimava vrata sobička pogrešnog jadnička, ali ne zbog prazničnog veselja. Račun mu je zjapio prazan, baš kao i stan. S burze su ga slali još samo u rodno mjesto. Ali bio je siguran da je zadnje rate platio. Sto posto siguran. Ipak, oči nisu mirovale. Ni srce, ni pluća, ni želudac.
Valjda Žalbe rade. Valjda nije prekasno. Natočio je nekoliko izabranih epizoda Montyja Pythona u džepni retrovizor na bakterije. Smijeh liječi. Nije se nasmijao. Platio je, sto posto je platio. Od zadnjih novaca koje je dobio od Alena i Marine. Slali su koliko su mogli, ni oni nisu imali previše. Njegova djeca, zar bi se mogla naći u sličnoj situaciji? Mogu, Damire, mogu. Sam si ih prodao.
Posegnuo je za posljednjim keksom iz kutije na stolu. Skinuo je s frižidera izblijedjeli sken djece dok su bila mala, presavio ga i spremio u džepić na prsima. Dohvatio je kaput prebačen preko stolice, duboko udahnuo i izašao. Sirena je zavijala kao čopor gladnih vukova, rotirka se bjesomučno vrtjela i klala oči. U hodniku nije opazio ljude, samo tragove njihove djelatnosti. Od opomena iz kaslića netko je složio lomaču na pragu i spalio mu otirač. «Huljo! Kasno je za žalbu!», pisalo je crvenim sprejem na njegovim vratima. Na ulicu se spustio žurno, ali na prstima.
Autobus je stigao za manje od minute. Kimnuo je vozaču u svečanom, ali izgužvanom odijelu. Bio je zakopčan do grla, ukrašen blesavom šiltericom u koju je bila zataknuta zastavica s državnim bojama i grbom. Kutovi vozačevih jarkim ružem natrackanih usana prigodno su bili izvučeni preko obraza u ukočeni klaunovski smiješak. Izgledao je groteskno. Smiješak mu se polako topio i cijedio niz obraze i bradu.
Damir Čubratović sjeo je iza vozača. Autobus je mirisao na buncek i zelje. Ispred volana, na minijaturnom kuhalu, stajao je lončić s polomljenom ručkom iz kojeg se pušio vozačev obrok. U autobusu je bilo bar pet stupnjeva prevruće, ali se svejedno nije raskopčao. Naprotiv, još je dublje zaronio u kaput. Grlo ga je peckalo i sve je teže gutao sline uzburkane mirisom kuhane hrane. Povremeno bi sklapao oči i gurao šake dublje u džepove.
Jedini je sišao na Trgu jednakosti vjera. Ususret mu je odmah pojurilo na desetke nimalo susretljivih preprodavača. Nakon što ga je prvi uhvatio za rukav, drugi su se povukli gunđajući. Pobjednik se trudio uvaliti mu osobnog Isusa. «Vaš vlastiti, on će vas slušati, bit će uz vas», ispijeni lik gurao mu je u njedra aparatić nalik malom ogledalcu s drškom.
– Hvala – odgurnuo je preprodavačevu ruku i izvukao prijenosni retrovizor, – već imam društvo.
Iznad vrata Ministarstva žalbe kamena jetra je kljucao je suri orao. Ispod njegovih kamenih pandži zabodenih u crni mramor, bila je ploča: «Naša su vam vrata uvijek otvorena»
Rade. Bogu hvala.
Žalbaonicu je bilo nemoguće promašiti. Portiri s nacrtanim osmjesima usmjeravali su nove stranke, a neodlučne bi još i pljesnuli po ramenu. Sve je djelovalo rutinski. Nije pravo ni poravnao kaput, a već je bio gdje treba. Dočekalo ga je još jedno umjetno nasmiješeno lice. Između stakla i pulta bilo je dovoljno prostora da čovjek provuče ruke, uhvati referenta za gušu i protrese ga. Naoštreni donji brid stakla samo je čekao takve, nagle i nepromišljene, kao giljotina.
– Čubratović!
Napravio je korak preko linije. Izložio se, svoj problem. Vršcima se prstiju zakačio za pult. Saslušala ga je, trepćući u odmjerenim razmacima kako joj se oči slučajno ne bi orosile. Čim je zašutio, prislonila je kažiprst na jagodicu pod lijevim okom.
– Vježba – rekla je gordo.
– Pomozite – jedva se čuo.
– Potpišite – izvukla je dokument.
– Ne mogu – izvlačio se.
– Ovo vam je treći put.
– Ne, ovo je prvi put da ste pogriješili…
– Mi ne griješimo.
– Molim vas…
– A-a – vrtjela je glavom sklopljenih očiju.
– Griješiti je ljudski…
Gnjevno je tresnula podebljim plavim fasciklom o stol. Naljepnica s njegovim prezimenom otpala je i odlepršala na pod. Suhi sendvič, mala uokvirena fotografija ministra i željezna žaba za pritiskanje papira, poskočili su u mjestu.
– Mi nismo ljudi, mi smo Žalbe – žuborila je svisoka.
– Molim vas…
– Kasno je za žalbe.
– Molim vas…
– Nismo vas mi prodali da nas molite! Roditelji su vas prodali, molite njih.
Pritisnula je neki skriveni gumbić i staklo se obrušilo na pult. Instinktivno je izvukao prste, iako su bili izvan stvarne opasnosti. Bila je to samo metoda zastrašivanja. Podignula je slušalicu i okrenula mu leđa kako joj ne bi mogao čitati s usana. Za strah nikada nije imao više razloga nego sad.
Istrčao je na ulicu rumen u licu. Kupao se u znoju, a oči su se u tom moru crvenile izbečene, kao moruzgve. Osvrnuo se oko sebe. Ispred ispovjedomata, oko jedne otmjene žene, tukli su se prodavači isusovci i trgovci muhamedari. Djelovalo je kao sukob civilizacija, samo smješnije.
Uključio je retrovizor. Šuškao je i krčao. Crkle bakterije. Skinuo je poklopac i izvukao ispražnjenu bakterijsku pločicu. Prsti su mu drhtali. Iz ždrijela je do usne šupljine dovukao grudu zelene sluzi pa je ispljunuo. Onda se još i svojski iskašljao. Vratio je pločicu natrag. Boje su živnule, zvuk proradio. Zabio je njušku u aparatić koji je vrtio epizodu Pythona. Skrivao se jadno, naivno poput djeteta. Ako ih ne vidiš, ne vide ni oni tebe.
Za tiho nestajanje s otvorene pozornice trga izabrao je naprečac Ulicu sezonskih rasprodaja. Zurio je, kao u Pythone, a zapravo u pločnik. Nije se plašio svoje samotne sjene. No doskora se oko njegovih nogu već plelo njih tri, četiri. Pomisao da bi ga ulica mogla skloniti od krivih ljudi koji bi ga na trgu imali na dlanu, oslobodila mu je noge okovane strahom i on se dao u trk. Doskora, našao se pred zidom koji nikako nije smio biti ondje.
Kad se uhvaćen u klopku panično okrenuo, četiri plećate prilike već su mu prepriječile put. Po pločniku su prostrli svoje vijugave sjene, pa iz mraka dugih kaputa izvukli iskaznice. Čitao ih je redom. Austro-Ugarska aeroprivreda došla mu je oduzeti dah, Deutsche Biotelekom iščupati oči, jezik i uši, British Bloodvessels zatvoriti krvotok. Čistoća je doduše bila u većinskom hrvatskom vlasništvu, ali i oni su došli po svoje – plombirati mu crijeva i zapečatiti mjehur.
– Ovo nikada nije bila slijepa ulica! – vriskao je dok su ga grabili i navlačili pod svjetlo najbližeg izloga.
– Pretplatniku u ovakvoj situaciji svaka je ulica slijepa – otpovrne mu jedan Naplatiša.
Uskoro su mu izvukli uši i pospremili ih u mali paket s oznakom biotelekoma. Više nije mogao čuti ništa.
Djelatnici biokorporacija zadovoljno su zatvarali još jedan slučaj i palili cigarete, kad im pažnju privuče Damirov retrovizor. Napunjen novim bakterijama, nastavio je živahno emitirati s pločnika. Promakao im je dok su bili zabavljeni iskapčanjima, no sad je u ulici ponovo bilo tiho i praznično. Uletjeli su usred jetrenog skeča i odgledali ga do kraja. Podigli su obrve pa se stali sprdati i odmahivati.
Damir Čubratović odbačen je na pločniku ležao sve do podneva 2. prosinca, razmontiran kraj desetak panoa s visokim popustima međusobno povezanih lancem i naslonjenih na rasvjetni stup. Očito, nisu sve hitne službe radile na praznik.
A kakve poruke šalješ?
– Ponovo idemo?
Širila je ruke kao da ništa nije u njenoj moći.
– Ambasadorica sam, Monsanto. Takav mi je posao, oprosti. Prenosim poruke naše vlade drugim vladama.
– Znam, ali svejedno… Ne bi li barem mogla…
Prekinula ga je jer razgovori s njim više nisu imali ni kraja ni konca. Prešla je na argumente.
– Monsanto, moj nam posao otplaćuje kredit za svemirski brod u kojem živimo, a još nam i pretekne. Zamisli da živimo nekom od gradova, u jedva pedesetak kvadrata društveno poticane stanogradnje. Ovako, nešto i uštedimo. Da moramo otplaćivati kredit za gradski stan i ti bi morao… – ugrizla se za jezik i zašutjela.
Lice joj se nabralo kao iscijeđena kriška limuna.
– No, reci sad. Sad kad si već počela.
– Čuj me – podigla je ruke posve pomirljivo, kao da želi s grane spustiti ozlijeđenu ptičicu i pomoći joj – ženi je mjesto kod kuće, uz djecu, govorio si… Zato smo uzeli ovu krasnu, četverosobnu svemirsku stanicu s puno umjetnog svjetla, s prostranom providnom kupolom kako bi se djeca mogla igrati i osjećati kao da su vani, biti što više na suncu… Ne samo zato što je bilo mnogo jeftinije, nego i zato da bih ja bila što više kod kuće! A i djeca će malo vidjeti svemira, ne može im to škoditi, zar ne? Što ne valja?
Ništa ne valja. Za početak, iako je ona doma, kao da i nije. Stalno je radnoj sobi. Ambasadorskih dužnosti sve je više, zadaci su sve češći i naporniji. Kad ne radi, opušta se u samoći. Meditira. Tako je to u neverbalnoj neodiplomaciji, branila se ležernim smiješkom – kad je bila dobre volje.
A i to… Obitelj stalno u pokretu, a on ima dojam da nikuda ne stiže. Kao da je izdvojen. Nije joj to imao snage izravno reći. Loša ga je situacija mljela u tišini. Treću godinu je bez posla. Trči za njom i klima glavom, rinta oko djece, zarobljen u nepreglednom svemiru, skućen, bolje reći skučen na ovom brodu. Zašto se kao mladac dao navući na mamac izdašnih državnih stipendija? Zavarivač podkrilne oplate na samoletnim oblakopreslagivačima serije 2 – a nije da je i onda zvučalo bajno – danas je bilo zanimanje koje nikom više nije trebalo. Prekvalifikacija? Bilo je kasno jer bi bilo neefikasno. Odgovarao je tu i tamo na rijetke ponude za prljave i povremene vanbrodske poslove koje ne bi dobivao, ali ubrzo su se i te ponude prorijedile. Njegov mozak 35-ogodišnjaka više nije mogao ni dovoljno brzo upijati, a ni primati dovoljno, stajalo je u odbijenicama. Znanje je za mlade.
– Verizon, najvažnije je da si pružamo podršku, da se poštujemo, kao prava obitelj.
Nesvjesno je krenuo preturati po džepovima. Zjenice su mu skakutale, pogled bježao od nje. Ubrzo je pao na pod gdje se razletio između njihovih sjena u komadiće, krhak poput staklene čaše.
Osmjehnula se, a onda žurno krenula prema radnoj sobi.
Njegove riječi primila je tako olako! Jesu li joj zvučale neiskreno, kao da ih izgovara prodavač rabljenih orbitomobila?
Uto su odnekud banula djeca, protrčala kraj njega, provukla se cičeći kraj zatečene Verizon i bacila se potrbuške na glatki pod radne sobe. Petogodišnja djevojčica i osmogodišnjak, kotrljali su se u zaigranom klupku i vriskali.
– Možeš izvesti djecu u šetnju, da nas mogu u miru spremiti? – nije se trudila prikrivati rast napetosti – Zar tebi baš sve treba nacrtati, Monsanto?
Zar sve uvijek moram baš ja raditi, Verizon?
– Mogu, zašto ne? – izvadio je cigaretu i zapalio – Samsung, Toyota! Skafanderi! Idemo van!
– Čula sam tvoju primjedbu, da znaš!
Znao je da će čuti. Popušio je kratku cigaretu svijenu od prsta duhana iz vlastitog uzgoja dok su se djeca oblačila. Zadržao je zadnji dim, pa ga upuhao u skafander. Vizir mu se nakratko zamaglio.
Izašli su držeći se svi za ruke. Kad je osigurao djecu, pustio ih je da se šeću, prevrću i pentraju sama. Napravili su puni krug po dužini broda, pa još jedan. Samsung nije bio sretan što ne može do Toyotinih pletenica. Zadovoljštinu je potražio u otkapčanju njenog odijela sa zaštitne sajle, nakon čega bi izvodio grimase i pokrete kao da je on pulsirajući svemir što guta sve pred sobom. Toyota je ispočetka trpjela, ali sada je već jedva suzdržavala suze. Monsanto je šutke buljio daleko iza njih, kroz njih, dok su Toyotine oči uzalud tražile njegovu zaštitu. Prenuo ga je poziv od Verizon da se polako vraćaju.
– Djeco – dozvao ih je skrušeno – idemo.
———————————
Uključili su se na hiperstradu kod Goonove paralele. Verizon je unosila podatke potrebne za prolaz do druge strane, hiperzavojnice iza Oratkane.
– Tata, stat ćemo? – upitala je molećivo Toyota.
Monsanto pogleda Verizon.
Zahvaljujući njenom diplomatskom statusu, imali su pravo ulaziti u Time Free Shopove u bezvremenskoj zoni hiperstrade. Djeca su ih obožavala.
– Nemamo vremena, Monsanto! – galamila je Verizon u množini, raspodjeljujući žurbu po glavama članova obitelji, kao da se radi o kolektivnoj krivnji.
– Tata, daj – moljakao je i Samsung.
Monsanto se promeškoljio, pa izvukao novu cigaretu. Kresnuo je upaljač. Bljesnula je prošlost.
– Tata, možemo ostati još malo? Molim te, osjećamo se tako… tako besmrtni! – treperio je od oduševljenja Samsung i sve jače stezao Toyotin tanašni vratić. Ona mu uzvraćala prkosnim smiješkom.
Monsanto se, naprotiv, osjećao ranjivim.
– Može još pet… – htio je reći minuta, ali bilo bi blesavo minute gurati tamo gdje vrijeme ne ide, pa se na vrijeme ispravio – možete još malo.
Promatrao je kako se djeca naivno raduju isključenom vremenu. Policajac ispred shopa pisao je kaznu nekom mangupu radi prekoračenja brzine svjetlosti. Mali su, kako im objasniti? Kako im reći da svako nekretanje nije ništa drugo doli najobičnija smrt?
– Žurimo. Čuli ste mamu. Drugi put – sinkrono je podigao ramena i obrvu, pa ugasio dopola popušenu cigaretu o vrh čizme.
————————————–
Verizon je brzo uhvatila ritam vrtnje zelene planete. Stambeni je brod utonuo u njenu umirujuću sjenu. Naslušala se Verizon fantastičnih priča o tami Oratkane, mjesta gdje je postavila zasjedu. O neponovljivim stvarima koje se tu sanjanju, o raspršenim snovima udaljenih umova koje je sjena Oratkane kadra pretvoriti u zajedničke. Nažalost, nije bila na odmoru i nije imala pravo sklopiti oči, ni vremena opustiti se. Nije imala mandat za usklađivanje snova. Morala se sabrati i izbaciti sve, a ne samo obiteljske probleme iz glave. Ako je otkriju, stradat će obitelj. Svi. A pred njom je ozbiljan zadatak: poslati posljednju, najoštriju poruku goropadnom Addidasu Armaniju, predsjedniku Simbiosa, da se sa svojom armadom kloni Vojvodstva. Konvoj kojim je putovala jedna od niževrijednih prvih dama, njena meta Sisley Armani, samo što nije stigao u sektor idealan za slanje poruke.
Spustila se na koljena, sklopila oči i primirila disanje. Moždani valovi rojili su joj se u čeonom režnju. Lice joj se zatezalo, čelo napinjalo. Njena prva bora u životu opet je nakratko nestala. Poruka će biti toliko jaka da će odvjetnici prve dame sutra morati otvarati njenu oporuku. Samo mora pogoditi iz prve. Druge se prilike rijetko nude. Damo, gdje vam je zaštita? Sami u sobi, poput mene. Spokojni, počivate na velikom pernatom jastuku. Nije li to koban previd službe sigurnosti? Hvala im, sad mogu gađati ravno centar za kontrolu rada srca, bez okolišanja, zgromiti ga jednim pogotkom, jednim snažnim valom… Ili je nesmotrenost posljedica pretjeranog oslanjanja na moć velike obitelji čiji prsten nosite, u varavu sigurnost koju ona pruža? Moć. Obitelj. Svejedno. Olakšava mi posao.
– Mama, Mama! A kakve poruke šalješ?
Začetak razornog vala rasplinuo se pred tanašnim dječjim glasićem kao mjehurić, a njegov se oslabjeli impuls prosuo svemirom. Toyota je stajala pred majkom, zajapurena od bježanja. Verizon se pridigla u skoku, zgrabila Toyotu za zapešće i povukla je u stranu. Samsung je vrebao s vrata, kao predator svjestan da mu slatki plijen neće izmaći. Na dovratak su ubrzo sletjeli Monsantovi prsti.
– Oprosti, ne znam kako… – disao je ubrzano.
– Dovraga, Monsanto! Ni djecu nisi u stanju pričuvati – dlanovima je pritisnula goruće obraze – Bolju šansu neću imati, Monsanto! Ti stvarno nisi normalan! O ovome je ovisila sudbina naše zemlje!
– Verizon, što mogu…
– O ovome ovisi naša daljnja sudbina, čovječe!
Uznosila je dlanove prema njegovom licu, kao da mu prinosi otvorenu knjigu. Monsanto je na njima zamišljao sablju koju mu nudi da se ubije i prikrati joj muke.
– A što je sa sudbinom naše obitelji, Verizon? Što s njom? – upirao je prstom u djecu, u samoobrani, libeći se oznojeni dlan položiti i na vlastite grudi.
– Iza njih se skrivaš?
– Velika ambasadorica… A kakve poruke šalješ djeci?
Mrzila ga je. Mrzio ju je. Ozbiljna svađa bila je na pomolu.
Samsung je dočekao priliku. Prikrao se Toyoti i počeo sestru potezati za kečke, povlačeći je nadolje. Toyota je izvila glavu unazad koliko je mogla. Podigla je ramena i ona su joj progutala vrat. Maleni su joj se dlanovi sklopili u šake poput školjaka. Iza razdvojenih usnica zabijelili su se mliječni zubi. Nije se opirala. Trpjela je koliko je mogla, no naposljetku je popustila i proplakala.
– Boli, a? – naslađivao se Samsung.
Možeš li to shvatiti?
Ondina je ležala na boku i samo što nije zadrijemala. Naslon žutog trosjeda s masažerom opuštao joj je izvijena leđa. Dlan joj je spavao pod glavom dok je ona na povelikom okruglom jastuku počivala kao kap pekmeza na čajnom kolačiću. U ruci kojom je obgrlila valjkasti jastuk držala je daljinski. Stolić ispred trosjeda gotovo je nestao ispod hrpe šarenih časopisa i dnevnih novina. Nožnim bi prstima povremeno premetala po papirnatom metežu, ne bi li se pregrijanim tabanima nekako dočepala hladne staklene plohe i tako odagnala dosadni drijemež. Na stoliću su se valjale i izvrnute bočice za lijekove, a prazna čaša pozivala je novu bocu na druženje. Ispod današnjih novina treptala je kontrolna lampica igraće konzole.
Diskovi s najnovijim hitovima nudili su svoje sjajne sadržaje, masažu mozga, ali ona bi skoro svakog popodneva, čim bi stigla s glupog posla, iznova ubacila onaj sa starim snimkama, dok je još bila zaigrana curica u veselim haljinicama, nepripremljena na razočaranja. Na izravan upit repeat? koji bi se nakon posljednje uspomene iz zabavnog parka pojavio na ekranu, pritiskom na tipku izlizanog daljinca odgovarala bi yes. I tako najranije do ponoći.
Ekran je preslikavao vedre boje djetinjstva na njeno pravilno lice koje ih je dočekivalo kao savršeno projektorsko platno, glatko i gospodski bijelo. Glatka joj se koža nije morala ozbiljnije boriti protiv bora nikakvim sredstvima – ni kremama ni kirurgijom ni kojekakvim alternativnim vradžbinama. Okrugle plave oči sneno su žmirkale u polumraku, zapasane tankom aurom sivoljubičastih podočnjaka, prvih koji su probili liniju njene još uvijek pomalo dječje, a opet ženske ljepote.
Sada ih je morala stisnuti i pustiti jedva vidljive nabore, oštre i tanke kao inje, da se naguraju u kutovima kraj sljepoočnica, kako bi im dala vremena da se priviknu na svjetlo.
– Verna, opet si plakala? – podigla je glavu s jastuka i podbočila se podlakticom. Spustila je daljinski i brzim pokretima razmjestila nekoliko najbližih časopisa da prekriju polegnute bočice.
Verna se bosa prošetala do prozora zastrtog tamnoplavom zavjesom koja je propuštala nešto svjetla. Ovlaš je prstima dotakla valovite nabore i zavjesa se lagano zanjihala, kao haljina na povjetarcu. Popela se na ploču sken-ogledala koje je čamilo u kutu i jedvice nadmašivalo njen stas.
Verna pritisne tipku za skeniranje. Glatka ploha ogledala sada je isijavala prigušenu svjetlost. Kompjuter ogledala je računao. Verna je skupljenim prstima prelazila po svojim upalim obrazima između kojih se nasadio blago zakrivljeni nos.
Domalo su joj prsti klizili po blijedožućkastoj koži njenog dugog vrata. Netko je jednom rekao da može biti sretna što nije još i pjegava. Zvali bi je žirafa. Dok je vršcima prstiju prelazila preko gotovo ravnih grudi koje su mogle pripadati i nekom malom žilavku iz teretane, polako je nakrenula glavu u stranu, poput cvijeta koji naglo gubi vodu i vene.
Ogledalo nije znalo lagati. Izbacilo je egzaktne brojke i još neke preporuke koje je ionako bilo ili nemoguće ili preskupo provesti: njena udaljenost od ljepote. Udaljenost od sreće još joj nije bila jasna.
– Ondina… Sviđam ti se još? – upita tiho, prigušeno.
Ondina uzdahne i sklopi oči. Kad ih je otvorila, Verna je i dalje stajala na postolju, sada licem okrenuta prema njoj.
– Ja te volim, Verna – prošapće Ondina zagledana u njene duge i tanke, ptičje noge izbočenih koljena.
– Pa zašto onda….
– Nije nam suđeno, Verna. Možeš to shvatiti?
Verna siđe s ogledala i stane uz prozor. Sken-ogledalo se nakon par sekundi ugasi samo od sebe.
– Pa da, nije nam suđeno, dobro kažeš. I u zatvorima ih možeš imati, ni kriminalcima nije oduzeto to pravo! A nas dvije? Nismo ništa učinile. Zašto smo onda kažnjene?
– Verna, znaš na što mislim kad kažem da nam nije suđeno. Pokušale smo. Nije išlo. I gotovo. Ne ide. Pomiri se s tim.
Ondina lagano odgurne jastuk koji meko sleti na tepih. Ruku podvuče pod raskopčani bodi i zavuče dlan duboko u hulahopke. Prstima je pipala najprije po donjem dijelu trbuha, a onda i posvuda uokolo, iako je dobro znala da nikakav ožiljak neće naći. Rade apsolutno savršeno, bez greške. Sve neravnine, sve ružne brazgotine i vječne rane koje peckaju i bodu pri promjenama vremena, stanuju isključivo u njenoj glavi.
Ondinu prođu srsi. Zgrabe ju i prožmu od pete do plećki i ona snažno strese glavom, kao da će ih se tako zauvijek otarasiti. Nekoliko najbuntovnijih pramenova spuzne joj i pokrije uši. Ondina izvuče ruku iz čarapa i vrati ih natrag. Verna u međuvremenu odigne majicu, nagura nabrane krajeve pod pazuha i stisne ih mršavim nadlakticama. Oborila je pogled i stala se štipati po ravnom trbuhu, najprije nježno i polako, pa sve brže i grublje. Najprije uokolo, zatim sve bliže centru, maloj kuglici u sredini trbuha, njenom izbočenom pupku. Približavala se centru svoje nemoći. Iza svakog štipanja ostajali su jarkocrveni krugovi.
– Verna! – podvrisne Ondina.
Ona kao po zapovijedi odmah prestane sa štipanjem, ali prstima tako žustro krene prema svojim očima da je Ondina na tren pomislila da će ih iskopati. No Verna samo žustro protrlja oči, kao da se budi iz silovitog sna, vrtložne noćne more što čuva ostavštinu nekih starih zlostavljanja. Potom se grčevito uhvatila za zavjese kao da će ih rastrgati, no samo je željela povratiti ravnotežu. Pažljivo ih je razmaknula. Trak blage dnevne svjetlosti pomilovao joj je oči. Pogled ju je vodio kroz ogoljelu krošnju njihovog stabla jabuke izjedene nametnicima u dvorište preko puta. Tamo je gospođa Falsek čučnula pred sina, uhvatila ga za ramena i stala mu objašnjavati, možda i nešto važno. U susjednom dvorištu, vickasti Marlon i spretni Arnon spremali su igračke svojih pokćerki u garažu, usput se našutavajući crvenom loptom za kojom je trčalo i neko kuštravo četveronožno stvorenje. Mala Sara istrgnula se debeloj Velterici i preko opustjele ulice, bez obzira na sve povike, potrčala drugoj majci u zagrljaj. Iza zagrljaja majke i kćeri, vuklo se neko biće zaogrnuto tamnom ponjavom. Kosilo je travu. Kretalo se polako, često zastajkivalo, kao da mu ponestaje zraka. Možda se i grčilo.
– Ima li još nesretnika poput nas? – upita iznenada, i dalje zagledana u tuđe živote u njihovoj ulici.
– I nesretnica i nesretnika, Verna.
Verna uzdahne. Oči su joj zasjale, zjenice se raširile, leđa ispravila, vrat izdužio, a cijeli stas bio joj je optočen aurom nježne svjetlosti.
– Ondina, zašto ne bi usvojile? Mogle bi…
– Znaš i sama da je to nemoguće. Premalo je slobodne djece, liste čekanja su duge. Predugo smo pokušavale, onako, normalno. Htjele smo imati svoje. Što možemo? Nego, bi li bila ljubazna, Verna, ljubavi, i donijela mi čašu vode? Hladne. Molim te.
Pustila je zavjese da se sklope. Tek kad su se potpuno umirile, okrenula se nalakćenoj Ondini.
– Kako možeš biti tako hladna, Ondina? Trezvena, odsutna, bezosjećajna, staložena, hladna, ne znam… Ja ne mogu, Ondina! Kako možeš? – bacala je vatru iz sebe dok joj se približavala, ostavljajući za sobom kratkotrajne tragove bosih stopala na podu.
Ondina se baci na stol, razgrne časopise i posegne za prvom bočicom lijekova. Uhvati je kažiprstom i palcem. Podigne je do visine očiju. Uspravi je, postavi između sebe i Verne. Značajno podigne obrvu.
Verna zamahne kao da će joj izbiti bočicu, ali skrene i podigne ispražnjenu čašu sa smećkastim talogom. Nije mirisala na voćni sok. Ondina odloži bočicu i vrati se na trosjed. Verna frkne nosom, a onda i ona spusti čašu pa klekne uz stol.
– Vidjela sam opet Sanktadestijanca, tamo kod Velterica. Kosio je travu, – rekla je glasno, glasom koji je podrhtavao od žudnje . – Tako su slatki dok su mali…
– Verna…
– Imaju tako lijepe, velike, pametne, okrugle oči…
– Verna…
– Otporniji su na neke bolesti od nas…
– Verna?
– Tako brzo uče… U idealnim uvjetima, mogu živjeti i do pedeset, šezdeset… Nekoliko operacija na njihovim dišnim organima i mogu disati skoro kao i mi… Par koštanih umetaka i kad odrastu mogu hodati skoro sasvim uspravno… Uz lijekove i psihoterapiju sposobni su nas čak i zavoljeti… Kao roditelje… – verglala je Verna.
Ondina se grubo izvali na leđa. Glavu je snažno zabacila unazad preko jastuka koji joj se nagužvao pod vratom. Dlanom se prvo pljeskala, a onda pokrila cijelo čelo, kao da opipava ima li vrućicu. Žmirila je.
Verna uvrijeđeno ustane. Oči su joj se orosile. Raširila je svoje koščate prste s grudičastim zglobovima, a zatim njihove vrhove utisnula u kržljave grudi.
– Baš te briga što ja pričam?
Ondina poleti u sjedeći položaj i lupi nekoliko puta šakama po trosjedu.
-Verna, možeš to shvatiti? Oni nisu ljudi! Jednostavno, nisu kao mi! Drukčiji su! S druge planete, Verna! Nisu naša djeca i ne možemo ih imati! Ne smijemo, Verna! Ako imalo držimo do svojih načela, do sebe! Jebe mi se za Velterice, kučke robovlasničke…
Ni sama nije bila sigurna u ispravnost svega što je istresla, u vlastitu vjerodostojnost, pa je naglo zašutjela. Verna je pokrila lice rukama, okrenula se i nestala u hodniku. Pravo vrijeme za još jednu tabletu. Zelenu? Zašto ne?