Denis Giljević: Police
Pretposljednje ukazanje Denisa Giljevića u nekoj zbirci Istrakona, najmanjestaničnog među višestaničnim organizmima hrvatskog SF-a, dogodilo se 2010. godine. Tada se među najboljim ostvarenjima našla Giljevićeva priča ‘Police’ te je i objavljena u zbirci ‘Dimenzija tajne’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2010.). Zbirku je uredio Davor Šišović, a zanimljivo je da po prvi puta u povijesti Istrakonova natječaja nisu proglašeni pobjednici niti su dodijeljene novčane nagrade jer – prema mišljenju žirija – niti jedna priča to svojom kvalitetom nije zaslužila.

PRIČA:
Mladi je Blaupunkt provukao ruke kroz otvore pa nezgrapnu pancirku kombinacijom trzaja i izbačaja natovario na ramena. Nagurao si je slušalice u uši i povikao:
– Grundig, daj mi zakopčaj korzet.
– A?
– Korzet!
– Baš si mi danas posebno ženstven, Blaupunkt – hihotao se Grundig zatežući remenčiće. – Čime se truješ?
– A?
– Kažem da si baš koka i pol, a pitam i za sranje koje slušaš!
– Aha, i tebi kaciga super stoji – uzvraćao je Blaupunkt. – Izgledaš kao komarčina s upalom žalca. Aspirincest C, kad već pitaš…
– Koji su ti ti?
– Nisi čuo? – iščuđavao se Blaupunkt i derao. – Lajt metal!
– Lajt metal?
– Žestoko k’o pravi metal, al’ 50 posto manje buke.
– Gdje si to našao?
– Na odjelu zdrave glazbe, gdje drugdje?
Blaupunkt je grunuo u grohot, umijesio od lica patničku grimasu ljutog rokera i opalio par riffova prstima po pancirki.
– Imam i ja malo iznenađenje za tebe – kuckao je Grundig kažiprstom po kacigi. -Tarapanadol…
– A?
– Tarapanadol!
– Kakvo je to smeće?
– Smeće ti hrani sestru! Zero-folk, za tebe. Muzika koja razgaljuje dušu, ali sadrži nula seljačije.
– I toga ima na zdravoj glazbi? – iščuđavao se iznova Blaupunkt.
– Toga ima na dupetu tvoje sestre! Iz racije od nekidan, donio Kezebrot s buvljaka pa podijelio. Ali ono, drma, k’o mitraljez.
– Kezebrot? Nije li on neka faca?
– Degradiralo ga, nešto su mu pronašli.
– Mozak sigurno ne!
. Obojica su izmijenili udarce u napumpana ramena pa prasnuli u smijeh.
– Koji je kolac vama dvojici – tresnuo ih je tutnjavom Rotesliht, narednik dodatnog policijskog osiguranja, glomazan kao kontejner i ljut kao harisa, kad ih je uhvatio u zabušavanju. – Intervencija, a vi se zajebavate! Vadi to govno iz ušiju, smjesta, kad ti kažem, čuješ!
– Okej, okej – ištekao se Blaupunkt.
– Da, Rotesliht, koji ti je? Da ti možda sestra nije bolesna? – oglasio se i Grundig.
– Ajmo, isprdci, ajmo!
————————————————-
Na poprištu se već rasporedila jedinica temeljnog osiguranja, slabo obučeni jadničci u blijedim, raščohanim uniformama. Blaupunkt je prišao zapovjedniku koji se najprije ukočio od divljenja zaslijepljen sjajem odore specijalca, a zatim oštro salutirao.
– I? – upita ga Blaupunkt ležerno.
– Područje je osigurano, specijalni!
– Znači, samo još treba provjeriti pojedinačne police osiguranja! Čuješ, bit će para – smijao se.
– Daj, ne kenjaj sad, ajmo prvo odraditi svoje – obrecnuo se Grundig na kolegu pa se ozbiljan kao komorni orkestar obratio zapovjedniku. – Što je s otmičarima? Kakva su im osiguranja?
– Samo jedan, lako naoružan ali teško očajan, neki Spartak Dinamov.
– Kako god. Osiguran?
– Nekoliko puta mu je istjecala polica. Ratu posljednje uplatio je dan prije otmice.
– Vidiš ti lukavca! A, Blaupunkt?
Blaupunkt se, povrijeđen Grundigovim tonom, pravio da ga se to ne tiče.
– Nastavi – klimnuo je Grundig zapovjedniku.
– Ima pravo na advokata, kaže polica, – zapovjednik se zlurado nasmijao – no klauzula kaže još i “ako ostane živ”…
– Ljudi ne čitaju što potpisuju. Taoci?
– Financijski programer zdravstvenih osiguranja Brutalij Kamaraparov i vlasnik osiguravajućeg društva “Djeca naše djece” Kamat Lovatov. Maksimalna osiguranja, važeće police, mogućnost veta na upotrebu vatrenog oružja.
– U, to bi mogao biti problem.
– Riješen. Žene im mogu poništiti pravo veta ako dobiju pristanak 2/3 obitelji. Već smo ih kontaktirali. Uspjele su.
– Grundig, što mi čekamo?
– Da ti na sestri rodi grožđe!
———————————————————-
Savršena polupokretna kopija advokata Spartaka Dinamova klatila se na ispražnjenoj ulici ispred luksuzne stanice zdravstvenog osiguranja u koju je odvukao taoce.
– Dinamov! Ja sam, tvoj branitelj!
Tek djelić Spartakova lica stigao je izviriti ispod teške zavjese, možda tek na sekundu, jer već je sljedeće uklonjen s prozora dvama polunavođenim projektilima policajca Blaupunkta.
Grundig je već utrčao u zgradu. Blaupunkt je pritrčavao umjetnom advokatu kako bi ga rastavio i spremio prije nego što ga neki genijalac ukrade za uspomenu.
– Police business! – ispalio je Grundig trijumfalno čim je ugledao Lovatova i Kamaraparova kako čuče u kutu ureda, poprskani krvlju Spartaka Dinamova. Čim su im se oči priviknule na jarko svjetlo koje je upalo skupa s Grundigom, pridigli su se i potrčali prema njemu raširenih ruku.
Kamaraparov mu se bacio oko vrata i grlio ga cijelu minutu.
– Ovo je za vas, hrabri policajče – tutnuo mu u šaku dvije stotke napojnice kad se malo pribrao i, nakon privremene socijalne dezorijentiranosti izazvane smrtnom opasnošću, opet uspostavio nadmenost kao jasnu klasnu distancu.
– Bila mi je čast – zahvalio se Grundig pa uperenim kažiprstom upozorio na kapljice krvi koje su leopardizirale Kamaraparovljevo besprijekorno odijelo.
– Osigurano – nasmije se superiorno veleosiguravatelj.
Kad je Lovatov, koji se također pribrao i džentlmenski čekao svoj red, nevoljko krenuo isplatiti svoj dio zahvalnosti, Grundig ga je zaustavio pogledom. Palcem bačenim preko ramena stao je trzati poput zvečarkina repa, pokazujući prema izlazu.
– Molim vas, kolega je zaslužan barem koliko i ja.
Grundigova glava klonula je pod težinom lažne, ali fino odigrane skromnosti. Lovatov se nasmiješio i s desnicom zarivenom u džep odšetao hodnikom.
———————————————–
– Mislim da će za pola sata onaj moj lajt šou – gledao je Blaupunkt na sat. – Hajde zvrcni Roteslihta i pitaj ima li još nešto za nas?
– Na koji misliš? – upitao je Grundig dok je stavljao komunikacijski set na glavu.
– Big Bladder, čovječe! Pa ti ni o čemu pojma nemaš! Totalna zabava s 50 posto manje scenarija!
– Aha, – kao da je svitalo Grundigu – je l’ to ono kad ekipa po cijele dane piša u vjetar?
– Opet se vi zajebavate, – urlao je Rotesliht na bubu slušalice u Grundigovu uhu tako životinjski da je specijalac imao osjećaj kao da mu čopor termita glođe slušne koščice – pišat ćete vi meni krv, jebivjetri!
– Rotesliht… Imaš li nešto za nas?
– Svega osim povišice, unapređenja i prijevremene penzije! Provjera obiteljskog osiguranja, majmunoglavci, Zona pro-polica! Ajmo!
——————————————
Klizili su interventnim vozilom dodatnog policijskog osiguranja pored palače Ustavno – zakonskog osiguranja.
Svatko ima pravo na postupak u skladu sa zakonom i visinom premije osiguranja, bilo je uklesano podno simbola pravičnosti, visoke brončane statue osiguravatelja pravednog suđenja. Jednom rukom statua je pokazivala visinu iznosa police dok je drugom određivala odgovarajuću razinu zakonske zaštite. U postolju se nalazio čitač zahvaljujući kojem je čovjek mogao u sekundi očitati razinu zakonske zaštite jednostavnim prislanjanjem potvrde o polici umjesto da crkava iščitavajući desetke stranica važećeg ugovora.
Blaupunkt je, lica preiljepljenog uz staklo, promatrao ruke statue kako se dižu i spuštaju. Neka je žena upravo proveravala policu.
– Ne znam zašto me onaj grlio – zamaglio je Blaupunkt staklo dahom.
– Pa iz zahvalnosti!
– Mogao je zahvalnosti pridodati i neku lovicu…
Grundig je prasnuo u iskričav smijeh.
– Što tebe pere, Grundig?
– Možda ruka tvoje sestre! Ništa posebno, – mijenjao je Grundig temu – nego vidiš li ti ekipu oko Ustavno – zakonskog?
– Vidim. Policijsko osiguranje, kao i mi. Samo što interveniraju na police s oznakom državna tajne.
– Vidim ja da si ti mnogo pametan. A vidiš li one šeširdžije u civilu što čmare po uglovima?
– Što? Interna kontrola?
– Reosiguranje, Blaupunkt. Gori su od interne. To ti je mafija koja ti začas razbuca posao osiguranja…
– Što, ako ne plaćaš reket?
– Sestra će ti plaćati satove tetratenisa kad te ja nabijem na reket! Ako im ne plaćaš policu!
—————————————————
Mlađi Blaupunkt nije tratio vrijeme nego je otkočio oružje dok je Grundig bjesomučno zvonio na vrata nepregledne viletine.
– Hvala što ste došli, – iako vidno uzrujan, batler ih je primio uljudno i profesionalno – vaši kolege su već gore s gospodinom.
– Stanje? – upitao je Grundig jednog od dvojice zabrinutih temeljaca čim se uspeo na kat.
– Loše, specijalni, – češao se temeljac po vratu dok su prigušeni vriskovi i dječji plač jezom punili hodnik – žena je prijavila pokušaj ubojstva…
– To je onaj što provaljuje? – upleo se zadihani Blaupunkt.
Na kraju hodnika, vlasnik lanca vodnog osiguranja Mokrica Vodopaddington trofejnom je sjekirom obarao vrata spavaće sobe u koju se s djecom zabarikadirala žena.
– Da, specijalni, – nastavio je temeljac – gospodin Vodopaddington nije uplaćivao osiguranje svojoj ženi iako je to bio dužan činiti…
– A njegova polica?
– Nažalost, besprijekorna. Sastavljali su je najbolji odvjetnici…
– Nemoj ti mene učiti temeljni – razljuti se Grundig. – Možemo li išta učiniti?
– Možemo sastaviti zapisnik i podnijeti prekršajnu prijavu radi izbjegavanja plaćanja obaveznog policijskog osiguranja…
– Piši! – naredio je namrgođeni Grundig.
– Kad te se dočepam… Nećeš mi biti žena, nego zga-žena! – mržnja je kuljala iz Vodopaddingtonovih udaraca izazivajući sve očajnije vriskove prestravljene žene.
Blaupunkta, koji je netremice promatrao podivljalog bogataša, Grundig je povukao na stepenice.
– Grundig, jesi li se ti ikad zapitao je li ovo u redu? – pitao je Blaupunkt silazeći.
– Ne, a ti? – otresito mu je odgovorio Grundig.
– Evo sad se pitam.
– Ne, pitaš mene!
– I?
– I to me živcira.
– Malo si mi osjetljiv za policajca.
– Sestra ti je malo osjetljiva za prostitutku!
– Znaš što, Grundig? Još mi jednom spomeni sestru i…
– I?