Uspomene, uspomene,
što ste se sve
okomile na mene?
Ta nisam vam ništa skrivio!
Zar proganjate me
jer sam punim plućima živio?
Da nisam,
danas ne bih disao…
To je bio,
uspomene moje,
jedini jebeni smisao!
Nastojim ih prevariti,
otupiti čula.
Konobar kad dade račun,
zbroj dugova iz prošlosti
da bude nula.
Mjehur mi puca,
glava mi je prazna.
Dok nagradu za trud čekam
pod račun stiže kazna.
Umjesto duhova prošlosti,
zatočenih u u flaši,
utopljenih,
kao mušice u čaši,
pojavi se podli pajac usud –
i uspomene se vraćaju…
Kao kusur.
Ne mogu ih otjerati nikako,
izbrisati pamćenje
formulom etanola.
Sasjeći im korijen
kad poput sjekire glava
tresne o ivicu stola.
U sitne se sate
uspomene kući vrate.
Pijani mi siledžije
razbiju san
i pošteno izmlate.
Uspomene, uspomene…
Kao mafijaše ih zatvaram
u ćelije sive,
a beštije, proklete beštije,
iz uzništva vladaju
i lagodno žive.
Guram ih da padnu
u zaborava bezdan
kao nesretnik sa stijene,
ali uspomene se uvijek
nekako sjete mene.
Uspomene avetinjske
love ondje gdje je najmutnije.
Od neuzvraćene ljubavi okrutnije,
puste im godine
ništa ne mogu…
Postojanije su
od demonskog sjemena.
Svakoj koja im se suprotstavi
izbit će zub vremena.
Savjest mi peku
na otvorenom plamenu,
prljave pandže svoje
drže na mom ramenu.
Srce mi paraju,
noge odsijecaju,
nasladu traže
u najmanjem jecaju.
Bavim se svime,
kačim sa svačim,
a pronašao nisam način
da riješim se odurnih trolova…
Na svijetu jačih nema
od uspomenstrualnih bolova.
Jebu me u mozak,
krikovima svršavaju.
Uspomene su (kao) neprijatelji
jer nikada ne spavaju.
Otrov mi sipaju u priče
i pucaju u glavu –
na sve što tamo niče.
U po bijela dana
bacaju sjene.
U pola noći
režu mi vene.
Sredstva ne biraju,
ne biraju ni vrijeme.
Pa što im je došlo
da izabiru mene?
Dobru, lošu,
na pjesmuljak
koji je završio u košu
ili pak sjetnu,
na srodne duše
kad se slučajno sretnu,
na istinu gorku
ili laž slatku,
na avanturu kratku
i noć dugu
na čijoj se posteljici
moje malo sunce rađalo,
na trijumfe naivnosti,
kad me zlo ljudsko
još pogađalo,
na spontane podbačaje,
na bezimene očaje,
na vedre dane
i molitvu da više
nikada ne svane,
na momente sretne,
kao i na časak onaj
kad ti ga podlac
mučki s leđa metne,
na djetinjstvo lagodno
ili fatalne žene…
Još uspomenu nisam sreo
koja nije protiv mene.