Ne osjećam dodire,
nema ruke koja vodi me.
Ne čujem glazbu.
Nema ni ptica,
nema ni šume.
Nema panja
niti sjekire
što na njem med sanja.
Nema čak ni drvosječe
što siječe
sve što od ormara
može biti veće.
Nema vonja koji me tjera
niti mirisa koji me privlači.
Nema riječi koju ne mogu iskriviti,
niti puta koji mogu ispraviti.
Tisuću i jednu noć,
besanu,
dao bih za dan,
u njem sudbinu uklesanu.
A nema otrova koji me može ubiti,
al ni lijeka koji bi me oživio.
Nema nesreće koju sam skrivio,
ali ni sreće koju sam proživio.
Ne vidim slike,
ni potpis autora.
Ne vidim lice šofera
koji po svome tjera.
U dimenziji trećoj
on u četvrtu ubacuje.
Govori mi.
Veži se.
Vrijeme je.
Da bježi se.
Ali ne vidim ni kočnicu
za opasnost.
Da povučem crtu.
Ne slutim formulu
koju mogu riješiti.
Život je matematičar
koji odbija pogriješiti.
Ne osjećam alkohol
ni druge eliksire života.
Ne brojim godine
ali kao da stiže stota.
Ne čujem povike:
Dosta!
Ne stvaram nove navike,
doista,
ne lažem se,
povazdan,
a ne ljubim ni istinu
čak ni kad sam sam…
Počujte,
jer više ne mogu
slušati ni sebe.
Nema te slamke
za koju se mogu uhvatiti,
sve što popijem
žudim povratiti.
Sve za me,
napokon,
ima smisla.
Jer ja ne živim.
O ne, više ništa.