Tko se zadnji smije?

Ja sigurno ne. Zadnji čin mojeg kruženja po natječajima za najbolju priču Istrakona dogodio se 2011. godine. Priča ‘Tko se zadnji smije?’ ne ubire nagradu, ali upada u zbirku ‘Deseti krug’ koju je uredio Davor Šišović. Na SF forumu doživjela je i neke sasvim pristojne kritike, ali bilo je prekasno da izvuče makar i kiseli osmijeh na moje gorko lice.

…jer kada misliš da je kraj…. I jest kraj.


PRIČA:

Sjedio je u stolici na kotačiće i klikao mišem kao sat koji otkucava vrijeme šutnje. U sjeni šilterice čamilo mu je cijelo lice izuzev zategnutog osmijeha. Okrenuta leđima, u najmračnijem kutu sobe stajala je prikaza u kućnom ogrtaču, oborene glave, opuštenih ramena, gotovo zgrbljena, kao dijete u kazni. U susjednom kutu drhturila je mlada žena, lica izbijeljenog oštrim svjetlom stolne lampe. Prsti su joj bili zarobljeni na majušnom bijelom prijenosniku koji joj je ležao u krilu, piskutao i plitko dahtao poput pekinezera – na njemu se vrtjela popularna igra Mreže. U tamnim su joj se očima caklile suze. Na jedvite je jade održavala smiješak. Čim bi taj gorki zahvat mišića lica nakratko ostao bez snage i popustio, čovjek sa šiltericom prestao bi klikati, a kažiprst bi mu se prijeteći uspravio. Žena bi razrogačila oči pa brže-bolje namjestila osmijeh i prstima osušila obraze.

– Zvali ste me radi utjehe — gubio je strpljenje, ne i osmijeh.

– Molim vas, nevoljeni, preklinjem vas. Nije on…

Smiješak joj je spao kao labava karnevalska maska, ali njegov kažiprst nije lansirao novo upozorenje. Pogled mu je već bio prikovan za zaslon.

– Frendice…

– Mila Zora.

– Frendice Mila Zora, – uzdahnuo je i sklopio ruke ne dižući pogled – nije on loš, zasigurno…

Na trenutak je zaustavila dah, kao da taj dašak života čuva za potpirivanje tračka nade koja se neumitno gasila.

— …ali mu je profil kriminalan. Mreža ga je upozoravala, ali njemu nije stalo.

Glava joj je klonula. Prikaza je i dalje stajala u kutu, nepokretna poput voštane figure.

— Bolestan je… ‘

Odgovorio joj je klikom koji se daleko čuje — jagodica se prsta obrušila na miša poput orlušine. Profil Zorana Zore bio je ugašen zauvijek. Nevoljeni je podigao šilt. Sudarila se s plavim očima bez kapaka i osmijehom bez boje. Uzmaknula je uz iznuđeni osmijeh.

— Nismo mi socijalna mreža. Frend Zora nema ni 100 lajka na svom računu i više nije sposoban podmirivati najosnovnije obaveze, razveseliti nekog, kamoli zaraditi poštovanje. Znate kako se kaže: „Sreća se daleko širi, nesreća još i dalje.“ Osobito Mrežom. Gašenje je bilo jedino rješenje.

Posljednje je riječi izgovorio polako, razgovijetno. Zoran Zora nije ni mrdnuo, kao da je prikovan za kut.

– Samo je malo nesretan – zajecala je.

– Frendice Mila, za vaše dobro, ovo ću smatrati hihotanjem – ustao je, raširio ruke poput sveca i pokušao zvučati prijateljski, ali nije mu baš išlo. – Savjetujem vam da se vratite igrici. Snimite filmić. Osvježite galeriju. Zabavite se nečim. Na frenda Zorana Zoru trebalo je misliti prije. Pozivati ga u igru, ovu ili onu. I sigurno sada ne bi bili tu gdje jesmo. Što je, tu je.

Prišao je ženi i nevoljko joj stisnuo rame, uz dužno poštovanje i srdačan smiješak.

– Preživjet ćete.

– Neće… Vi nevoljeni to vrlo dobro znate.

Podignula je glavu. Smogla je hrabrosti i nasmijala se, iz prkosa. Niz obraz joj se skotrljala suza.

Klimnuo je i popravio šiltericu, otro graške znoja s čela i izašao iz stana. Iščeprkao je pločicu tableta iz džepa, ubacio predzadnju ružičastu pilulu u usta i smrvio ju zubima. Imala je okus najobičnijeg bijelog šećera. Na djelovanje nije trebalo čekati ni pet minuta. Širok osmijeh i prigušen pucanj razlegli su se gotovo istovremeno. Dao joj je još pet minuta, osluškivao, ali Mila Zora nije zaplakala. I bolje.

Spustio se stubištem razvlačeći usne.

Ulica okićena zastavama Mreže i načičkana videozidovima po kojima je razdragani puk mogao ostavljati pisane tragove, vrvjela je od policajaca do zuba naoružanih osmijesima. Održavali su sveopću radost i krajnje prijateljsko raspoloženje u gradu, kao i uvijek kad bi se igrala povijesna utakmica. Ogled između grupe „Svi mi koji režemo nokte subotom“ i grupe „Svi mi koji trubimo u podne“ odlučivao je o prvaku. Grupice navijača i prolaznika zaobilazile bi kordone i uzvraćale im osmijehe. Izgredi su bili sporadični, a policija je situacije rješavala munjevito.

Na prvi znak zlovolje, brige ili tuge na nečijem licu, grupica bi policajaca diskretno prišla izgrednicima i stala pucati od smijeha, bez upozorenja. Ako prokušani postupak ne bi urodio plodom, srdačnim osmijehom od uha do uha, policajci bi posegnuli za metodom umjetnog dizanja raspoloženja i u emo-terorista sprašili onoliko volti koliko je potrebno barem za kiseli osmijeh koji bi mu grč zakovao za preneraženo lice.

Nevoljeni je nabio šiltericu na oči pa potrčao preko ulice. Tek što je kročio na pločnik, kraj njega se zaustavilo policijsko vozilo.

Svjetlost zlatnog sjaja rotirajućeg smajlića bila je zasljepljujuća poput ljubavi same.

– Brigu na veselje, frende – uljudno se smiješio golobradi policajac. – Profil, molim.

Nevoljeni se prignuo pa naslonio podlakticom na vrata vozila. Prošaptao je lozinku, kimnuo policajcu za volanom pa stao popravljati osmijeh u retrovizoru.

– Da vidimo, – mrmljao je utipkavajući šifru u računalo – frend Flak…

Osmijesi s lica pripravnika prohujali su s vihorom podataka koji su iskočili na zaslonu.

– Za ovo bih vas mogao prijaviti, frende! A to vam ne bi dobro izgledalo na profilu – razgalio se nevoljeni, upirući prstom u policajčeve otromboljene usne i splasnule obraze.

– Ni… iste u odori – zamuckivao je policajac.

– Nisam, pa što? Ali odbacite me do Šećerbriješke i zaboravit ćemo sve. Može?

***

Iz vozila je izašao kao car. Policajcima je ostavio po 100 lajka, a onda im priprijetio kako će ih prijaviti za primanje mita. Svi su se od srca nasmijali i oprostili se kao stari prijatelji.

Letimično je pogledao zvona na broju 32. Moya. Razvukao je osmijeh. Drugi kat. Popeo se laganim koracima, lepršavim poput osmijeha.

– Valentina Moya? Mak Flak, Mreža, humana gašenja. Ako treba, mogu vam pokazati profil… Dozvolite – veselo je upirao prstom iza leđa gospođe Moya.

Mogla je imati tridesetak godina, a stajala je pred njim u kratkoj crvenkastoj haljinici, prekriženih nogu, poput djevojčice. Ruž na njezinim usnama boje ružinih latica, savršeno je pristajao žaru njezina osmijeha.

– Raspoloženi ste. Frendovi u vašoj situaciji…

– Već sam se logirala – rekla je zavodljivo.

Nestrpljenje je mogao razumjeti, veselje ne. Došao ju je skinuti, s Mreže, zauvijek. Postrance se provukao uzanim prolazom između kreveta i polica na kojima su ispred niza fotografija gorjele svijeće te sjeo za računalo. Bila mu je odnekud poznata iako nije pamtio lica. Imena profila pamtio je besprijekorno, kao da je opsjednut njima. Valentina Moya? Ne, nikad čuo. Ali kopkalo ga je.

Protresao je miša. Zapušteni je profil bljesnuo.

Žalosno, pomislio je.

Povukao je šilt u smjeru kazaljke na satu, iznad uha. Neznatan pomak glave bio je dovoljan da ju uhvati krajičkom oka. Mutna slika prisiljavala ga je da nastavi sve dok mu se nije našla u žarištu. Klečala je na krevetu pogleda prikovana za police.

– Imaš neodoljiv… Božanstven profil, frendice Moya.

– Otkad Mreža gasi neodoljive profile, nevoljeni?

Znao je da zna na koji profil misli. Ne na onaj pred zatvaranjem. Nedostajalo je par klikova. Prst mu je visio nad mišem kao sječivo giljotine. Neki je slijepi putnik povlačio kočnicu u njemu.

– Da je ovako i na profilu, ne bi…

Stajala je tik do njega, koljena samo što im se nisu dodirnula. Bretelice su joj visjele na mršavim nadlakticama, haljinica se držala još samo na procvalim bradavicama. Spustila je kažiprst na njegove usne i pažljivo ga opkoračila. Uhvatio ju je za zapešće, kao da je želi zaustaviti.

– U radno vrijeme…

Bacila je pogled na zidni sat.

– Vjerujem da sam ti zadnja. A i tko će znati?

Ščepala ga je za košulju i privukla k sebi.

Jutro ga je dočekalo nagog, sklupčanog na boku. Već je bio nasmijan, samo je trebao otvoriti oči i nadati se da još spava, na leđima, i daruje njegovim očima svoj čudesni profil… Gašenje profila može još toliko sačekati.

Protrnuo je. Srčani su mu zalisci zaklepetali kao rolete na buri. Krv mu je šiknula u glavu.

Na jastuku je ležalo pismo. Nije ga vidio prvi put, samo je prvi put imao osjećaj da mu je u jednjaku zapelo pola metra bodljikave žice. Presavio je pismo i posegnuo za košuljom. Učinilo mu se da čuje tiho ječanje i putene uzdahe. Računalo. Na njezinom se profilu vrtio njihov ljubavni čin.

Bacio se na stroj.

Video je već zaradio preko 5000 lajka. Mnogi nisu toliko zarađivali u mjesec dana. Mogao ga je ukloniti, ali čemu? Mreža je znala. Zašto, Valentina, zašto? Dlanovi su mu se znojili dok je grozničavo prodirao u povijest profila.

17. prosinca 37. — u vezi s Karlom…

14. svibnja “40. — u braku s Karlom…

27. veljače ’42. — slobodna…

15. lipnja 45. — promjena imena profila (Violeta Mat > Valentina

Moya)…

27. veljače 47. — u vezi s Karlom: zauvijek…

Violeta. Karlo. Sjetio se svega, Pogledao je prema polici. Svijeće su još tinjale. Ugasio joj je profil na današnji dan prije pet godina. Progutao je posljednju ružičastu pilulu. Pokušao se nasmijati nakon pet minuta, ali više nije uspijevao sklepati čak ni usiljeni smiješak.

Otvorio je svoj profil. Napuštali su ga kao brod koji tone, zarada je padala. Zgrabio se za vrat. Napad panike bio je nezaustavljiv. Budućnost mu je curila kroz prste, hladan znoj niz sljepoočnice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)