Što reći? Ništa se zbivalo nije. Giljević je po prvi puta ostavio maloljetnu straničicu Giljotina.com samu kod kuće (Homepage Alone, taj se film gledao). Je, svraćali su neki čudni klikovi do nje, muvali se malo uokolo, a zatim otišli. Sumnjivi su to klikovi bili, krajnje sumnjivi, a ona im se otvarala! Nije straničica prošla roditeljski test, ne. Što ima otvarati nepoznatim klikovima? Neće to moći više tako… Što ako je netko otme, ako je netko napadne, ako netko straničicu siluje? Tko će biti kriv onda?
Razlozi izbivanja mogu se pronaći u sjemenu razočaranja koje je na plodnom tlu Giljevićeve duše (na tom tlu savršeno uspijevaju sve vrste duševnih boli) posijao totalni krah nagradne igrice Znanje na panju. Krah je pokrenuo strah, a strah je natjerao misli u bijeg…
Bježale su misli, bježale, ali postoje stvari (i pojave) od kojih se pobjeći ne može. Pa je Giljević, bježeći od igre, ipak ostao u igri. Samo društvenoj. Igri koju smišlja i oblikuje negdje oko šezdesetak dana. Došlo je vrijeme za malo testiranja ove bombice. Samo da mu ne eksplodira u lice…
Inače, kao što je i najavljeno, na pomolu su novi sadržaji stranice Giljotina.com – samoproždiruća priča Mjesto nesreće te tajanstvena majica za štovatelje majčice Zemlje, ma kojeg god ona oblika bila 😀