Otišao,
jer upozoren sam:
ludo, nemaš više čime
nahraniti dan!
U kofer sam natrpao
srce, um i još ponešto
ne bi li ih zakrpao
i našao im pravo mjesto.
Sve od nade iskrilo i frcalo
dok me nije dočekalo zrcalo
i taj pogled vazda tup –
razgovor u četiri oka,
a rješenje prazan skup.
Tu sam gdje sam,
mislim sam.
A smisliti se ne mogu
takvog povazdan.
Sebi nisam dovoljan
i kad nisam odsutan.
Sjedim sam i nasjedam
na priču
koju prodaju u piću
da za dušu to je kazna
ako čaša stoji prazna.
I sam, znam,
muka muku mije.
Opet trijumf moje volje
da se ide prema dolje.
Kamen s ramena briga li je
što bi možda bilo bolje
podijeliti se kao karte
da mi boje upoznate,
servirati se kao švedski stol,
zaplesati na njemu gol.
Na kiosku uzet’ me
da svatko može,
mikročip da sam
i uvlačim se ispod kože.
Sve bih dao
pa i sram,
ali opet…
Otišao sam.
I prigrlio samoću
misleći da uz nju
bolje vidim noću.
U samoći velike su oči,
ali gledat’ ne da slijepa pjega.
Sivi mulj u nju istoči
Koji stoji iza svega.
Gdje je kvaka
za izlazak iz mraka?
Gdje je ta kvaka,
budala je nađe svaka?
Istu pjesmu pjevam
i istu pričam priču.
Po stoti puta
s pozornice me miču, ali…
– Vidi lijena truta –
na bis me vrag izvlači, –
izvan sebe budi
i nad sobom plači!
Poslušam, nema druge,
i radim
što najbolje znam.
U ruke svoje uzimam ljutnju i…
Sviram to ponovo, sam.