Poučna priča. Barem za nas koji si utvaramo da pišemo i stvaramo.
Ostap BrainBender
Mozak pseudopismenog kvazipisca (čitaj: Denisa Giljevića) pokvareno je đubre, a tijelo mu je lijena baraba. Zašto?
E pa zato. Zbog ovoga što slijedi. Priče. Koje nema.
Priče se službeno zove Ostap BrainBender, ali mogla se zvati i:
Kad mozak zakaže (čvenk s amnezijom)
Duboka je noć. Moždana masa koja podrhtava od nesanice nahranjene visokokaloričnim strahovima odjednom povrati mrvice ideje za priču, čini se sasvim solidnu, na dobrim temeljima, smislenu… Čak joj i radni naslov nadjene – “Heroj”. A onda se povuče kao zadnji papak, kukavički, uvaljana u gustu smjesu vlastite samodopadnosti i samodostatnosti, ne pošalje ni najbanalniju poruku tijelu, preciznije, gornjem desnom ekstremitetu, da zapiše. Barem neke gole natuknice da nažvrlja. A i tijelo, točnije, prozvani gornji ekstremitet, koji vrlo dobro zna da mozak, poznati jahač razne slame, stalno švrlja sa strane, lijena je šupčina koja bi radije drkala nego držala olovku…
I sve onda utihne, i mozak i tijelo uvaljani su ubrzo u slatko od snova kao girice u brašno, nije ih briga što će se samo petnaestak minuta kasnije iz sna trgnuti parapismeni nadriknjiževnik (čitaj: Denis Giljević) sa samo jednim pojmom, sa samo jednom šupljom riječi bez sadržaja što se šulja masom sivih stanica:
Heroj.
Bez mnogo priče. Zapravo, bez ikakve priče. Nema priče. Izgubljena je. Zakopana negdje u tmini dok u tintari odzvanja i muči nadrispisatelja ostavljajući mu nadu na pragu – heroj, heroj, heroj…Ne priznajući poraz, ne vjerujući da je sve izgubljeno, nervozno će i mahnito nadrižvrljator kopati po milijardama sivih humaka. Uzalud. Na svakom spomeniku uklesano bit će „Heroj“, ali svaki će grob u kojem bi trebao ležati barem krhki kostur priče biti jebeno prazan… Nema nikakvih opipljivih dokaza da je priča ikad postojala.
A zašto?Zato što je mozak podmuklo smeće, a ruka lijena gadura.
P.S. Očito sam miljenik bradate muze koja mi šalje ideje za piseruckanje. Kad sam tragično ostao bez “Heroja”, priče koja je mogla – ma što mogla, trebala! – obići svijet, ona mi je dala “Ostapa BrainBendera”, zamjensku priču. Koju će svijet, dakako, zaobići.