…a iza ove stoji priča o pričojavljanju Denisa Giljevića na natječaj Književnih vertikala sa zadanom temom (gužva u saobraćaju) i zadanim brojem riječi (njih ravno 505).
2020. godina me je, najblaže rečeno, udarala gdje je stigla (a koga nije, Giljeviću, koga nije?). Mene i moja ukazanja. Nije promašila ni razbarušenu glavu spiskarala Denisa Giljevića. Čak mislim da ju je od svih Denisa Giljevića i njegovih dijelova zviznula najjače jer iz nje većim dijelom godine nije ispadalo ništa. Osim dasaka. A onda se glava frontalno sudarila sa spomenutim natječajem Književnih vertikala i… Kao da ju je zveknula munja mašte, iz nje su, kao iz isprevrtanog vozila, ispale čak četiri pričice u povojima!
Sjeo je od sreće raspamećeni Giljević odmah za komp i stao raditi ono što najbolje zna – piseruckati. Četiri su priče paralelno rasle i rasle, bujale kao mahovina u sjeni starog panja. Četiri, ehejheeej, ne jedna!
Taman su trebale postati punoljetne i krenuti u samostalan život kad je tata Giljević odlučio – konačno&napokon – s razumijevanjem pročitati uvjete natječaja… I prestravljen shvatio kako je uočio gužvu, ali istovremeno i previdio da je… U saobraćaju!
U četiri punomasne priče o raznoraznim gužvama ima svega živog i neživog, ali nema saobraćaja! Što je drugo mogao drug Giljević učiniti nego procijeniti štetu na – totalku…
Koja je vjerojatnost da u tako kratkom vremenskom rasponu Giljeviću u glavu, poput meteora, udari i peta priča? Ne zanemariva nego nikakva! No, čudnim je i nadasve čudesnim čudom bosoglavi Giljević u obliku pisca naletio na muzu u obliku muzare koja se dala pomusti… I tako je poteklo mlijeko pete priče koja je u potpunosti zadovoljavala gabarite natječaja (kratku priču “Ti i takvi dani”, ako već niste, možete s guštom slistiti na mojoj fejsbuk straničici ili pak fejsbuk straničici Književnih vertikala). Veselju kraja bilo nije, ali je baš zbog toga, u čast sretnom svršetku ove priče, jedna od one četiri nesaobraćajne nesreće dobila baš to – kraj!
A priču “Bolesni krkljanac”, na trenutke i duhovitu, možete doživjeti u nastavku. Sretno čitanje!
Bolesni krkljanac
Bozo Buratović uglavnom je bio jedan sasvim, sasvim običan lik. Kao maloga su ga mulca tlačile sve neke obične bolesti i neke klasične ozljede. Ništa uvrnuto. Tek je u kasnim tridesetima izvrnuo koljeno. Kako? Na koturaljkama (pitanje vam stoji, dakako – o, da, svakako! – što jedan običan lik koji je duboko zaglibio u tridesetima traži na koturaljkama?!). Sve se učas izlilo iz zglobne čašice, nije stigao ni kriknuti, a koljeno je bilo neupotrebljivo.
Pohitao je Bozo u hitnu, zapravo, isporučila ga je gospođa Buratović još neotplaćenom krntijom. Doktori su ga zašarafili, zalijepili i sastavili kao igračku iz kinderjajeta i, na koncu, preko par običnih uputnica i nekoliko vožnji od specijalista N. Emila do specijalista N.E. Draga, običnu nogu običnog građanina Buratovića ubacili u jednu običnu ortozu koju je Bozo ipak smatrao pomalo posebnom s obzirom da je sklepana samo za njega i njegovu izvrnutu nogu.
Nakon dva tjedna neplaniranog bolovanja odnosno jednog običnog plandovanja Boze Buratovića za kojeg je u folder Familijarda fotki upao rekordan, do dana današnjeg nenadmašen broj selfija Boze i televizora, Boze i plejke, umašćena Bozina brka i izgaženih kutija od pizze, došlo je vrijeme za rutinsku kontrolu oporavka zglobne čašice.
Do klinike za traumatologiju prebacila ga je gospođa Buba Buratović u tek malo manje neotplaćenoj i tek malo većoj krntiji od automobila. Mahnula mu je i dobacila preko dopola spuštenog prozora:
– Javi se, micek, kad budeš gotov! Dođem po tebe, milić! Drž’ mi se, pusica!
Bozo je odmahnuo, kimnuo glavom i lagano šepajući krenuo prema ulazu u kliniku.
„Moje ime je Ortoza, Pablo Ortoza“, predstavio se upirući prstom u sklop na nozi. Dilao je gram šale pošalice dežurnoj sestri, možda se nadajući kakvoj samilosti ili sažaljenju ili barem labavoj instant vezici, no plava ga kuta je ledenom profesionalnošću rasklimanog zdravstvenog sustava pred čijim su kirurškim škarama svi siromasi jednaki, otpravila ravno u čekaonicu s ostalima.
A u čekaonici je bilo kao u podrumskom sweatshopu, kao u woku s poklopcem, zagušljivo, napeto, vlažno, sparno, čovjek je doslovce mogao skuhati kakvo genetski modificirano povrće na pari rulje koja je malo disala, malo uzdisala, malo šmrcala i jecala te mnogo psovala i beštimala, sve u svemu, nemilosrdno mlatila po molekulama kisika na rubu izumiranja. Gužva je bila toliko nesnosna da su se mnogi pacijenti držali na drhtavim rukama kako ne bi morali stajati na svojim polomljenim nogama. Obujmili su stupove gornjim ekstremitetima i grlili ih čvrsto kako bi što manje zatezali istegnute i istrgnute ligamente svojih donjih ekstremiteta, čime je situacija u čekaonici dovedena do ekstrema.
Bilo bi pomalo neumjesno usred bolnice izlanuti kako mjesta u čekaonici nije bilo ni za lijek. Neka podmukla i zlonamjerna iznimka uvijek iznađe način da vadi mast svakom dobronamjernom kozmičkom pravilu. Teško je objasniti kako je jedno sjedalo ostalo zjapiti prazno u čekaonici koja je pucala po svim šavovima (a bogu hvala, u klinici za traumatologiju šavova i inače ne manjka), ali na to je mjesto uskočio Bozo Buratović. Poput policijske trake na mjestu zločina, razvukao je jarki i dobrohotni smiješak apsolutnog nevinašca preko svog ovlaženog lica, ma duž cijele čekaonice, nadajući se da mu nitko neće zamjeriti ili da će barem njegov grijeh biti zaboravljen na licu mjesta. Nitko nije podigao čak ni obrvu, ne zato što rulju nije briga – svaka bi ga rulja na svijetu rastrgala, linčovala, iščupala mu zdravu i objesila ga za bolesnu nogu na prvi rasvjetni stup – nego zato što iznimku (možda je mjesto čak bilo i ukleto?) nitko do sada nije niti primijetio pa se Bozo doskora mogao sasvim opustiti, donekle i ispružiti, izravnati nogu okovanu ortozom, barem onoliko koliko je to njen metalni sklop dozvoljavao.
Vrijeme liječi sve rane – vjerojatno na tom načelu počiva zdravstveni sustav domovine Boze Buratovića jer je Bozo sustavno čekao ni manje ni više nego osam sati. Nebrojeni su pacijenti otišli kući i prije nego što su prozvani jer im je najednom postalo bolje, a povrede su u međuvremenu počele zarastati same od sebe. Neki su pak zaključili kako je ljepše umrijeti okružen ljubavlju umjesto medicinskim aparatima, pa su se također zaputili svojim domovima. Naravno, nesvjesni da ih čeka revolucionarna kronoterapija, na mjesta čudesnih izlječenja i prosvjetljenja kapnuli bi novi pojedinci pa se čekaonica nije praznila. Mijenjale su se tek teške nijanse vonja znoja ljudskih tijela i blijedi mozaik sastavljen od obješenih lica.
Novi su bolesnici naivci osiguravali kontinuitet napete atmosfere u čekaonici klinike za traumatologiju. Čim bi pacijent ustao i krenuo prema netom odškrinutim vratima ambulante, istom bi bio osuđen na smrt pogledima, oštrima poput britve. Zavist, srdžba i mržnja kuljale su iz inače krotkih pripadnika naroda svih rodova i spolova. Čak je i najobičniji lik Bozo Buratović bio na izmaku snaga tolerancije. Čelo mu se orosilo, a obrve dobrano natopile vrelim kapima srdžbe koja se polako krčkala u njegovim očima kad se, odjednom, čekaonicom prolomio poziv:
– Rukohvatović!
Nekoliko se ljudi osovilo na noge (možemo ih označiti i kao osobe A, B i C), ali su prevaranti koji su polagali nadu u kronoterapijski učinak na osobu B, odmah bili bombardirani i uzdrmani pogledima jedinog pravog gospodina Rukohvatovića.
Trenutak je bio poguban za Bozu i njegovu ispruženu ortozu jer se Bozo, na nesreću, nalazio na pravcu kojim je prema vratima ambulante jurišao prozvani Rukohvatović.
Kamo sreće da su osoba A ili pak osoba C, a zašto ne i oba kradljivca identiteta istovremeno, u ambulantu upali preko reda… U tom slučaju nitko ne bi upao preko noge, ponajmanje preko ortoze Buratovića Boze. Situacija u kojoj mladi gospodin Rukohvatović, u čijim je ušima još odzvanjao sudbinski poziv, a pogled se pretvorio u uski mračni tunel na čijem su kraju stajala zasljepljujuće bijela vrata ambulante, gazi preko Bozine noge kao preko leša, bila bi izbjegnuta.
Unikatni kataklizmički urlik kakav se proizvodi još samo u osmom i devetom krugu pakla prolomio se čekaonicom pa i šire. Neki su se kleli da su čuli priče kako je krik dopro do najudaljenijih sela županije, ali ispostavilo se da priče o krikojavljanju u pravilu pronose pacijenti koji su se našli u neposrednoj blizini bolovima razapetog Boze, pa i sam gospodin Rukohvatović. Nakon što je medicinski dokazano da je svima koji su se zatekli u pet metara od epicentra provale jauka jačeg od zbora avionskih motora ozbiljno oštećen sluh, te i takve priče ubrzo su izgubile na vjerodostojnosti.
Mladi gospodin Rukohvatović utrčao je u ambulantu ne osvrćući se na masakr iza sebe. Slučajnom se promatraču laiku takvo ponašanje ljudskog bića može doimati pomalo bešćutnim nakon kaosa koji je izazvalo. No ako se zna da su osoba A i C, iz prikrajka, i dalje pomno pratile kretanje gospodina Rukohvatovića nadajući se barem jednom pogrešnom koračiću, najsitnijem gubitku koncentracije, djeliću nepažnje, najmanjoj prilici koju bi ugrabile i iskoristile, istog će laika istom obuzeti određena doza razumijevanja prema neljudskom ponašanju i empatije prema ljudskom biću. U istom je trenutku, iz ambulante istrčala sestra i tijelom blokirala ulaz. Uz izraz krajnje zabrinutosti, panično je okretala glavu u svim poznatim smjerovima, tražeći izvor zvučnog signala čije su razorne posljedice ipak polako jenjavale (savršen primjer kronoterapije na djelu). Kad je ugledala Bozu kako se drži za nogu i valja po podu poput Neymara pokošenog pogibeljnim pogledom suparnika, namrštila se i podviknula narogušeno:
– Gospodine! Prestanite glumiti i dostojanstveno čekajte da vas se prozove! Ustanite smjesta ili zovem zaštitare da vas izbace!
Čekaonicu je, nakon par sekundi zloslutne tišine, ipak zaljuljao žamor negodovanja i jedan jasan, izravan, nepokolebljiv glas koji se digao u zaštitu istine i pravde, pojedinca pa i cijele zajednice.
– Sestro, gospodin se ne pretvara! Mladić koji je ušao maločas prešao mu je preko noge poput tenka preko fiće! Ali on je najmanje kriv! Ovo… Može vas biti stid! Nesretnik na podu ide vama na dušu, a ova bolesna gužva ovdje ide vašoj ustanovi na sramotu!
Sestra je zastala načas, a onda uvrijeđeno dignula glavu, okrenula se u mjestu i umarširala u ambulantu mrmljajući za sebe na način da je čuje pola čekaonice:
– Koji razmaženi narod… Krpamo ih u svako doba dana i noći za kikiriki od njihovih doprinosa, a oni odmah frkću na malo gužve. Kakav obijesni narod…
Nakon svega, kolo sreće ipak je zaigralo, barem zakratko, u smjeru vrtnje svijeta Boze Buratovića. Nakon instant trijažnog postupka, gospodina je Rukohvatovića medicinsko osoblje u ambulanti, najljubaznije zamolilo da uvaži novi raspored figura na ploči i prepusti svoj red potrebitijem. Nakon što je zgroženi, prestravljeni Rukohvatović takvu mogućnost kategorički odbio, uvježbanim zviždukom sestre dozvani su zaštitari koji su se, prije nego što su mladića izvukli iz ambulante, iz čekaonice i na koncu bolnice, biranim riječima ispričali zbog primjene invazivnog tretmana kakav se ne nalazi na listi usluga koje pokriva zdravstveno osiguranje.
Još važnije, Bozo Buratović koji se i sam najčešće doživljavao sasvim, sasvim običnim likom, nakon događaja u klinici za traumatologiju dugo se osjećao nekako… Nekako posebnijim. Nakon što mu je liječnik otvorio još dva tjedna bolovanja, radi njegove su ga sigurnosti ukućani zatvorili u stanu te dvorili, mazili i pazili, a on se do mile volje mogao fotkati za obiteljski album. Osim toga, može li se uvrnuti događaj u kojem se dvaput izvrće koljeno dogoditi nekom prosječnom liku, nekoj sivoj jedinci iz kakvog sivog nebodera u predgrađu? Ne može. Samo nekom posebno običnom liku. Nekom kao što je… Bozo Buratović.