Šesti je mjesec provalio, a ja se ne sjećam kad se iz mene izlilo manje riječi u nekom polugodišnjem periodu. Startao sam eksplozivno, naštancao nekoliko kratkih formi u siječnju i odmah pomislio da sam u formi… Zajeb. Nakon početne inicijative prešao sam u defanzivu. Zaribala mi šrajbmašingevera. Opako.
Nije prvi put da u mom nejakom spisateljskom drvcu života neki ugrušak začepi tok mašte pa onda mjesecima životarim u neimaštini. Nije prvi puta da u tim ispraznim trenucima pomislim kako je vrijeme da ispraznim šaržer metaka u zgrčeno tijelo (kvazi)pisca koje čuči u meni. Jer što će mi tijelo koje čuči, napinje se, a ne kenja?
Da, u takvim mi se trenucima zamrači pa puknem. Puknem jednom, dvaput, triput… Ispraznim šaržer u drhtavo, smežurano tjelešce i… Promašim. No kržljavi (para)pisac koji čuči valjda se pred pucnjavom u prazno usere od straha pa nastavi kenjati. A ja nastavim piskarati.
Ovoga sam puta izgleda pogodio. U stocku stare priče. Na zahodu ništa novo. Pisac je očito mrtav. Ipak, nisam se rješio jada i muke zato… Zato što savršen zločin, savršeno ubojstvo ne postoji. Iza čina zločina ostaju tragovi. Pa sve što ostane iza (ili se pojavi ispred) mene zapravo nisu i neće više biti priče, pjesme, kurčići & palčići. Ne. To su, ljudi dragi, samo tragovi zločina…
Smrt (pseudo)pisca ipak me nije spriječila da se javljam na književne natječaje. Ove godine čak možda i oborim rekord po broju javljanja. Natječaji su savršena stvar za pišipizdunce poput mene – kad priču pošalješ na natječaj, budi siguran, netko će je pročitati, milom ili silom! I to netko tko, barem na papiru, ima znanje i vještine da ti u facu pljune surovu istinu i/ili na pleća natovari svu literarnu težinu tvoje pisane riječi. I sad, ako je moje unutarnje kenjalo skenjano, odakle mi onda pričuljci za silne natječaje?
E pa u mom prašnjavom skladištu trune gomila priča i pričica koje još oči prijekih ocjenjivačkih sudova nisu vidjele. Šuplje glave šupljih pripovijetki koje jedva čekaju da budu sasječene oštrim mačevima objektivne kritike! Tako da se, unatoč nenadanom izumiranju mog maštodonta, unatoč vjerojatnosti da iza ili ispred sebe ostavim još pokoji trag šeprtljavo odrađenog umorstva, na natječaje mogu javljati još desetljećima i uživati…
Uživati u spoznaji da je netko negdje prisiljen gutati moja govna.
Di ste sad, književni natječaji, a? Javite se!
P.S.
Ah da, dodajem i link na nagradljaču u kojoj još nitko ne sudjeluje…