Priča ‘Čovjek u moru’ čudnovatog pričaša (ugrožena vrsta dvonožnih pisavaca) Denisa Giljevića ugurala se 2017. godine među deset najboljih ostvarenja Natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar. Danas joj se možete čuditi ovdje ili pak na stranicama Gradske knjižnice Slavka Kolara.
PRIČA:
U primorskom gradiću Derikošcu uvijek je vladala neopisiva gužva iako se njegova turistička ponuda svodila isključivo na sunce i more. Jer more je tu praktično oduvijek (još dok je Pangea bila kruta stvarnost, ne samo ime lokalnog pentazvjezdanog hotela), a sunčanih je dana u Derikošcu nevjerojatnih 311 u godini. Takva je turistička ponuda, kažu, u Derikošcu maltene od stoljeća sedmog, kad su do obale stigli prvi nomadi kožari, preci današnjh derikožara. Čim su shvatili da je derati stoku umjesto životinja daleko unosnije, tradicionalno kožarstvo zamrlo je u svega je desetak godina i ustupilo mjesto naprednom derikožarstvu. Svakom se došljaku nudilo sunce i more. Tko je htio dirnčiti za derikoške vlasteline po krškim poljima, maslinicima i vinogradima od svitanja do zalaska (a dan je u Derikošcu u prosjeku trajao nevjerojatnih 17 sati i 35 minuta !) u zamjenu za polupansion (noćenje, asketski doručak i niskokaloričnu večeru) dobio je sunca za cijeli život… Tko bi pak odbio ili se pobunio, završio bi u moru. Za vijeke vjekova.
Povijest ovog bogatog primorskog gradića s jedva dvije tisuće stanovnika u dahu bi vam ispričao bilo koji turistički vodič da je u Derikošcu bio potreban. Jer osim sunca i mora, nije se imalo što obilaziti. Stara crkva iz sedmog stoljeća sravnjena je sa zemljom je još u osmom, a dvanaest preostalih izgrađeno je krajem dvadesetog stoljeća… Baš kao i dvanaest hotela u kojima se za dvjestotinjak eura moglo dobiti noćenje, asketski doručak i niskokaloričnu večeru (izuzetno popularni robin(se)zonski paket). Turistička se ponuda zapravo kroz stoljeća vrlo malo promijenila. Svak je mogao naći mjesto pod suncem, i svatko je mogao završiti u moru. Tek, danas se više nitko nije bunio. Čak i kad bi mu asketour-operater naplatio više. Kao da je biti ovca u sezoni šišanja bila stvar prestiža. A možda je one koji inače šišaju na određen način uzbuđivalo, pročišćavalo, zadovoljavalo da i sami katkad budu ošišani.
Derikošcu se u povijesti ipak dogodio jedan turistički vodič. Jedan jedini. Jer, kako se često kaže u Derikošcu, to majka dvaput ne rađa. Božidar Lovacin, jedina osoba koja nije našla svoje mjesto pod suncem u Derikošcu pa otišla na studij u glavni grad. Tamo je, taj svojevrsni derikoški fenomen, turistički vodič s diplomom povjesničara umjetnosti u džepu, na njegovu nesreću, pronašao tek radno mjesto pod nekim šupkom od šefa pa se, htio ne htio, morao vratiti majci u Derikožac (tada je dobio nadimak Žalibožidar, a bome i nadiprezimak Školovacin). On bi vam, iako je izbivao dulje nego ijedan stanovnik Derikošca, mogao ispričati svoju priču, priču koja se dogodila u ovom bogatom primorskom gradiću siromašne povijesti. Sljedeću priču.
Bio je mjesec derikožujak (lokalni naziv za svaki mjesec u kojem financijski rezultati nadmašuju i najoptimističnije prognoze), sezona je bila u punom zamahu, hoteli su bili puni gostiju kao dječji vrtići viroza. Temperatura se popela na rekordna 44 stupnja, svi se slažu – jedino se ne slažu je li toliko stupnjeva te godine bilo na suncu ili u hladu. Turisti su u Derikožac nadirali u hordama. Od domaćih tatinih kočopkćerkica i maminih fićfirsinčića do bjelosvjetskih probisvijeta dubljeg džepa, političara, šoubiznismena, biznisšoumena, pustolova, pustih lovaša, brakolomaca, brakolovaca… Mjesta nije bilo na ulicama, mjesta nije bilo u parkovima, diskačima i restoranima, mjesta nije bilo ni u crkvama gdje je gospoda za dvjestotinjak eura milodara mogla dobiti odrješenje od bilo kojeg grijeha (induldžentlmenski paket, kako stoji u prospektu turističke zajednice) – jedini je uvjet bio da grijeh bude počinjen tijekom boravka na području općine Derikožac.
Nije pomogao ni potez derikoških vlasti koje su uvele pravilo parnih, kada su plaže mogli okupirati turisti sa Zapada, i neparnih dana, kada su pravo (i ručnik!) na plaže polagali domaći i turisti s Istoka. Bile su krcate od osam do osam, a posebno tog znakovitog dana. Turisti su zauzeli sve moguće položaje, obrambene, rezervne, opscene pa čak i nemoguće. Bilo je svejedno, važno je bilo iskrcati se na plažu kao da je Dan D (a ne samo jedan od mnogobrojnih Dana D vitamina u Derikošcu) i ostati do zadnje kapi kreme za sunčanje, ugrabiti tu čuvenu zraku sunca. Gorjeli su kao borovi, pržili su se kao krumpirići, sunce ih je deralo kao derikoški hotelijeri… Mijenjali su boje kao kameleoni, a kožu kao zelembaći.
– Ljudi gušteri, ljudi gušteri, ima ih posvuda! Bio sam u pravu, spašavaj se k’o može – šapnuo je netko našem vodiču koji je pokušavao doći do daha, do slamke spasa, do izlaza, jer ni u bunilu nije namjeravao završiti u kupačkom ludilu, u masi stvorova puštenih iz klimatiziranih torova, namjeravao je tek skoknuti do dućana po sladoled, pivo i cigarete, ali krivi korak u krivi sokak, u zao čas, i s njegova su ga puta pomele horde Slavena koje su nadirale prema plažama tamaneći sve od reda do drvoreda. Netko je bio David Icke glavom, bradom, punim koferom knjiga i punim džepom, ali prije nego što je vodič stigao išta izustiti, Icke se izgubio u gomili Zapadnjaka koji su iz autobusa navalili na hotel kao narod na Bastilju i privremeno zaustavili najezdu Istočnjaka prema moru.
Paranormalni dan u Derikošcu tada je prekinula panična dernjava.
– Čovjek u moru, čovjek u moru!
Jedna je majka kriknula i prestravila svoje dijete koje se do tada mirno posipalo pijeskom. Dijete je briznulo u plač što je izazvalo lančanu reakciju. Jedno za drugim, djeca su stala histerično cmizdriti, a histerične majke pokušavale su ih nekako primiriti dozivajući kletvama i raštrkane očeve.
Muževi, očevi, sve u svemu, muškarci, bilo da su ustali sa svojih ručnika, digli se iz plićaka, izronili trbusima iz mora ili pak očima iz razigranih poprsja slobodnih toplessačica, izvlačeći gaće iz guzica, nevoljko su krenuli prema svojim boljim polovicama.
– Čovjek je u moru, ženo – s prstima u guzicama, namršteni ali krotki, prilazili su svojim ženama kako bi dobili svoje.
Čovjek u moru, čovjek u moru orilo se plažom i prenosilo od usana do usana pa je tako, usmenom predajom, vapaj stigao i do derikoškog gradonačelnika. Na nesreću, kako to obično biva s državnim velečinovnicima kad trebaju brzo reagirati, ruke prvog derikoškog muža bile su vezane. Ovoga se puta nije radilo o zaguljenim pravnim aktima već o jednom jedinom, ogoljenom aktu – golišavi gradonačelnik lisicama je bio vezan za sofu. Supruga mu je bila na službenom putu pa se u službenim odajama odao neslužbenim sado-mazo igricama.
A i koga bi gradonačelnik mogao pokrenuti? Sezonskim bi spasiteljima trebalo, uz onakvu gužvu, barem tri sata da se uopće probiju od vrha plaže do prvih redova. S kombajnom bi to išlo daleko brže, ali njega nisu imali na raspolaganju. Osim toga, imali su pune ruke (pametnija!) posla – spašavali su isprevrtane ležaljke i iščupane suncobrane koje je orkanska bura, ne mareći za gubitke koje nanosi iznajmljivačkom lobiju, sinoć istresla desecima metara daleko od srca plaže. Nije se moglo računati niti na preostale kršne momke, lovočuvare, cijenjeno zanimanje u Derikošcu iako u gradiću i njegovoj okolici divljači nema još od 8. stoljeća (samo stoka!). Temeljna je zadaća lovočuvara bila čuvati lovu mjesnih (i obijesnih!) bogataša. Bili su obučeni (crni pojas) i odjeveni (crna odijela i tamne cvike) da ubiju, a ne da spašavaju živote.
Komešanje, larma i vriska digli su buru i u hotelima u kojima su toga dana, po sili zakona, zarobljeni bili “parni” gosti. Matori prdonje i njihove (otrom)bolje(ne) polovice izbijali su na prozore, balkone i terase kao pelenski osip na guzi dojenčeta, vrtjeli glavama i sablažnjavali se nad barbarstvom kolega s Istoka. Za razliku od svojih vremešnih sunarodnjaka, mladi su naraštaji znali da moraju munjevito reagirati ako žele čovjeku spasiti život. Megapikseljačine (i megapikseljančure!) su dograbile pametne telefone i stale mahnito škljocati. U skladu s modernom filozofskom krivuljom i posttrendovskim pravcima 21. stoljeća, čovjek nije mrtav samo ako postoji na fejsbuku, tviteru ili jutjubu. A radilo se o minutama, možda čak i sekundama… Što ako čovjek više ne izroni? Što ako ga napusti zadnji atom snage? Što ako se iznureno tijelo iznenada preda, mučki zabije nož u leđa umu koji misli da još ima nade? Što ako prva fotografija bude mutna? Što ako… Dok su megapikseljačine zumirale i okidale, tabletomanke (i tabletomani!) su dograbile tablete i dale svoj obol spektakularnoj akciji spašavanja. Po brzini odaziva ravna im nije bila niti jedna služba hitne medicinske pomoći. Manje od dvije minute nakon prvog krika s plaže, na fejsbuku je niknulo barem pedesetak grupa i stranica “Čovjek u moru”, prepunih članova koji su zdušno pomagali da čovjek ne potone… U zaborav.
Zapadnjački je vid reagiranja kitio blistave stranice povijesti čovječanstva još jednim podvigom, nema se što reći. U stvari, ima.
Rado viđeni gosti u Derikošcu uvijek su bili pripadnici političke elite, bilo da su rezali vrpce ispred novog hotela ili donosili zakone koji režu radnička prava (rezanje glava ipak je pripadalo nekim barbarskim vremenima iz daleke prošlosti). Grupi individua koja se upravo mastila janjetinom ispred grandioznog dvorca izgrađenog jedva par metara od mora, nije nedostajalo političke volje čim je i do njih stigao glas o tragičnim zbivanjima. Iako u parlamentu – ako ne spavaju kao zaklani – ostavljaju dojam da bi političkog protivnika najradije zaklali na spavanju, kada je riječ o volu na ražnju, teletini ispod peke ili čovjeku u moru… E, to druga priča.
Hadezeovci su reagirali munjevito – prije nego što su povikali “čovjek u moru”, svi do jednoga digli su ruke (sve same desnice) za spas nacionalnog bića. Esdepeovci su najprije bili suzdržani. A onda su na koncu i oni digli ruke (sve same ljevice) te povikali: “Čovjek u moru!”
Uglavnom, svi su dignuli ruke.
Napokon, “čovjek u moru” proširilo se poput zaraze i Kopakabanom, novootvorenim lokalom, pravim pravcatim turbofolklornim bitch-barom. I dok se noću Kopakabana pretvarala u raskalašeno-razvratni noćni klub, u dnevnim je satima bila gotovo ekskluzivna oaza lokalaca u kojoj su na teve aparatu zavidne dijagonale pratili loptačke oglede pa nije trebalo puno domaćeg vina poteći iz vlasnikovih bačava prije nego što su je mještani nazvali Kopačkabanom. A loptački susret, onaj važniji od života, jači od smrti i uzbudljiviji od seksa u troje, nogometno kreševo između Srbije i Hrvatske, turbofudbalski događaj stoljeća, upravo je bio na vrhuncu napetosti. Pa ipak, kad je prvi glas o nesreći dopro do prvih stolova, svi su skočili sa svojih stolica kao da je pao gol. Svi do jednoga prestali su uzvikivati “Ubij, ubij Srbina!” i povikali:
– Čovjek u moru!
Na trenutak, i bitch-Barbike oko barskih stolova za kojima su se dotad nehajno štiklatile, svaka s kuglicom sočne tračatele na jeziku, reagirale su poput njihovih bitch-barbara.
Čovjek u moru, vrisnule su kao jedna, ali jedinstvo je bilo krhko kao njihovi dugi noktići i kratkotrajno kao frizura – ubrzo su se počupale koja bi trebala žrtvovati zadnju crticu baterije za glupi 112 poziv. Odlučile su izvlačiti slamke. Prvi krug izvlačenja nije uspio. Sve slamke u koktelima bile su jednake duljine. U ponovljenom izvlačenju, kad se birala boja slamčice, dužnost spasiteljice zapala je brinetu koja je izvukla crvenu.
Nikad se nije doznalo što je bila slamka spasa koja je izvukla (ne)sretnu brinetu, gol koji je naše vodio prema sto godina sramote, a Srbiju na svjetsku smotru nogometnog folklora ili neki lokalni mislilac koji je posijao sjeme sumnje pitanjem važnijim od ugroženog života, zapaljivijim od pomisli na seks u troje:
– Čovjek u moru… A što ako je Srbin?
I svi su počeli urlati “ubij Srbina”. Ovoga puta, mogli su se čuti i ženski glasovi.
– Uglavnom, svi su povikali – barem jednom, prije ili poslije – čovjek u moru. A čovjeka niotkud… – završio bi turistički vodič svoju priču vrteći glavom u nevjerici. Završio bi je, da. Da nije završio u moru. Za vijeke vjekova.
Mnogi bi ovakav kraj nazvali nesretnim. Za Derikožane, a svatko će vam savjetovati da se složite s njima ako ste im slučajno gosti, ovakav je kraj, pa tako, više-manje tradicionalan.