Priča ‘Lakše se s neprijateljem dogovoriti nego sa starim’ sudjelovala je 2016. godine na natječaju Pišem ti priču Gradske knjižnice Samobor gdje je uspjela dogurati do samog finala. Osim na Giljotina.com, objavljena je i u tiskanom izdanju, skupa s ostalim odabranicama stručnog žirija.
PRIČA:
Moj je stari zanimljiv svat. Dobar, pošten i pravedan, osim kad igra Hajduk. Onda je nemoguć. Posjeduje nadnaravnu sposobnost u utakmici pronaći tri-četiri nepravedno poništena gola meštru s mora čak i kada neumoljiva statistika tvrdi da Bili nisu uputili niti jedan udarac u okvir vrata.
Dobar je stari, ali još je i bolji kad ga zamoliš da složi nešto iz ničega. Da se razumijemo – ne ni iz čega. Baš iz ničega. Dajte mu pet čavala, tri daščice i zamolite ga da sagradi kućicu za ptice. Stari će vam napraviti dvosobnu kamp-prikolicu sa sanitarnim čvorom u koju možete komotno smjestiti pet nojeva i još će vam vratiti dva čavla viška. Istina, s estetskog gledišta, vjerojatno bi ga se odrekao i nadaleko čuveni Grunf. No što se tiče funkcionalnosti, nenadjebiv je. Ako naprava treba raditi kao podmazana, radit će kao podmazana. Ako stvar treba škripati, škripat će.
Ali pošaljite ga po hranu za pse i nemojte se začuditi ako se vrati s vrećom umjetnog gnojiva. Zamolite li ga da vas odbaci do Karlovca, jao vama ako zadrijemate – oči ćete, u nevjerici, vjerojatno trljati u Karlovym Varyma. S jedne strane neponovljivi skalamerički junak, narodni heroj sklapanja koječega iz ničega, stari je s druge strane majstor i za sklapanje nesporazuma.
Sretan je moj stari svat, u stvari, jer ima sina koji ne pamti sve njegove pizdar-marije. Sretan je jer ima sina kvazipisca kojem ne padne na pamet zapisivati njegove fantastične, međunarodne sjebajke – a jebeš ti pisca koji ne zapiše, kojemu promakne štof za krojenje nenadjebive humoreske. Stvarno bi mi trebalo uručiti jebenobelovu nagradu za spisateljsku snalažljivost.
No nesreća je samo moja. Kad bih imao makar zrno soli u glavi, da sam pravi pisac, a ne tat slamomlat, već bih od svih tih naopačina stvorio ne jednu nego tri zbirke humorističnih priča. Dvije stotine stranica svaka, barem. Samo činjenice, goli štosevi. S ličnim opisima, je li ćale imao bradu ili brkove, s vremenskim prilikama, je li padala kiša ili zametao snijeg, bilo bi tu za još toliko.
No isto tako, svako pravilo ima iznimku. Pa i kronični promašaj jednom uspije ispasti kroničar.
Dok boravimo na moru, na manje ili više zasluženom odmoru, pravilo je da se svakih nekoliko dana kreće u veći šoping, bez ikakvog popisa, kako bi se stihijski obnovile zalihe nepotrebnog. Nužne stvari prepuštamo zakonu vjerojatnosti. U igri nasumičnog trpanja proizvoda i velikih brojeva, zakon će držati vodu i odraditi svoje – naći će se u vrećicama i pokoja korisna, potrebna stvar. ćaći se tog dana nije ulazilo u spilju Ali Babe Todorića pa je nabavu nepotrepština prepustio ostatku ekipe, mojoj djevojci Dijani (u nastavku priče lejdi Di) i meni. On će prošetati, uplatiti loto, igru u kojoj dobivaju svi osim njega, kupiti novine, sjesti na kavicu i pročitati najnovije vijesti iz zemlje i svijeta u koje ne vjeruje nitko osim njega. Dobro, osim vijesti da je Hajduk negdje zasluženo izgubio utakmicu. U takvo što ne bi povjerovao niti kada bi sam sročio svetogrdnu vijest.
– I da – dobacio je na odlasku, – nema potrebe da mi kupujete pivo, nije danas tako vruće.
Lejdi Di i ja sat smo vremena brstili Konzumove police, dobrano napunili pet prezrelih rumenih vreća sa zelenim peteljkama te ih raspodijelili između sebe prema pravilu financijski jačeg – tko se novčanika laća, taj se po manje vreća sagiba. Mene su dopale četiri, lejdi Di jedna vrećica. Ravnoteža je uspostavljena, a ravnopravnost spolova, na radost lejdi Di kojoj sam oduvijek služio na čast i diku, ostala je nenarušena.
Kad smo napokon izašli, vani je lilo kao iz gumenog crijeva naše stoljetne vešmašine. Servirao sam poglede po stolovima kafića ispred Konzuma i u zadnjem kutku pronašao starog. Baš je sklopio novine i prosljeđivao ih drugom gostu, srećom, pa mi je mogao uzvratiti pogled. Trznuo sam glavom – vrećice u rukama koje su me čerečile kao inkvizicija nisu mi dozvoljavale da mahnem – i stari je ustao. S plastičnom dvolitrenkom žuje pod rukom.
– O hiljadu mu praznih gajbi, stari, pa rekao si da ne’š pivo…
Nasmijao se, slegnuo ramenima, pa korakom staroga patka, u ritmu metronoma, krenuo prema nama. Kiša je lijevala kao da nas kani potopiti. Do naše arke, očerupanog, pretpotopnog Forda tek nešto mlađeg od biblijskog modela T, dijelilo nas je dvadesetak koraka. Taman toliko da iz stanja “mokri do kože” prijeđemo u stanje “mokri do kosti”.
– Joj – pljesne se stari dlanom po čelu, – zaboravio sam kupiti novine.
O hiljadu mu stranica hajdučkih podviga, stari, pa kaj si radio sat vremena kad si zaboravio ubosti novine? A pored toga, netom si ih prelistao od žutila do crne kronike!
– Oke – rekoh, a strefila me tisuću i jedna kap, – aj ti po te tvoje novine. Mi te čekamo u autu.
U automobilu. Tu, baš tu, na parkiralištu. Trznuo sam glavom prema vozilu, ne budi lijen, barem pet puta. Poput kakvog notornog tužakala, upirao prstom u rasklimano vozilo. U autu, na parkiralištu, iza Konzuma. Na parkiralištu, automobil, mi čekamo, ti dođeš.
Klimnuo je i odgegao se iza ugla dok smo se mi, natopljeni do koštane srži, na koračić da krastavcima otmemo primat u udjelu vode u tijelu, uguravali u automobil.
Izvrtio sam vijesti sa svih portala, odigrao sve igrice koje mi je u pametni telefon utrpao sin i postigao barem tri neoboriva rekorda, podsjetio se svih svojih statusa od danas pa tamo sve do mog rođenja na Fejsbuku (a ni fejsbučno nisam više baš tako mlad). Lejdi Di je izvrtila sve kataloge, sve vijesti sa svih portala, prevrnula sve fotke i poruke (na mom telefonu, jasno) te mi postavila sva moguća pitanja od kojih samo na Quo vadis? nisam uspio pronaći odgovor. A starog niotkud.
Vrijeme prolazi, ali to nimalo ljekovito ne djeluje na moje živce. Strpljenje mi je pri kraju. A i jedan od dva artikla nužna za današnji objed, lagano se odmrzava na dnu vrećice. Ako stara kuka ne dođe za pet minuta, jest ćemo pire umjesto pomfrita.
Mrzim pire pa bijesno palim auto. Idemo potražiti uzrok izgubljenog vremena, kruzati malo po Pločama dok auto pere kiša, a mene zlovolja. Tek što smo se otisnuli s parkirališta i stigli do raskrižja s glavnom ulicom, eto starog. Stoji ispod nakrivljene strehe neugledne trgovine mješovitom robom i veselo maše. Stajem, otvaram vrata, izlazim, kisnem, guram staroga u auto, kisnem, pizdim, jedva čekam da ga pitam koji… A tada, imam što vidjeti! Ili, bolje rečeno, nemam što za vidjeti.
– O hiljadu mu novinskih kuća bez krova, pa di su ti novine?!
– A nije bilo Slobodne… – slijegao je stari ramenima.
Pokušavam se smiriti dubokim udisajima, narodnim lijekom za smirenje. Ne ide pa ne ide.
– Okej – pokušavam što mirnije, ali čak i stari vidi da imam otvoreni prijelom živaca, – ali zašto nisi došao do auta, na parkiralište, kako smo se i dogovorili?!
– Pa logičnije je čekati tu na cesti, i tako tuda morate proći – nakrenuo je stari glavu pa mi se čudi.
Ostao sam zatečen, moje riječi zatočene. Iz razjapljenih usta iscurio mi je tek jezik. U skladu s vremenom i događajima na terenu, par visokonaponskih misli udarilo mi je u mozak i naprosto raskolilo centar za međugeneracijsko razumijevanje i poštovanje.
Nakrenuo si glavu, stari, dobar je to početak, mislim si, u pravom smjeru ideš, još samo jedan mali zavrtaj i ima da ti je otšarafim kao od šale…
Dobar je stari, najbolji. Trebate sklepati vešmašinu, a na raspolaganju su vam samo dva šarafa, noćni ormarić i kolut za male glodavce? Zovite njega. Trebate čvrste, neoborive dokaze da je Hajduk teško oštećen za jedan crveni i dva penala u utakmici koja nije odigrana? Zovite njega. Treba li vam još jedan kolosalni nesporazum u životu? Ma bješte…