Priča Denisa Giljevića ‘Bilješka o pizdcu’ jedna je od 26 izabranica regionalnog literarnog natječaja za priču i esej na temu čovjek bez osobina koji je sprovelo udruženje Oksimoron iz Beograda. Priča je 2016. godine objavljena u prigodnom zborniku.
PRIČA:
Bila jednom jedna zgoda, a ta je zgoda bila da je dvaput bio jedan pisac. Umislio si pisac da mu jedan život neće biti dovoljan, da mu neće u jednom času biti dosta svega, pa se u neko doba svog života pomnožio. Jedan pisac puta dva. Dva životna puta, jedan za drugim. No to je bila jednadžba s jednim nepoznatim, a ne nepoznanicom. Smetnuo je s uma taj pisac da mu jedan poput njega puta dva dođe isto kao i da se pomnožio s nulom.
– Dvojka, dvica, dva, – pomisli pisac potkraj ponavljanja razreda životne škole – nikako ne može biti dovoljan. Čak i u ovome nadasve neobičnom postkozmičkom slučaju to je jednako nedovoljnoj ocjeni.
Htio je toliko toga reći… Ali bio je pisac, a ne govornik. Za izgovoriti sve ne bi mu bila dovoljna ni dva, a tek za sročiti, na papir pretočiti… Htio je još reći kako mu dva života jednostavno neće biti dovoljna da postane netko i nešto. Namjeravao je i to zapisati, ali ponestajalo mu je vremena. Upregnuo je svu preostalu volju, svu silu, svu silu volje i… Zgoda se pretvorila u prigodu. Pisac je u rukama držao konce svojeg trećeg života.
A treći je život piscu bio ispunjen – pisanjem. Pisanje mu je pak malo manje bilo ispunjeno životom.
– Ako dovoljno puta puta ponoviš laž ona će postati istina…. Kad bih se uspio ponoviti dovoljno puta, mogao bih postati, mogao bih… – razmišljao je pisac pišući.
Previše je razmišljao pa i nije bogznašto napisao. Riječi i rečenica bilo je mnogo, ipak je pred sobom imao cijeli život, iza sebe čak dva, ali uglavnom se ponavljao.
Čuda se događaju samo jednom u životu. Shvatio je to nakon šestog. Čuda. Života. Bili su prosječni. Ništa posebno. Takav život mogao je imati svatko. A onda, potkraj… Čudo. U svakom po jedno.
Nadahnut čudima, pisac je pisao trilogije o životu koji piše romane. Kuckao je i nakucavao od jutra do mraka. Zamislite knjižurine od tristotinjak i više stranica o junaku koji po cijele dane samo radi, piša, razmnožava se, sere… Ili mrzi, sere, piša, voli…. Ili pak piše, sere, piše, jede, piše, piša, piše… I ništa više.
Uljuljkan ustupcima usuda koji je prema njemu bio tako široke ruke, blagonaklon, piscu se, u usporedbi s vječnošću, vrlo rano dogodilo da se ukaka od straha. Tog je dana odgađao odlazak na zahod, stiskao, preznojavao se, crvenio, trpio, sve samo da mu ne utekne misao. A onda je srce stalo, odjednom je prestalo kucati. Pluća su iznenada propustila sljedeći obrok svježeg zraka. I sfinkter je popustio. Po čemu ćeš čovjeka pamtiti ako zadnje što izađe iz njega bude govno? Misao koju je tako herojski branio sad je naprosto iscurila iz njega.
Ubrzo je uslijedio kolektivni uzdah olakšanja. Odahnuli su stanari. Pomislili su da se dogodilo čudo (bili su glupi, priproste seljačine u gradskim stanovima – smrt je čudo koliko i Coelho s posvetom za rođendan, par uniseks čarapa pod jelkom ili ruža za Valentinovo). Nesnosno, danonoćno, jednolično, uporno kucanje, napokon je prestalo. Netko je pozvao vatrogasce, netko svećenika, netko bravara, neki su, zlu ne trebalo, dozvali branitelje (jedni po službenoj dužnosti, drugi pak po moralnoj nužnosti), a neki pak razvojačene branitelje, zlu trebalo, ukoliko nekome padne na pamet otpočeti prljavi rat za ostavštinu. Većina ih je ipak okrenula broj hitne. A jedva je prošlo 48 sati tišine. Bilo je ljeto – sparno, vruće, ljepljivo – iskreni prijatelj truljenja. Pomisao na dugotrajan i nepodnošljiv smrad raspadanja odigrala je na otvorenoj ljetnoj pozornici ulogu ljudskosti.
Našli su ga za pisaćim stolom, zgrbljenog nad tipkovnicom na kojoj se slova više nisu niti nazirala. Liječnik je podigao piščevu ruku sa stola kao da je novčić pronađen na ulici i opipao bilo.
– Ne kuca više – reče liječnik kao da priseže.
– Hvala nebesima – reče netko od onih koji su birali hitnu.
– Tko je taj čovjek? – upita liječnik.
– Bio je pisac – oglasila se žena koja je, iz razloga koje bi mogao razumjeti jedino Ray Bradbury, pozvala vatrogasce te pokrenula val žamora.
– Pisac… A kako se zvao? – upita liječnik, zamijenivši pitanje etike s etiketom.
Susjedi, vatrogasna ekipa, branitelji i ostali koji su se gomilali oko pisca i žamorili kao na sajmu odjednom su zanijemili. Jedino što se moglo čuti za te iznenadne minute šutnje, posvećene posljednjem hračku njihova srama, bilo je nesnosno, jednolično, uporno zujanje masnih, tustih muha. Nisu se rojile iznad skorenog izmeta čiji je vonj polako zamirao ili tijela nesretnika čije ih ruke više nisu mogle dohvatiti nego oko živih glava natopljenih znojem. Čovjek bi na trenutak pomislio da drže do dostojanstva smrti, ali muha je znala, svaka je muha dobro znala da ih zadnje govno može nahraniti za jedan dan, ali zujati oko ljudi moglo ih je nahraniti za cijeli život. Klonile su se smrti, nisu joj gladile kosu poput razumnih bića.
– Nitko u svijetu tom imena mu ne znade? – uz pretjerano iščuđavanje izusti liječnik kao pjesnik.
– Nije imao imena – dobaci čovjek koji je pozvao razvojačene branitelje na način da nije bilo moguće razaznati radi li se o pitanju ili zaključku.
– Svatko ima ime! – odbrusi netko.
– Mjesta, napravite mjesta, – medicinski tehničar probijao se kroz rulju i tulio kao sirena – dajte liječniku zraka!
– Imaš ime? – upita liječnik kad se tehničar spustio na koljena.
– Darijan Žarić.
– Ne svoje, njegovo…
– Ievgenij Childs.
– Otkud? – iščuđavali su se svi, od najmlađe udovice do najstarijeg umirovljenika.
– Otud – reče tehničar pritišćući sljepoočnicu kažiprstom. – Pisac mora imati ime, – stade objašnjavati tehničar – U protivnom, nije samo bezimen već i beživotan, bezbojan… Bezukusan. Kao mekdonalds bez reklamne flajšmašinerije. Samo još jedan hamburger. Ievgenij Childs, to mu je ime, vjerujte mi na riječ.
– Ievgenij Childs, – ponovi liječnik pa doda, uz neuvijenu ironiju, ono što bi izgovorio i Kosac da je slučajno bio u blizini – danas je tvoj dan…
Ali nije bio. Niti Kosac. Niti dan.
Tek što su zajedničkim snagama ubacili pisca u crnu vreću, a tehničar stao povlačiti zatvarač, pisac je – živnuo!
– Žiiiv! Žiiiiv! – cvrkutao je od smjese ponosa i sreće, naivno, poput znanstvenika koji otkriva iskru života u udaljenoj galaksiji, ne mareći za posljedice jednog takvog otkrića.
Izletio je iz vreće poput vrapčića iz grma, rastjerao nezvane i neznane, prestravljene i preneražene goste kao muhe i započeo novi život. Deseti po redu.
Prva stvar koju je učinio Ievgenij Childs – napisao je autobiografski roman. Proživljavajući male smrti jednu za drugom, cijelo je cjelcato poglavlje posvetio otkazivanju vitalnih funkcija, tom kratkotrajnom prestanku pisanja, zaklinjanju kako se nije mogao mrdnuti sve dok svoje ime nije čuo tri puta. Nije bio praznovjeran, pet para ne bi dao na čarolije, vradžbine i kladionice, ni u snu mu ne bi palo na um kladiti se da mu je ime izgovoreno tri puta spasilo život. Tek, iskreno je vjerovao da mu je i taj život poklonjen. U to je vjerovao sve do zadnjeg. Ali ništa na ovome svijetu, ništa, apsolutno ništa, pa ni nešto tako apsolutno ništavno, uobičajeno, nešto što se tako olako pali i lako gasi, tako rasprostranjeno i tako svakodnevno kao što je život, nikome se ne poklanja.
Nije imao vremena ni volje o tome dugo razmišljati. Pred njim je bio život. Jedan najmanje. Imao je ime. Okolnosti su se naglo promijenile. Knjige su mu počele izlaziti kao sponzoruše, bilo ih je posvuda, tražile su žrtve koje će p(l)atiti. Ljudi su se promijenili, počeli su ga čitati posvuda, hvatali se na njegovo ime kao ribice na mamac. Nitko mu nije mogao odoljeti. Nitko nije mogao odložiti knjigu prije kraja. Pisac se promijenio. Počeo je bujati u svojim očima, puniti se samim sobom, širiti se, metastazirati kao tumor, megastazirati kao megazvijezda.
– Ime, za ime boga! Kako se ranije nisam sjetio imena! Prvo sam trebao napisati ime, a tek onda knjigu! Za ime boga – vrištao bi pisac u povremenim delirijima.
Doista, trebalo mu je tisuću godina. Netko zajedljiv rekao bi da pisac sporo shvaća. Optimist bi rekao da nikad nije kasno. Nakon samo deset života i prvog pisanog traga njegova imena, pisac je bio gotovo potpuno uvjeren u svoju besmrtnost. Odmahnuo bi rukom na sve što bi govorili drugi i rekao “fućka mi se”. Samo da ne kaže kako mu se živo jebe. Nikad nije bio duša od čovjeka. Neće to ni postati. Smrt nije nikakav čarobnjak, ali je sasvim pristojan mađioničar. Kad pozove čovjeka na svoju pozornicu, kad joj se pogleda u oči iz neposredne blizine, iz čovjeka je kadra izvući dušu kao zeca iz šešira. I nitko ne otkrije u čemu je trik. Ali smrt, smrt je piscu bila kao vanzemaljci. Otvorenom je ostavljao mogućnost da negdje postoji, ali nikada je nije upoznao. Nije stanovala u njegovim knjigama, nije mu prošetala ni kroz najkraću priču. Banalnost njegova pisanja, banalnost njegovih želja, banalnost njegovih shvaćanja, utirala je put jedinom mogućem stvoru u nevjerojatnom poretku stvari, samoživom žderaču duša – dušmaninu od pisca.
Kako bi bio pisac, čovjek naprosto mora živjeti u svom svijetu.
Kada je prvi puta na papir stavio ovu rečenicu, više nije bio u stanju vladati sobom – uznemirio se od slatke pomisli da vlada svijetom. Nemir se pretvarao u želju, želja je hranila žudnju, žudnja se preobražavala u nemoć, nemoć je hranila mržnju, mržnja je preko noći postala dojiljom moći.
Onaj koji piše ne umire nikad. Nekoliko mu je romana u njegovih tisuću najplodnijih života završavalo ovom rečenicom, ali nikad, baš nikad nitko nije doznao, ne iz njegovih romana, kako završavaju oni koji čitaju. Nakon milijuntog prestao je brojati živote. Nakon deset milijuna njih, prestao je odbrojavati do novog početka. Možda nije trebao prestati. Možda bi primijetio da mu životi postaju sve kraći. Možda bi zapazio kako mu romani postaju sve dulji. Možda bi uočio kako više ne piše za odrasle. Možda bi zamijetio kako su mu romani sve redom dječji. Da je samo odškrinuo prozor, tek virnuo u svijet, možda bi i zamagljena pogleda uočio kako je na svijetu ostala tek siročad. A i njih je bilo sve manje.
Možda, ali jedno je sigurno. Do zadnjeg, do zadnjeg bi tvrdio kako su mu životi poklonjeni. Do zadnjeg ne bi priznao da je živote, zapravo, uzimao. Jer ništa, baš ništa, pa niti nešto tako krhko, nešto poput mliječnog zuba, bezvrijedno i klimavo da ispada samo od sebe, nešto što se tako lako odbacuje, prljavo, kvarljiva roba sklepana od bezbrojnih grešaka, dakle, čak ni takva skalamerija kao što je život, nikome još nije poklonjena.
Nakon tko zna koliko potrošenih života, pijani je milijarder dočekao da mu netko pokuca na vrata.
– Tko je? – upitao je uznemireni pisac. Jedino kucanje koje je dosad čuo bilo je njegovo kljucanje po tipkovnici.
Bio je to čitatelj. Jedan jedini čitatelj. Posljednji čitatelj. Sasvim običan dječak, bistra ali ustrašena pogleda. U ruci je držao posljednji roman Ievgenija Childsa.
– Došao sam te preklinjati, – ponizno je zamolio mali čitatelj onako kako bi molio boga i pružio mu knjigu – da staneš. Da ne uzimaš još jedan život. Možda i postaneš besmrtan, ali ostat ćeš bez čitatelja.
Pogled na golobradog dječaka otklonio je piščevu uznemirenost. Istrgnuo je knjigu iz njegovih ruku. Nesvjesno, podsvjesno, refleksno, nije dopustio dječaku da mu je pokloni. Izvukao je olovku iz džepa i otvorio knjigu iz koje su počele ispadati stranice.
Vjernom čitatelju… Počeo je živahno ispisivati na praznoj stranici pa naglo zastao.
– Kako se zoveš?
– Nije važno… – skrušeno je odgovorio dječak.
Pisac sklopi knjigu i pomiluje dječaka po glavi kao lovac koji gladi psa čim stisak životinjskih čeljusti oko prepelice oborene puščanim zrnom malo popusti. Kratak susret dvije vrste lišen svake bliskosti s jače strane, isprazan kontakt gdje je jedini pruženi osjećaj fizički osjećaj dodira, bez ljubavi i poštovanja, bezlična naknada gospodara za dobro obavljen posao. Lagano, svojim malim ušiljenim prstima, tim malim štetočinama, glodavcima koji su izjeli i posljednje slovo na bezbrojnim tipkovnicama, pisac gurne vrata i ona se pokrenu kako bi se zauvijek zatvorila za dječakom. Otkucaji dječakova srca bili su toliko snažni da ih se moglo čuti i daleko iza zatvorenih vrata, ali pisac je već bio još dalje, u svojim mislima, u svijetu koji je pripadao samo njemu, u svojim otkucajima… Sjedio je za svojim pisaćim stolom.
– Nije važno, – tipkao je prvu rečenicu svoje nove knjige – onda ću pisati samo za sebe.