Elevatortura po mjeri čovjeka

Dizala… Osim što boluju od bipolarnog poremećaja liftčnosti pa su čas high, a čas down, dizala bi uglavnom trebala biti zdrave stvari. Junaci. Pozitivci. Barem ona koja rade za tvornicu snova. Pitajte holivuđankije. Svaki ozbiljni ovisnik o modernom akcijskom blockbastardu, trileru visokog napona ili hororcu noćnomorcu, morat će priznati, milom ili silom, da je lift – čak i kad poneki junak u njemu zaglavi ili ako pak spomenuti metalni sklop junakinji čupa živce prije nego što, u posljednji čas, najgori monstrumi koji je progone poljube klizna vrata – nesporni pozitivac. U liftu se uvijek nalazi neki izlaz za dobrice, zloćonoše u njemu čeka ambis. Dostavljaču? Dostavljaču – dobrom ili lošem, svejedno je – lift je moćna mora, u njegovom je filmu u pravilu zlikovac. Čak i ako nikad nije ostao zaglavljen u liftu. Zapravo, mora je veća ako dostavljač ostane zaglavljen pred njim.

Nije taj zlikovac jebeno opak. Samo opako podjebava dostavljača. Podmukao je. Kao, stoji mu na usluzi. No dostavljaču ne treba lift koji stoji. Treba mu lift koji se kreće. Ali ne. Baš ga servisiraju. Nisam zao ja, opravdava se lift, zao je čas! Da, najlakše je svaliti krivnju na drugoga, na vrijeme. A dostavljač toga, odmah nakon novca, ima najmanje.

Za uspješan ulazak u lift ne moraš biti holivudska zvijezda. Čak i najobičniji dripac u lift ulazi na velika vrata. Samo dostavljač u lift ulazi na mala vrata. Premala. Obično za centimetar, ne više. Ali i to je dovoljno. Dostavljač naprijed, kutija stoj. A što je dostavljač bez kutije?

Svi ti moždani mikrovalovi podgrijavali su nervozu Herkula Horuka dok je čekao lift koji nikako da stigne. Čak je i Godot stigao i prolazu ga uljudno pozdravio, ali lifta niotkud. Ah, još jedan od onih dana, zdvajao je Herkul. Kao i svakog dana.

Herkul Horuk bio je žilavi pedesetogodišnjak s diplomom cijenjenog fakulteta. Marljiv, odgovoran, uporan do granice tvrdoglavosti, fer plejer, timski ratnik. Uvijek u pokretu, uvijek motiviran, bez obzira na to jesu li mu mahali batinom ili ga batinali mrkvom. Imao je čak i pokoje zrno soli u glavi, ali mu to nije bilo dovoljno ni za pljesnivu pogaču, kamoli palaču kakvom se razmetao svaki fićfirić s malo besramnosti pod noktima. Nenametljiv, nikad se Herkul Horuk nikome nije želio uvlačiti, nigdje se nije želio gurati i dodvoravati, uvijek je pošteno čekao svoj red. I nadao se. Kako to već biva s njegovom sortom, vrstom osuđenom na izumiranje, sve ga je zaobilazilo. Povišice, bonusi, promaknuća. Sve. Osim… Kad je bijesna kriza ugrizla njegove zadnje gospodare za džep, otkaz ga nije zaobišao. Bio je prvi na redu. I evo ga sad: dok drugi glume bogove, on statira kao dostavljač. Stoji.

Stoji pred svojim arhetipskim neprijateljem liftom, tare znojnim dlanom ručku rasklimanih kolica na kojima se osam teških kutija svađa s ravnotežom i moli boga da ga elevator neće izlevatiti, spremiti mu još neku spačku pored čekanja. Da je liftu pristupio kao civil, ovu bi dostavu riješio u hipu. Ovako, neravnopravna borba dostavljača i lifta na njegovu terenu ušla je u 90. minutu. Herkula Horuka još nervoznijim čine dvije sredovječne gospođe koje premjeravaju čas njega, a čas klimava kolica s osam neuravnoteženih kutija.

Drugi je kat blizu ako nisi dostavljač osuđen na najsporiji lift današnjice. Lift pred kojim treba stajati upozorenje “vi koji ulazite, ostavite svaku nadu”. Lift od kojega je brže čak i hrvatsko pravosuđe. Dizalo koje je namirisalo krv Herkula Horuka čim ga je ugledalo. Četiri je puta Herkul išao gore, četiri puta dolje. Sedam mu se puta lift otvoren(o) cerekao u facu, sedam puta imao je puna usta. Čistačica s kolicima, kuharica s kolicima, domar s kolicima, mama s kolicima… Za dostavljača s kolicima nikad nije bilo mjesta. Sedam puta. Samo se jednom lift smilovao. Jest, podvalio mu je dva sredovječna gospodina ukupne mase 170 kilograma no, kad je Herkul htio odustati, kad je već odmahnuo rukom s namjerom da propusti još jednu vožnju, dva su ga sredovječna muškarca pozvala da uđe.

– Ne znam hoće li biti mjesta… – libio se Herkul krenuti prema liftu jer išlo je preglatko.

– Koji kat? – upitao je sredovječniji od dvojice muškaraca.

– Drugi…

– Drugi? Drugi! Ako idete na drugi, onda ima mjesta za još toliko – procijenio je sredovječniji.

– I mi idemo na drugi! Samo upadajte – pozivao ga je drugi putnik.

Zavaran ljubaznošću dva djelatnika tvrtke s drugog, opustio se Herkul misleći da ga je pogurala sreća. Nije prepoznao omiljenu igru staroga podlaca. Da te malo digne, a onda te… A onda ti s guštom spusti.

Zvono je objavilo početak devete runde meča Liftyson – Horuk. Zlostavljač protiv dostavljača. Klizna vrata širom su se otvorila. U prvi se mah činilo da lift namjerava prigrliti Herkula i njegovih osam kutija koje su patile od poremećaja ravnoteže. Polako je pokrenuo kolica, a dvije su se sredovječne gospođe, ukupne mase oko 170 kilograma, brže bolje utrpale u dizalo i pritisnule tipku trećeg kata.

Herkul je naciljao njihove oči. Dvije su ga sredovječne djelatnice neke tvrtke s trećeg gledale kao treće prase u redu parova životinja s kartom za Noinu arku. Kao višak. Kao nešto što će ugroziti ravnotežu. Kao nešto nepotrebno. Kao nešto što treba izbaciti iz jednadžbe. Iz lifta.

– Gospodine – rekla je sredovječnija od dviju gospođa, osorno se obračunavajući s Herkulovom naivnom namjerom da im se pridruži, – zar ne vidite da nema mjesta?

Vidio je Herkul Horuk, ali prekasno. Vidio je u njihovim zjenicama odraz lifta, sliku demona koji mu se ruga glasom sredovječne gospođe, šaljivdžiju bez smisla za humor koji ga je nasadio još jednom, samo ovoga puta još neviđenom varkom, veličanstvenim trikom koji prkosi svim poznatim zakonima. Od dva veseljaka s drugog do dvije babe s trećeg, prokleto se dizalo smanjilo!

Smanjio se doduše i Herkul, posramljen, ukoren, bio je manji od makova zrna, ali džaba mu bilo sve… Lift je bio sitniji, sitna duša koja podjebava dostavljača te se naslađuje njegovom nemoći i svojom nadmoći.

– Morat ćeš malo čekati, nema ti druge – dobacio je Godot sliježući ramenima i u prolazu se očešao o Herkula.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)