U jednoj šumi, na kraju jedne druge i na početku jedne treće šume, živjelo je mali milijun miševa, a među njima i onaj jedan mišić koji je sasvim slučajno upao u ovu, tisuću i prvu priču o ljudima u životinjama. Šuma u kojoj je živio taj sivi miš, ni po čemu različit od drugih miševa, bila je najuređenija šuma na Zemlji. Njeni su se starješine, velike, moćne životinje, zvijeri sposobne uzeti stvar u svoje goleme šape i oštre pandže, pobrinule da uvedu zakon i red. U toj su šumi postojale fontane umjesto neprohodnih baruština, gnijezda, brlozi i podzemne nastambe nisu se smjeli graditi mimo urbanističkog plana, a čak ni najopasniji predatori nisu imali pravo napadati svoj plijen ako isti obavlja nuždu, malu ili veliku. Mnogi su stanovnici šume znali izvući živu glavu ako bi se u pogibeljnom trenutku ukenjali ili upišali od straha. Umjesto u najbližu rupu u zemlji ili stablu, utrčali bi u ovu sićušnu rupu u zakonu. No njihova je sreća bila kratkog dometa, ne bi daleko stigli. Svi bi bivali uhvaćeni i osuđeni na smrtnu kaznu zbog remećenja javnog reda i mira, omalovažavanja zajedničkog staništa i uništavanja imovine. Jer kakati i piškiti moglo se isključivo u javnim zahodima. A njih je u najurednijoj šumi na svijetu bilo nekoliko. U jedan se od tih zahoda jednoga dana uputio i naš mali sivi miš. Mali miš, a velika sila. Jurio je naš miš kroz šumu kako se ne bi ogriješio o zakon, jurio i žurio, stigao u zadnji čas i obavio svoje u opojnim cvijećem urešenom zahodu, u miru i spokoju, pod krošnjom stoljetnog hrasta. Rasterećen i opušten, miš je krenuo pustiti vodu iz vodokotlića, staviti šlag na svoju čokoladnu torticu, ali srećom, bacio je u posljednji trenutak jedan kratak, siv, ali sasvim dovoljan pogled u školjku. I imao je što vidjeti! Neki je majmun zaštopao wc pustim korama od banana i malo je nedostajalo da miš jednim potezom konpčića što je virio iz vodokotlića izazove poplavu, ekološku katastrofu epskih razmjera. Barem prema mišjim mjerilima.
- Uf… Zamalo – procijuče si miš u bradu, – mislim da moram obavijestiti starješine o ovome prije nego što netko strada. Prije nego što budemo u govnima do grla!
Odskakutao je miš znanom šumskom stazom, popločanoj koščicama svih Crvenkapica koje su ikada njome kročile i jasno označenoj njihovim crvenim kapicama, do brloga uvijek mrkog vuka, jednog od glavešina.
- Dobri vuče, dobri vuče, jesi li možda kod kuće?
Iz brloga izađe vučina i pol, životinja u naponu snage, krvolok bez premca.
- Buta ti ovčjeg… Šta oćeš, mišu? Šta se dernjaš kao da ti je kakav mačor stao na rep?
- Vuče, mislim da…
Mrki vuk grune u grohot. Šuma ne pamti dan kad je zadnji put ovako eksplodirao.
- Misliš? Ti misliš? O-ho-ho! Nema šta, mišljenje je kao dupe – svak ga ima! Ti si mali miš, nemaš ti što misliti! Aj, iš, tutanj odavde… Mali miš, a misli! Tu – tanj!
Zagledao se miš vuku u izbečene oči, a onda kratkim kružnim pogledom pronašao sunce što je virkalo i žmirkalo kroz krošnje. Podne. Vukovo vrijeme ručka. Bolje da zbriše. Bolje da nađe nekog manje gadnog, nekog manje gladnog.
Putovao je miš sporednim šumskimm stazama, dobro mu znanim prečacima, i napokon stigao do nastambe mrke medvjedice. Još ni do daha nije došao, a već je zacijukao:
- O, dobra medvjedice, imaš li možda vremena za dvije, tri sitnice?
Iz mraka istupi gigantsko biće, pozamašna masa mišića, majka svih medvjeda, moglo bi se reći.
- Bolje ti je da je nešto važno! Usudio si se prekinuti me usred igre s voljenim mladuncima!
Progutao je miš grumenčić sline pa pustio glasić jedva čujan:
- Medvjedice, mislim da…
Medvjedica naglo zamahne pa sklopi goleme šape u gromovit, strahovit pljesak. Cijela se šuma zatresla, a nezreli žirevi počeli su udarati o tlo poput ljetne tuče.
- Dosta! Dosta sam čula! Misliš? Misliš?! Mišljenje je kao dupe – svatko ga ima! A sad briši prije nego što na te položim šapu i pravo pa te poklonim djeci kao igračku! Mali, bijedni, beznačajni miš pa misli?! Za miša je mišolovka, a ne mišljenje! Što si ti umišljaš?
Miš nije čuo ni pola. Zbrisao je brže od zvuka, što dalje, samo što dalje od razjarene medvjedice. Trčao je sve dok nije došao do stabla s kojeg je šumu mrko promatrala stara, ali moćna sovuljaga, pernati div, zračna opasnost, noćna mora.
- Dobra sovo, mogu li ti reći ovo?
Ptičurina je zakolutala očima, duboku uzdahnula i nevoljko pristala da čuje što miš ima za reći.
- Ako je smisleno, hajde de…
- Dakle, mislim da…
Stara je sovuljaga naglo raširila krila raspona tropske ciklone, a zloslutna se sjena nadvila nad prestravljenim mišem. Krckanje i pucketanje kore drveta pod njenim pandžama bivalo je sve glasnije.
- Ovo još nisam čula iako me zovu i sovom ušarom! I kakva smrtna uvreda! Miš, a misli! I to preda mnom! Mišljenje je stvarno kao dupe – svatko ga ima! Sreća tvoja da imam probavne smetnje, inače bih te smazala u slast! Ti si mali, ništavni miš, i zadnje što ti je činiti je misliti!
Nije miš ništa želio riskirati, pobjegao je glavom bez obzira na sovuljagine zdravstvene probleme. Trčao je i trčao, trčao do iznemoglosti. Stao je tek na kraju najuređenije šume na Zemlji, na kraju svojih snaga. Uspuhan, isprepadan i iscrpljen, osjetio je kako ga noge izdaju. Moram sjesti, pomisli miš, i u tome ga času obasja zraka oslobađajućeg prosvjetljenja, otkriće koje bi mu zasigurno priskrbilo Nobelovu nagradu da nije tek mali miš, nešto što se događa možda jednom u tisuću života.
- Pa naravno! Mislim, što bih sad da nemam dupe, kao bih sjeo, mislim, na što bih sjeo, kako bih se odmorio, mislim, kako bih povratio snagu? Pa ako se svi već slažu da je mišljenje kao dupe… E pa nek’ se zna da mislim ovo – bolje ga je imati nego nemati! Heureka! – skreše miš šumi u brk i sjedne na panj kao kralj.