Ne znam kada točno počinje sezona krastavih kiselica. Postoji li uopće točan datum ili je to događaj poput Uskrsa – danas je bio jučer, a sutra će biti prekosutra.
Ne znam niti kada završava sezona. Postoji li uopće točan datum ili je to događaj poput Uskrsa – danas je bio jučer, a sutra će biti prekosutra.
Neznalica sam, ali ipak nešto znam – znam da sam napokon završio priču, možda prvu “ozbiljnu” priču ove godine. Riječ “ozbiljno” u mom specifičnom slučaju nikad ne treba shvatiti preozbiljno – posrijedi je tek oblik samozavaravanja da sam stvorio nešto vrijedno spomena, ako već ne i čitanja.
Zapravo, smrznem se od pomisli da mi je prva. Ne baš prva prva, ali prva ta i takva, te vrste, ono, kao “ozbiljna”. Inače sam produktivniji, kunem se. No toliko su me moja opsjednutost poslom i strah da ću negdje zajebati porazbacali po kutovima moje vlastite tintare da sam jedva sastavljao rečenice. Uglavnom sam ležao nokautiran. Koje crne priče. Samo crne misli i siva svakodnevnica.
Tako da… Ovo jest svojevrstan podvig. A priča Klupko (radna verzija, sigurno će još biti malo lickanja) počinje se odmotavati upravo ovdje.
KLUPKO
Ksenija je stajala je kraj odškrinutih vrata i odmjeravala. Njene okrugle, raširene zjenice, dubinsko plavetnilo u koje je uronio užareni meteorit, oči mačke spremne na skok, slijedile su svaki pokret Jazbina Dilbera.
– Jazbine! – povikala je za njim.
– Što je, micica? – pitao je popravljajući jaknu.
– Ma dođi da te još jednom zagrlim, majmune!
Polunaga i bosa, izletjela je na stubište i bacila mu se u zagrljaj.
– Ej-hej, što te spopalo, Ksen? Pa ne idem na Mars!
Pravio se da se opire, da se pokušava iskobeljati iz obruča koji su oko njegova struka sklopile ruke, ali zapravo mu je bilo drago.
– Oprosti, mili. Tako mi je došlo… – cvrkutala je umilno i kažiprstom mu dodirnula vrh nosa.
– Ajd, ajd… Pusa.
Poljubio ju je u usta, pustio dlan da klizne niz njena leđa, preko tople okrugle stražnjice sve do lijevog bedra, a onda se okrenuo, gurnuo ruke duboko u džep i napravio prvi korak.
– Idem – rekao je tiho, ali dovoljno jasno.
– Obožavam te – rekla je jasno, ali ne preglasno.
Oči su mu se nasmiješile, razdragano zaigrale, ali njegove su usne ostale nepomične, ukopane, nijeme. Požurio je niz stube.
Čim je izašao na ulicu posegnuo je za pametnim telefonom. Nekoliko propuštenih poziva. Obrisao je sve obavijesti bez razmišljanja, ne mareći tko ga je sve trebao te pogledao na sat. Osjećao se kao gospodar vremena i prostora, poput malog svemogućeg boga, pa je odlučio ne zaobići Bubicu Maricu, birtijetinu neprestano polupraznu i uvijek prepunu dima. Na piće. Ili možda dva. Da nazdravi sebi. Da presiječe. Za sreću u kartama koje su mu dodijeljene.
– Đe si Đule, konobarčino – dovikivao je Jazbin ulazeći u Bubicu Maricu poput lokalnog šerifa.
– Đe si Jazbine, barbarčino, šta ima? Standardno? – pitao je Đule Đutura, konobar uvijek naoružan osmijehom, i već posezao za ofrlje opranom čašicom.
– Standardno pomnoženo s dva – rekao je Jazbin podižući dva prsta u zrak, znak pobjede, opkoračio barsku stolicu i sjeo za šank.
– Dobre si mi volje, vidim, a? – primijetio je Đule gurajući Jazbinu čašicu s duplim bez leda.
– Jesam, ja jesam… Što se ne bi moglo reći baš za sve goste ove masne rupčage – odgovorio je Jazbin trzajući glavom prema tipu koji se klatio za stolom u kutu i nešto mrmljao sebi u bradu. Zapravo, mrmljao je sebi u čašu. A možda je i mrmljao čaši.
– Ljubavni jadi – objasnio je Đule.
– Ma da? – Jazbinovo čuđenje ne samo da je zvučalo neuvjerljivo nego i podcjenjivački.
– Pusti ti, pusti – pametovao je Đule, opušten i nalakćen na šank, – jebiwertheri cugaju k’o kolonija spužvi… Treba nadoknaditi te silne prolivene suze. Vi happyvjetri za njih ste najobičniji pičkini dimnjačari. Kao, ponese vas veselje, ali i dalje gledate u novčanik. Znači…
Đule je zabacio glavu unazad, na lice okačio sliku najšireg osmijeha i stao u praznim rukama, golim prstima, vrtjeti silne neke pare.
– Znam, Đule, što to znači – skratio je priču Jazbin, – to znači da ćeš čovjeku sada dati to što pije. Na moj račun.
“Dobro se osjećaš, a, Jazbine?”
Je li riječi upravo izgovorio Đule ili su, poput jata čiopa iznad plavog Jadrana, samo proletjele Jazbinu kroz glavu, bilo je nevažno. Zgrabio je svoju čašicu, sasuo njen sadržaj u sebe te je nasadio pred Đuleta. Skočio je s barskog stolca i krenuo prema napaćenoj duši zarobljenoj u mračnom, zadimljenom, masnom kutku Bubice Marice.
– A kad već nosiš čovjeku, donesi i meni još jedno duplo moje.
Dograbio je naslon stoljetnog stolca i doslovno uskočio pred čovjeka koji je jedva podigao glavu.
– Šta je, čovječe? Šta te pere? – rekao je Jazbin gotovo suosjećano.
Zapao ga je pogled pola čovjeka, gole ljušture iz koje je u teškim suzama iscurila sva duša. Mogao je imati najviše boru više od Jazbina da ga njegova očita nevolja nije učinila barem desetak godina starijim.
– Ja nemam… više… razloga da… živim… – tulio je čuvenim, legendarnim tonom.
– Što?
– Ona…
Čovjek je otvorio šaku u kojoj se nakupilo i znoja i bola. Na dlanu mu je ležala malena fotografija, poput onih kakve najčešće izlaze iz skučenih foto-studija preko puta Policijskih uprava. Đule je baš tada sletio s rundom. Znatiželja ga je prikovala za stol pa ga je stao brisati, petljati s pepeljarom, cjenikom, vrećicama smeđeg i bijelog šećera, samo da ne ode. Jazbin ga je morao trknuti i pogledom i laktom. Tek je onda, dignuta nosa, krenuo natrag prema šanku.
– Što? – ponovio je Jazbin pokušavajući razabrati ženu na fotografiji.
– Kao da nije baš svoja, kao da više nije baš ni moja, kao da je dijelim s nekim… Kao da… Ja sam… Ja ću… Toliko te volim, zašto mi to radiš…
Čovjek se izgubio u labirintu monologa, a na Jazbinovom se licu iscrtala zaprepaštenost čim je spojio sve točkice.
– Ksenija? Ksenija Ratničić? Ksen?
Spomen punog imena fatalne žene dotuklo je čovjeka. Nije bio sposoban zapitati se otkud tamo neki neznanac izvali nešto što nije izgovoreno i ostane živ. Najprije je potegnuo iz boce koju je dostavio Đule, a onda sve skupa zalio gorkim suzama iz glave koja je nemilice udarala o rub stola.
Jazbin je sjedio i šutio. Nije u tome trenutku ni pokušao zaustaviti očajnika u nakani da si razbije glavu. Sjedio je i mućkao svojom. Sjedi pred likom… Ma ne. Nije moguće. Samo što jest! U tom trenutku ponovo ga je preplavila svemoć, navukao je na sebe ponos, muški, veličina XXL, boja zlatna, visoki sjaj. Tek tada, nagnuo se i obgrlio čovjeka, protresao ga.
– Hej, polako – rekao je, – oladi malo. Nije smak svijeta. Čuj…
I Jazbin, vječni, iako već pomalo ocvali šarmer & švaler, osjetio je poriv da udjeli savjet ili dva. Kad se već ukazao, poput boga.
Govorio je neko vrijeme kao navijen ne ispuštajući rame ovog wertherana iscrpljujućeg ljubavnog rata koje bi s vremena na vrijeme, onako čvrsto, u znak podrške i potvrde, muški stisnuo. Poput točke na i. Poput najboljeg prijatelja. Ili, poput najgoreg licemjera.
– Uostalom, smatram da je čas da pronađeš nekog, znaš, sa strane. Vjeruj, pali. Nemaš što izgubiti.
Ovih je par rečenica ponovio nebrojeno puta, poput kakvog kvartovskog Katona, prije nego što bi nastavio sa sumanutom ekspertizom i klimavim argumentima, nakon što bi potegnuo iz svoje čašice kao da pije pamet svijeta. Na koncu, kad mu je ponestalo streljiva, signalizirao je Đuletu da mu naspe još jednu putnu. Puta dva. Ustao je, potapšao čovjeka po ramenu i prošetao do šanka. Sasuo je duplu koja ga je tamo čekala, izvukao snop zgužvanih novčanica iz džepa i ne brojeći, spustio ih na šank. Mahnuo je Đuletu i izašao iz Bubice. Poput boga.
U svoj je kvart stigao u sumrak, baš onda kada njegove klonirane višekatnice počinju polako iskriti. Ubrzao je korak, gotovo potrčao, iako svjestan da par sekundi koje će dobiti ne znače ništa prema vremenu koje je izgubio. Prije nego što je ušao u zgradu, podigao je ovratnik, uvukao glavu poput kornjače, stisnuo ramena, a ruke nagurao duboko u džepove. Bio je uvjeren da ga takva poza štiti od većine kontakata susjedske vrste. U dizalu koje ga je odvuklo na sedmi kat iščeprkao je jednostavan prsten, puhnuo u njega kao da će mu to vratiti stari sjaj i našarafio ga ponovo na prst.
Pozvonio je. Vrata je otvorila sitna žena duge crvenkaste kose, mršava, ali ne gruba ili koščata lica, zelenih očiju iz kojih je izvirao pogled pun nade. U kratkoj je kućnoj haljinici na cvjetiće izgledala poput djevojčice.
– Ej! – razveselila mu se.
– Ej – ponovio je za njom bez boje.
– Gdje su ti ključevi?
– Zaboravio.
– Gdje si… bio?
– Ma… Standardno. Ekipica. S posla… Kužiš – odgovarao je Jazbin brzo, kratko, gotovo nevoljko, pokušavajući je zaobići.
– Falio si mi. Nema te cijeli dan.
Prišla mu je i probala ga zagrliti, možda ga i poljubiti, proći mu rukom kroz kosu, ali nije joj dopustio.
– Ma… Daj da se skinem. Mrtav sam. A još sam… Kužiš? Aj… Samo malo – petljao je Jazbin i, sa svakom novom petljom na jeziku kojom ju je nastojao zaobići, bivao sve mrzovoljniji.
Odbio ju je. Stala se udaljavati, utučena, potučena, postajala sve sitnija i sitnija, sitnija nego što uistinu jest, sve dok nije nestala Jazbinu iz vida. Iskoristio je priliku i šmugnuo u kupaonicu. Umio se najprije samo vodom, a onda je lice još i istrljao sapunom. Gledao je svoj odraz u zrcalu sve dok nije bio zadovoljan onim što vidi – ozarenim licem punim samopouzdanja. Dohvatio je maleni bijeli ručnik, površno se obrisao i izašao. Provirio je u spavaću sobu. Maja je sjedila na rubu kreveta, pognute glave, s dlanovima priljubljenima uz obraze. Ramena bi joj se povremeno pomaknula, uvukla, nekako stisnula, malkice trznula, i Jazbin je znao da plače. Znao je sve, baš sve, poput boga, i nije učinio ništa jer baš poput njega, nije ga bilo briga. Osjećao se moćno u svojoj koži. Odmarširao je do dnevne sobe, bacio se na sofu i svojski protegnuo. Dohvatio je daljinski i uključio tv.
Par mjeseci kasnije, Ksenija je – kao i svaki puta do tada – otrčala do vrata čim je čula dogovoreni ritam zvonca i otvorila ih širom. Pred njima je, kao i mnogo puta do tada, doskora stajao Jazbin i njegov nesputan, zavodljiv, samouvjeren smiješak. Kao i mnogo puta do tada, bila je to kombinacija kojoj se Ksenija već nebrojeno puta bezuvjetno predala, neodoljiva šifra koju do sada nije bilo moguće razbiti. No po prvi, ali ispast će, i zadnji puta, Ksenija je zaustavila Jazbina u koraku, zamrznula mu je pokret poput kakve zle čarobnice, skamenila ga na pragu dodirujući mu napeta prsa vršcima prstiju, ne dopuštajući mu da prijeđe prag.
– Jazbine… – rekla je zamišljeno.
Jazbin svemogući odjednom je protrnuo zaustavljen u raskoraku, na pragu.
– Što je, Ksen? Što se dogodilo? – širio je Jazbin ruke dok su mu se usne nekako skupile.
– Ne znam, – guglala je Ksenija po mreži misli i osjećaja, – Fran…
– Što s njim – ispalio je grubo, napadački, no ramena su mu se nekako ispuhala, povukla. Protrnuo je po drugi puta. Kao da je svjestan da stoji na pragu, pragu poraza.
– Postao je nekako… Nekako drugačiji, ako me razumiješ. Kao da nije baš svoj, kao da nije više baš ni moj. A to ne mogu, ako me shvaćaš, ne mogu podnijeti. Nedostaje mi, sada to uviđam. Ne znam. Mislila sam… Sada pak mislim da…
Pogledala ga je oštro, ali ispustila i dug, težak uzdah.
– Ako me razumiješ. Mislim da bi bilo bolje da se više ne…
– Razumijem – rekao je Jazbin i povukao nogu s praga.
– Nadam se – rekla je s neskrivenim olakšanjem što će, izgleda, sve proći bez suvišnih riječi. – Vidimo se – dodala je nespretno pa se odmah ugrizla za jezik. – Mislim, negdje, nekad… Jednom.
– Sve pet, Ksen, sve u redu – odgovorio je Jazbin pokušavajući zadržati barem privid kontrole nad koncima koji su mu klizili iz ruku, – vidimo se…
Okrenuo se i krenuo krupnim koracima prema stubama ne čekajući Kseniju da za sobom zatvori vrata. U grudima mu se zanjihala puna čaša otrovane taštine čije su se vrele kapi prolile njegovim tijelom nekako u času kad je kročio na ulicu. Osjećao se kao pas izbačen u vrijeme godišnjih odmora, kao osoba kojoj je nanesena golema nepravda, kao Kalimero. Izvadio je telefon, uključio zvuk zvona i odmah ga strpao natrag u džep. Nije bilo propuštenih poziva. Niti jednog jedinog. Jazbina je odjednom preplavio osjećaj potpune osamljenosti. Naglo otrežnjenje nije bilo ništa ugodnije od mamurluka. Neko se vrijeme osvrtao oko sebe poput čovjeka izgubljena kompasa iako je dobro znao da s raskrižja na kojem se iznenada zatekao svi putevi vode u Bubicu Maricu.
U Bubici Marici priređen mu je uobičajen doček.
– Zavodniče prve klase, Đule Đubretarabić na usluzi! – salutirao je Đule čim je ugledao Jazbinovu facu na vratima, aludirajući na podoficirski čin nekadašnje narodne vojske. – Oćemo ono vaše?
Jazbin nije odgovorio. Samo je oštro kimnuo glavom i nasrnuo tijelom i laktovima na šank koji se zatresao.
– Jebote, ko uragan! Oladi malo! Šta ti je, čovječe? Više se ne znamo šaliti?
– Nije to – odmahnuo je Jazbin rukom i posegnuo za čašicom čiji je sadržaj u sljedećoj sekundi istresao u ždrijelo.
– Bajdvej, – trzao je Đule glavom sve dok se Jazbin, prilično nevoljko, nije osvrnuo preko ramena – izgledaš kao onaj tip tamo… Mislim, prije nekoliko mjeseci. A on… Kao ti. Onda. Ko da ste zamijenili uloge. Jebiwertheru… Sad mi se više sviđaš! – namigivao je Đule vrteći silne neke virtualne novčanice po rukama.
Jazbin je samo puhnuo i okrenuo se natrag čašici.
– Daj… Ne drobi, Đule. Samo daj još – rekao je Jazbin i nekoliko puta udario čašicom o šank. Zatim je izvukao nekoliko zgužvanih novčanica i rasuo ih po šanku. – Znaš što? Daj bocu! – naredio je.
Nije trebalo dugo da slisti pola boce. Napola natankan, poželio je čuti Majin glas pa je izvukao telefon i okrenuo broj. Zvonilo je dugo. Pet, možda šest puta. Nikad dulje. Nikad neizvjesnije. A to ga je činilo sve nervoznijim, sve nestabilnijim. Sve nesigurnijim i sve osamljenijim. Prevarenim. Otkucaji srca ubrzali su ritam. Vrućina iz ždrijela izlijevala mu se polako u glavu. Već je htio opsovati i telefonom pomesti sve boce i čaše sa šnka koje mu se nađu na putu kad je začuo njen glas.
– Reci, Jazbine – rekla je tiho i odsutno.
– Ej… Di si? Si doma?
– Jesam. Ali…
Jazbin se smrknuo.
– Ali?
– Idem.
– Kam ideš?
Odgovorila je tek nakon nekoliko trenutaka tišine koji su na Jazbina djelovali poput brzih i oštrih uboda iglom u prsa.
– S Rebekom. Neka fešta. Ne čekaj me, ne znam kad ću – izgovorila je tonom koji isključuje sugovornika, nevoljko i nesigurno.
Potpuno drukčije nego inače. Kao da nije svoja.
Kao da više baš nije ni moja, pomisli Jazbin i protrne. Istoga je časa prekinuo poziv i sklopio oči. Žmirećki je napipao bocu, zgrabio je čvrsto, kao da će je zdrobiti i sasuo u sebe nekoliko dugih, teških gutljaja otrova za tijelo i lijeka za dušu. Imao je osjećaj da će povratiti. Stresao je glavu i tijelo te nekako izbjegao i sranje i sramotu. Po čelu su mu izbile graške hladan znoja. Primirio se te nekoliko puta duboko udahnuo. Kad je već pomislio da je najgore prošlo, na njegovo je rame sletjela ruka. Niti pregrubo, ali ni previše nježno. Onako, savršeno drugarski.
– Jesi to ti, čovječe? Što te pere?
Glas iza njegovih leđa bio je više nego srdačan. Bio je to glas čovjeka koji je, u najmanju ruku, dobio na lotu. Dvaput. Za redom. Jazbin posrnuli polako je pokrenuo glavu, a njegov zamagljeni pogled na jedvite je jade preskočio rame.
Razigrani je četrdesetogodišnjak najprije razvukao široki osmijeh, a zatim upro prstom u Jazbina i namignuo.
– Ti si, ti si! Ha! Hvala, čovječe! Spasio si me!
Jazbinu se čelo namreškalo, a guste obrve sudarile pokušavajući dokučiti s koje je planete pala osoba pred njim.
– Sjećaš se? Prije par mjeseci? Par savjeta? – okrenuo se i pokazao prema uvijek mračnom, zadimljenom i masnom kutku Bubice Marice u kojem su trenutno dvije stolice i jedan omanji stolić zjapili prazni.
– Vid’ me sad, jebemu, izvukao si me! Jeben si lik! – namigivao je, dizao palčeve i zibao se u poletnom ritu koji je, očito, bubao samo u njegovoj glavi.
– A… Sad… Sjećam se – promrmljao je između štucanja iako baš nije bio uvjeren.
Jazbin je, naime, vrlo dobro upamtio sliku ruševine, bića bez vlastite volje, ali ovaj čovjek pred njim… Izgledao je barem deset godina mlađi, preporođen, pun samopouzdanja i veselja kakve može proizvesti jedino mladost. Pa makar bila i druga.
– Znaš šta? – rekao je i podigao ruku u kojoj je držao telefon. Kliknuo je pa je ekran bljesnuo. – Uf, malo sam knap, ali… Razumjet će ona! – podigao je glavu, pogledao Jazbina i ponovo namignuo – Pa red je da se sa spasiteljem popije barem jedno!
– Ej, – doviknuo je Đuletu koji je istovremeno lijeno podigao i glavu i obrvu, – meni daj još jednu votku, s ledom, i čovjeku isto, nešto, naravno, što već pije!
– Sori, eto me, za minutu – potapšao je Jazbina po ramenu, na šanku ostavio stotku za Đuleta i svoj telefon te odjurio prema zahodu.
– Stari frend, a moj Jazbine? – pitao je Đule Đubretarabić, osrednji konobar, ali majstor podjebavanja, dok je spremao stotku u novčanik ne ostavljajući dojam da kani vratiti bilo kakav kusur.
Prije nego što mu je Jazbin, čija je glava opasno prijetila otkotrljati se s ramena, stigao dati najjednostavniji znak da lagano odjebe, zazvrndao je telefon na šanku. To je, naravno, bio otvoreni poziv Đuletu da baci oko i zabode nos.
– Neka Maja traži našeg dasu – komentirao je zajedljivo.
Samo zbog imena koje mu je udarilo o bubnjiće i zamalo ih probilo, Jazbin se nespretno okrenuo na barskom stolcu i zamalo pao. Tijelom se oslanjajući o šank, dohvatio je svjetleći predmet. Čim je blijeda svjetlost pala Jazbinu na lice, ono se sledilo. I napuklo. Svaki sljedeći udarac mogao ga je razbiti, poput ogledala. Odmah je prepoznao broj. Odmah je ispustio telefon i udario svom snagom šakom o šank.
Odmah je ustao i stisnutih šaka, stisnutih usana, krenuo prema muškom zahodu, s izbezumljenim Đuletom na ramenima koji ga je, uz uzaludno zazivanje dodatne pomoći malobrojnih i malodušnih gostiju, bezuspješno pokušavao oboriti na tlo.