Denis Giljević: Na kraju radnog vremena
Četvrto ukazanje Denisa Giljevića – najtuplje olovke hrvatskog SF-a – na Istrakonovom natječaju za najbolju SF&F priču, donijelo je ovom autoru drugu nagradu (i 800 kn) za priču ‘Na kraju radnog vremena’. Priča je objavljena u zbirci ‘Krivo stvoreni’ (Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2007.). Zbirku je uredio Davor Šišović.

PRIČA:
NA KRAJU RADNOG VREMENA
Trebao je to biti samo još jedan dan, uobičajen do ubitačnosti. Toliko ubitačan da sam mislio da ću biti prvi koji je umro od dosade u eri u kojoj se od silicija radio čak i sladoled, a vrste konzola za najnezamislivije oblike razonode premašile broj živućih vrsta insekata. Podigao sam lasersku rešetku, smotao bodljikavu optičku žicu te, kao i svakog podneva, upalio reklamu Organoteka Satanic Organic — svaki tjedan hit organ jedan, koja je vidljivim dijelom spektra pokrila pola ulice, a do svijesti novih žrtava, koje je trebala uloviti i vezati jeftinim članstvom na najmanje godinu dana, prodrla i daleko u dubinu gradske jezgre. Sjeban od dosade, nafrljio sam malo jače. Jebalo mi se za inspekciju i hoće li Organoteci gurnuti ključ u bravu, pa me iza zatvorenih vrata izbičevati mišićavi inspektori.
Opet gledati njuške koje dolaze posuđivati, sjediti 18 sati za pultom, smješkati se, odgovarati na debilna pitanja novih faca, smijati se izlizanim forama starih članova, kojima topli dom ne daruje dovoljno bliskosti, čačkati po prljavim utrobama i dupljama… Bio sam sjeban, totalno. Uključio sam mozak pola sata kasnije, konačno. Pokušao sam pristupiti kablovskoj telepatiji, ali me odbilo. Nisam mogao penetrirati jer nisam produljio pretplatu! Spojio sam se brže-bolje na telepatomat i obećao transfer 400 rapkela plus 40 rapkela za ponovno ukapčanje, a kao garanciju isplate pod hipoteku stavio 1000 najvitalnijih moždanih jedinica za novu tromjesečnu pretplatu. Ne platiš 10 dana i iščupaju te iz sustava, katastrofa!
Agonija se usprkos brzom uštekavanju nastavila. Na najboljem kanalu vrtio se film o uhranjenom, nabildanom i preplanulom tipu koji je podigao bunu, poveo gomilu robova i napravio gadni dar-mar prije nego što je popušio glavu. Koja sranja u udarnom terminu! Tko je toliko naivan da povjeruje u to? Kad bih samo pomislio ne uplatiti životno osiguranje, spržili bi mi mozak trenutno, od tijela složili male zdrave obroke i sve skupa ubacili u paket humanitarne pomoći za nerazvijene zemlje, ne Trećeg svemira nego Sedmog neba! Prokleta Znanstvena FantAntika! Žanr koji je izrodila ambicija nekoliko krepalina s poveljom umjetnika da stvaraju spektakle po vlastitim nemaštovitim scenarijima, o nečemu što se dogodilo prije znane im povijesti, preplavio je sve kanale kablovske telepatije! Ka-ta-stro-fa!
Malo pomalo, kadar po kadar i zaspao sam mirno, kao eutanaziran. Gadno je bilo što sam se iz kratkog sna trgnuo mrzovoljniji nego ikad. U organoteci radiš, jebemu, možeš posuditi mozak po izboru, i to besplatno! Ali kita, onda to ne bih bio ja, pa kakva od toga vajda?
Valjda me spasilo što je na vrata banuo mali Konrad. Hvala bogu, barem netko, već sam tražio nešto da si izdubim rupu u sljepoočnici.
– Imaš neke nove pluća i jetra?
– Imaš ti za dvomjesečni dug? – ispalio sam hladno, bez bacakanja pogleda na listu dužnika.
Pogledao me kao lovac na slonovaču nekoliko tona bezvrijednog mesa koje nosi njegovo bijelo bogatstvo i bacio 250 rapkela na pult.
– Svinjo – rekao je prezrivo kao da je upravo bacio bisere, a ne valutu pokošenu inflacijom, pa do plafona dignuta nosa pošao za mnom u sobu za posudbu.
– Gotovo, možeš ići – rekao sam čim mu je narkoza oslobodila vjeđe, spremajući prazne kutije za pluća i jetra natrag na policu. – Vraćaš tek u ponedjeljak, vikend-posudba, I daj, nemoj se olešiti i napušiti, prošli sam put ono što si vratio morao staviti pod stare naslove, a gazda mi je razliku odbio od plaće. Jel ti uopće starci znaju da posuđuješ pa pušiš i piješ?
Pokazao mi je srednji prst i odjurio bez provjere kapaciteta posuđenih pluća.
Na jedvite sam se jade prisilio sređivati police i razvrstavati sinoć vraćene organe po sustavima kad je stigla poruka od gazde kojom me podsjećao na… Redovne dnevne demonstracije! Stvarno mi nije dobro, crkava mi memorija! Danas se događao marš estetskih kirurga koji su zahtijevali ukidanje Zakona o genetskom definiranju fenotipa. Vlastodršci i imućni prešli su na nove metode dotjerivanja svojih nasljednika u embrionalnom razvoju pa su neprilagodljivim estetičarima ostali samo prljavi, ružni i zli siromasi kojima ni inače nije bilo previše stalo do izgleda. Osuđeni na polaganu propast i željni krvi, izašli su na ulice.
– Pa kud baš… – pohitao sam spasiti što se može dok su prvi izlozi na početku ulice padali pod kišom medicinskog pribora najteže kategorije.
Ali što učiniti?
Kako nisam stavio puniti energetsko polje čim sam otvorio, a a još sam i odvrnuo reklamu na najjače, antidemonstracijski štit oko organoteke ne bi se podigao na vrijeme. Koji zajeb! Onda sam se sjetio brda modnoerotskih časopisa ispod pulta (vjerovali vi meni ili ne, od drkadžija koji su radili ovdje prije mene, nijedan moj) čije su naslovnice i duplerice vrvile licima i tijelima koja su mahom dotjerali baš pobunjeni freakovi! U izlog s njima! Nabacao sam ih toliko da je ugledna organoteka sada izgledala kao prljavi kiosk. Pobjegao sam na kat, s distance promatrati što se zbiva. Upalilo je, nisu čak ni zamaglili izlog dok su jurišali ulicom, ali mi genijalnost vlastitog poteza nije popravila raspoloženje. Naprotiv.
Skužio sam da mi zapravo puca ona stvar pa sam pobjedu slatku primio kao gorki poraz. Bilo je prekasno istrčati na ulicu i vikati „Ja sam tvorac zakona koji vam ispire džepove!“, rulja estetičara već je palila lažnu zgradu parlamenta, holograđenu upravo za ekstremne situacije.
Vratio sam se u organoteku i osjetio paralizirajući miris hladnog znoja, raspiren iritirajućim parfemom. Netko mi se ušuljao za vrijeme akcije spašavanja. Nastavio sam oprezno njuškati po nevelikom prostoru i ubrzo pronašao uljeza. Zaklonjen policama odjeljka za odrasle preda mnom je stajao proćelavi smežuranko čiji je izraz lica uspio ugasiti svaku iole svjetliju nijansu njegove odjeće.
Uz silni društvenotehnološki napredak još uvijek imamo sramežljive perverznjake na slobodi.
Vrtio sam glavom u nevjerici. Stari se još više zgurio. Zablejao sam susretljivo poput krotke ovčice:
– Dobar dan, mogu pomoći?
– Znate, htio bih…
– Da? – trepnuo sam izazovno.
– Iznenaditi partnera…
– Da… Pa, imamo odličnih kubanaca, – izvukao sam organ dug i elegantan poput cigare – nemam pojma odakle im ime, ali ljudi ih često uzimaju i super su zadovoljni.
Najprije se snuždio, a onda me pogledao molećivo, preklinjao me sitnim mokrim treptajima da ga konačno shvatim, da mu oprostim na ustručavanju kojim mi oduzima vrijeme da se posvetim… Da se posvetim… Bacio sam pogled na vrata, pa na pult… Nikome. OK stari, ti si car.
– Samo recite, gospodine, tu smo da pomognemo – rekao sam najuljudnije što sam mogao.
– Ali kako da kažem, ja bih ga iznenadio, ono, za promjenu…
– Pa što ne… Evo, vama baš po mjeri, Vagina Lollobrigida! Totalni hit, jučer smo je dobili, kasno sinoć, tek sam je zapisao u registar!
Ozario se. Zavidio sam mu.
Tapšajući čovjeka koji je našao ono što traži poveo sam ga u sobu za posudbe. Razdiralo me u želucu kao da sam progutao jato piranja, a krupne su mi suze rastakale oči kao kapljice solne kiseline. Ovo ću ja raditi do kraja života?
I kad sam već htio zaključati dućan koju minutu ranije i prijaviti se u dobrovoljački odred za popunu na kontraevolucionističkom bojištu Kuala Kuale, što je bilo drugo ime za smrtnu presudu, pojavila se ona, moja sretna zvjezdica.
Bila je očajna. Dolazila je snuždena i prije, ali danas je bila očajna. Posuđivala je uglavnom kosti udova, rebra možda jednom. Već kad ih je vratila prvi put bilo mi je jasno da ih ljubomorni muž svaki put kada se vrati sa službenog puta lomi, da posudbama pokušava za male pare sačuvati vlastite kosti. Danas je prvi put tražila i jagodične. Pokušala je sakriti stare podljeve ispod očiju, ali maska u doba kad se maske ne nose previše je govorila, iako je njena organska plastika samo šutjela i otužno buljila.
A ja? Osjetio sam kemiju snažniju i čulima ugodniju od preparata za vraćanje svježine vraćenim organima, tek sada kad je bila pod turobnom maskom.
– Znaš što? – pitao sam onako retorički, razbio staklo vitrine sa skupim trofejima i uzeo najdraži eksponat svojeg škrtog poslodavca, prastaru električnu bejzbol palicu.
– Idemo iz ovih stopa kod tebe!
Nisam bio heroj, samo mi je bilo svega preko glave. I mene cmizdravog, i gazde-pizde, i njegove organoteke. Htio sam svoj život. Spasiti njen. Biti alkemičar. Od dvije usrane sudbine stvoriti čisto zlato od života,
Sve što se dogodilo poslije izlaska iz kuće u kojoj je živjela bio je san snova. Najprije medeni mjesec, pa mliječno sunce. Obasuli smo živote zrakama svjetlosti i vjerojatno ih produljili za dobru trećinu. Ja sa zavežljajčićem najosnovnijeg i ona s dva milijuna muževih rapkela, prešli smo granicu našeg svemira kako bi negdje, u nepoznatom prostranstvu drugog, osjetili pustolovinu, započeli novi život. Poslije smo se skrasili, kao i svaki normalni odbjegli par, i sad vodimo malu tvrtku za trgovinu smrznutim organima namijenjenim održavanju života putnika na beskonačnim međusvemirskim letovima. Sasvim legalno. Imamo troje prekrasne djece do koje smo došli eksperimentiranjem s vlastitim spolnim stanicama. Sve po zakonu.
