Da si…
(alternativno: Da je pubertetka muško, zvala bi se Duško)
Što bih ja kad bi
od riječi bila sva,
radoznalo da me pitaju,
“Bajku te divote”,
zborio bih ja,
“zahtijevao bih
da mi povazdan čitaju.”
I da nisi te ljepote
i da nisi žena,
već da si posvuda u zraku,
(kao što mislima si mojim raspršena),
udahnuti žudio bih
česticu svaku.
Ma da si i od
najgrubljih niti
na ovome svijetu,
ni trenutka ne
bih oklijevao.
Tražio bih
da mi te ispletu
pa te svakog jutra
odijevao.
Da si i virus
što će me ubiti,
ja se lijekom
ne bih liječio.
Bolest zbog koje
ne prestajem ljubiti
ničime ja ne bih
spriječio.
Sve da si mrak
što sudbine gorke resi
istom u te kročila bi
moja noga…
I kad si samo ono
što jesi
ti si mnogo više
od toga!
Šutnja
(alternativno: Puberštetna)
Šutnja tvoja sve pred sobom ruši,
dupkom puna sumornih slutnji,
pa pokriti moram uši
dok kraj mene tutnji.
Tvoja šutnja uši para,
muk je koji nikad ne šuti.
Grmljavinom bubnjiće razara
kao priroda kad se ljuti.
Šutnja tvoja diže buku,
U snovima ona frku kuha.
Baca me na tlo i savija ruku
pa udara po oba uha.
Šutnja tvoja na me viče,
osjećaje krhke siječe pilom.
Kad ne grize poput lava riče
i grubom me satire silom.
S lakoćom zvučne probija zidove,
glasa nema, al’ joj riječi teške.
Šutnja tvoja ima oštre bridove
i ranjava me, bez greške.
Zato pričaj, zbori mi stalno
kao da još ništa rekla nisi.
Ne može zlatna biti šutnja
dok od zlata meni ti si.
Dan kada uzela si sve
(alternativno: Hostile pubertakeover)
Nisi mi ostavila čak
ni suze za noć dugu.
Čim pao je mrak,
i one su htjele izbjeć’ tugu.
No što da činim
kad ne mogu voljet’ drugu?
Reći ćeš da slinim,
da te samo više ljutim.
Al’ zar sreću ja da hinim
dok suzama pogled mutim?
Da dan taj morao je stići,
ja već dugo slutim.
Past ću, i neću se dići,
da mrava možeš zgaziti.
Ne dozvoljavaš mi bliže prići,
jer nitko po tebi neće plaziti!
Ruke si mi na leđima vezala,
a znaš da te želim maziti!
Neprestano bi se zezala,
jer tko sam ja, u stvari?
Ni dosad nisi prezala
pa slobodno ti udari…
Šibica kutija sam, molim,
i tko još za me mari…
Do zadnje kad izgorim
nećeš za mnom žaliti.
Sve što ti s ljubavlju govorim,
tebi neće faliti.
Biljka sam tebe žedna,
koju jednom nećeš zaliti.
Ni sažaljenja vrijedna
osoba nisam, ćutim,
tek zamjena neka bijedna.
Ošinuti me pogledom ljutim
zbog pjesme koja bolom grca,
prozvat ćeš me čak i krutim.
Oprosti, srce, zbog mog srca,
kriv sam jer te strasno ljubim…
I bol u meni kucka, kvrca,
parnicu svaku kad ja gubim
pred vrhovnim sudom tvojim.
Oprosti tad što stalno trubim
gubit’ zadnju da se bojim.
Proračunat nisam, ali zbrajam,
Svaku sekundu uz te brojim.
Dan bez tebe jedva spajam,
a noć i gore nosi more.
Kako, reci, da ne zdvajam…
Dok sile te se nasmrt bore.
Olujna
(alternativno: Potpalubertet)
Bičuje orkan,
more se rita,
oči se cakle
dok srce lupa.
U oku oluje
kapetan čita:
jedrenjak i luka
ne idu skupa.
Oblaci u klinču
munje množe,
sred krika sirena
kapetan kuka.
Pobjeći barkom
nikud ne može
dok kormilom upravlja
tvoja ruka.