Nova književna patkica (čitaj: literarna podvala) Denisa Giljevića, čokoladne mrlje na bijeloj košulji hrvatske književnosti, ima anegdotalni karakter i zapravo je kao takva, po svojem obujmu, dubini i dosegu idelana za buduću, više puta najavljivanu zbirčicu “Kao drek na šibici”.
Imunitet
Dok istinski velikani najčešće prerano napuštaju svijet, sitna, frustrirana bića tame koja se nerijetko predstavljaju kao pripadnici ljudske vrste ne posustaju, žive s nama poput štakora i drugih štetočina čineći nam društvo do duboke starosti. Nekada i dulje. Izlaze na izbore, izlaze tamo gdje mogu biti u gustoj masi, izlaze puni ponosa u rubrici Glas naroda lokalnih glasila, izlaze nam ponekad i na uši jer su poput uši… Jedino gdje marljivo, strpljivo i bespogovorno ulaze stražnja su vrata pogona gdje ubiru plaću. Jedno takvo nesretno biće bez vlastitog potpornog stupa, nazovimo ga Giljof Giljefič, u jeku jedne pandemije stoji jednog jutra pognute glave pred jednim takvim vratima i prevrće svežanj šarenih ključeva u potrazi za onim što mu otvara barem ta jedna vrata. U taj mu čas prilaze žena srednje dobi i mlađa djevojka. Drže se zajedno, ruka je pod rukom, ali vežu ih i jače spone, očito je riječ o majci i kćeri. I nema sumnje kako je starija oslonac mlađoj kojoj je svaki korak nezgrapan, isprekidan trzajima i grčevima…
– Oprostite, – pitala je mršava žena skrušeno, popravljajući masku koja je spadala s lica, – možemo li ući ovdje? Tu je lift, bilo bi nam…
Giljof Giljefič prestaje prebirati po svežnju ključeva i prebire po mislima. Mislima? Da su barem njegove… Skriven iza krute bijele maske, Giljof Giljefič pokazuje pravo lice. Poput fiškala čiju abecedu čine isključivo slova zakona, zaogrnut nepropusnom odlukom tijela institucije kao zaštitom od virusa savjesti, stao je verglati.
– Draga moja gospođo, pustio bih ja vas, ali… Znate kako je… Epidemiološke mjere… Pravila ponašanja… Sigurnost… Žao mi je. Morate na glavni ulaz jer tamo se upisujete… Radi evidencije… Nije do mene, stvarno. Da je do mene…
Sliježe Giljof ramenima, da je do njega bilo bi svega, nije on kriv, ta ipak iza njega stoji odluka. Odluka nekakvog tijela. A ako odluka ima tijelo, ima i snagu. Prebit će sve koji je pokušaju zaobići. A Giljof Giljefič? Je li stao iza ičega u svom životu? Možda je, a možda nikad i nije. Sad, u času kad je mogao iskoračiti, napraviti mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječnost, instinkt stvorenjca koje tešu i ukalupljuju odmalena, nadjačao je svaki ljudski poriv.
– Hvala vam, svejedno – rekla je tiho žena i lagano povukla kći za ruku. Sunce im se svalilo na leđa i iz njih istisnulo pogrbljene sjene.
Polako, kao da promišljaju svaki korak, poput para najstarijih kornjača na svijetu, dvije su žene krenule prema širokim stubama na čijem je vrhu stajao glavni ulaz. Giljof Giljefič otključao je napokon vrata pred sobom i ušunjao se na sporedni sam, neprimjetan, nevidljiv. Onako kako i zaslužuje, poput crne ovce koje se vlastita obitelj duboko srami. Već je nakon prvog koraka zastao, kao da mu se najednom zavrtjelo u glavi. Srce mu je počelo udarati jače, trnci su mu razletjeli tijelom i udovima poput šrapnela. Pogled mu se, izgubljen, kao za slamku uhvatio za ekrančić koji je pokazivao da se dizalo kreće. Najprije se trgnuo, kao iz duboke omamljenosti, a onda i strgnuo masku poput kakvog junaka, odrješito, grubo, kao da je upravo golim rukama svladao virus, kao da više nikakve opasnosti nema. Izjurio je van, dugim i odlučnim koracima grabio prema stubama ispred zgrade.
Zar bi ikoga, osim jednog prolaznog, ad hoc pravila, ugrozio kada bi ih lakšim putem doveo do iste točke? Nadao se da će ih ugledati pred sobom i dozvati ih, zamoliti ih da se vrate, ispričati im se i ponuditi im tu pomoć od zrna manju, uputiti ih, ispratiti ih, biti im oslonac tih par minuta. No one su već bile na vrhu stuba, brojale zadnje, zgrčene, mukotrpne korake. Nisu se osvrtale i nisu imale priliku vidjeti njegovo obješeno lice, njegov razočaran pogled kojim ih je pratio još tih desetak koraka koliko ih je dijelilo od velikih staklenih vrata.
Giljof Giljefič zatim se okrenuo i vratio do stražnjeg ulaza. Na licu mu je iskočio, poput osipa, onaj dobro znani gnjev širokog spektra od kojeg boluju sve sitne duše, sva ona bića i od virusa manja. Pognute glave i vidno ozlojeđen, stigao je do dizala. Već se htio iskaliti na gumbu kad je shvatio da u znojnoj šaci i dalje gužva bijelu masku. Kratkim je pokretima izravnao masku te ju je, uz nezaobilazno osvrtanje preko oba ramena, brže bolje okačio i priljubio uz lice.
Ne boj se, Giljofe Giljefiču, ne boj se. Niti jedan virus ne ubija tvoju sortu lako.