Danas prije podne, u samom centru grada Zagreba, pronađeno je mrtvo slovo na papiru, a papir je divljački izboden drvenim predmetom s naoštrenim grafitnim vrškom. Ured za suzbijanje skribomanije i neorganiziranog kriminalnog pisanja odmah je krenuo u akciju i pokrenuo veliku potragu za počiniteljem ovog gnjusnog zločina nad nevinom hrvatskom književnošću. U neposrednoj blizini poprišta, ubrzo je uhićen malodrobni D.G. (94 kg, prije 101 kg). Analiza DNA duše mrtvog slova potvrdila je prve sumnje – uzorak se savršeno poklapa s modusom operandi notornog Denisa Giljevića, serijskog davitelja rečenica, otprije poznatog tek užoj rodbini i prijateljima.
Zahvaljujući naprednoj tehnologiji analize DNA pribavljen je krunski dokaz zbog kojeg bi Giljević mogao biti osuđen na najstrožu kaznu – doživotne kritike najnovijeg zlodjela.
Ali ostavimo malo crnu kroniku po strani. Priči radnog naslova “Muholovka”, bajci o jednom konobaru i njegovom gostu, točka na i stavljena je u zadnji čas, ali na vrijeme. Nije bilo lako. Tijekom pisanja zadnjih redaka, stan je opsjedao COVID-19. Zvonio je, kucao i dosađivao sve dok mom imunitetu koji se nakrkao cjepivima nije dopizdilo. Otvorio je vrata i ponovio COVIDU devetnaest puta da nisam doma. Kako bi bio još uvjerljiviji, pozvao je u pomoć i braću, brze testove nikadčuotvrtke Boson Biotech, oba opaka negativca. COVID je pokunjen otišao, a mene je posjetila neka obična, ali dosadna i iscrpljujuća viroza koja mi je u nosnice ugurala dvije lignje, a u grlo i pluća uselila obitelj ježeva koji nisu prestajali štucati dva dana. No napisao sam je, pomalo i u bunilu, ali jesam.
MUHOLOVKA (ovako je priča izgledala prije nego što je odaslana na natječaj za kratku priču-satiru)
Kad je niski, okrugli, proćelavi čovječuljak Gordon Gurmanstein u monolitnom tamnosivom odijelu ugegao u restoran s prijateljicom koja je – osim po spolu – bila njegova sušta suprotnost, cijeli je svijet načas ostao zatečen. Barem prisutni svijet. Noževi i vilice u rukama uvaženih gostiju ostali su sljubljeni svojim vršcima usred paranja sočnog komada mesa. Žlice u rukama gošći potonule su u juhu, na dno tanjura. Većina je muških gostiju stisnula je šake u suzdržanoj ljutnji što će ulaskom alfa gosta kod osoblja nepovratno izgubiti primat, a brojne su gospođe pozelenjele od zavisti – prije nego što će posivjeti od razočaranja – što moćni primat koji odlučuje o životu ili smrti otmjenih restorana nije njihov partner.
Svaki put kad bi se proćelava glava Gordona Gurmansteina ukazala na vratima restorana, sve bi osoblje zanijemjelo, sve bi se zaustavilo u u trenutku nabijenom kozmičkom superenergijom opipljiva, nimalo pretjerana straha – kuhari bi prestali kutlačama od plemenitih metala miješati krvavocrvene juhe, barmen bi prestao brisati vitke čaše, konobari bi problijedjeli poput ubrusa prebačenih preko njihovih ruku.
Kriva grimasa Gordona Gurmansteina i letio bi konobar.
Krivi pogled Gordona Gurmansteina i letio bi šef sale.
Kriva riječ Gordona Gurmansteina i letio bi restoran.
čim je izabrao stol u centru restorana i sjeo, svi, baš svi konobari okružili su Gordona Gurmansteina, dajući sve od sebe da mu se dodvore. Svi osim jednog.
Gordon Gurmanstein zgrabio je jelovnik i raširio ga kao paun repno perje.
– File bublonske strizibuhe* u čakši-umaku od himalajske mahovine** – zapovjedio je zboru konobara i drugog osoblja te pribio sveznajući pogled “prijateljici” posred čela, – toliko će ti se svidjeti da ćeš mi polizati prste!
Bučnim sklapanjem jelovnika Gordon Gurmenstein zakucao je točku na narudžbu. Bio je to signal da počinje grozničavo odbrojavanje.
Svi su se konobari rastrčali kako bi što prije udovoljili prohtjevima bogomdanog gurua gurmanluka. Osim Bareta Bartende, konobara kojemu su svi gosti bili isti.
*Bublonska strizibuha – da bi se uhvatilo bublonsku strizibuhu, jednu od najrjeđih i najvećih vrsta kukaca na Zemlji, potrebno je najmanje šest posebno istreniranih lovaca i deset paranormalnih tragača, najbolje bivših pripadnika paravojnih postrojbi, a lov na nju može potrajati i do dva tjedna. Osim toga, meso bublonske strizibuhe otrovno je za čovjeka ako najmanje tri tenora ne pjevaju najmanje sat vremena dnevno kroz mjesec dana dok se ono namače u marinadi čiju tajnu spravljanja zna jedino devedesetdvogodišnji Čeftor Klempvuh, čovjek s tri srčane premosnice i posljednji živući pripadnik plemena Svesmobuhevarilisvarili.
**Himalajska mahovina uspijeva samo u Alpama, na točno 1643,3 metra nadmorske visine, a bjeličaste plodove miligramske mase izbacuje samo jednom godišnje (što je fantastičan prizor pa se i on naplaćuje turistima), i to ne dulje od petnćstak sekundi. Za standardnu porciju umaka potrebno je najmanje 12 tona plodova himalajske mahovine u prahu, no preprodavači je vrlo često razrjeðuju/miješaju s najčišćim kokainom (imaju sličan učinak, samo što je kokain daleko jeftiniji) kako bi povećali svoju zaradu.
I onaj težak 120 kilograma, i onaj težak 120 milijuna, pa čak i onaj težak koji nikad neće dobiti priliku kročiti u sličan restoran. Slučajni gost i stalni gost. Konobara koji se jednako odnosi prema gostu iz galaksije i gostu iz susjedstva. Nastavio je pun vedrine i s neskrivenim poštovanjem prema ispečenom zanatu, usluživati besmrtni par koji je slavio godišnjicu braka. Možda čak i troznamenkastu.
No Gordon Gurmanstein imao je, osim širokog polja okusnih pupoljaka kojima se ponosio, još jedan poseban dar kojim se razmetao – u hipu primijetiti da ga neki bezvrijedni pojedinac ne štuje kao božanstvo. Kad je Bare krenuo prema kuhinji, pogled Gordona Gurmansteina već je derao kožu s njegovih leđa.
Bijesan kao divlje svinjče kojem su dirnuli u mladunče, Gordon Gurmanstein zgrabio je pratiteljicu za ruku te svoje teško tijelo privukao njenom tananom struku, a još teži dah približio njenom ušiljenom, elfegantnom uhu.
– Sad će me vidjeti – prvo je šapnuo, a onda i graknuo poput uzrujane ptičurine, – konobar! Konobar!
Bare se okrenuo i u trenu se stavio na raspolaganje Gordonu Gurmansteinu.
– I još ćemo homeropatsku ledenu juhu*** – rekao je hladno Gordon pridajući Baretu jedva minimum pažnje. – I… Samo malo, samo malo… Želim da nam ih osobno donesete – bio je izričit Gurmanstein.
Bare se najljubaznije naklonio i pohitao izvršiti svoj uobičajeni konobarski zadatak. S vrata kuhinje doviknuo je najbližem kuharu sa širokim, srdačnim osmijehom.
***Homeropatska juha – priprema se od pet i pol hektolitara bistre vode u kojoj se unutar Faradayevog kaveza 13 dana, 12 sati i 11 minuta natapaju kosti grčkog ratnika koje ne smiju biti mlađe od 3000 godina kako bi se vodi osvježilo pamćenje na Trojanski rat. Ukoliko je pripremljena na odgovarajući način, juha će prilikom serviranja otpjevati Ilijadu i Odiseju na bilo koju melodiju Novih fosila.
– I dvije homeropatske za kraljevski stol!
– Ide! – odgovorio je kratko gologlavi kuhar.
Pedeset i devet sekundi kasnije, glavni je kuhar pucnuo prstima i zvonko uskliknuo:
– Može homeropatske!
Bare je preuzeo juhe, napravio piruetu kakvu bi bez daha ostavila i Milku Babović te izašao iz kuhinje lakim korakom paradnog konja.
– Dvije juhe za dvije predivne duše – odrecitirao je Bare iskreno dok je virtuozno, s nepodnošljivom lakoćom, vrtio tanjure pune juhe na dugim spretnim prstima, polako ih spuštajući pred gospodina Gurmansteina i njegovu pratiteljicu. S okolnih se stolova, nakon salve uzdaha, prolomio buran pljesak, no Gurmanstein je akrobaciju doživio kao još jednu pljusku.
Nije Bare stigao odmaknuti ni metar od stola kad ga je sustiglo mukanje razjarenog bika.
– Konobaaar!
Okrenuo se lepršavo, graciozno, samouvjereno, poput toreadora, i začas ponovo stajao Gordonu Gurmansteinu na usluzi.
– Gospodine?
– U mom tanjuru pliva odvratna muha! – sasuo je Gurmanstein pet litara uzavrele žuči Baretu u lice.
Udario je šakom po stolu baš kad je juha trebala propjevati i uništio čaroliju. Bare je prišao na propisanu udaljenost, lagano se nagnuo i pod propisanim kutom od 47 stupnjeva dobro promotrio juhu od ruba do ruba tanjura. Juha je bila vidno uplašena i krajnje tiha, ali sasvim bistra, besprijekorna, točno onakva kakva treba biti.
– Ispričavam se, gospodine, ali vaša juha nema Ahilovu petu, kamoli spomenuti objekt smutnje – biranim je rječnikom Bare opisivao stanje u tanjuru.
Gordonu Gurmansteinu lice se smežuralo u spužvastu masu iz koje su se cijedili gnjev i nevjerica. Kmet koji se usuđuje proturječiti gospodaru? Neviđeno svetogrđe natjeralo je Gurmansteina da ustane.
– Wo ist Suppenfuhrer Fegeleinbrenn?! Bringen Sie mir Fegeleinbrenn! Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn! – divljao je i udarao šakama Gurmanstein kao da mu se bliži konačni pad šećera.
Poput duha iz svjetiljke, kraj stola se nacrtao suppenfuhrer Fegeleinbrenn. Bio je blijed kao krpa na dnu mora izbjeljivača.
– Ova užegla hrpa mljevenog mesa koju nazivate konobarom usuđuje se tvrditi da u mom tanjuru nije muha! A ja sad vidim čak i dvije!
Ličnost suppenfuhrera Fegeleinbrenna podijelila se poput papučice. Osoba koja je skr(u)šena stajala pred velikom bijesnom psinom bila je tiha poput ribice, dok je osoba uz laki plijen, Bareta Bartendu, bila spremna napasti poput kita ubojice. Fegeleinbrenn je na jedvite jade uspio postići ispravan kut nad tanjurom. Okrenuo se u mjestu, lupio petama i sasuo svu svoju uzburkanu želučanu kiselinu u lice Baretu Bartendi.
– U tanjuru gospodina Gurmansteina pliva roj odvratnih muha, Bartenda! To je nečuveno, to se ovdje još nikada nije dogodilo! Stoga, nema nikavog spora da ste za nemili događaj odgovorni isključivo vi!
Fegeleinbrenn je zatim na zlaćanom pladnju predao Gordonu Gurmansteinu i zadnji djelić svoje usitnjene duše, bezbojan i beskrvan poput limenog pijevca na krovu koji se okreće kako velika zvjerka frkće i puše.
– Gospodine Gurmanstein, primite najiskrenije isprike u ime cijelog restorana. Svojim vam životom garantiram da se ovako nešto više nikada neće ponoviti, a krivac će vam – oštro je zabacio glavu i pogledom oštrim poput katane sasjekao mogućnost Baretu da se brani – na koljenima donijeti naš tajni specijalitet, najbolju juhu koju ste ikada kušali. Na račun kuće, podrazumijeva se, kao i sve drugo što će vam biti posluženo!
Nastao je tajac kad je Gordon Gurmanstein napokon sjeo, nakrenuo glavu i podigao palac. Neizvjesnost je bila neizdrživa. Hoće li se palac Gordona Gurmansteina podići još koji centimetar bliže nebu ili će se sunovratiti u provaliju u koju će za sobom povući kompletno osoblje, pa čak i cijeli restoran?
Nakon kratkog palčevog leta u vis i dugog, zbornog uzdaha olakšanja koji je pratio ovaj nesvakidašnji, neočekivani čin milosrđa, Grodon Gurmanstein deaktivirao je svoje razorno oružje, a tustu šaku sigurno prizemljio na stol. Kao da udara pečat na sklopljeni ugovor.
– Neka bude tako… Ovaj put. Još jedna ovakva greška i nećete biti ni pivnica češka.
Suppenfuhrer Fegeleinbrenn uvijao se i savijao pred Gurmansteinom kao da je od gume. Očvrsnuo je tek kad se opet okrenuo Baretu. Osokoljen, izvukao je crnu kožnu kuhaču i njome nekoliko puta ošinuo Bareta po licu.
– Što se čeka, Bartenda, što se čeka? Idite vratiti svoju slobodu i čast, ne žaleći da u toj čorbi date i svoj život!
Bare je teškom mukom gutao ovo sranje s muhama i kaskao prema kuhinji. U njemu je kipjelo. Koja čast? Nepravda je boljela i pekla jače od kuhače. Još jedna škola života. U osnovnoj, razmaženi sinčići imućnih snobova razderali su torbu Pertle Paštete, povučenog i sramežljivog jadnička iz zadnje klupe. A onda uprli prstom u Bareta. Riječ pet pristojnih odlikaša protiv zamuckivanja čupavog klipana. Uslijedili su beskrajni razgovori s pedagogom, direktoricom, psihologom, ribanje, pranje pa ribanje i pranje… I ukor pred isključenje. Jednoga je dana, dok su zlatni dječaci u vrijeme velikog odmora maltretirali nekog kržljavog novajliju, Bare je ostao sam u učionici. Nahvatao je tucet muha što su se poput kamikaza obrušavale na prozorska stakla i u udžbenike petorice budućih uvaženih liječnika, pravnika i ekonomista, između stranica, ubacio po par beživotnih tjelešaca letećih beštijica. Pažljivo je sklopio udžbenike pa se popeo se na klupu i dobrano ih izgazio iznošenim crnim školskim papučama. Zbog ovih je neizbrisivih mrlja u učeničkom dosjeu, prije nego što su ga zauvijek prekrižili u osnovnoj školi koja se dičila nultom stopom tolerancije na nasilje, iznova prošao kroz špalir pedagoga i psihologa. Direktorica je ovoga puta samo stavila točku na i – izbačen je iz škole poput zadnje protuhe. Dobio je i ozbiljne batine od roditelja. Nije boljelo. Ništa ga nije boljelo. Ništa ne boli kao nepravda.
Bare je razgrnuo dvokrilna kuhinjska vrata i prepriječio put glavnom kuharu, jedinoj osobi u restoranu kojoj je znao ime.
– Biberislave… Imamo li muha? – pitao je Bare, a glas mu je bio hladan poput predjela.
– Kakvih? Šredingerovih muha? Mušmuha? Muha čegrtuša? Kristovih muha? Ledenodopskih mamuha? Plemenitih muha izauha?
– Najobičnijih.
Glavni je kuhar buljio u Bareta kao templar u krivovjernika.
– Jesi li ti pri sebi, konobaru? Što ti misliš, čemu služe rešetke pod naponom na prozorima?! Nisi ti sasvim svoj, nisi… Nemam ja vremena za tvoje mušice – rekao je kuhar vrteći glavom i pokušao ga zaobići, ali Bare se nije dao.
Zgrabio je kuhara za ovratnik. Munjevitim je pokretom iščupao dlačicu iz kuharove lijeve obrve. Biberislav nije dospio niti osjetiti peckanje.
– Neće ići, neće ići… Vidiš ovu dlačicu? Završit će u nečijem tanjuru, a onda… Kad izrade DNA profil i usporede ga s tvojim… Nećeš iz ove kuhinje izaći s tanjurom nego na njemu.
Glavni se kuhar pretvorio u bešamel. Problijedio je, a i omekšao toliko da je pao na koljena. Vršcima prstiju dodirivao je Baretove razgažene, ali besprijekorno čiste crne cipele.
– Hej, nisam te tražio da me tretiraš kao kraljicu, samo hoću te proklete muhe – podviknuo je Bare, pomalo zatečen ovakvim igrokazom.
– Đubre jedno, što si umišljaš – slinio je ucijenjeni Biberislav, – hoću da makneš te cipeletine. Stojiš na pločici ispod koje…
Bare je instinktivno raširio noge. Biberislav je oprezno, bacakajući kratke poglede lijevo i desno, izvadio glatku pločicu koja je skrivala plitku udubinu. Dodirnuta svjetlošću, u tajnom je skrovištu bljesnula staklenka. Biberislav ju je dograbio i, skrivajući je pred pogledima drugih, pružio Baretu.
– To nam je za podmetanje konkurenciji – rekao je skrušeno, kao da ispovijeda grijehe.
Bare je malu staklenku s tustim, dobro ugojenim muhama, nagurao u svoj džep. Biberislav ga više nije zanimao, ali mu je još jednom zavrtio dlačicu pred nosom kao upozorenje da ga ima u šaci. Potražio je pogledom najbliže lonce iz kojih se pušilo. Virnuo je u svaki i naposljetku ocijenio kako je lonac u kojem se krčkala gusta tamnozelena masa sasvim pristojan izbor. Spretno je odvrnuo poklopčić i istresao sadržaj staklenke u lonac. Mrtve su zunzare zaplivale juhom. Nije sačekao niti da se skuhaju. Dograbio je najbližu zaimaču i napunio zlatni tanjur tekućinom koja je mirisala na oskrnavljeni gurmanluk.
Iz kuhinje je izašao na koljenima. S lakoćom je mogao vrtjeti tanjur na srednjaku bez da prospe kap, tehniku je imao u malom prstu, no suzdržao se od nepotrebnih ekshibicija. Gurmanstein ga je najprije gledao podozrivo, škiljeći, ispod oka, ali ubrzo ga je preplavio ushit dok je pogledom pratio Bareta kako se gega poput pingvina. Bare se trudio istaknuti svaku svoju nezgrapnu kretnju, svaki trzaj lica koji je nalikovao na patnju ili muku, poniženje ili poniznost. Glumatanjem je samo pojačavao dojam da mjestu na kojem je stolovao uvaženi gost ne prilazi vjerni sluga nego dvorska luda, ali zaslijepljen likovanjem Gurmastein je jednostavno propustio uočiti detalje.
– Vaše Visočanstvo – recitirao je Bare kao pjesmu, – naši su najveći zadovoljstvo i čast servirati vam savršenstvo u kakvom još niste uživali, jantarnu čorbu kralja Muharema.
– Hm – namrštio se Gurmanstein promatrajući gusti sirup koji je polago gutao krilata stvorenjca poput živog pijeska, – ne sjećam se da sam… A i ne izgleda baš kraljevski.
– Iznenadit ćete se – govorio je Bare, – čorba je prava bajka za nepce i jezik. Rasputin je ovu čorbu pripremao Romanovima. Ubili su ga Slobodni kuhari da bi se domogli muha u jantaru, sve drugo su priče. Njena je tajna što se praktički sprema sama, ljudska ruka nikada nije i ne smije dodirnuti niti jedan njen sastojak. Magična svojstva jantara ožive svakog drugog proljeća jedinog mužjaka, gospodara muha, i njegov harem od dvadeset ženki. Sve što potom treba učiniti je u pravom trenutku ugasiti svjetlo na sedam dana. Nitko ne zna tajnu, ali nakon točno tjedan dana nastane ovo remek-jelo bogova…
Gledao je Bare netremice kako Gurmansteinovo lice tone u sivi oblak nevjerice. Njegova je mašta bila na izmaku snaga, a ishitreni plan pred kolapsom.
– …u količinama jedva dostatnim za dva tanjura – blebnuo je mireći se sa sudbinom.
Gurmansteinovo se lice na trenutak skamenilo. U Baretu je niknulo sjeme nade. Posljednji Baretov mamac natjerao je razmaženog i nadmenog vladara trpeza da proguta udicu.
– Što? Kako? Ništavni i bezvrijedni stvore, pred sobom vidim samo jedan tanjur – uvrijeđeno je primijetio Gurmanstein.
Bare je jedva obuzdao mišiće lica da zamijese grimasu zluradosti. Gurmanstein se zalijepio za traktat.
– Vaše Velevisočanstvo, drugi tanjur čorbe odmah je neutraliziran vegetom i izliven u odvod. Ničiji okusni pupoljčići osim vaših neće doživjeti ekstazu jantarne čorbe kralja Muharema iz 2021. godine, prvi puta u bogatoj povijesti njena spravljanja!
– To je najmanje što sam želio čuti. Sad se možeš vratiti u rupu iz koje si ispuzao kako bih mogao uživati – rekao je Gurmanstein i nekoliko puta odmahnuo rukom.
Bare je htio ustati i duboko se nakloniti prije nego što krene prema kuhinji, ali Gordon ne bi bio Gurmanstein da žrtvi ne zada neočekivani, posljednji udarac.
– Mislim da sam rekao – ispuzao! Pa puži! – graknuo je Gurmanstein i zaradio nesputan osmijeh vjerne pratiteljice, kao da je ispričao masan vic.
Bare se okrenuo na koljenima i otpuzao prema kuhinji. Okrenut leđima Gurmansteinu, svoj osmijeh širine Otranskih vrata više nije prikrivao. Pred kuhinjom je usporio, ne želeći propustiti trenutak.
Žlica u ruci Gordona Gurmansteina kružila je čorbom poput gladnog morskog psa. Kada je na posljetku ugrabila plijen, bio je to, ni manje ni više, gurmanski zalogaj. Prinio je punu žlicu ustima i visoko podignuta nosa omirisao čorbu. Zastao je kao da je nanjušio podvalu. Čelo mu se nabralo, a obrve sljubile. Prolazile su sekunde. A onda je proradila oholost. Častohljeplje ga je svladalo i žlica je završila u njegovim ustima. Donja vilica Gordona Gurmansteina napravila je jedan puni krug, a onda stala poput stroja kojem je iskočio zupčanik.
Okus je bio grozan. Bilo je hrskavo, bljutavo. Nejestivo. Tjeralo je na povraćanje. Boja čorbe izlila se u lice Gordona Guramnsteina. Cijeli je zalogaj ispljunuo natrag u tanjur. Zadržavajući dah, iz džepa je izvukao knjižicu s detaljnim opisima 70 svjetskih čuda od jela, “Ja, Gurmanstein, car i bog kulinarskog univerzuma”, i prelistao 200 njenih stranica s fotografijama u boji za nepune dvije sekunde. Nakon toga, bio je još zeleniji. Pa sve žući. Pa sve crveniji. Najljući.
Bare je bio na samom pragu kuhinje kad se iz Gurmansteina izlio bijes. Val raspamećenog gnjeva pomeo je i njega i još tri užasnuta konobara s vrata i nosio ih sve dok nisu udarili u golemi kuhinjski stol za kojim je stajao proslavljeni MMA borac i tukao meso kako bi postiglo idealnu mekoću.
Kuhinjska su se vrata su se zatvorila. Bare više nije vidio što se događa, razmjere pustošenja koje za sobom ostavlja aktivirana bomba, ali je znao.
Gordon Gurmanstein odgurnuo je stol kao da je od papira i ustao, grubo povukao pratiteljicu za ruku i napravio onu grimasu od koje je strepio svaki vlasnik restorana. Njegovi iskrivljeni, oštri pogledi i rječnik natopljen krvlju žarili su i palili restoranom. Let je bio neminovan, neizbježan. Bareta nije bilo briga više, niti za Gurmansteina, niti za restoran pa niti za sebe. Bio je svjestan da nikada više neće odjenuti odoru u kojoj se osjećao vrijednim i korisnim. Mogao je zaboraviti pristojna primanja. Znao je da su dani zlatnih napojnica odbrojani. Znao je da je proklet do kraja života. Priča za njega savršena, ovime je završena. Iako je ležao na podu, znao je da već leti.
Svemu usprkos, njegovo ozareno lice, puno srce i mirna duša, pjevali su neku drugu pjesmu. Letio je Bare, letio… Ali letio je s guštom.