Ajmo reć’ da dijelim, šakom i kapom, drugo mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu!

Ajmo reć’ i da je bila treća sreća! Iako, ne možemo to reć’ ono sto posto i uvijek jer često baši nije, evo, baš malo prije ove radosnice stigla je vijest o trećoj, ali nesretnoj u jednom drugom literarnom boju koji bijem treći put pa ćorak.

Uglavnom, ajmo mi ostat pri raspamećenoj sreći ako već ne možemo pri zdravoj pameti i reć’ da vaš pišipajdaš Gilja dijeli, šakom i kapom, šapom i šlapom, drugo mjesto s dragom kolegicom Dorom Mihanović iz Zadra!

Svoj jednominutni pričuljak pročitao sam uživo 13. lipnja u Požegi, a taj nestašni pričuljak vibrira otprilike ovako:

849,99 ZNAKOVA S PRAZNINAMA

Tupankamon je zgrbljen sjedio na kamenu, mudrosti nije bilo na vidiku pa si je prislonio zašiljenu olovku na sljepoočnicu. Činilo se da je samo pitanje trenutka kad će se ubiti u pojam. U jednom od njih, možda baš u posljednjem, pitanje se našlo u zraku.

– Što si mi tako ružan?

S golemim jadom pod bradom, Tupankamon je došljaku uspio uputiti tek mršav pogled.

– Ako si došao vrijeđati, Sramzez…

– Ni u ružnom snu, samo… Ružan si kad si tužan! Izgledaš kao da sjediš na rubu žičanog slova – pokušao se i našaliti i pokazati svoju brigu za bližnjega.

– Ma, – odmahnuo je Tupankamon oborene glave – diskvalificirali su me na literarnom natječaju.

– Pogane piščketine, dabogda ih na nebesima dočekalo prosudbeno povjerenstvo! Pa zašto?

– Kažu da mi priča nije bila u skladu s propozicijama.

– Pa zašto, pa kako? Previše znakova?

– Previše praznina…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)