U Ulici grada Vukovara 14 postoji kuća u kojoj se, uz tisuće drugih knjiga, kao u tramvaju, gužva i “Iskr(ivlj)ena (pri)čeljad”. Ovo je goloruka, nenaoružana informacija, ne morate odmah juriti na Trešnjevku kako bi se dočepali tog redneck-djela i do večere ga slistili iako je danas, 4. travnja 2026. baš neki vedar dan, savršen za izjuriti van. Eto, ne želim da mi u 21. stoljeću živite u neznanju.
A kad smo već kod znanja, saznajte onda još i ovo: Knjižnica Tina Ujevića ujedno je i samo jedna od dvije knjižnice u Hrvatskoj (druga je Općinska knjižnica Hrvatska sloga Gradac) koja u svojoj papiriznici posjeduje ovu raskalašenu zbirku mojih iskr(ivlj)enih zgodica i nezgodica.
Jelena Simonović Dilber, o zbirci, u par riječi:
U 32 priče, koliko se sabralo u zbirci, dat je niz „zrcalnih spika“ koje pisac u gluvo doba noći pokušava da zapiše, obuzdavajući sopstveni mozak, to „podmuklo smeće“, u pokušajima umetanja u ogradu inspiracije a ruku, „lijenu gaduru“, u pokušajima sljubljivanja sa tastaturom. U „fino mlevenim zrnima istine“ koje bole i onoga ko ih ispljune i onog ko ih proguta, on će, kao i bilo koji drugi pisac kome slučajni posmatrači dobacuju da je ništa drugo do „iskrivljena pričeljad“, ipak uspeti u svom zadatku i ispisati priče o ljudima, situacijama i celokupnom društvu na sebi svojstven duhovit način, sa prstohvatom cinizma i bogatom oštroumnom i domišljatom količinom igre reči, dvosmislenim značenjima i simboličnim imenima.

Upravo je zbog ovih osobina Denis Giljević poseban među humorističkim piscima. Svakim ispisanim redom on dodaje još po jednu šalu i dosetku, ma koliko situacija o kojoj piše bila nelagodna, a znamo je i sami jer smo nebrojeno puta bili zarobljeni u redovima birokratskih ralja šaltera, banaka, zdravstvenih institucija sve do raznoraznih uzjogunjenih automata, nasrtljivih kol operatera i pripadnika policije ili obezbeđenja sa mozgovima na nivou psa čuvara. Ismevanjem njihovih mana, koji posebno kulminiraju u međuljudskim odnosima, nema onoga ko se neće nasmejati pa možda čak i zdušno navijati da se ubogi mučenik, poput Egona Drugoje, preobrati u čoveka sa kičmom i jezikom, pa napokon „presloži“ olujne udare agresije i nevaspitanja šalterskih službenica pokazujući im da ravnoteža klackalice „plašta moći“ malog čoveka lako može pretegnuti na tuđu stranu. Ili doskoči svakoj ograničenoj uniformi koja tekst svog poziva uči „bez razumevanja“.