HIGIJENSKI PRAKTIKUM

“Higijenski praktikum” još je jedna priča bisernica Denisa Giljevića, trihineloze u bicepsu hrvatske književnosti, koja zauzima mjesto u zbirčici kratkih literarnih obračuna “Kao drek na šibici”.

PRIČA:

-Tata, – znatiželjno se Mini obratio ocu usred utakmice dviju napaljenih momčadi, nakon još jednog njihovog udaranja našeg koje je internacionalni sudac previdio – zašto svi oko nas viču ” Ubij, ubij Srbina”?

Maksim Smajlić je duboko uzdahnuo, otpio gutljaj mlakog piva iz plastične čaše i počešao se po tjemenu. Doveo je sina na utakmicu vjerujući da će ga ponešto podučiti o sportskom duhu, o fair playu, o… Stvarno naivno i glupo od njega.

-Krivo si čuo, Mini. Viču “Umij, umij Srbina”…

Poslije još jednog pogibeljnog starta našeg na njihovog koji je sudac međunarodnog pedigrea propustio kazniti kartonom jarke boje, Mini se ponovo okrenuo ocu i povukao ga za rukav.

-Tata, zašto sad oni preko viču “Bit će mesa, bit će mesa, klat’ ćemo Hrvate”?

Maksim je duboko uzdahnuo, otpio gutljaj razvodnjenog piva iz plastične čaše i kažiprstom stao trljati lijevo oko.

-Nisi dobro čuo, micek. “Bit će veša, bit će veša, prat’ ćemo Hrvate”, to viču…

-Ne razumijem, tata. – ozlovoljio se zbunjeni dječarac.

Maksim je duboko uzdahnuo, odložio praznu čašu kraj noge, na goli beton sportskog hrama u kojem se odvajkada štovao bog rata svim sredstvima, i pokušao objasniti sinu.

-Vidiš, Mini, ljudima ovdje važna je higijena, ona im je na prvom mjestu. Čistoća nacije, čistoća vjere, čistoća obitelji… Pa periodično pokrenu općenarodne akcije čišćenja. Prvo…

Zastao je Maksim Smajlić na tren kao da mu je netom umakla prava riječ, pogledom pozorno prateći novo pogibeljno čišćenje u šesnaestercu domaćih. Klimnuo je glavom kao da sebi daje za pravo pa nastavio.

-Najprije se puk educira kampanjama “Čistoća je pola zdravlja nacije” pod visokim pokroviteljstvom države. Onda slijedi praktični dio, rad na terenu. To ti se još zove i etničko čišćenje. Poslije praktičnog se dijela još i svi peru od odgovornosti. Nalogodavci izađu čisti kao suze. Izvršiteljima je, kunu se, čista savjest – sve što su radili, radili su za svoj narod. A narod…

-Tata…

-Molim, micek?

-Ništa te ne razumijem. – nesigurnim je i drhtavim glasićem zborio dječačić kao da se srami pred vlastitim neznanjem, kao da ga pritišće grumen krivnje.

-Znaš što, Mini? – rekao je Maksim i bacio kratki pogled prema semaforu na kojem je s(ta)jao rezultat, kao i uvijek u povijesnim dvobojima, 0:0.

-Jesi li možda da zgibamo na slatkač? Sumnjam da se ovdje išta može promijeniti…

Dječačićevo je lice zasjalo poput kristalne kugle.

-Može, tata!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)