Kriminalka na pobjedničkom postolju: “Prvi put Kristićka prašta”

Kriminal se, eto vidite, ipak isplati – jedan moj malecni pričuljez osvojio je krajem ožujka 2026. prvo mjesto na natječaju za najbolju kratku kriminalističku priču u sklopu Tjedna Agathe Christie. Mojoj sreći i dalje kraja nema, a priči, na vašu sreću, kraja ima. I nije daleko. U priču možete uskočiti baš ovdje, a s nje se skinuti već za pet somića znakića. Vožnja pričom za vas je potpuno besplatna.

Prvi put Kristićka prašta

Prvi put u pet godina kasnim na posao i lud sam. Prvi put u 8:38 stiska je u dućančiću Tiska, ja sam šesti čovjek. Prvi put nemam niti tren viška, a zadnji sam. A ne, ne smije mi pobjeći! Istrčao sam iz sićušne prodavaonice kao sumanut. Bez karte. Prvi put.

Srce mi od trka poskakuje dok sjedam na sjedalo četvorke, ali nemirni su otkucaji i preslika savjesti. Neki vrag priječi me da odem do prvih kola i kupim kartu od vozača. Zato okrećem glavu, a pogled mi bježi iz tramvaja.

Samo pet stanica. Samo danas.

Krhka nada skončava pod kotačima. Reski glas označio je kraj – nema kočnice za opasnost koja bi me izbavila. Pred nama – najduža dionica. Duž nje – banda semafora.

– Kontrola karata!

Izronile su niotkuda, iznenada, kao da su uskočile poput mene, u zadnji čas. Treća vrata. U rukama im futrole s iskaznicama ZET-a. Klepeću, poput kastanjeta. S pogledom skrivenim iza ramena uočio sam njezinu figuru, ne bi je se postidjela bacačica kladiva. A u hipu je stajala kraj prvih vrata.

Spretan pokret i puf – iskaznica joj je već u džepu. Opažam četrdeset godina života u njoj, deset u poslu hvatanja prijestupnika.

Promatram okruglo lice kriomice. Guste obrve i tamne oči, kao ugljen crnu kosu i, jasno kao dan, crno mi se piše.

– Ne moraš vaditi kartu – na rame mladića spustila je širok dlan i zaustavila ga u pokretu.

– Kupio si kartu kod vozača pa postao meta zadirkivanja pijanca. Vonj bljuvotine pratio te po kolima. Zato si prešao u druga. Još frkćeš nosom.

Kroz zamagljena stakla moglo se vidjeti čovjeka kako tetura, spotiče se i pada.

– Samo jedan među vama – rekla je kao da rješava zagonetku.

Taj sam. U želucu mi je užarena kuglica. Posljednje krpice boje ljušte mi se s lica. Pokrenula se. Problijedio sam poput ispranih levisica.

Da se predam?

Krajičkom oka opazio sam njezino ime na iskaznici i u dahu panike zagubio ga u ladici podsvijesti.

Gleda me, siguran sam. Skrećem škripav pogled jer strahujem, treptaj će me izdati. A srce luduje, i ono igra na ivici izdaje.

Vršcima prstiju dodirivala je putnike u prolazu, kao da bira žrtvu, ali izgledno je, ubost će mene. Iznenada, stala je.

– Sve u redu, vi imate kartu – rekla je, a prst joj je mirovao na ramenu vršnjakinje.

– Istina, dobili ste poništenu od putnika koji je maloprije izašao, ali karta je važeća. A kartu nema…

Prst joj se vinuo uvis. Cviljeli su kotači sputani šinama, škripali su potplati njezinih cipela. Zadnje korake do raspleta prevaljivala je stamena kontrolorka i igrala se mojim živcima. A igra je gotova. Baš kad sam pomislio da sam se izvukao.

– Gospodin u crnoj jakni!

Crnoj jakni? Ima je lik ispred mene!

– A mlada dama koju ste preskočili? – čovjek se branio napadajući obližnjeg.

– Poštena je to djevojka, plaha. Nije se u stolici skutrila zbog straha pred kontrolom nego pred situacijom doma koja kontroli izmiče. Ponekad riskira s neponištenom kartom. No sad sjedi daleko od automata. Znači, kartu je poništila, neće probati u zadnji čas, potajice. A i ruka joj nije u džepu.

– Ne vjerujem.

– Ne vjeruje… Molim vas, gospodična, vašu kartu. Hvala – rekla je i odmah vratila kartu na kojoj nije stajalo ništa što već nije znala.

– Vidite? – uz strogi pogled išao je i oštar ton.

– A onaj? – nije odustajao optuženi.

– Ima pokaz. Dino Čašić. Listić lota viri mu iz džepa.

Sagnula se i podignula uprljanu godišnju iskaznicu.

– Vaš pokaz – rekla je i vratila ga čovjeku s izblijedjele fotografije.

– Ispao mu je dok je ispipavao ima li za kapljicu u kvartu. Ide iz noćne – pojasnila je čovjeku u crnom.

– A onaj s nogom na sjedalu? – odbijao se predati onaj kojem se crno pisalo.

– Dječak sa slušalicama koji dahom slika po staklu? Ima kartu. Zato i jest tako bezbrižan. Inače bi stajao kod srednjih vrata, a pogled bi mu šetao tramvajem. Niti ne zna da smo ovdje. Ne, on se ne šverca.

Četvorka se zaustavljala.

– Vi ste taj.

Kako? Pitanje mu se zrcalilo u očima pa je odgovor stigao prije nego što je pomislio zucnuti.

– Čim ste nas opazili, spustili ste ruke i oslobodili koljena, spremni izjuriti iz kola. No prekasno. Onda ste se ponadali da obje krećemo s istog kraja. Računali ste da još netko neće imati kartu pa ćete šmugnuti na sljedećoj.

Gledao sam je zadivljeno, kao boga, pa mi se razbudila savjest, šaptala mi da i ja priznam. Iz drijemeža se trgnula i sitna pakost. Više nisam samo htio ispasti pošten nego i jeben frajer, ne izaći samo kao sretni gubitnik.

Poželio sam da svi znaju kako će jedan šverc ostati nekažnjen. Kakva je to pobjeda ako ni poraženi ne zna da je poražen? Vrata su bila otvorena, mogao sam priznati i zbrisati. U torbici junakinje primijetio sam tada hrbat krimića. I ustao.

– Ja isto nemam…

– O, znam. Pet ste puta oborili pogled slušajući me pa znam da vam nije običaj.

– Ali…

– Nisam ja bešćutna zvijer, prvi put praštam – rekla je i izašla s putnikom bez karte.

Trzaj tramvaja bacio me na sjedalo i otvorio ladicu podsvijesti iz koje je izvirilo ime.

– Agata…

A Agatu Kristić već je čekao novi izazov, slučaj trinaestice koja je upravo pristajala uz visoki rubnik.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)