Na tradicionalni natječaj za kratku priču “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac stigle su ove godine 104 priče sa svih strana Balkana. Nisam dosegnuo najvišu granu s koje bih ubrao slatku medalju, ali sam se umotao u pohvalu s još devet kolegica i kolega. Najs!
E sad… Priča je trebala biti objavljena s ostalim pričama laureata na stranici Književnog kruga Karlovac, ali došlo je do nekih problema sa stranicom i nit’ stranice nit’ priča. Dok se stvari tamo ne poprave, “Glupu priču” napuhat ću na svojoj stranici pa će neko vrijeme svirati ovdje.
S obzirom da mi priče nerijetko rastu i razvijaju se i nakon polaganja u korice knjige, objavljujem verziju 1.01 koja sadrži šalu&pol i rečenicu&pol više.
GLUPA PRIČA
Krpan Kunjalo sjedio je kao tek nakrkani kralj na asketskoj tvorevini podvaljenoj kao svemirski dizajn skandinavskog proizvođača jeftinog namještaja s mekom presvlakom nekoć nježne boje mladog kukuruza. Noge su mu bile raširene kao da čeka posjetu kakve dvorske dame, a ruke skupljene kao da kani prije razvrata i bluda zamoliti Gospodina da mu oprosti slatki grijeh prljave rekreacije koji ima na umu umjesto dosadnog čina čiste prokreacije. Neznatna je razlika bila tek u tome što mu se, umjesto molitve između već pomalo zahrđalih vijuga, između dlanova, pod prstima, nalazio pametni telefon srednje klase i osrednje marke Samsung, dovoljno jeftin da si ga čovjek može priuštiti, a taman toliko profinjenog izgleda da se njime čovjek može kukurikurčiti. S pametnog je telefona očima mahnito vukao lajne huškačkih tekstova i pušio fotke sa 160 filtera kao da ne postoji ni sutra ni jutarnje izdanje.
Vukao je Krpan, navlačio i usisavao žuti otrov u multikoloru sve dok mu se za uho nije zakačio zvuk otključavanja vrata. Ispustio je telefon kao da je, izbačen iz transa, uvidio kakvo govno premeće po rukama. Najprije mu se glava zavrtjela kao košarkaška lopta na dugom prstu NBA zvijezde, a kad je jarki snop njegova pogleda konačno pao na predmet koji će poslužiti svrsi, bacio se na knjigu kao da je i sveta i vrijedna.
Stres mu je otkačio barem tridesetak godina s pleća. Bacio se poput mačka natrag na sofu i razapeo si tvrde korice pred očima. U zadnji čas jer se u taj, zamalo zao čas, na pragu dnevne sobe pojavio Kraken.
– De si, tajo?
– Bok, frajeru!
– Kaj radiš – nije Kraken dospio svinuti upitnik na kraju, a već mu je ruke na koljena oborio raskalašeni smijeh. – Nemoj me jebat, stari! Ou maj gad! Braća Grill?! Wtf?!
Stari je Krpan prevrnuo knjigu na trbuh i tek tada je i njemu postalo jasno koju knjigu je dograbio. Kuharicu “Kakve su bajke spremale naše bake”, poklon nekog krkana s posla za pedeseti rođendan! No pravo stanje stvari, otkrivanje male tajne da je do iznenadnog upada zadovoljavao pohotu baš na onome čega se uvijek pred svima grozio i odricao, koja bi ga koštala doživotnog podjebavanja, izbjegao je. Od malih nogu i bistrih očiju Krakenovih tupio je kako je vrijeme uz najgluplju knjigu pametnije utrošeno od bilo kojeg trenutka poklonjenog napravi koja se pravi pametna. Osamnaest je godina pametovao i istovremeno uspješno izbjegavao biti uhvaćen s prstima u dreku. Ovo je bilo za dlaku.
– Ma samo sam nešto provjeravao, pitao me onaj neki prijan s posla za… Nego, jesi ti to položio, a, jesi li? – mijenjao je Krpan temu i bacakao obrve pod krovne grede.
– Da nisi možda sumnjao? – nakrenuo je Kraken glavu, pustio desnu obrvu da poleti poput goluba mira te ju na kraju grimase zakucao čelu u rašlje. Mladenački ponos u priču je uskočio kao kiropraktičar pa mu ispravio kičmu i poravnao leđa.
Bacio je diplomu s pozlaćenim pečatom Zlatne sredine, papir koji potvrđuje da je uspješno završio školovanje i dosegao najviši stupanj osrednjosti koji mladom čovjeku može dati sustav obrazovanja.
Krpan Kunjalo je zasjao. Sa svojom je diplomom mogao obrisati svoje dupe. Ova potvrda bila je garancija da će mu sin znati i moći brisati guzice drugima i tako si osigurati koliko toliko pristojan život.
Ustao je Krpan pun sebe i sinova postignuća, odložio knjigu, raširio i osmijeh i ruke. Po svim se ovim simptomima moglo vidjeti da je i on zaražen ponosom, a sekunde su ih dijelile od toga da se to i pročuje.
– Pa dođi svome taji da te tajo zagrli…. Bravo, sine, bravo! To je moj sin! – vikao je pa su ga bez problema mogli čuti svi susjedi, čak i oni čije su supruge ručak dovršavale iza zatvorenih vrata.
Kraken je nevoljko dopustio da labavi gumbi karirane košulje dodirnu crnu majicu kratkih rukava s ukošenom bijelom crticom posred leđa, razloga Krpanove rastave od novčanice s crtom iza koje slijede dva kružića. Cijena ovog dodira bila je popratni komentar.
– Ajde, ajde, kalm daun, stari… I šta se dereš, oćeš da budem gluh ko topčina poput tebe?
Krpan je uzmaknuo, ali osmijeh nije skinuo. Lice mu je i dalje bilo zaogrnuto velom ponosa i odjeveno u lepršave halje vedrine.
– I? Što ćeš sad?
– A šta bi ti još? Danas više ništa. Idem malo čilat.
– Čitat’?
Kraken je kratko, nimalo krotko pogledao oca. Otprilike kao da mu je bez povoda iščupao majušnu bijelu leteću slušalicu iz uha.
Krpan je slegnuo ramenima, a Kraken je u par gipkih koraka šmugnuo iz dnevne sobe, ostavljajući iza sebe samo miris parfema iz kojeg je stari Krpan, sa svojim površnim poznavanjem materije, jednim zvučnim usisavanjem zraka kroz obje nosnice, naknadnim refleksom dubokog ponosa, iščitao da bočica nije stajala manje od 150 njegovih eura.
Nakon oštrog glađenja brade lijevom i nehajnog pročešljavanja pobunjenog čuperka prstima desne ruke, Krpan se pokušao vratiti svojim aktivnostima, ali više nije mogao pronaći telefon koji mu je nenadani dolazak grubo izbio iz ruke. Prije nego što se snašao i napravu našao, iz lokalnog su odmarališta sina Krakena nahrupili glasovi i zvukovi koji su sijali strah i paniku te radili nepopravljivu štetu svemu što je izgrađeno na temeljima dobrog ukusa.
Sjeo je natrag na svoje mjesto i isprva pokušao ignorirati događaje baveći se radnjama kao što su sklapanje knjige koja ga je maločas zamalo stajala kakve-takve vjerodostojnosti, stavljanje upaljača u kutiju uz istovremeno prebrojavanje preostalih cigareta, pažljivo uklanjanje zloćudnih krpica pepela s presvlake boje mladog kukuruza i prebacivanje nogu jedne preko druge. Redanje ovih radnji samo ga je prebrzo dovuklo do spoznaje kako je doba ignoriranja odavno prohujalo te se već nalazi u zadnjim trenucima razdoblja tolerancije. Protegnuo se koliko je mogao i ispružio ruku ka polici. S dva je najduža prsta najprije spretno privukao, a zatim svima skupa i dohvatio podeblju knjigu tvrdih korica i raskošne vanjštine koja je još vonjala na ono što su joj radili u tiskari. S kraljicom među knjigama u rukama našao se na svojim blago iskrivljenim nogama. S obzirom da se njegova tolerancija nije mrdnula, Krpan je po žustrim pokretima nogu koji su uslijedili, zaključio da je započela era reakcije s licem protesta.
Ušetao je u sobu u kojoj je na krevetu ležao Kraken u crnim sportskim čarapama, bijelim gaćicama i sivkastoj potkošulji čiji su se nabori sa svakim pomakom presijavali na mješavini umjetnog i vanjskog svjetla u nijansama sive. Iz upaljenog je televizora tutnjalo, špricali su grom i pakao, no niti jedno od dva Krakenova bistra oka nije bilo prikovano za televizor – jedno je usisavalo zaslon pametnog telefona do najsitnije točkice dok je drugo vršilo smotru svih linija na velikom bijelom tabletu.
U šarenim šakama usisavača osjeta, Kraken je osjetio prisutnost oca tek kad mu je Krpan bacio sjenu na tablet.
– Đizs! Wtf! Šta sad? – iznenađeni se Kraken uspravio u sjedeći položaj pa su se od podrhtavanja madraca i telefon i tablet poput žohara izvrnuli na leđa, odašiljući svoje signale pravo u strop.
– Kako? Kad čujem te riječi… Daj mi reci kako možeš slušati nešto ovako… Hajde, bit ću blag. Glupo? – vrtio je Krpan glavom iz koje su frcale iskre znoja zbog izloženosti nemilosrdnim udarima nečeg nespojivog s njegovim zdravim razumom.
– A glupo, glupo… Opet ti – mrštio se Kraken podsvjesno usklađujući frekvenciju vrtnje svoje i očeve glave.
U međuvremenu se Krpanova glava polagano prestajala vrtjeti. Poput na grobu ostavljenog tulipana, suhog i uvelog, zauzela je kut pod kojim je okopnjeli pogled, nimalo bezbolno, sletio na zaslone uređaja koji su ležali na krevetu i udarali po svome u prazno. Instinktivno je reagirao i kažiprstom, kao da bi se njegove sljedeće riječi mogle odnositi na išta drugo.
– A i ovo ovdje… Glupo je. Najblaže rečeno – u jednom momentu nije zvučao samo razočarano i tužno nego i shrvano, poput roditelja kojem su oduzeli dijete.
– Glupo, glupo. Pa šta tebe briga ako je glupo? To je moja…
Krpan je nastavio kao da ga ne čuje i ne mari, kao da u dahu koji je uzeo namjerava pregaziti svaku riječ koja nije njegova. Polako je spustio jednu ruku, onu na kojoj je i dalje stršao ispruženi kažiprst, a podigao drugu, onu s knjigom. Tu je ruku pružio sinu.
– Ova je odlična. Vjeruj mi. Priča, ono, vrhunska – rekao je Krpan i klimnuo glavom.
Kraken svojom niti u jednom momentu nije prestao vrtjeti. Samo ju je sada još i blago udaljio pa još i malo jače zakrenuo.
– Daj, ćale, pliz. Pročitao sam da je glupa k’o…
– Pročitao? – trudio se Krpan zvučati znatiželjno hvatajući sina za jednostavnu riječ prije nego što ju satre ona prosta na kraju, ali nije uspio pod jezik pomesti zajedljivost koju se moglo i nanjušiti i opipati.
Krakenu je bilo jasno koji se predmet ovdje polaže, u koji ga krasni kut tjera otac. Odlučio je staviti točku na bespredmetno.
– Vidio, vrisnuo mi Dalaj Prase s YuTibeta, hu givz a šit? Glupa priča. Neću čitati te gluposti, ćale, nema šanse, dec it – zamahnuo je rukom i, kao čarolijom, ne samo da je oca izbacio iz vidokruga nego ga je istovremeno istresao nevidljivom rukom u kantu iz koje se širio zadah vremena kakva postoje još samo u knjigama.