Iz moje sobe
čuje se još samo
tiho jecanje.
Kreativni mi crvi
već odavno
ne služe ni za pecanje.
Gladan nadahnuća,
žderem se za doručak,
žderem se za večeru.
A doseg su mi Prljavci –
pa rimujem sa šećeru
dok me strava hvata –
nijedna se još duša
nije najela
od stiha s puno
ugljikohidrata…
Otkad me više
ne posjećuju muze,
papir samo služi mi
za brisanje guze.
Ridam, naričem, cmizdrim.
Ronim suze.
Pa pasti zna
i pokoja šmrklja
otkad na putu ideja
stoji teška brklja
iliti rampa…
U mojoj bulji definitivno
crknula je lampa.
Žaruljica je pregorjela.
Kao da me inspiracija
nikad nije voljela.
Nema iskre, nema bljeska,
više duha ima
u vreći pijeska.
Za mačke.
Sve je naopačke,
sve mi je naglavačke,
i pune su mi tačke
(da ne kažem kurac).
Riječi ne teku
nego stoje u redu
kao na burzi…
Rekli bi kirurzi
da nema se tu više
bogzna što odstraniti.
S onim što mi je u glavi
ne možeš više
ni vrapce nahraniti.
Vidjeti dobru rimu
i umrijeti
postaje mi opsesija.
Ali mjesto nadahnuća
spopada me agresija.
Olovka mi je tupa,
u glavi mi je rupa.
Ruke mi se tresu
u nemoćnome bijesu.
Više života nađe se
u stoljetnome lijesu.
Kao noć polarna
mašta mi je gluha,
ne čuje da je trebam
kao koricu kruha.
Pa u šupljem loncu mojem
samo očaj kuha.
Za svaki svoj stih
koji zapisao bih
sranje riječ je blaga.
Sve što stvaram
jeftino je
kao radna snaga.
Sol u glavi,
istina je gorka,
putem negdje prosuo sam.
Ja još čamim ovdje
ali duh je dugo odsutan…
Mašta moja
ostala je i bez boja,
crno mi se piše.
Ne liči više
ni na pticu.
Ne leti,
ne pjeva,
i ne može pogoditi žicu…
A nekoć sam i pijan
žive pisao balade.
Sada mrtav pijan
bogu dane kradem.
I znadem.
Moja je priča gotova.
Pa naspite mi zadnju,
molim.
S malo otrova.