Vitezovi otkaznog roka (bajka bez štrajka, legenda bez happy enda) duga je priča temeljena na stvarnim događajima, ali ju je Giljevićeva sklonost (šou)bizarnostima i papazjanimaciji šutnula u jaja i lansirala nebu pod oblake. Podulja priča jedna je od onih Denisa Giljevića, jedinog pisca s autentičnim mrljama od kave na biografiji među hrvatskim besprijekornjašima, koje bi mogli svrstati u romančiće rapidne transformacije iz toka besvijesti u tok bijes-svijesti. Nikad nije ugledala papirnatu formu osim u DYI izdanju pa se uglavnom vucarala po webu. Ako imate vremena na bacanje i živaca za čitanje, priču možete preuzeti ovdje.
Vitezovi otkaznog roka – kratki odlomak
…iako su mu se poput ljigavih izdajica pravih emocija na čelu učas nakotile krupne graške znoja, a izbečene oči vrištale o stavu sivonje koji iza njih misli, Lancelot samo nehajno slegne ramenima kao da ni on ni o čemu ne zna ništa, pa šutke pođe u WC. Zatvorio se u kabinu i zaposjeo školjku više pozom mislioca nego kenjatora, samo što se podbočio s obje ruke. I nije više mislio bogznašto – tko je mislio, mislio je – nego je manje-više bio usredotočen na tiskanje. I tiskao je svojski, ali ni prdnuti nije mogao. Srce je lupalo nešto svoje, pluća su se u svom ritmu hranila toplim ustajalim zrakom s nimalo blagim vonjem svačije pišaline, jednjak se gušio pod navalom suhih knedlički progutanih još za sastanka, želudac je bez ikakvog suvislog (t)jelovježbenog programa radio trbušnjake, a sve mu je to, skupljeno ovako na hrpu, remetilo koncentraciju. Povrh svega, čula najbliža duši sve je jače nadraživalo šmrcavo jecanje iz susjednog odjeljka rezerviranog za ženske nužde. Bedeveronika. Taj isprekidani zvuk koji bi se svako malo pretakao u potmulo ridanje toliko ga je uspješno blokirao u nakanama da se riješi svojih govana da je dobio volju ustati, izjuriti iz WC-a i utješiti je jednim čvrstim zagrljajem, bez obzira na sve: isporučiti čisto ljudsko suosjećanje bez figa iza leđa, ostvariti fizičku bliskost s komplementarnim spolom bez ijedne stršeće primisli, nikakvo iskorištavanje trenutka (kakvo mu je ipak pod čizmu diktatora uma padalo kad god se na meti čula našla Percivalerija), dati podršku koja briše sva stara podmetanja, grbavu zavist, neuništivu vjekovnu želju da propadne onaj drugi, grijehe koje lijepimo jedni drugima na čelo, tko je kriv, a tko prav, ponuditi joj bezuvjetno svoj kolut za splašnjavanje boli u vremenu kad ljudi zaplivaju u istim govnima i kad je kasno za neko pravo spašavanje, ali se barem može olakšati utapanje…
Na kraju se nekako pokakao. I sam previše obeshrabren, i sam previše ovisan o položaju vlastite guzice koja je zgrčena sprečavala nastajanje i onih najsitnijih, uzaludnih pokreta otpora, stisnuo je plastičnu polugu prejako i zaglavio zdrmani kotlić pa pustio da klokotanje i šum uzburkanih decilitara vode još dugo otplavljuju turobnu zvučnu kulisu iz njegovih uvelih ušiju…