Sudeći po seriji zadnjih filmića i majica, čovjek bi lako (i pogrešno!) mogao zaključiti da sam dobre volje, da uživam, da osmijeh, poput zaštitne maske, ne skidam s lica. Nažalost, istina je potpuno suprotna.
Devastiran sam. Anksiozan, tjeskoban, non-stop u strahu. Psihofizički nesposoban da se pokrenem, totalno blokiran. Glava mi gori, oči me peku, mišići me bole, pluća mi se drobe pod pritiskom, grlo mi je stisnuto, ne mogu doći do zraka… Krajem prošlog tjedna situacija je dodatno eskalirala – moja majka, gluhonijema prostodušna starica, ovršena je za preko 40 tisuća kuna… Ne svojom greškom, ne svojim nepoštenjem. Samo radi svoje prostodušnosti i naivnosti. I malo moje, naravno. Zbog povjerenja u ljude. Možda čak i zbog poštenja – ako to nije ipak malo pretenciozno. Na mene je to djelovalo kao bomba. I tako se mučim zadržati psihički integritet zbog svih ostalih stresova-bjesova, ovo me dotuklo. Možda ćete samo odmahnuti rukom i reći: “Ah, još jedna plačipičkica, idi grli drveće ili uzmi kramp i kopaj i sve će se riješiti samo od sebe.”
Oni koji taj poremećaj nisu doživjeli, jednostavno ne mogu znati i nemaju pojma kako je i što sve to nosi. Mislite da nisam pokušao grliti drveće? Grlim ga svaki dan pišući pričice. Ljubim listove i plodove smišljajući raznorazne majice, milujem korijenje snimajući blesave filmiće…
I istina, sve to opusti dok traje. Ali čim odložim kameru, olovku, čim odgurnem misao o novoj pričici, monstrum se vrati da bi me ujeo još jače. Kažu ljudi, premostit će se nekako. Što? Prikladnih mjesta za izgraditi stabilan most preko nabujale, podivljale rijeke sve je manje… Znam da ćete misliti kako pretjerujem, ali vjerujte, zadnjih par dana liježem sa željom da se ne probudim. Da ne dočekam sutra.
Sad će se naći i oni koji će reći – pa pucaj si u glavu onda, nisi takav zavrijedio živjeti, hajde, ubij se… E, ali ni za to nemaš muda.
Da, nemam muda. Kukavica sam koja se plaši bola. Ustrašena jarebica koja bi da se sve riješi samo, u tišini, bez jada i muka. Tako da…
Najgore od svega je što te u tim stanjima ne shvaća ni dio prijatelja (barem se kunu da su ti frendovi). Da imaš zloćudni tumor, suosjećali bi. No kad imaš zloćudne misli koje te guraju preko ruba… Tada nerijetko ispliva potpuno nerazumijevanje, da ne kažem čak pokatkad i bešćutnost.
Uglavnom, ionako nećete ovaj status niti pročitati, a niti shvatiti do kraja. Želim vam… Ne znam. Ne želim vam ovo.
A ja… Ja samo imam žarku želju da se sutra ne probudim. To je sve. Ali jebi ga, zlatna ribica ne postoji.