Tramvaj zvan krivnja

Priča ‘Tramvaj zvan krivnja’ zasad je jedina spomen-priča u opusu Denisa Giljevića, najvećeg potrošača suvišnih riječi među hrvatskim nazovipiscima, a govori o danu kada je ostao bez bake Tee. U priču su utkana gruba vlakna duboke tuge i dugi lanci grizodušja. Priča nikad i nigdje nije službeno objavljena, nije čak niti okušala sreću – njena duljina i sadržaj dosad nisu odgovarali propozicijama niti jednog literarnog natječaja.

PRIČA:

Raspoređivanje oveće skupine Indijanaca duž pruge koja je vijugala prerijom zelenog tepiha, ulazila u široki kanjon između višestoljetnog stola i masivne komode, prolazila uz meku visoravan kreveta, zaokretala i zaobilazila kuštravu šumu nagužvane deke poznatu po čestim zasjedama pa se naglo izravnavala i ispružila na pošišanoj ravnici tepiha s onu stranu stola, bilo je pri samom kraju.

Sav sam se zgrbio i bacio na mozganje kamo bi žestoka grupa odmetnika – pred kojom bi zadrhtao i moj tadašnji učitelj povijesti Divljeg zapada John Wayne – sada mogla krenuti. Zadavao sam dodatni smisao i određivao novi pravac krhkim životima koji su započinjali iskakanjem plastikokožaca iz velike kutije za igračke, kada je u sobu provirila baka Tea.

– Idemo?

– Baka, daj, samo još malo.

Između njenih kažiprsta i palca namignulo mi je vrijeme. Nije ga bilo previše, tek dovoljno. Znao sam da treba polako završavati…

– Požuri, Tontać, zakasnit ćemo – dodala je dobronamjerno prije nego što je nestala s vrata poput Zvončice, posuta vilinskim prahom strpljenja, dobre volje i popustljivosti kojim je podalje od mene, njenog milog unučića, držala sve one ćudljive vragove starosti što se kao uši u kosu zavlače u vremešne duše.

Tontać me zvala otkad smo se vratili iz Brazila. Tonto, bedaček. Njen omiljeni bedaček s kojim je obožavala putovati. I Tontać bi se sav ozario kad bi ga tako zazvala.

Ušuškan na mekom jastučiću obojenom živim bojama, naprašenom omamljujućim čarima što ih pod glavu podmeću lijepe misli, preselio sam se iz ratne igre u maštanje i maštarije, u uspomene, u naša mala putovanja u čudesne zemlje pune neviđenih igračaka, u duge šetnje s brbljavim gospođama, u jalove pokušaje prisluškivanja njenih razgovora s vršnjakinjama po gradskim kavanama zbog kojih sam odmalena htio znati njemački bolje od Nijemaca kako ne bih bio primoran svaki put slušati priče bez završetaka. Vrludajući putovima tih sjećanja olako sam izgubio darovano vrijeme. Prošlo je brzo, zbrisalo je ne ostavljajući jasnijeg traga za sobom, baš kao što duboka razderotina na dječjem koljenu koju je izdubio nespretan pad s bicikla nije na odraslom biću ostavila čak ni potpis u obliku blijedog ožiljka.

– Denis, ako ne odemo na taj dogovor, ja te ne mogu pustiti na to logorovanje.

Nije se ljutila, nije se mrštila. Nije bila moja mama. Samo je izgovorila ime upisano u knjigu rođenih i pustila bore da popasu blagost, pokazujući svoje još uvijek lijepo, ali premoreno lice, ogoljeno od vedrine kao najviši vrhovi od bilo kakvog traga raslinja. Opet sam bio sam u sobi, ali je situacija sad već bila krajnje ozbiljna.

Nalazio sam se u osjetljivom dobu, u fazi kada je ovlasti nad igračkama trebalo pomalo prepuštati mlađem bratu, a ozbiljnije se posvetiti razotkrivanju misterije užarenih obraza svaki put kada bi svoje žmirkave smeđe oči u mene uperila Jana T. Ili otkriti zašto je Marta ciknula i pred svima pljusnula Marka prije nego što su mu se dlanovi stigli skloniti iza leđa. Bolje prilike od prvog velikog odlaska u planine gdje će dječurlija punih sedam dana biti izvan dosega roditeljskih zakona i zabrana, prepuštena slobodi istraživanja novih fenomena, ostavljena na brigu popustljivim i rastresenim planinarskim voditeljima, često bolje vođenim preko brda i dolova do udaljenih domova vlastitim strastima i uzajamnim privlačenjima nego markacijama. Jednu malu nevinu ljubavnu avanturu zaljubljenog i bezazlenog jedanaestogodišnjaka s vrlo neizvjesnom budućnošću, oni ne bi primijetili zbog žara koji ih pali, zasljepljuje i bacaka po krevetima dok noć ne mine, i žeravice po kojoj danju bosa hoda njihova savjest goneći ih nazad u ravnicu njihovim sivim domovima.

Nisam bio sasvim spreman za tu tranziciju. Iako su je neki dotad potlačeni sustavi zazivali kao spasonosnu revoluciju, mozak nije krio svoju prevrtljivu prirodu pa je čas navijao za jednu, a čas pomagao drugoj strani. Sasvim prirodno, nije mi se olako napuštalo položaje u kojima sam vladao situacijom, žario nebom i gospodario paklom, pobjeđivao u svakom ratu, kontrolirao igru. Odbaciti tek tako nove legokocke prošvercane na dnu prtljažnika bijelog stojadina, ispod nabacanih putrića, kavica, sirića, kobasički, čokoladica i još kojekakve smiješne robe – smiješne, jer nisam baš shvaćao zašto mama i tata malo malo pa potežu preko granice zbog nečega čega imamo i kod kuće, dok su legokocke, dakako, imale smisla jer ih doma nije bilo – i odreći ih se radi neizvjesnosti koju donose nepoznati osjećaji i misli koje me tjeraju da grickam zanoktice? Igra je bila važna, važnija od puno toga na svijetu. I siguran dobitak, lijek protiv odrastanja.

Zato sam mislio na famozni izlet i taj prvi leptirov let podjednakom žestinom kao i na završetak borbe, jer mama će zasigurno iskoristiti priliku i pospremiti dok bake i mene nema. Ili, još gore, ne smijem ni pomisliti… Mala štetočina, zaštićeni uzurpator, bezobzirni igračkolomac, čak i s temperaturom četrdeset sposoban je ustati iz kreveta samo zato da… A zna da ratujem, zna. Njegov teški, dubinski kašalj koji se bučno verao zgrčenim bronhima, izazivao je zabrinutost koju je majka iskazivala nenadanim provalama suza, otac povremenim bjegovima u garažu iz koje bi nakratko odjeknula višeglasna pjesma svakojakog alata, a baka Tea nervoznim prešetavanjem od sobe do sobe čas s telefonom, čas s nekim spasonosnim sirupom, a čas sa suludim rješenjem koje je padalo u zaborav čim bi se pred njom zanjihalo zažareno i suzno lice malog bolesnika. A ja? Bio sam sposoban čuti samo podlo hihotanje vražićka koji čeka da se maknem, pa da se uplete u moje ratne operacije.

Morao sam brže-bolje staviti točku na i.

Pogledao sam kauboje koji su bili dobro utvrđeni na vitrini, ormaru i policama, višem gorju. Bili su predaleko da bi se upleli u sukob, predugo zakopani u prašini svojih sigurnih položaja. Odred plavih bluza valjao se pak na dnu kutije s igračkama i nije bilo tih truba koje bi ga na brzinu okupile. Na komodi je stajala nova novcata kutija vojnika ispred koje je bilo postrojeno dvadesetak njemačkih specijalaca iz Drugog svjetskog, djedov rođendanski poklon. Bio sam na nogama i spreman na brzinu složiti oduran povijesni bućkuriš kad sam se sjetio vlaka.

U prvotnom scenariju Indijancima nisam bio odredio sudbinu kletu, ali u novim okolnostima jedino je bilo važno osigurati uvjete da braco popije gorku pilulicu razočaranja ako bane u sobu.

Nabacao sam Indijance na prugu i pokrenuo lokomotivu koja je vukla dugu kompoziciju plavih vagona. Ću-ću! Začas je zeleni tepih duž pruge bio prepun mrtvih Indijanaca i postao pravo indijansko groblje. Pljesnuo sam rukama više puta. Bravo! Bravo! Kao muhe.

Pljeskanjem kao da sam dozvao baku Teu. Najavila ju je stara kvaka koja više nije znala za pristojnost nego je grubo pritisnula bravu i glasno zaškripala. Prije nego što se u sobu uvukla plaha silueta bake Tee, već sam stajao kraj vrata kao najposlušniji dječačić, najbolji unuk na svijetu, spreman za pokret.

– Idemo?

Izjurio sam odvezanih tenisica i u trku zgrabio kratki sivi kaputić s vješalice. Na pola stubišta gdje sam bio nevidljiv pogledima kojih bi se to moglo ticati, žnirance sam nagurao u tenisice, a malu podvalu zakamuflirao trapericama. Baka me voljela vidjeti pristojno i uredno odjevenog i obuvenog, a ja sam mrzio kad mi je vruće za noge. Baku sam sačekao trčkarajući po dvorištu širom raširenih ruku kao da su krila, a ja albatros što kruži nad morem namreškanim, na valovima toplog vjetra.

– Idemo?

Mahnula je pokazujući mi da krenem, ali je sama zastala umjesto da napravi korak. Ja sam već istrčao na ulicu.

Promatrao sam je prislonjen uz kameni stup ograde našeg vrtića pokrivenog blijedozelenim tepihom naprašene kućne sreće, čupkajući nježne izdanke mladog puzavca kojima se hvatao za hrapavi kamen. Gledao sam kako u sebi prebire i premeće je li sve učinjeno, je li sve objašnjeno i poručeno, kako ako krenemo, a nešto nenadano krene kako ne bi trebalo krenuti. Kao i uvijek, brinula je.

– Tea… Baka Tea – sve sam glasnije razvlačio, prebalav za strpljenje, svijajući vitice puzavca oko prstiju kao da su pramenovi koje spretna frizerka namotava na viklere.

Još je neko vrijeme stiskala ručke sjajne torbice popločane pristojnom imitacijom krokodilske kože koja joj se u rukama njihala poput klatna, gledajući negdje između, ni u koju točku, raspršeno, a onda je sve krenulo kao da ponovo postojim samo ja i moj prvi višednevni izlet.

Proljeće je hodalo pred nama šepireći se kao kraljica karnevala, zaogrnuto prozračnim sumrakom i nakinđureno šarenim sezonskim nakitom kao prkosno dijete cvijeća.

Nijednoj od biljaka nisam znao ni narodno ime (napamet sam zato znao ime svakoj od 50 igračaka i redoslijed njihove bitnosti na popisu božićnih darova), ali baš su sve po dvorištima cvale (ako koja i nije, privila bi se takva sirotica cvatućoj pa bi izgledalo kao da cvatu zajedno, kao da i jadnica sama ponosno nosi periku jarkih boja), propinjale se na svojim gipkim stabljikama i naginjale preko zidića i ogradica, uvijale se oko rešetaka, nabacivale se gradskom vrevom ispreturanim mirisima preko rijeke automobila koji su ih, pregažene i onemoćale, znali odnijeti na svojim limenim krovovima u sasvim novom smjeru, prema centru grada umjesto ozelenjelom susjedu iz dvorišta preko puta.

Bježao sam baki nekoliko koraka naganjajući još od prvog križanja mali oblutak koji kao da je u grad stigao ravno s plaže, šutajući ga nogom i gađajući gume parkiranih automobila koje su duboko zagazile u pješački teritorij. Možda sam je požurivao, možda sam se igrao, a možda sam se pokušavao otarasiti svega što mi se nabilo na prsa i guralo me nazad jače nego krilati veseljaci, neka Amorova svita koja me uhvatila za ramena i nosila vrlo zbunjenog prvim promjenama na sudbonosni planinarski sastanak.

Zbog nečeg meni neuhvatljivog nisam mogao smetnuti Indijance s uma. Njihovu sudbinu koja kao da se počela lijepiti na moju. Kao da me progonila, kao da me progonila neka…

Hladnoća ispod toplih prstiju vjetra… Drhtaji… Gubitak. Kob? Ona. Ma ne. Zašto bi, odakle?

Znao sam što je smrt, onako, iz prve ruke – već sam stajao pred njom, sam, suznih očiju na balkonu, gledajući kako na stolu ograđenom teglicama s mlohavim kaktusima i cvijećem bez mirisa, uvaljano u piljevinu kao šaka tijesta u brašno, ukočeno leži tijelo zamorca Zambija. Kao da je malo vježbao pa ga je prikliještilo, živac, baš kad se istegnuo najviše i najjače što je mogao, ali to je samo vježba, da, čeka mene iza mlohavog lista još sinoć zelene salate, točno ispred kućice, naopako okrenute ladice otpisanog pisaćeg stola u kojoj je ispiljena rupa, da ga čvrgnem po leđima, oslobodim mu ukliješteni živac pa da dalje nastavi trčkarati, baš kao da se ništa nije dogodilo. No ja sam samo stajao, a ni on se više nije pomaknuo. Od mene nije bilo nikakve koristi – čak ni salatici ne bih mogao vratiti izgubljenu svježinu, unatoč svoj sili suza koje su me napuštale bez pitanja. Samo tata zna točno gdje je istoga popodneva nestao Zambi i većina njegovih stvari. Kao da je spakirao svoje kofere i otišao. Već idućeg dana balkon je bio samo balkon, velika ciglena posuda bez poklopca izložena suncu u koju stane cijela moja obitelj, a tata samo tata koji je sunčajući se na njemu, gol do pasa, bezbrižno pilio drvene noge stola na kojem se, ipak zauvijek, ukočio Zambi.

No znao sam jednako tako i što je plastika, da se kidala tamo gdje je najtanja, oduzimajući mojim vojnicima bajunete, duge cijevi, a katkad i udove. Znao sam i da se topila na plamenu šibica nestajući u crnom dimu, znao sam – već su gorjeli stari plastični heroji iskrzani stotinama bitaka kad je opjevani kapitalizam u zbijene komunističke redove mojih nelijepih vojničića ubacio svoje prve čvrstinu, kvalitetu i šarenilo – jer se svaki kutak sobe pokrio krpicama crne čađe, a ja dobio svoje kad je najednom ušla mama i donijela svjetlo. A za sve je u stvari kriv bio deda koji je mnogo putovao i navraćao često, donoseći darove iz inozemstva kupovao mene, njenog ljubimca i štićenika, jer možda je još i volio baku Teu. Znao sam o plastici i to da je u stanju odšetati u nepoznatom smjeru kada rođendani okupe previše ruku, ali umirala nije. Unatoč svom znanju o smrti i plastici, koja komu ili čemu pripada, svejedno mi sada nije bilo sasvim svejedno i upravo zato, nije mi nimalo bilo svejedno što mi nije svejedno.

Nisam ni primijetio kad me oblutak napustio, ali je bilo jasno da je zbrisao prvom prilikom koja se zlostavljanom jadničku-kamičku ukazala. Osjetio sam se sam i napušten, napušteniji i od otužne olupine stojadina niže u ulici jer smo do nje tu i tamo znali navratiti barem mi, djeca susjedstva. Poslije su se po njoj, samo još kudikamo rjeđe, verali i vozili neki novi klinci, barem dok ih nisu rastjerali roditelji ili luda baba iz podruma trokatnice preko puta. Hrđava je olupina bivala sve tužnija. Kad sam se jednog dana, jednog mnogo mnogo kasnijeg dana okrenuo i više je nisam ugledao na njenom mjestu, znao sam da mi se dogodilo najgore što se jednom klincu može dogoditi – odrastao sam.

Zguren, nisam se usuđivao pogledati je li baka Tea iza mene i rastjerati usamljenost jednim potezom, toliko sam se uplašio mogućnosti da je ne ugledam ondje. Usporavao sam korake, usredotočio se na iščekivanje njene sjene što bi trebala naići odozdo i preteći me. Potpuno sam zaboravio da se nalazim na ulici. Zajedno sa sjenom koja se podvukla pod moje mršave noge i uhvatila mi duga stopala, za ramena su me zgrabile ruke čiji sam dodir odmah prepoznao. Iako mi je laknulo naglo sam ustuknuo, kao da sam se probudio iz nekog polusna koji me se dočepao na nogama i oborio me uspravnog. Tik pred mojim nosom zabijenim u pod, protutnjao je tramvaj bacajući mi pramenove u oči i zasipajući me malom porcijom suhog vjetra, do vrha napunjenom zrncima prašine i trunjem što su ih jureća plava kola podigla s ceste. Predstava kojoj je tramvaj bio zastor što se tutnjeći uklonio s pozornice, počela je prizorom semafora na kojem je gorjelo crveno svjetlo.

Baka Tea me privukla k sebi, dovukla moje skrušeno pred svoje ljuto lice pravde.

– Pa kud ti gledaš? Je l’ ti vidiš semafor? Pa mogao si… – tu se prekrižila i pogledala negdje prema tornju Petrove crkve – Bože, što bi vi bez mene, da me nije…

U taj se čas na nju navalila nova briga. Njene su oči gledale u mene, ali su se zjenice raširile kako bi vidjele nešto drugo.

– Bože! Je l’ ti mama zna da Mali mora uzeti lijek? To je…

Moja je nadlaktica oslobođenje mogla zahvaliti tome što je baka Tea istom pogledala na sat.

– …sad…

Sad se opet vratila meni. S idejom. Bit ću mali Filipid, teklič koji će odnijeti poruku pa požuriti natrag za njom, sustići je prije nego se počne uspinjati stubama Doma JNA. Vrtio sam glavom dok je ona cijelo vrijeme staloženo kimala. Nisam htio ići natrag, nisam želio da se razdvajamo, ali su moji mršavi argumenti bili rasuta nejač nedorasla nepokolebljivosti bake Tee, a moja pozicija ptića koji još ni paperja na krilcima nema strogo hijerarhijski podređena njenoj ulozi sove na stabalcu naše obitelji.

– Baka, ali mama zna…

– Samo ti idi provjeri.

– Al’ baka, daj…

– Već si mogao biti natrag.

Pričekao sam da baka nagazi zebru, prateći je bez žmirkanja sve do trena kad sam bio sasvim siguran da ona više ne prati mene, a onda se prignuo da zavežem tenisice jer ovako nisam mogao trčati. Nisam se bavio sportom u školi, ali nekog je vraga mojem odlučnom trku, bez zastajkivanja i odmaranja, ipak pridonijelo redovno igranje rata po školskim dvorištima i hodnicima, parkovima i vrtovima svojih malih suboraca ili ljutih neprijatelja, u kojima je bežanije i kukavičkog hvatanja zaklona bilo barem koliko i hrabrih juriša. Pa opet, kao da sam se natovario nečim preteškim, mnogo je više moje snage odlazilo za iste pomake i dosege nego kad se na tjelesnom moralo, radi ocjene, nakratko potrčati za loptom. Dok su me noge nosile, one što jurcaju glavom su me kočile.

Zabacio sam glavu unatrag želeći stresti svoj teret kao kržljave jabuke s mladog stabla, rasuti ga po ulici i pobjeći praveći se da nije moj, baš kao ni krivnja za nastali nered. Tada mi se učinilo, u preletu jata malih pogleda poiskakalih kao patke iz gustiša preko moga ramena koje je poskakivalo u ritmu trka, da sam ugledao poglavicu svojih Indijanaca kako bježeći od njih, lovi prvi zaklon iza parkiranog golfa. Pojurio sam brže uz Petrovu prema svojoj kući kao losos na mriješćenje u rodnu rijeku, ne vjerujući svojim očima.

Upao sam u stan, ostavio ključ u bravi, a vrata širom otvorena. Roditeljska soba koju je kao i svako voljeno i paženo dijete, pedalj po pedalj preuzimao Mali, dočekala me otvorenih vrata. Sitni je uzurpator mirovao na svojem krevetiću po indijanski prekriženih nogu, pokriven poplunom tek malo preko trbuha, crven od visoke temperature kao crvenokožac. Mama je sjedila kraj njega i sipala tamnu tekućinu u bijelu plastičnu žličicu, suputnicu svakog tekućeg lijeka izdanog na recept. Nagli prestanak zjakanja Malog i njegov pogled zašarafljen za čeoni režanj moje znojne glave pod kojim se bijelio neodređen smiješak, mamu je zaskočio i zakočio usred nalijevanja lijeka. Nemalo se iznenadila kad me ugledala zajapurenog.

– Denis, što radiš…

– Niš, mama!

Nije trebalo dovršavati misao, pa sam se drznuo ne dopustiti mami da dovrši tako što sam odmah kidnuo iz sobe. I sam sam pokušao isto objasniti baki Tei. Što ja radim ovdje? Mali je bio u sigurnim rukama, lijek je u žličicu iscurio točno na vrijeme. Zašto se kod nas i najmanja nevažna sitnica trebala provjeravati triput kad su i najveće greške prolazile nenaplaćene? Kad bih se prisilio povjerovati u onog koji sve vidi i sve zna, rekao bih kako mu kronično nedostaje inkasatora za naplatu grijeha. I ne bih pretjerano brinuo. Baka je vjerovala. I brinula dosljedno.

Dok sam čupao ključ iz brave koja ga je čvrsto zagrizla i teško puštala, boreći se da zalupim vratima što prije, uzmem zraka, dovučem rezerve snage i volje za još jedan, čak i duži trk kojim je trebalo sustići baku, ogledalo u hodniku povuklo me za ovratnik i skrenulo pažnju na vrata naše sobe, bakine i moje, iza kojih sam ostavio svoj mali privatni plastificirani pokolj. Bila su zatvorena i naizgled čuvala sve što je iza njih. Moglo je to značiti da nitko nije ulazio, ali moglo je isto tako biti i da netko ne želi da saznam kako jest ulazio. Jedva jedna sekunda bila je dovoljna da popustim pred mogućnošću broj dva. U tri sam koraka već bio unutra i provjeravao položaje svojih igračaka kao da sam forenzički stručnjak. Preciznost uviđaja i brzina zaključivanja kojima sam nepogrešivo utvrdio da je sve u redu osim jedne stvari ukazivala je na prisutnost istančanog talenta za kriminalistiku kojega je mogla dotući jedino studentska lijenost.

Sve to nije mi donijelo nimalo časti i radosti, jer su mi tijelom protrčali neugodni trnci, zauzimajući borbene položaje duž moje kralježnice kao jake policijske snage koje opkoljavaju naoružanog kriminalca. Sjećanje na niotkud iskrsnulog poglavicu čije prašnjave izguljene mokasine vire iza kotača crvenog automobila popunilo je prazno polje na tepihu gdje je trebala ležati iskrzana figurica mišićavog Indijanca.

Htjedoh izgovoriti bratovo, ali sam, u sebi, vrisnuo njeno ime.

Baka Tea!

Trebalo je sustići baku kojoj sam svojim muvanjem dao već previše fore, bonus koji čak i najvelikodušniji zeko ne bi tek tako prepustio i najtromijoj kornjači. Mogao sam ja i usporiti, umjesto na stepenicama ispred zgrade sustići je ispred raskriljenih vrata dvorane na trećem katu Doma, pridružiti joj se usred ćaskanja s tatama i mamama… I ne bi bilo krivog pogleda, kamoli nekakve kazne – baka samo ne bi odstupila od toga da sam mogao stići ranije da nisam proturječio. Bilo mi je mnogo draže dati sve od sebe i sustići je na mjestu gdje završava pločnik a počinje stupati vojnik, dok me miluje po vratu saslušati kako hvali moju požrtvovnost – vidiš da si stigao kad me slušaš.

Trčao sam zato kao nikad dotad, putem koji sam jednom izabrao ja i otad ga se držao kao siromah naivac lota. Baka je moj zacrtani put uvijek slijedila s prešutnim odobravanjem kao da je sve dio normalnog plana kretanja, čak i onda kad nas šetnja ne bi uopće vodila prema zapadnim dijelovima grada. Kada i nije bio najkraći, taj je put bio daleko najuzbudljiviji, a vodio je njenog unučića pored prenatrpanog izloga Tehničke robe koji je izgledao poput zadnjeg odlagališta isluženih predmeta zapadnog porijekla, ali je gladnim dječjim očima i takav bio daleko izazovniji od bilo kojeg domaćeg konkurenta s najnovijim proizvodima jugoslavenske ili bratskih industrija. Napunjen do vrha univerzalnim dječjim uvjerenjima o najboljem putu do bakina srca kao rezervoar benzinom, galopirao sam poput bizona progonjenog Indijancima koji su iskrsavali tamo gdje nisu trebali biti i isparavali s mjesta na kojima su morali ležati, da ne gubim korak udarao bez razmišljanja i naokolo, oko automobila, istrčavao i na cestu kada bi usporeni parovi obgrljeni ljubavlju ili starci zdrobljeni godinama prepriječili put i zabili se kao čepovi između karoserija i nakrivljenih kamenih stupova dvorišnih ograda, vijugao na svom jedinom ispravnom i mogućem putu kao jegulja što zaobilazi niz riječnih sprudova žureći nepogrešivo prema moru. Zebre su bile na mojoj strani – zajahao bih jednu po jednu i one bi me hitro prenijele na drugu stranu. Semafori kao da su se urotili protiv mene. Ne zato što me mrze, više zbog održavanja neke prirodne prometne ravnoteže – zaustavljali bi me bez milosti.

Neugodan osjećaj nastavio me slijepo pratiti. Zapravo, više je bio predosjećaj taj što me slijedio nego osjećaj, jer bio je žilav i uporan, a ne samo nepodnošljivo dosadan. Pošto me propustio i pretposljednji podli podmetač crvenih svjetala mjerkajući me svisoka, uvukao sam vrat i preko ramena koja su mu pružala zaklon kao grudobran strijelcu, polako, kao pastu iz tube, istisnuo neprekinuti istraživačko-ispitivački pogled iza sebe. Predosjećaj se pojavio kao red žutih plastičnih pera poredanih u luku koji je počinjao iznad čela. Nasađen na vrlo plastično lice Indijanca, moj je predosjećaj virkao s ugla Kraševe i Martićeve. Opet on, moja utvara. U tom sam se času prvi puta poplašio. Ostatka Indijančeva tijela dočepala su se stakla izloga male voćarne na uglu i razvlačila, mijesila, izobličavala sliku mišićave figure kao u jezivoj kući ogledala, šireći moje zjenice, strašeći me još i jače.

Ma koliko pokušavao da ne ispadne buljenje zastrašene životinjice to što očima činim, ubrzo je primijetio da piljim baš u njega. Iskočio je iz svojeg zaklona i počeo vitlati svojim ručetinama kao vrač koji na suhu sivu zemlju baca polomljene životinjske koščice za čaranje, odrješito, energično, kao da baca kamenje prema izvoru nesreće koja naplavljuje njegov narod, nastojeći ga zapušiti. Kad je krenuo bjesomučno mlatarati nogama, izgledalo je kao da šuta šugavog psa koji se s njim dovukao odnekud iz njegova svijeta. Postao sam svjestan da u tim žustrim pokretima nema ni natruhe zdvajanja nad vlastitom sudbinom, nego da veliki Indijanac proklinje mene. Nas! Kroz glavu mi je prohujalo da moram što prije stisnuti bakinu ruku, potražiti zaštitu pod kišom njenih zrnaca mudrosti i zaklon u razboritim objašnjenjima, otarasiti se straha koji je uzeo maha, a istodobno joj skrenuti pozornost na ove čudne i jezovite događaje. Ustrašen i zbunjen, nisam uspijevao smisliti način kojim bih suvislo objasnio to što nas proklinje plastični Indijanac kojeg je pogazila djedova lokomotiva, i koji je nekako izrastao i sada bio barem dvostruko jači od tate.

U nekoj drugoj prilici poveselio bih se ljudima koji su se na križanju preda mnom okupljali u grupe i grupice, računajući na to da ću utopljen u mnoštvu odraslih što se ubrzano zgušnjavalo, prilično lako pobjeći svakom progonitelju. U bilo kojem drugom slučaju, osjećao bih se sigurnijim već i stoga što se svakim novim korakom bržim i krupnijim od njegova prethodnika, približavam baki.

U sumraku koji je gotovo neopazice pokrio grad, pred sam kraj posljednje etape mojeg puta spazio sam tramvaj koji se ispriječio, ispružio nasred raskršća cijelom svojom dužinom. Lijena i prigušena narančasta svjetlost zamagljenih lampi vukla se duž njegovih kola i svako malo treperila zastirana glavama putnika koji su užurbano izlazili, ali nisu milili na sve strane tražeći najkraći put do svojih odredišta, prenoćišta, utočišta, stratišta, kao kad bi ih na ulicu istjerao običan zastoj, nego su ostajali negdje u blizini i odjednom im se baš i nije mnogo žurilo.

Što sam se više približavao masi ljudi koji su se naguravali oko prvih kola jedinice i povremeno uzdisali, okretali se oko sebe, pozivali, prozivali i proklinjali, to sam se osjećao usamljeniji, izgubljeniji, napušteniji, gluši, sporiji, sve sam bio sporiji, a prilazio sve brže, jer negdje unutra bio sam brži, moj je puls bio ubrzan i pumpao dok se grad sažimao, njegove se ulice skraćivale, zgrade stanjivale, dok u meni, naprotiv, sve je raslo, sve je kolalo brže, mnogo brže, najbrže što je moglo, brže i od zvuka… Zvuka?

Zamirući je ton sirene iz kola izvukao ljude s nabreklim crnim kožnim torbama, dok je hladno plavičasto svjetlo bjesomučno vrtjelo runde zbog kojih su na sve strane, nakon kratkotrajnog bljeska, letjele i padale crne sjene. Još uvijek, moje je lice stajalo podalje od njih.

– Mjesta, mjesta – vikale su bijele prikaze dok su se probijale na mjesto meni još uvijek bezimene nesreće i navlačile tihi prezir onih koji su slutili da pomoć stiže prekasno.

Ljudi su se stali sklanjati s puta. Potrčao sam prema zaustavljenom tramvaju, ukočenom prometu, skamenjenoj svjetini.

Nadomak tramvaju, još uvijek mrvicu više gledajući kako i gdje da ga zaobiđem, u nadi da me se strka oko njega nimalo ne tiče, premlad pomisliti na to da stvari poput sudbine ne zaobilaze nikoga, spazio sam komadić ceste uz prugu popločen imitacijom krokodilske kože.

Razni sitni predmeti bili su razasuti po cesti kao na buvljaku. Nisam mogao ne podići glavu i vidjeti sve do početka prvih kola kraj kojih su se vrzmali ljudi u bijelom. Zaklanjali su mi pogled, posljednji pogled…

– Baka! Baka! – proderao sam se dok je medicinski tim ustajao i odustajao, ostavljajući na koljenima samo tehničara da spusti plahtu preko lica.

Nije bilo mudro zaboraviti na poglavicu koji me pratio, a to sam učinio tragičnim zaletom prema neminovnom. Prepredeni me Indijanac dograbio iz zasjede i naskočio mi na leđa. Pod njegovom sam težinom najprije zateturao, a onda, spašavajući ravnotežu, silovito poletio naprijed.

Turobni krik djeteta koje gubi svoj svijet zamaskirao je Indijančev poklič. Divlje jašući na mojim leđima pritiskao mi je jabučicu podlakticom, gušeći me do suza. Trenutak kad su svi bili zaglušeni mojim kricima, iskoristio je da mi nemilosrdno zada udarac tomahavkom posred prsnog koša. S grudima razderanim od bola nastavio sam trčati dalje, naprijed, kao obezglavljena kokoš. Srcu koje se paralo i nije bila potrebna glava – bez ičije je pomoći znalo bezglavo jurišati.

– Baka, moja baka! To je moja baka!

Prije nego što sam dospio glavom udariti u izdajničke bijele kute koje se nisu borile do kraja, odlučan da se bacim na svoju baku i podignem je na noge, uvjeren da bi kukavice koje su se ispriječile, slabiće koji su položili oružje, bol goleme mase sabijena u mojim prsima tamo gdje je udarila Indijančeva sjekira razbacala po cesti lakše nego kugla čunjeve kad bi svom mojom snagom prasnula u njihova nespremna tijela, dohvatila me nečija ruka i povukla u stranu.

– Eh-e-hej, momčino, nemoj! Baka je samo zaspala pod tramvajem – reče tajanstveni glas, – zato su je pokrili. Nemoj je ti sad buditi.

Bio je to vojnik, neki vojnik, jedan od cijele vojske njih što su se muvali oko Doma vraćajući se ili izlazeći, regrut koji je načas s mojih pleća zbacio Indijanca i tamo položio svoju ruku. Olakšanje koje je donio dodir bilo je dostatno da nekako progovorim.

– Ali – jecao sam, hvatajući se za tlapnju spasa kojom me pokušavao odvući od najgoreg, – preko glave! Baka… ne može disati!

Obgrlio me čvršće i poveo u pomrčinu pokrajnje ulice, kao da mi jedan mrak nije bio dovoljan.

-Da, točno, ne može… Pronicljiv si ti klinac. Samo hodaj, hodaj mali… Što dalje.

I gurao me sve dalje. Ne grubo, tek vrlo čvrsto, upornošću životinje naučene da njuškom gurka, podbada i traži kako bi iskamčila barem zalogaj. Ne znam što je dobio od mene, što sam mu to onako skrhan mogao dati. Plakao sam i ridao i jecao, i opet plakao i jecao i ridao, a salve vrisaka koje bi provalile iz mene vraćale bi se s pojačanjima da mi zadaju nove udarce po nadraženim čulima. U toj apokalipsi zvukova ne sjećam se je li išta više izustio. Njegove sam prste osjećao malo na ramenu, a malo mu je dlan skakutao po mojoj nemirnoj plećki.

Ruka mu se znala nakratko i povući, uteći, a onda bi se vratila i lagano se, na prstima, šuljala po mojem vratu napetom od jecanja. Koračao je polagano uz mene pazeći da mu se ne iskobeljam iz sjene, ostavljajući vojne policajce ispred stražarskih kućica ukopane u nedoumici što da čine, kao pse vezane neraskidivim lancem. Možda je vojnik samo želio negdje pobjeći s dužnosti – možda zauvijek, možda na jednu noć, možda ipak po kutiju cigareta – a ja sam se ukazao kao dobra prilika, najbolja vrsta taoca za ispunjenje cilja u nenadano nastalom metežu. Bio sam grleno klupko sline, suza i šmrklji koje je podosta stanara natjeralo da stišaju TV i bace pogled s prozora. Izbliza sam mogao izazvati čak i ponešto iskrene sućuti koja buldozima pod šljemovima nije lomila srce, ali ih je činila kolebljivijima nego inače. Možda je to bila svrha naše kratkoročne simbioze, mala utjeha za mali bijeg, ali još je vjerojatnije da su izblijedjela sjećanja malo nategnula ovu priču.

Samo je jedno ostalo neporecivo – predstavljala mi je u ono vrijeme sve. I nisam mogao razumjeti kako jedan običan tramvaj koji ustaljenom rutom vozi običan vozač tramvaja nekome može odnijeti sve. Najveće katastrofe, poplave, potresi, svjetski ratovi, ostavljali su za sobom makar i plitke tragove koji su mogli odvesti do zacjeljivanja, zakrpe koja je garantirala da se život i duh preostali nakon havarije mogu napuhati barem toliko da izdrže do sljedeće generacije oslobođene grozota i mora svojih roditelja, a ova je nesreća meni odlučila odnijeti baš sve, ne samo sve ono što je bilo nego čak i kompletnu nadu. Što će biti sa mnom sad kad je više nema? Trebalo me biti stid što nisam tada pomislio na majku i oca samo zato jer sam ih još kao vrlo mali posjeo na klupu za rezervne igrače, ali preda mnom je zjapila praznina koja je bezočno dirigirala svakom mojom mišlju ne bi li me čim prije dovabila k sebi i proždrala.

Kad već nisam mogao iz crnine, istrgnuo sam se iz olabavljenog obruča koji je oko mojeg neprohodnog, stegnutog grla još uvijek povremeno stezala i vojska, pa potrčao natrag. Nije me pokušao zaustaviti. Tek je zastao i puhnuo, gubeći ne više od jednog nevažnog koraka dok je procjenjivao šanse da sam preživim svoju tugu, pa zaključio kako ni ja njemu više nisam neophodan.

Vratio sam se istim putem, sklopljenih očiju pretrčao cestu na najbližem mogućem mjestu, preko istih onih tračnica čijim su usjecima prema Trgu žrtava fašizma usporedo tekli potočići njene krvi, vozili neku svoju besmislenu trku kad je već ona životna izgubljena, boreći se svim preostalim silama za prvo mjesto. Htio sam sustići baku, da i mene neki tramvaj odnese kako bih opet mogao imati nju, jer ako sam želio oživjeti sve i sam sam morao pasti pod jedan, ali kao čudom, nijedan nigdje više nije vozio. Kao da su se bojali odmazde za nešto što je učinio jedan iz njihove obitelji, pa su svi odmaglili iz grada na neko vrijeme dok se jedan dječak potpuno oslobođen osvetničkog žara samo pitao nije li mogao potrčati mrvicu brže ili biti malkice tvrdoglaviji.

S oprekama koje raspamećenu umu nisu predstavljale ni najmanju prepreku, trčao sam od tračnica do tračnica tražeći vlastitu kob. Trk me odvodio vrlo daleko od mjesta, ali ni mrvicu dalje od događaja koji se urezao i mijenjao mi život. Ona nazovi sreća koja prati djecu, budale, pijance, čuvala me cijelim putem, iako je to nisam tražio – prije bih tražio da mi se izgubi s očiju i ukloni s puta. Zaustavila je tramvaje i pomela automobile s ulica kad bih nailazio, pustila me da očiju sklopljenih suzama i bez da izgubim glavu bezglavo trčim, od raskršća do raskršća pa preko njih, kako bih izbacio sebičnu žudnju da sam nestanem i satro žal za nečim što čovjek vratiti ne može, a nitko drugi neće.

Bijeg od gungule i strke nastale jednom smrću okončan je mojim zastajanjem ispod pogrbljene ulične lampe koja mi je pomogla da se održim na nogama, u nepoznatoj i prerano utihnuloj ulici, zamalo na drugom kraju grada. U mojim se plućima, pored iscrpljenosti, i dalje napinjala tuga, nabijala se u svaku moju alveolu kao barut što ga topnik nabija u cijev topa, oduzimala mi je biološko pravo da dišem nesmetano prisiljavajući me da se borim za svaki udisaj poput utopljenika na izmaku snaga.

Kao da stojim i čekam samo njega na pustoj stanici, daleko od bilo kakve pruge, poput aveti, tiho, preda mnom se zaustavio tramvaj. Na njegovom se drvenom pragu, nakon što su vrata razgrnula sumaglicu, pojavio vozač. Jest, baš taj vozač, vozač čija su neispravna kola svojim klimavim čeljustima zgrabila baku i ispljunula je sažvakanu pored tračnica. Pružio mi je ruku.

– Može pola-pola? – pogađao se poput promućurnog trgovca dok su obješeno lice i opori alkoholni zadah otkrivali kroničnog pijanca.

Prihvatio sam pruženu ruku – bio sam naivni klinac pa nisam znao da se s takvim stvarima ne pogađa. Vozač me povukao u tramvaj spretno, da se slučajno ne ozlijedim, i brzo, da se slučajno ne predomislim.

Posjeo me na stolicu najbližu vozačkom sjedalu, pa tutnuo dva prsta u usta i zazviždao tako snažno da sam ostao uzdrman, jače nego kad bi me dok zaokupljen novim gradivom prelazim ulicu u lošem trenutku, ćušnula dernjava tramvajske sirene.

Indijanac, isti onaj koji me slijedio i udario i ubio, sada je lijeno i nezainteresirano podignuo glavu. Tek sam tada, zbog šuškanja perja kojim je bila nakićena, primijetio da sjedi meni preko puta, na sjedalu za invalide. Njegova me pojava nije ni najmanje prenerazila. Osjetio sam se na neki način pomiren s Indijancem, iako miran nisam bio. Rašarafljena sjedalica glasno je lupetala poda mnom. Zašto je tako naprasno otišla i ostavila me da se sam vraćam kući?

– Ej, da upalim grijanje? – pitao je vozač.

Nisam razumio ni riječ od svega što je Indijanac izustio. Vozač je na njegovo mumljanje odgovorio bez krzmanja, kao da jest.

– Znam da samo što nije ljeto, ali vidi maloga… Sav se trese!

Opet nisam razumio niti jednu jedinu Indijančevu riječ, ali siguran sam da vozač nije upalio nikakvo grijanje. Vratio se u svoju kabinu i dohvatio upravljačku polugu koja je zaštektala kad ju je počeo vrtjeti kao da miješa gustu juhu. I tramvaj je krenuo.

Poskočio je kao udaren strujom, pa uronio u sumaglicu kao goveđa kocka u kipuću vodu. Moj privatni tramvajčić zvan krivnja koji me vozi kući.

Truckao sam se nesretnom prugom, putovao njome nemilosrdno dugo, nepomično sjedio u tramvaju kao putnik koji zaokupljen brigama ili shrvan umorom promašuje stanicu za stanicom pa će ga mrzovoljni vozač morati tresti ili buditi na kraju smjene ili na okretištu.

Samo što ni okretište, a baš ni moja kuća nikako da stignu. Na stanici na kojoj sam na prevaru uvučen u tramvaj da dijelim nešto što mi ne pripada i kraj koje bi svako toliko protutnjali – posumnjao sam da nas vozač non-stop vrti u krug – kola bi stala poskakivati kao da se tih nekoliko desetaka metara šine varilo navrat-nanos, pa su spojevi bili grbavi kao kalcificirane kvrge na davno izlomljenoj kosti. Sva bi se trojica uzvrpoljili, a onda bi me Indijanac i vozač opsjeli pogledima kao da od mene, osim sjedenja, očekuju još nešto.

A ja sam želio  samo što prije stići kući, no valjda sam predugo strahovao da bi me netko od mojih suputnika mogao spriječiti, povući me za rukav i zaustaviti, vrisnuti “ej, dečko, kuda ćeš… sam si izabrao voziti se s nama!”, pa se nisam usuđivao maknuti s mjesta, poći prema vratima i pričekati da stigne neki trenutak u kojem bih mogao glatko i neopaženo šmugnuti. Sve dok nisam skužio da se poput gaze meki listići vremena koji su se taložili između mene i kobnog događaja sve lakše daju nagurati u šaku hrabrosti. Dosta je bilo! Pružio sam otpor osvajaču i ustao.

Nisi ti kriv, Tontać, samo naprijed, ponosila bi se baka.

– Vrijeme je za popravak pruge – poručio sam šutljivom društvancu prije nego što sam iskočio kao mladi diverzant iz gorućeg vlaka, kad pred njim napokon izroni spasonosna šuma.

Zadnje čega se sjećam nije tramvaj čija se boja već dobrano izljuštila i razotkrila škripavu olupinu na kotačima koja se tromo udaljavala, nego grupe radnika koji užurbano demontiraju stanicu i rastavljaju onaj odsječak pruge posut neravninama.

Pohitao sam kući gdje su, iako naizgled beznadno pokisli kao na fotografiji koja se prekooceanskim rođacima šalje u zamjenu za stotinjak dolara milosrđa, mama i tata s Malim u naručju predano bdjeli nada mnom.

Prije nego što su roditelji spazili, ja sam došao k sebi. No, bilo je krajnje vrijeme, uvrijeđena, ili barem neraspoložena duljinom mojeg izbivanja, bila bi baka. Iako nikad ne bi priznala, ja bih znao.

– Pa gdje si ti tako dugo, nesrećo mala – provalilo je i iz mame. Mislila je srećo, no za govornicom su se još izmjenjivali negativci briga, suze i strah, uzimajući joj riječ.

Silovito me privukla sebi. Mali je zakašljao kad ga je tata posjeo kraj mene, vjerojatno pokušavajući pridobiti malo mamine pažnje i za sebe.

– Ušao sam u krivi tramvaj, mama. Oprosti…

Obitelj je, možda kao nikada do tada, bila na okupu.

Svima nam je bilo teško – bake više neće biti s nama.

Meni je bilo teško, možda i najteže, otići do njenog počivališta kraj arkada. Barem tu i tamo. Mali teško da je razumio što se s nama događa, zbog čega je katkad glasno uzdahnuo i bezrazložno uznemirio mamu koja puše i na hladno. Mama je teško zaboravljala, pa je tati ponekad bilo teško tješiti je.

Iako za nju nema lijeka, a oporavak može potrajati kudikamo dulje nego kod bilo koje bolesti koju priznaje medicina, naučio sam da tuga nije nešto neizlječivo… Uostalom, vrijeme je uvijek tu negdje, pri ruci, susjeda koja prolazi našom ulicom svakoga dana. I priskače nam u pomoć kad zatreba.