“Ono što počne kao debilana, a završi kao tetradebilana, debilana je na kvadrat”, rekao je Denis Giljević, postavio temelje nove matematike i umjesto u povijest, otišao u postelju. Što još reći o drugoj Giljevićevoj tetralogiji? Ništa. Njeno ime govori sve. Uživajte!
PREDAJA
- Predaj se, Ede! Nemaš kamo, a nemaš baš ni kuda – graknuo je Fred i iskočio iz zasjede.
- Ma baš sam se usrao – odbrusio je Ed.
Iz širokih je hlača izvukao đačke knjižice i fakultetske indekse svoje supruge Vjere. Nabrekle od odličnih ocjena i čvrstih petica, lansirao je priručne projektile ravno u Fredovu glavu.
Fred se uspješno izmicao letećim objektima, a kad je osjetio da su Edove zalihe municije velikog kalibra na izmaku, uzvratio je još težom paljbom – tuljcima brojnih Vjerinih diploma koje je napunio i kamenjem čime su ionako zaslužene diplome dobile još malo na težini.
Iznenađeni je Ed posrtao i teturao, uzdrman i ošamućen preciznim pogocima.
Galama je izmamila Vjeru na trijem i čim je shvatila što se događa, stala je bacati prijeke poglede na Eda i Freda.
- Opet ratujete? I još s mojim najjačim oružjem! Zašto se morate ponašati kao odrasli?
- Predaj se, predaj se – vikao je Fred u pobjedničkom zanosu, ne obazirući se na Vjerine povike.
- Okej, okej, pobijedio si, predajem se – cičao je Ed oprezno podižući ruke u zrak kako ne bi prerano otkrio osjetljive dijelove tijela. Vjera i njena pitanja bila su mu zadnja na pameti, morao je misliti kako da sačuva glavu.
Fred je nadmeno prišao Edu na korak udaljenosti. Smiješak širok kao slavoluk pobjede iskrivio mu je lice.
- Jesam te, Ede, a stari?
- Jesi… Kitu!
Edovi su se ispruženi prsti sklopili zajedno s dlanovima u aktivne ručne bombe, a podignute su se ruke sunovratile ravno prema Fredovim očnim jabučicama.
Dva tupa udarca odbacila su preneraženog Freda dva koraka unazad.
- Ej, što je sad ovo, Ede? Pa predao si se! Ovime si prekršio sve konvencije – cvilio je Fred razrogačenih očiju na kojima će uskoro dozrijeti šljive.
- Nisam ja ništa prekršio, naivčino! Bila je to samo usmena predaja!
SKRIVAČA
– Ima boga – rekao je Ed samouvjereno.
– Nema, nema – usprotivio se Fred.
– Ima, ima – nije se dao Ed.
– Nema, nema – nije dao da Edova bude zadnja Fred.
– Ima, ima, ima i ima – djetinje tvrdoglavo ponavljao je Ed.
– Ma-ne, ma-ne, ma-ne i ma-ne – dao si je oduška Fred i djetinjom šatrom nespretno prikirivao da troši zadnje zalihe strpljenja.
Usred burne rasprave zbog koje se na rubu okruglog stola opasno njihala čaša žuči, u dnevnu je sobu utrčao, upao kao da ga goni sto vragova, naočit neznanac. Vjera, koja je zavaljena u naslonjač pokušavala čitati, u trenu je sklonila pogled s knjige te ga bacila na nezvanog gosta. Upitala je pridošlicu bez oklijevanja:
– Tko si sad pa ti? Ede, tko je ovo? Frede?
Dok su Fred i Ed samo slijegali ramenima dobacujući jedan drugome tupave poglede, do daha je došao nezvani ljepotan.
– Bog – ispalio je kao iz praćke pa prislonio kažiprst na usne između kojih se probilo oštro šištanje, kao da je netko zapalio fitilj. – Ako me netko traži, nema me!
Nije pričekao reakciju već se, kao da ga proganjaju demoni, sjurio prema crvenoj zavjesi koja se zibala na povjetacu ispred otvorena prozora i nestao iza nje.
– Aha – slavodobitno krene Ed, – jesi sad vidio? Ima ga!
– A ne – likujući mu odbrusi Fred, – jesi ti sad čuo? Nema ga!
Između njihovih je sučeljenih glava proletjela knjiga. Malo je nedostajalo da im se knjiga očeše o uzavrela čela prije nego što joj je let zaustavila crvena zavjesa. I Ed i Fred stali su kao ukopani, kao dva mulca koji su samo pukom srećom izbjegli pogibiju. Vjera je bila na nogama, zauzela je stav pobješnjelog Maxa. Nakon što joj je izletjela iz ruku, riječ joj je doskora izletjela i iz usta.
– Ako ne prestanete iz ovih stopa… Ima da vas nema, obojice – grmila je pobješnjela Vjera.
Orkan koji je podigla Vjera otpuhao je obojicu iz sobe. Vjera je duboko uzdahnula i prošetala se do prozora. Uzela je knjigu s poda, ali prije nego što je napravila prvi korak nazad prema fotelji, oazi mira iz koje je bila istrgnuta, protresla je zavjesu, a onda i povirila iza nje. Nije bilo nikoga.
– Hm… – zamislila se Vjera na časak, ali je odagnala misao još i brže. Gladeći korice vratila se u fotelju i, prije nego što je ponovo zaronila u knjigu, sklopila je oči i uživala u plemenitom dodiru potpune tišine.
LJEPOTA U OKU PRIPOVJEDAČA
– Dobro, Ede, razumijem te… Barem donekle. Pisac si, kao, pišeš, moraš pisati, stvarati priče, voliš pripovijedati – otpočeo je Fred svoju žalopojku bez kraja i reda, – ali zašto uvijek pišeš loše stvari o meni, samo neke crnjake, samo neke ružne stvari, podvale, zloće… Zar ne možeš napisati nešto pozitivno, barem jednom ispripovijedati nešto lijepo o meni?
– Pa kad si takav! Pišem ono što osjećam, pričam ono što vidim. Nije moja greška što su stvari takve kakve jesu – oborena je pogleda odgovorio Ed pa sramežljivo posegnuo za čašom digrestiva koji je samo tren poslije sasuo u sebe, – je li tako, Vjera?
Vjera je šutjela i buljila u ekran pun agresivnih boja.
– Je li tako, Vjera – ponovio je tražeći potporu, – zašto šutiš kao…
– E, Ede – obrecnula se Vjera na životnog suputnika i sudužnika u stambenom kreditu, samo probaj još jednom u životu zalajati da šutim kao riba… I izgubit ćeš Vjeru. Zauvijek!
Bogobojazni je Ed podvio rep što je dalo priliku Fredu, nakon što je bezobrazno, bez trunke poštovanja pomislio “koja riba…”, da nastavi grabiti prema zacrtanom cilju.
– Daj, Ede, barem jednom. Nešto… Da ne bude baš uvijek neka pakost u priči o nama. Zar je moguće da se baš nikad ništa lijepo nije dogodilo?
– Ček… Možda… Lijepo, lijepo… Ček… Možda – vratio se Ed u Fredovu priču čim je prestalo kratkotrajno djelovanje digrestiva.
– Vidiš – ozario se Fred.
– Da, vidim… Imao si , hm, pravo.
– Pa, eto, drago mi je, baš si ljudina. A o čemu ćeš, da tako kažem, pripovijedati? Ako smijem znati – podilazio je Fred dok mu se u raširenim zjenicama zrcalila iskričava znatiželja.
– O tome kako si me svaki put baš lijepo zajebo…
KAD TI VJERA NE DOZVOLJAVA
Fred ga je pristojno saslušao do kraja, a onda otvorio karte, prosuo svoju duboku nevjericu.
– Ma nema šanse! Ne vjerujem ti ni riječ – vrtio je glavom.
– Kad ti kažem – uvjeravao ga je Ed, – bilo je baš tako!
– Daj, stari, nemoj me jebat – podigao je Fred ton na višu stepenicu i dalje vrteći glavom, – to je nemoguće!
– Ali Frede, zašto bih lagao – trepnuo je Ed pa ne trepnuvši ustao i branio se stojećki. – Vjera mi ne dopušta da lažem!
Sekunde krhke tišine i napete trenutke međusobnog odmjeravanja raspršio je oštar ženski glas iz kupaonice. Vjera.
– Ne laži, Ede! Ništa ti ja ne branim!