Lijepo je znati da neki od pisanja u Hrvatskoj mogu i živjeti. Bude mi baš nekako drago, milo, i ja osjećam bolje. Nisam zavidan, ni slučajno ni namjerno! Tko može, neka živi, zaslužio je. Zaslužio je, ziher, i više i bolje, ali što je – tu je… Tu je gdje je.
Osim toga, ispada kako i ja mogu živjeti. Kao vinska mušica, jedan dan.
Jedan dan. Nije beskrajan, ali ima sposobnost ponavljati se.
Jedan dan na Istrakonu. I tako sedam puta za redom. Kao u vicu, neki padnu toliko puta na nož, ali još je kudikamo smješnije kad netko poput mene toliko puta upadne u zbirku. Dan na Nušićijadi kad primaš nagradu. Onaj dan u mjesecu kad negdje uočiš svoje ime među odabranima. Onaj dan kad ti se nasmiješi pohvala za novu literaturšiju. Kad dobiješ poziv iz drugog grada da tamo serviraš svoje kerefeke. Pa prođeš ovdje, upadneš ondje, izađeš vamo, objave te tamo. Neki takav dan niti ne osjete. Mene opsjedne. Dan. Dan. Dan. Skupi se tih života. Bez preseravanja, imam ih više od jedne mačke.
Jedan dan jučer, jedan dan danas, jedan dan možda sutra. Napabirči se tih jednih dana. Jedan mi se baš bacio u zagrljaj kad sam pronašao svoj pričuljak među kandidatima za nagradu Slavko Kolar 2022. A jedan kuca na vrata, možda mu i otvorim na proglašenju najboljih. I ako ne budem među njima, ako ostanem samo neispunjeni finalistić, bit će to dobitak, krasan dan za jednog polustoljetarca.
Ipak… Kao i svakom kandidatu, finalistu izbora ljepote, ovoga puta slučajno ljepoti djela, a ne tijela, moje su najveće želje, ne treba valjda niti spominjati, da djeca ne gladuju, mir u svijetu, ljubav, a ne mržnja i slične. Okej, ne govorim pet jezika, ali džaba ti i njih deset ako su svi zmijski. Ja se iskreno, malo malkice, ipak nadam koračiću više – da mi se 3. prosinca u Čazmi posreći nagrada. Prva, druga ili treća, svejedno. Znam da zvuči neskromno, biti u šeširu već je za kapu dolje, ima i ove godine među ekipicom ozbiljnih imena. No ta bi čast, nagrada bezimenom za doista simpatičnu satiričnu priču, bila kruna ove godine. Krunica od trnja s dvije-tri žličice vrhnja (za šlag).
Okej, kad smo već pri kraju godine, u periodu bacanja (pustih) želja i željica… Volio bih dokrajčiti pripreme i održati promociju “Večeras sam vaš(ar)”. Ma lako za to. Nije problem naći neko mjesto, vrijeme, osmisliti program, provesti ga u djelo. Mnogo je teže računati na, nazovimo to pravim imenom, uspjelu manifestaciju. Koji je smisao promocije bez posjetitelj(ic)a?
I opet bez prenemaganja, bez lažnih nožica skromnosti, tisuću i jedan put čuo sam kako je ono moje baš super kao benzin, ovo moje baš vrhunsko kao vino, kako su mi i ova i ona ideja svemirske, univerzamamne… I onda? Cock & Co. Zero.
Nešto očito nije u redu sa mnom.
Nije da kukam, ne grintam, samo gruntam i pitam se… Odalamite me slobodno. Ma što si ja to umišljam, u stvari? Jednostavno – zaobiđite.
Move along, nothing to see here.