Also sprach Denis Giljević: “Ljudi moji, je li to moguće? Ja koji nikada ne bi, a izgleda da nekako ipak jesam napisao pričuljak koji niti je SF blef niti je urnebasna o Jajetu i Zeki, već je taj literaritet temeljen na istinitom događaju! Da sam labud sad bih poletio, da sam snijeg sad bih pao! Čudo neviđeno. Kraj je blizu. Otpor je uzaludan, ma što god tvrdio Ohmov zakon. I tako to.”
P.S. Priča o Pećinku objavljena je na nekim sajtovima koji danas više ne postoje. Možda baš zato…
PRIČA:
Iako je otad prošlo više od dvadeset zima, sjećam se tog ljeta sasvim dobro, baš kao da je i opet neki rat ovdje tutnjio. Sunce je tih dana još uvijek peklo kao janjce samo Nijemce, spržilo ramena, vrat i plećke ponekom zalutalom Englezu ili, poput uvrijeđene dame, pljusnulo nasrtljivog Irca po obrazima, no naše, domaće, bili oni i iz debele hladovine unutrašnjosti, ostavljalo je na miru. Talijani su se još znojili u svojim tvornicama s one strane Jadrana, do feragosta je još ostalo desetak dana. Česima je Jadran tada još bio samo san pa su se, nesretnici, utapali u nekim svojim vodama.
Zoki i ja, dva klipana koje je progutao mrak puberteta, izvrnuo nam poglede kao džepove tako da u njima nije ostalo ništa osim gole poze i izgurao nas na ulicu među čete mračnjaka- darkera , pozdravili smo sa društvancem koje je čučalo oko Zdenca i ponekad više nalikovalo na razbijenu pogrebnu povorku nego raspojasanu mladost pa uprtili ruksake na leđa. Ispraćeni smo povicima koje nismo razabirali jer smo već odvalili pristojan komad trga, ali dobro smo znali što nam dovikuju:
– Vidimo se u Jabuci!
Klimali smo iako su nam glave bile zaklonjene grbama od nepromočivog platna zahvaljujući kojima smo, kao što deve mogu bez vode, bili sposobni uz kakav takav džeparac preživjeti na moru najmanje 14 dana.
Zokijevi su starci na Krku podigli vikendicu koju ćemo mnogo godina kasnije svi odreda, prijatelji i uvijek dragi gosti, ali i zavidnici i spletkari, zvati vilendicom. Ono što je trebalo biti kućica za obiteljski odmor, svakom je novom ciglicom dobivalo obrise dvorca kakvog lokalnog drmatora.
Rasla je iz godine u godinu nemilice povećavajući broj soba, kupaonica, apartmana i garaža. Pumpajući svoj iznajmljivački kapacitet pretvarala se u utvrdu privatne turističke ponude, tek kojih 50-ak metara iznad hotela Dražica čije je ime dražilo naše male prljave misli i serviralo ih lajavom jeziku, tom prekaljenom borcu za foru koja je sposobna preko reda ubaciti te u željeno društvo.
Tog uzavrelog dana užarenog ljeta, kad smo znojni i zadihani od puta koji nas je vodio od autobusnog kolodvora preko cijelog grada i pola brda, kročili u dvorište prepuno nabacanog građevinskog materijala i načičkano brežuljcima pijeska i šljunka kao da su ga preorale gigantske krtice, kuća je još bila nedovršena, daleko od svoje današnje reputacije, pogrbljena, tek posrnuli gorostas koji se, iako sputan bankovnim kreditima kao čeličnom užadi, svim silama pokušava osoviti na noge.
Zoki je pohitao otključati apartman u prizemlju. Ja sam sjeo na ruksak koji je zastenjao, u kržljavi hlad mlađahne masline tik do terase koja je još bila tek gruba betonska ploča po kojoj su jurcali gušteri. Zapalio sam cigaretu i u lelujavim kolutima dima polako ispuhivao posljedice penjanja.
Zoki je otvorio sve što se otvoriti dalo, vrata i prozore, prozorčiće i vratašca, ormariće i škrinjice. Ljeto je nahrupilo kroz sve te otvore i u lice mi sasulo val ustajalog, ali hladnijeg zraka.
Opušak sam lansirao na cestu. Odvukao sam se u apartman koji je halapljivo gutao vatru ljetnog dana.
– Tu si ti! – rekao je upirući prstom u polovicu bračnog kreveta izloženu sunčanom reflektoru.
– Bračna idila, a?
– Dok nas neki komad ne rastavi.
Zoki se nacerio pa se posvetio hrpama ljetne garderobe izložene na krevetu kao na buvljaku.
S mnogo je mara stao puniti odjećom i obućom škripavi ormar. Dok je Zoki neumorno i neumoljivo pronalazio svakom odjevnom predmetu pravo mjesto, iz ruksaka sam iščeprkao prvu crnu majicu koja mi se našla pod prstima. Majicom koja je na meni odslužila svoje i bila pravi mali rudnik soli otro sam tijelo i čelo pa je onako mokru ubacio u jedan od džepova ruksaka čija je neslavna uloga odsad bila služiti kao košara za prljavo rublje. Navukao sam zgužvanu majicu, čisti dobitak nasumičnog izvlačenja.
– Ajmo – rekoh.
– Ajd – otpovrne Zoki.
Oslobođeni svih tereta krenuli smo u premijerno opipavanje najvažnijih društvenih punktova – srca grada, rive i plaže. Krk je bio prenapučen šarenim šetačima koji to nisu. Jedni su zastajali kako bi mališanima kupili sladoled, igračku ili sok. Drugi su se zaustavljali kako bi se opskrbili kojekakvim nepotrebnim kičem koji su domaćini nazivali jadranskim suvenirima. Treći su se valjda krenuli u grupni lov na gradske znamenitosti, zaustavljajući se malne uz svaku kuću koja se doimala oronulom, na bilo koji način bila drukčija od ostalih, vireći u dvorišta i zapuštene vrtove po kojima su se u sjeni oleandra valjale mačke. Prevrtali smo očima probijajući se kroz te zbrkane skupove koji bi učas zapušili uzane uličice, pitajući se koga vraga nisu na plaži kad je dan paklen. Ni oni šetači kojima su japanke ritmično lupkale o pete dok bi im se pred izlozima zaustavljao samo pogled nisu u našim očima bili ništa bolji – vukli su se kao da idu na gubilište. Nama se, iako nismo imali nikakav poseban razlog, žurilo. Svaki obilazak, svaki korak više značio je, osim toga, i barem kap znoja više.
Tek što smo se iskobeljali iz grupnog stiska jednog takvog čepa uličnih svirača kurcu, netko odnekud zovne Zokija. Nije se dospio ni osvrnuti, a na rame mu je već sletjela ruka boje čokoladnih pahuljica.
– Ej, Enver! Kaj ima?
Enver, sin jednog od brojnih krčkih slastičara, momak za glavu niži od Zokija, kratko pošišane crne kose, orlovskog nosa, zagasitih smeđih očiju i pomalo umjetnog osmijeha, pružao mu je ruku.
– Evo, ništa. Ide. Ti?
– Evo, došo malo s frendom – upirao je Zoki palcem preko ramena ravno u moj nos. – Ima kog na Krku?
– Stara ekipa.
– Di su?
– Na plaži.
– A ti?
– Pomažem tati. Dođete u zabavni?
– Da, mislili smo. Kak je tam?
– Kao i uvijek – nasmijao se Enver. – Vidimo se – klimnuo je u mojem pravcu, a Zokiju još jednom protresao ruku.
Zabavni je bio centralno mjesto razonode za mase koje su noći željele tratiti pod vedrim nebom i nije da nije bio popularan. Pozornica je svaku večer nudila lokalni bend s rasponom repertoara od domaće zabavne do internacionalnih evergrina, na plesnom je podiju tancalo sve što se kreće od 5 do 55, ugrabiti mjesto za stolom bila je nemoguća misija, a mala jedinica konobara naoružanih njemačkim i talijanskim frazama bila je faktor stabilnosti centra garantirajući posjetiteljima da će runda piva stići donekle hladna i da porcija miješanog mesa neće biti gumena.
Kad smo zajapureni napokon stigli do rive, volja za šetnjom dok po nama pljušte užarene sunčeve zrake isparila je kao kapljica vode s pegle. Pojurili smo zauzeti jedini slobodan stol na terasi Kule, kafića koji je legendarno ime dobio, eto, zato što se smjestio u gradskoj kuli. Naručili smo kavu koja je slovila za najbolju u gradu, pa ispružili noge. Srkali smo i lijeno promatrali, zaštićeni hladovinom debelih zidina i gustih krošanja. Palio sam cigaretu za cigaretom, a Zoki se rukama borio s uskovitlanim oblačcima dima koji bi uvijek krenuo ravno njemu u lice i uvlačio mu se u nosnice, na koju god ga stranu svijeta ja ispuhivao. Nismo vidjeli bogzna što. Složili smo se da je to zato što se sve što valja u ovom času vjerojatno valja na plaži.
– Plaža, a? – rekao sam i zijevnuo.
– E, ta ti valja.
Kao da je jedva dočekao trenutak oslobođenja od moje dimne zavjese, Zoki je skočio na noge i pohitao platiti račun.
Vukli smo se kao prebijeni stazom koja je vijugala iznad gradskih kupališta zalivenih betonom, malih šljunčanih plaža, uređenih uvala i udaljenih grebena koje su uglavnom zaposjedale male sirene u toplesu. Vrućina nam je palila tjemena dok su nam cvrčci svojim bespoštednim udvaranjem pilili živce.
Plaža podno Dražice čije su terase i balkone okupirali Nijemci i Austrijanci treće dobi zavaljeni u ležaljke bila je krcata i šarena kao parkiralište Metroa u popularnoj austrijskoj šoping prijestolnici subotom. U zamućenom plićaku koji je sezao do kraja uvale djeca su se praćakala kao praščići dok su im se kupaće punile zrncima zlatnog pijeska. Nekoliko mješovitih grupica trudilo se na prenapučenom komadiću morskog dobra odigrati picigin i povezati barem desetak dodavanja, ali pretežno su jedni drugima upadali u teren i gledali se poprijeko. Kupači u poznim godinama nastojali su sačuvati glave suhima bijegom prema otvorenom moru, ali tek najsretniji nisu postajali kolateralne žrtve gumenih projektila ili bombastičnih skokova frajerčića koji su željeli ostaviti dojam.
Strateški smo se pozicionirali u sjenoviti borik povrh betonskog rugla od plaže i njenih ploča koje su izvan sezone, ogoljene od kupača, više podsjećale na pristanište ratnih brodova i podmornica nego na mjesto gdje narodi i narodnosti Europe tako rado izlažu tijela zvjezdanim zrakama.
Iako su nam pogledi zapinjali o golišave djevojčice kao čičci za vunene pulovere, šarenilo plaže išlo nam je pomalo na živce – urbani instinkt vrištao je da se po plaži valjaju uglavnom subjekti koji nas objektivno i nisu pretjerano zanimali, i subjektkinje, objekti naše maloljetničke žudnje za putenim užicima, koje uopće nemaju ili imaju vrlo malo razumijevanja za naš turobni glazbeni svijet i zamračeni svjetonazor. S kapcima na pola koplja čak i u hladu, čime smo se više štitili od utjecaja bilo kakve dobre volje nego od sunca, ipak smo se znali upustiti u nemoguću misiju traženja srodne duše čije je ogledalo mogla biti kakva mrtvačka glava zataknuta za uho ili nehrđajuća karika u nosu, ali nikako oskudni kupaći kostim!
Bili smo vojnici partije crnila, ali nismo bili blesavi. Ni nama se na plažu nije išlo u kožnim hlačama boje antracita. Zoki je natezao nekakve premalene zelene gaćice, a čak i ja, pravovjerniji od nas dvojice crnjaka, skrivao sam obilježja rastuće potencije crvenim kupaćima s pečatom Speeda.
Hodati s Talijankom koja klima glavicom na Modern Talking, nosi oskudne krpice i štiklu koja bode oči, nije dolazilo u obzir. Noć je bila ta koja nam je mogla pokazati pravo lice osobe, pravu boju njene odjeće, pravu nijansu njene duše.
I baš tada je, poput čudovišta iz močvare, za glavu plus frizuru viši od kolonije curica što su skakale s ručnika kako bi morem zalile porciju prženja ili se samo okretale poput janjadi na ražnju kako bi ispekle novi komad mesa, pred našim očima izronio on.
Premjeravali smo ga od pete do glave. Iz poderanih starki boje modrozelenih alga istjecalo je more. Kratke hlače sezale su mu gotovo do koljena i sasvim je moguće da su bile tek duge gaće JNA kojima su skraćene cijevi. Služile su mu za kupanje iako je moda takvim gaćama kriknula “nosite se” tek koju godinu kasnije. Mi, alternativna balavurdija, smatrali smo se ljudima ispred svog vremena i bilo nam je drago da se neki lik s plaže uklapa u sliku koju smo gradili. Nije bio napumpan niti je keramičar radio na njegovom trbušnom zidu, ali činilo se izglednim da barem pola curica koje su se uzvrpoljile čim je naišao ne bi imale ništa protiv da mu poljupcima zaspu grudni koš. Glava mu je bila kao globus. Lice mu je poput ekvatora sjekao kez, dok je kao nulti meridijan lubanje kočoperno stajao irokez.
Nekoj je maloj šminkerici koja ga je neoprezno ignorirala strgnuo slušalice vokmena s ušiju, dograbio uređaj za reprodukciju (s)hitova i preskačući ručnike kao da igra školice na minskom polju, odjurio na drugu stranu uvale ne skidajući cerek s preplanulog lica. Mala je šminkerica jurnula za njim. Pola je društvanca vrištalo dok je druga polovica vrištala od smijeha.
Sunuo sam Zokija u rebra.
– Frajer se ponaša kao panker.
– Tako i izgleda.
– Možda je hardkoraš?
– Tko zna…
– Misliš da je frajer iz Zagreba?
– Da je, vidli bi ga u Jabuci…
– Ma baš bi. Čim pankeri zapogaju, redari ih naslažu na hrpu i izbace. Ne stigneš zapamtiti nijednog.
– Baš me zanima ko bi njega izbacio!
– Mogo bi slušati i metal, kaj misliš? – ponovo sam izveo naš mali informativni razgovor na jedini pravi put, otkrivanje roda kojem pripada egzotična zvjerka.
– Ne vjerujem. Prije bi reko da je naš.
– Ma daj, Zoki, kaj ti je? S irokezom, pa naš!
– Pa kaj? I ti slušaš Ramonse, a darker si.
– To je drugo. U svakom slučaju, rokabili nije, a to mu je plus.
Dok smo grozničavo slagali njegov glazbeni profil, posljednji nam je Mohikanac nestao iz vida.
– Di je? – pitao sam dok mi je pogled plivao s jedne na drugu stranu uvale.
– Nestao.
– Oćemo i mi?
– Ajmo se mi bućnut.
– Aj.
Zoki je volio plivati, ja nisam. Tek toliko da se osvježim i sperem mješavinu gela, prljavštine i znoja s kose, izveo sam nekoliko bombica koje su uzrokovale paniku u plićaku i dva skoka na glavu koji su izazvali podsmijeh klinčadije, a onda klisnuo natrag u hlad. Pošto je odradio par krugova kao gladni morski pas u akvariju, Zoki je sušenje pod fenom sunca iskoristio za zadovoljavanje svoje prirođene znatiželje i prikupljanje vizualnih podataka o društvu s plaže vrteći se oko svoje osi kao vojni radar. Kad se napokon došetao do mene, nervozno sam gasio svoju treću cigaretu.
– Ima škvadre.
– Misliš da će bit u zabavnom ?
– Ko?
– Ian Curtis, jebote! Kako ko? Pa panker.
– Puno me pitaš. Oćemo lagano?
Prebacili smo ručnike preko ramena, pa krenuli kući nešto pojesti. Zoki je bio glavni kuhar, dok se moja uloga svela na malog od kužine, potrčka, uglavnom zaduženog za dostavu i prilagodbu namirnica veličini usnog otvora. U tišini smo žvaknuli preprženu piletinu, pola kruha i zdjelu paradajza presoljenog mojom zaslugom. Muk sam razbio laganim pjevušenjem tek pošto sam zveknuo limenku piva i pripalio cigaretu.
We’re the exploited barmy army, don’t threaten us… exploited… Panker je, garant.
Kilavili smo po kući i oko nje uz pivicu ili dvije. Zoki je mijenjao pregorjele žarulje i izlizane gumice, a ja kazete magnetizirane darkerajem sve dok okolina nije uhvatila boju sumraka. Na brzinu smo se istuširali, frizure do vrha natankali gelom, odjenuli se poput Diabolika i izletjeli van kao šišmiši iz spilje. Protutnjali smo kraj zabavnog centra koji se nalazio otprilike na pola puta do grada i tek se pripremao za obračun s najezdom gostiju.
U zakrčenim uličicama isijavali su i zidovi i ljudi pa je bilo vruće kao u krušnoj peći. Kretali smo se sporo i pekli kao pice na traci poluautomatske pećnice studentske menze. Jedva sam čekao da se probijemo do rive na kojoj smo se mogli barem nadati povjetarcu. Uz gužvu i Zokija koji ne samo da je znao pola grada nego je sa svima morao izmijeniti dvadesetak manje-više istih rečenica to uopće nije bio lagan zadatak. Ne bi napravili ni deset koraka, a Zokija bi već uhvatio netko ili netko od nekog. Gužva je bila tolika de se nisam usudio ni zapaliti. Ubijao sam vrijeme gledajući neće li možda odnekud iskočiti neka crna kraljica, ali uzalud. Iako su pola Zagreba i mnogi avangardni narodi Europe bili na Krku, nisam primijetio nijednu srodnicu, a kamoli pripadnicu naše vrste. Pao mi je na pamet čudnovati panker s plaže, ali ni njega nije bilo nigdje na vidiku.
Na rivi nije bilo ništa manje svijeta, ali je ipak bilo više zraka. Kula je bila dupkom puna pa smo bili prisiljeni popiti pivo s nogu. Zokiju je prišlo još najmanje deset ljudi. Ja sam i dalje uglavnom bio tek aparat za klimanje, ali sam bar imao dovoljno prostora za pušenje.
– Postoji neko a da ga ti ne znaš? – prozborih tek kad je prošlo nevjerojatnih pet minuta bez novog jadranskog susreta.
– Sori, kaj mogu.
– Moš pozdravit, ne moraš pitat za rodbinu do petog koljena.
– Jebga, sori.
– Nadam se da si sad sve pozdravio inače će nam do zabavnog trebat cijela noć – rekao sam zajedljivo i sasuo u sebe mulj piva s dna čaše.
Velika je seoba turističkog plemena u kafiće i restorane završila, a i Zoki više nije imao koga sresti pa smo do zabavnog stigli prilično brzo.
Tamo smo najprije naletjeli na Envera i njegovu ekipu. Lider benda ljetne terase upravo je najavio pauzu i iz zvučnika je počeo treštati nekakav ljetni hitić. Ostavio sam Zokija da odradi dijalog i otisnuo se po dva piva do šanka jer sam iz iskustva znao da par supkulturnih klinaca naslonjenih na zidić nema nikakve šanse protiv moćne vojske njemačkih gostiju koji su okupirali stolove.
Vraćajući se primijetio sam da me Zoki gleda razrogačenih očiju.
– Kaj si tak žedan? – pitao sam pružajući mu kriglu.
– Daj pogle iza sebe.
– Di?
– Na podiju.
Da mi je vilica od stakla, razbila bi se prilikom udarca o popločeni puteljak, zajedno s tezom o pankeru. Naš indijanac s plaže bio je u visokim pumericama, tradicionalnoj obući metalaca, izlizanim zelenim hlačama i žutoj majici s natpisom “electro” na leđima. Razvaljivao je čagicu kao da ga trese milijun (tra)volti.
Zaprepašten, trznuo sam glavom prema Enveru. Zoki je skopčao u trenu.
– Enver!
– Što?
– Dođi malo.
Enver se nevoljko odvojio od društvanca.
– Znaš onog tipa tam, u žutoj majici, kaj pleše?
– Znam.
– Znaš? – izletjelo mi je.
– Da. Pećinko.
Zoki i ja smo izmijenili poglede. Nadimak može proći kao pankerski, ali…
– Pa šta radi… Pećinko? – trgne se Zoki.
– A šta šta radi? – Enver je kolutao očima. – Ljetuje!
– Di? Kak?
– Tu, u odmaralištu, radi za neku sitnu paru. Preko ljeta. U sezoni.
Primijetio sam da Enveru već lagano idemo na živce i da želi svojima. No znao sam da u Zokiju ključa ključno pitanje, pitanje opstanka naše teorije, pitanje života i smrti.
– Ej, Enver – povukao je Zoki našeg informatora još malo u stranu, – a šta je Pećinko?
Pogledao nas je kao da smo bića u krivi čas ispala iz teleporta, monstrumi pomiješanih molekula. Otprilike kao da smo ga pitali čemu služi kita.
– Kako šta je? Bosanac! – ispalio je vidno razočaran našim neznanjem, čak i pomalo uvrijeđen. Do zatvaranja se zabavnog pravio da nas ne poznaje.
Zoki i ja samo smo se tupo gledali.
– Glupi smo i zato nas niko neće – dobacio sam Zokiju u šali, a opet, mireći se sa svojom mračnom sudbinom, svjestan da naš trenutni svjetonazor nikako nije u skladu s ljeskavim bojama mora pod mjesečinom i ni u snu ne odgovara publici koja je došla uživati u suncu, a koje se tih davnih osamdesetih još uvijek dičilo svojim čarima.
Zoki se kiselo nasmiješio. Povukao me za kratki rukav i dao znak da još jednom bacim pogled.
Pećinko je poskakivao, cupkao na ljepljivi ritam italo-diska, bezočno zureći u preplanulu i prezrelu sisu ocvale Švabice od pedeset i kusur.