REDOVI

Već sam negdje spomenuo – to kako te frendovi mogu zajebati, ne može ni najljući neprijatelj. Uglavnom, novi prilog u rubrici ROBA S POČETNIČKOM GREŠKOM pripovijetka je “Redovi”. Zašto su “Redovi” toliko značajni u mom spisateljskom životarenju? U prvom redu, zato što su “Redovi” prva priča koja mi je objavljena u nekoj zbirci Istrakona (u narednih sam šest godina nanizao još devet priča od kojih su dvije osjetile i pobjedničko postolje – jedna je osvojila prvo, a druga drugo mjesto). “Redovi” su označili i početak mog ozbiljnijeg oranja po tipkovnici. Uvijek sam bio dovoljno skroman i priseban da si ne umislim kako sam bilo čime uhvatio boga za bradu. No “Redovi” su me nekako uspjeli uvjeriti kako sam njima barem zgrabio svoju muzu za guzu.

Uglavnom, nakon primitka e-maila kojim me se informira o upadu “Redova” među odabrane priče, raspametio sam se od radosti. Razum je zbrisao u egzil pred pomahnitalom hordom osjećaja. Počeo sam turati “Redove” pod očale za čitanje svim frendovima redom. A to kako te frendovi mogu zajebati, kao što rekoh, ne može ni banka s kreditom u švicarcima. Tako sam uvalio priču i jednom posebnom frendu. Uronjen do jaja u đavolji kotao osjećaja uopće nisam uzeo u obzir da taj, inače drag čovjek, čita samo ugovore i upute za sastavljanje namještaja… A i njih samo ako baš mora. Njegova reakcija, njegov komentar, zajebao me svjetski i oduzeo mi barem pola godine života.

-Da… Super, super, – komentirao je vrteći “Redove” po rukama koji su tada brojili manje od devet somića znakića (zbog propozicija natječaja) – baš bih volio znati što je dalje bilo!

Upecao me. Već sljedećeg sam se jutra probudio kao zlatna ribica i odlučio mu ispuniti želju. Benti, bolje bi bilo da sam se probudio kao kukac, manje bih patio.

Razvukao sam “Redove” do neslućenih razmjera. Preko 120 000 znakova naredalo se ispred riječi KRAJ i strpljivo čekalo… Što? Ništa. Nikad ih nitko nije vidio, pročitao, procijenio. Danas bih stavio ruku u vatru da sporni frend nije pročitao više od retka temeljne priče…

Samo je bubnuo, tek da nešto kaže. Drugi put, molim vas, ako vam je moj život mio, kada vas zamolim da komentirate moje priče, recite kako su vas ostavile – bez riječi. Jednim udarcem spljeskat ćemo dvije muhe. Vi ćete imati čistu savjest, a ja ću biti sretan kao bubamara i neću izgubiti puste godine uzalud.

PRVO I ZADNJE UPOZORENJE! S obzirom da na priči nisu vršene intervencije još od 2005. godine, priča je u svim svojim segmentima vjerojatno u ruševnom stanju. Barem u usporedbi s razinama na kojima danas pišem.

PRIČA:

REDOVI

PRVI RED: IZMEĐU REDOVA

– Oprostite, – pristojno se F.F. Bronero obratio starijoj gospođi koja se nalazila iza pulta – možete li me uputiti gdje…

Grubo ga je prekinula.

– Što vi hoćete?

– Mislim, vidim da je gužva pa…

Mucao je zbunjen i iznenađen njezinom reakcijom.

– Nemojte vi ništa misliti, lijepo stanite u red!

Naizgled fina i uglađena gospođa koja radi za pultom Informacija derala se na njega iz sve snage, ali Bronero je svejedno pokušao.

– Znam, ali obzirom da ima više redova, htio sam znati u koji…

Uspio je progurati tek koju riječ više prije nego što je ponovo nemilosrdno prekinut. Sad je gospođa, osim što je i dalje bila neporecivo gruba, bila i vidno uzrujana.

– Gospodine, koliko se puta vama treba reći?! Stanite lijepo u red i pustite me da radim! – urlala je zaposlenica Zavoda za odobravanje sekundarne svijesti stvarajući time vlažni povjetarac koji je F.F. Broneru strujao kroz kosu.

Izvadio je češljić iz džepa svoje crne kožne jakne i njime popravio nastali nered na svojoj glavi. Zatim je slegnuo ramenima i krenuo prema gomili ljudi razvrstanih u redove. Prišao je starijem gospodinu koji je stajao naslonjen na zid i ubrzano disao.

– Oprostite, – upitao je uljudno – jeste li u redu?

– Sad jesam sinko, hvala na pitanju – odgovorio mu je čovjek i dalje ubrzano dišući.

– Dobro, onda ću stati iza vas.

Čovjek se naglo namrštio i ozlovoljio.

– Kako ćete stati iza mene kad sam naslonjen na zid?

– Ali, mislio sam da ste u redu?!

– Sad jesam, rekao sam vam! Vi ste neki manijak, ostavite me na miru – poluglasno je i pomalo ustrašeno govorio gospodin u izgužvanom kaputu.

– Oprostite, nisam mislio…- mucao je tiho, ne shvaćajući ljude F.F. Bronero.

Gonjen vlastitim i uzmičući pred tuđim strahom, naletio je i nepažnjom i stražnjicom na ženu srednjih godina. Instinktivno se okrenuo i, slijedom svojeg dobrog odgoja, stao ispričavati. Ona je samo zamahnula glavom, a njezina ga je duga kosa ošinula po obrazu poput kuštrave četke za prašinu.

– Možete mi molim vas reći je li ovo red… – pokušao je Bronero biti još uljudniji.

Prst na ustima i šištanje koje je prolazilo između njezinih čvrsto stisnutih zuba oduzeli su mu pravo na nastavak.

– Kućni red – rekla je gotovo nečujno, ali odrješito.

Nije baš razumio što je htjela reći, ali žena u tamnocrvenoj bluzi kao da je to i očekivala.

– Ovdje vrijedi kućni red, ako vam nije jasno, a vidim da nije. Prema tome: šutite, ne gurajte se, čekajte kao i ostali i ne postavljajte suvišna pitanja – govorila je tonom strašnih učiteljica kakvima su napučene sve osnovne škole.

F.F. Bronero je odstupio češkajući se po glavi, ne shvaćajući ljudski rod općenito. Polako je krenuo dalje, vrteći po rukama papire koje treba predati i udaljavajući se od žene koja je i dalje vrtjela glavom te se, vjerojatno s pravom, pitala s kakvim to ljudima mora imati posla. To mu je samo pojačavalo osjećaj nelagode iako doista nije znao što je loše učinio. Tada mu je pažnju privukao mladić koji se nehajno vrtio u krug držeći obje ruke u džepovima. F.F. Bronero prišao mu je s iskrenim smiješkom i neugaslom nadom.

– Oprostite, vi ste zadnji u redu?

– Ne gospodine, ja sam tko zna koji u neredu – odgovori prilično osorno mladić obrijane glave.

Ne primjećujući nikakvo neprijateljstvo u mladićevu glasu i misleći kako nestrpljiva mlada duša ironijom negoduje zbog gužve i nepotrebnog gubitka vremena, F.F. Bronero je pokušao oživjeti razgovor.

– Pa ja ću onda stati iza vas.

– Kako, molim? – upitao je mladić kao da nije dobro čuo, ali se odmah nadoveza opovrgavajući takvu mogućnost. – Nećete ovdje stati jer je ovo nered, a ne red!

– Onda ću stati u nered iza vas – nije se dao smesti F.F. Bronero nego je naivno pokušavao igrati mladićevu igru.

– To se ti želiš nadmudrivati sa mnom, majmune primitivni, jebat ću ti sve…

Kako je to izrekao, bilo je jasno da je obrijani izgubio svaku kontrolu nad sobom. Izvukao je ruke iz džepova i bijesno krenuo prema zapanjenom F. F. Broneru zavrćući rukave.

Počeo se F.F. Bronero povlačiti, isprva polako, onda sve brže i brže, sve dok nije doslovce trčao unatraške. Je li zbog zapanjujuće brzine kojom je F.F. Bronero uzmicao ili zato što jednostavno brzo odustaje, mladić je stao i počeo prijeteći vitlati stisnutim šakama, no ubrzo je odustao od ikakve nakane i vratio se svome krugu. F.F. Bronero je stao tek kad je procijenio da je na sigurnoj udaljenosti. Izvadio je papirnatu maramicu, obrisao znojno čelo, odahnuo i naposljetku progutao proživljeni strah zajedno sa slinom koja mu se nakupila u ustima. Prisjećajući se rasprava o utjecaju odgoja, crtića i filmova na dječju psihu, pomislio je kako je mladić možda imao teško djetinjstvo ili, možda, neograničen pristup televizoru. Na kraju je odustao od traženja objašnjenja ne shvaćajući i dalje bilo kakvu potrebu za nasiljem, bilo ono i samo verbalno. Zatečen u nedoumici što napraviti i kamo krenuti, osjetio je kako ga netko ili nešto vuče za rukav. Uz sebe je ugledao sićušnog dječaka crne, kratke kose i živahnih plavih očiju koje su tražile njegovu pažnju.

– Striček, striček, drugi red, drugi red – govorio je dječačić glasom sitnijim od njega samog.

– Hvala, maleni!

Potapšao je F.F. Bronero malenog po glavi. Krenuo je instinktivno prema najbližem redu iako mu zapravo dječačić nije pokazao gdje bi se među gomilom ljudi taj drugi red mogao nalaziti.

Nije napravio ni pet koraka, a opet je osjetio kako ga netko povlači za rukav.

– Striček, – javio se gotovo plačni glasić – niste me razumjeli.

– Jesam momčino, – odgovorio mu je pun zahvalnosti i potpore F.F. Bronero – uputio si me u drugi red.

Dječačić je odskočio nakon ovih riječi kao da ga je netko ugrizao za obraz. Živahne su mu plave oči poprimile modro-sivu boju poput uzburkanog mora, a jedva vidljiva bradica počela je titrati poput zvečarkina repa. Gledajući ga iznenađeno, F.F. Bronero nije uspijevao odgonetnuti hoće li se dječak iste sekunde rasplakati ili će ga razjaren ugristi za nogu.

– Ne, ne, ne! Ispravio sam drugi red, jedinicu, kulju, topa! Ti glupi… – pokušao je, nakon što se histerično izvikao na sad već zaprepaštenog F.F. Bronera, izgovoriti rečenicu ne baš primjerenu njegovom uzrastu.

Barem je Bronero bio uvjeren da bi tako mislili dobri roditelji. Bilo kako bilo, dječak je hitro izvukao neki predmet iz džepa svojih prekratkih hlačica i, prije nego što je F.F. Bronero uspio dokučiti da se radi o praćki, kamen je F.F. Bronera pogodio posred čela. Instinktivno je dlanom pritisnuo pogođeno i bolno mjesto, a tanki mlaz krvi kliznuo mu je niz ruku ravno u rukav. Netko je zaurlao “Krv!”, i gomila se zakotrlja la prema ranjenom i preneraženom F.F. Broneru. Opkolili su ga poput lave što kulja iz probuđenog vulkana.

– Dajte, dajte mi da vidim – vikao je niski muškarac penjući se na leđa krupnijoj gospođi koja je stajala ispred njega.

– Nemojte ga micati, možda mu je kičma slomljena – vrištao je netko drugi.

– Pustite me da prođem, ja sam liječnik – javio se i netko treći, ali ga je razjarena gomila, čim je razotkrila njegov jeftini pokušaj da se probije u središte zbivanja, vrlo brzo i nimalo nježno fizički uklonila.

Krug oko F.F. Bronera sve se više sužavao pod pritiskom ljudi koji su navirali sa svih strana. U općoj zaokupljenosti pokušajima da mu priđu što bliže, nitko nije primijetio da se nešto događa oko šaltera broj 12, gdje su ljudi u uniformama Zavoda užurbano donosili i slagali vreće s pijeskom. Prestrašen da bi ga gomila mogla pregaziti, pokušao je masu uvjeriti da se radi samo o ogrebotini koju će, eto, jednostavno sanirati maramicom.

– Sve je u redu, mogu ja… – promucao je mašući bijelom maramicom.

Na trenutak je zavladala apsolutna tišina, a onda su se iz gomile začuli prvi neartikulirani uzvici negodovanja. Ubrzo su ti uzvici dobili i konkretna značenja poput simulant, prevarant, da bi se na kraju već prilično bijesna masa, poput crvenom krpom razjarenog bika, krenula obračunati s nesretnim Bronerom. Zaštitio je glavu rukama te čekao, prije najgorega, i da mu se cijeli život u sekundi izvrti pred očima. Međutim, nije se dogodilo niti jedno niti drugo jer je, prije svega, zabrujao razglas.

– Dragi korisnici, otvoren je šalter 12. Ponavljam, otvoren je šalter 12. Hvala na pažnji – govorio je ozbiljan i profesionalan muški glas.

Do maločas odlučna u namjeri da se obračuna s F.F. Bronerom, rulja se počela razilaziti i udaljavati se od njega kao da nikad nije niti postojao. Spasonosni događaj ostavio je Bronera zatečenog, u klinču s ključnim pitanjem: je li gruba laž da u ovakvim situacijama cijeli život prođe pred očima ili se to zaista događa, ali samo i jedino onda kad slijedi tragični čin gubitka života, čime cijela stvar postaje nedokaziva u prostoru i vremenu u kojem obitavamo. Ostao je sam, gledajući u nevjerici kako ljudi zapjenjeni kao neukrotivi morski val jurišaju prema šalteru broj 12. Kad su prvi redovi stigli na pet do šest metara od dvanaestice, iza uredno poslaganih vreća s pijeskom izronila je duga cijev velikog kalibra. Dobri F.F. Bronero, zaboravljajući što mu je još maloprije ta ista rulja kanila učiniti, počeo je mahati rukama i vikati iz sveg glasa ne bi li upozorio na opasnost. Prekasno. Prvi su redovi jednostavno bili zbrisani pod teškom paljbom, ubrzo za njima i drugi, pa treći, uz zvučnu kulisu ugodnog muškog glasa koji je s razglasa ponavljao kako nema nikakvog razloga za zabrinutost jer se radi o najobičnijim gumenim mecima. Rafali su utihnuli čim je prvi čovjek podigao ruke. Svi prisutni uposlenici zavoda zapljeskali su, ponosni na činjenicu da njihova ustanova poštuje ratno pravo.

– Ispričavamo se zbog manjih neugodnosti, u tijeku je reorganizacija poslovanja kako bi se izbjegle nepotrebne gužve. Hvala na razumijevanju – ponovo se uključio razglas.

Ne dvoumeći se ni trenutka, F.F. Bronero je potrčao prema ljudima koji su ležali na podu i uglavnom samo tiho jaukali. Prišao je starcu koji se trudio dohvatiti svoj napukli štap i kleknuo kraj njega pokušavajući mu pomoći. Nije učinio mnogo, zapravo ništa, jer je grubo uhvaćen za vrat i osovljen na noge.

– Dobar dan, gospodine. Jeste li vi ovlašteni za pružanje pomoći? – pitao je hladno dvometraš u uniformi Zavoda, ne ispuštajući vrat F.F. Bronera niti na tren.

– Ja…

– To, gospodine, spada u sekundarnu svijest. Je li vam ista odobrena? – nastavio je dvometraš nezainteresiran za bilo kakva objašnjenja.

Bronero je okrenuo glavu koliko mu je dopuštala ruka koja ga je čvrsto držala pa krajičkom oka ugledao svoje papire razbacane po podu. Ispustio ih je kad je potrčao u pomoć ranjenima.

– Baš sam došao po odobre… – pokušao je objasniti svoju situaciju upirući prstom u papire koji su lagano treperili zbog propuha, ali osjetio je da stisak postaje jači.

– Znači, gospodine, nemate odobrenje i pravite nered – govorio je uniformirani poput snimke na vrpci, pitao i istovremeno zaključivao.

Tek što je to izgovorio, dohvatio ga je drugom rukom za hlače i počeo nositi prema izlazu. F.F. Bronero, znajući iz viđenog da bi pružati otpor bilo krajnje nerazumno, opustio je tijelo poput odbjeglog mačića kojeg majka nosi natrag u košaricu.

– Nije red… – uspio je izgovoriti nakon što je grubo bačen na mokri beton ispred Zavoda.

Ustao je vrlo, vrlo polagano. Htio je pljunuti, ali nije. Pljuvačka bi pod jednoličnim kapima kiše ionako nestala u još jednoj lokvi.

KRAJ ?

Bronero (Redovi) Expansion Pack

DRUGI RED: Je li baš sve u redu?

Kiša je i dalje ispirala tragove prljavog gradskog života protiskujući ga kroz redove kanalizacijskih otvora kao kroz mašine za mljevenje mesa, kad je Bronero napokon stigao pred neboder. Suhoća vlastitog doma bila je nadomak ključeva koji su nestrpljivo zveckali hrvajući se s prstima njegove ruke u plitkom džepu već sasvim mokrih hlača, ali F.F. Broneru kao da se ipak nije baš toliko žurilo skloniti se. Zastao je nekoliko koraka od betonskim svodom natkrivenih staklenih vrata ojačanih žicom, točno na udaljenosti koja je i dalje dozvoljavala kapima kiše da mu bockaju lice, tjerajući ga da nekontrolirano trepće. Stajao je poput djeteta izgubljenog u trgovačkom centru i promatrao tamnu grdosiju od stakla, čelika i betona, križanca između dugačkog stambenog bloka i klasičnog nebodera, križaljku čija su polja ispunjena živim bićima okomito i horizontalno, njihovim radostima i gadostima, vapila za konačnim i boljim rješenjem. “Arhitektonski biser novog doba i simbol iskrenog zajedništva”, bljesnule su ispred vlažnih očiju F.F. Bronera riječi projektanata istrgnute davno iz nekih dnevnih novina i zalijepljene u pretrpani album njegovih zbrkanih sjećanja.

– Neboser…

Uvjeren kako je prljavi neboder kriv što je nebo sivo, izgovorio je tu riječ glasno i gotovo prkosno, ne prepoznajući u tome kukavičluk sklonjen iza bučnih udaraca krupnih kapi kiše. Već idućeg trenutka protrnuo je kad mu je krupna šaka dograbila rame poput orla koji grabi malog bespomoćnog glodavca.

-Susjed, prehladit ćete se ovako.

Neznančeva ruka kliznula je niz kaput i on se našao ispred zgrčenog Bronera. Bronero ga je pogledao u tamne oči koje su izvirivale ispod čvrsto zategnute kapuljače. Bilo je nešto dobronamjerno upozoravajuće u njima, nešto kao čuo sam vas, pripazite ubuduće što, gdje i kada govorite, ali ono što je Bronera pretvorilo u kockicu šećera koja se topi u vrućoj kavi bio je osjećaj da neznanac čuje, ali ne riječi nego… Njegove misli.

– Neboser… – ponovio je tiše, kao da uživo testira svoje sumnje i utrčao za susjedom neznancem kraj ulaznih vrata koja su se polako zatvarala za obojicom.

Zastao je na starom, blatom umrljanom otiraču i više ritualno nego što od toga ima neke koristi, stao brisati kožne cipele potamnjele od upijene vode. Stresao se poput pokislog psa lutalice. Pogledao je prema gustim redovima poštanskih sandučića čija su se vratašca napinjala kako bi spriječila provalu šarenih prospekata, zgužvanih računa i pogrešno adresiranih pisama koja ne samo da nikad neće biti pročitana nego su onako nagužvana u sandučiću bila prepuštena još i prirodnom procesu truljenja. Kao podivljala živica što skriva nebrigu vlasnika zapuštenih imanja, najraznovrsniji buketi najrazličitijih papira izvirivali su iz uskih proreza na vratašcima i prikrivali imena vlasnika sandučića, otežavajući snalaženje. F.F. Bronero nepogrešivo je i s lakoćom, u djeliću sekunde, uočavao vlastiti sandučić usprkos činjenici da je pločica s njegovim imenom otpala i dva mjeseca nakon useljenja u zgradu. Sandučić F.F. Bronera uvijek je bio čist, uvijek svježe obojen i u posljednje vrijeme, redovito prazan. Odahnuo je, nimalo ne mareći za neobičnost takvog muka u košnici nervoznoj od svakodnevnog zujanja. Nije volio pisma, čak ih se i plašio jer bi se najčešće iz njih prosipale loše vijesti i izranjali teško rješivi problemi. Vjerovao je kako je najsretniji ovako, praznog sandučića.

Osjećajući se opet lagan kao perce, u par se skokova našao na vrhu stepenica, pred još jednim staklenim vratima što su vodila u drugi dio hodnika. Otvorio ih je trzajem, poput ostarjele filmske zvijezde koja se svim silama trudi oponašati korak dvadesetogodišnjaka dok istrčava na pozornicu primiti nagradu za životno djelo kako bi zagrizla još jedan, ovoga puta možda posljednji slatki kolačić uspomena na slavnije dane.

– Lakše malo s tim vratima – viknuo je netko i stao jaukati, povrijeđen naletom F.F. Bronera.

U hodniku je vladala jeziva gužva. Ljudi su nasrtali jedni na druge stiješnjeni u prostranom hodniku, ali i nekim čudom uspijevali održavati iznenađujuće pravilne redove koji su završavali pred uskim vratima četiriju liftova.

– Pardon – bilo je zadnje što je F.F. Bronero izgovorio s lakoćom.

Počelo mu se vrtjeti u glavi, nosnice su mu naticale od guste mješavine mirisa. Čudovište sklepano od jakih parfema, vonja znoja, zadaha odmrznutog mesa, ukiseljenog i povrća sumnjive svježine u plastičnim vrećicama, guralo mu je svoju hrapavu ruku u želudac i grabilo šakom njegov sadržaj kako bi mu ga istreslo pred noge. Čvrsto je dlanovima pritisnuo trbuh i jedva zadržao poriv da se ispovraća. Morao je čučnuti kako bi prizemljio vrtoglavicu i izbjegao pad. 21. kat na kojem je stanovao bio je sad još otprilike metar zračne linije udaljeniji, a put do njega neizvjestan. Okružen brojnim parovima nogu, zaklonjen od stubišnog svjetla i u položaju primjerenijem vojničkim zahodima nego hodniku stambene zgrade, F.F. Bronero nije imao što drugo raditi nego šutke čekati svoj red za lift. Postajalo mu je bolje. Vrtoglavica je popuštala, a ona kao da je za sobom, poput četkice koju rabe arheolozi dok predano i nježno čiste svoje iskopine, pometala i prašinu nahvatanu na ne baš često upotrebljavanoj kori Bronerovog lijenog mozga.

Redovi, silni redovi. Je li ih ikad prije bilo? Zašto se nije mogao sjetiti ni jednog izuzev ovih danas koji su ga prožvakali i izbacili na ulicu? Iskorištavao je redove kako bi počeo povlačiti paralele, isprva samo prstima po umrljanom podu. Nemoguće je da redova do sada nije bilo, vjerojatnije je da ih on nije bio svjestan. Sada je paralelnim crtama dodao i još nekoliko poprečnih. Baš kao što nije moguće da zgrada nema stepenice iako ih osobno nikad nije vidio. Usko, memljivo, hladno stubište, metalne, klimave požarne stepenice… Nečega je moralo biti.

Ustao je hvatajući se za jaknu čovjeka kojeg je maloprije tresnuo vratima, no on je ostao čvrst, ukopan, kao da ništa ne osjeća. Sva njegova pažnja grčevito se držala jednog od liftova čije je zvonce najavljivalo otvaranje vrata. Red se zanjihao, a pred samim se liftovima i izobličio u vrtlog usijanih glava koje su se sudarale u želji da zauzmu što bolje mjesto za ukrcavanje kao da će ih lift odvesti na neku drugu planetu, u neki bolji život. Gigantski spermij, aktiviran i nezaustavljiv u namjeri da oplodi ništa manje gigantsku jajnu stanicu koja će se svakog časa pojaviti na ušću divovskog jajovoda, snažno je zamahivao svojim repom. Snažan udar odbacio je Bronera i srušio ga na pod. U rukama mu je ostao komad hrapave tkanine. Žustro ju je bacio što dalje od sebe, odbacujući krivnju za načinjenu štetu. Na mjestu nesreće ostali su njegovi iskreni pogledi koji su vrludali u svim smjerovima i otvoreno ga optuživali Ako je poderani i bio svjestan što se dogodilo – dopustimo i da je bio prijeke naravi – zla kob teško da bi zadesila posrnulog Bronera. Oštećeni je bio tek razmotano klupko uvjetovanih refleksa. Zvonce koje je dolaskom lifta zazvonilo u njegovoj glavi i čiji je zvuk udario u trup njegovih osjetila, svečano ga je porinulo u more ljudi što su se naslanjali i natiskivali jedan na drugoga, a F.F. Bronera potpuno isključilo iz stvarnosti. Ako Bronero nije postojao, nitko mu ništa nije niti mogao učiniti.

– Pardon – prošaptao je skrušeno, za svaki slučaj.

Pridigao se, ali samo dopola, poput sprintera na pozor. Ostao je u tom položaju sve dok nije osjetio kako mu krv navire u obraze. Kada se konačno uspravio, na podu je spazio svoj češljić. Isprva ga je poželio podići, a onda se naglo predomislio i ostao ukočen u nekom iskrivljenom položaju bacača diska. Češljić je ležao kao uginula crna stonoga kojoj je u surovoj dječjoj igri otkrivanja prirode počupan cijeli jedan red nogu. Bronero je prstima ukrotio pobunjene pramenove, a potom okrenuo leđa brujećim liftovima. Kao da je donio odluku ispasti iz redova, krenuo je koračati prema nesigurnijoj budućnosti nadajući se otkriću stepenica.

Koračao je oprezno poput istraživača-avanturista koji u potrazi za bogatstvima kroči drevnom grobnicom natovarenom prokletstvima i drugim zamkama. Bronerov oprez klijao je brzo zbog pomisli da čini nešto zabranjeno i kažnjivo, iz straha koji je puštao korijenje duž njegovih živaca. Svaki dodir vlažne odjeće s kožom pretvarao se u neugodni ubod. Vrata su se redala s obje strane neizvjesnog puta. Kvake su sa vrata stršale kao kuke i činilo se da je samo pitanje vremena kad će ga prva dokačiti. F.F. Bronero nije im se približavao, nije ih pokušavao pritisnuti i otvoriti si put. Kao da je znao da ga nijedna neće odvesti prema blagu za kojim je tragao.

Tumarao je hodnicima kao miš po labirintu i zalazio u slijepe odvojke koji su završavali čistim bijelim zidovima čiji se sloj boje još dičio intenzivnim mirisom, znakom njihove nevinosti i nedirnutosti. Vraćao se na ista raskrižja lakši za kamenčiće nade izgubljene u odsječenim krakovima zgrade-hobotnice koja ga je davila svojom razgranatom utrobom, ali nije odustajao. Liftovi mu više nisu predstavljali ozbiljnu mogućnost, bili su tek ono svjetlo na kraju tunela koje smo, na kraju, ipak svi spremni prihvatiti. Na kraju, ne sad, ne ovdje… Ne F.F. Bronero.

Kad je već bio pomislio da je zapeo u novom slijepom odvojku, Bronerovo lice se smekšalo i poprimilo izraz sretnog djeteta. Na kraju su se hodnika nazirala vrata, ali za razliku od ostalih, na ovima nije bilo kvake.

– Moja vrata – progovorio je napokon Bronero, a zidovi upili slabašan glas pustinjaka koji je upravo prekršio zavjet šutnje.

Pohitao je prema njima poput zaručnika koji je upravo opazio svoju dragu na mostu prekooceanskog broda, gori od želje za strasnim poljupcem i spreman je podijeliti s njom težinu prtljage bez straha od ičega što bi se u njoj moglo nalaziti. Zanosu usprkos, prije nego što ih je laganim pritiskom otvorio, poput opreznog se ljubavnika nekoliko puta osvrnuo. Želio je biti apsolutno siguran da ga nitko nije pratio.

Pronašao je stepenice! Bijele, široke, čvrste, kao namijenjene svakodnevnom protoku velikog broja ljudi, s visokom rebrastom metalnom ogradom i glatkim prozirnim rukohvatima koji su izgledali poput dugih staklenih cijevi napunjenih medom. Kao tipke na klaviru, bile su spremne odsvirati melodiju koraka i ovog virtuoza. Bronero nije, istinabog, na najbližu zakoračio baš virtuozno. Drugi je korak bio znatno lakši, sigurniji, potpomognut snagom šake koja je čvrsto zgrabila medeni rukohvat. Nakon nesigurnog početka stube su se nizale pod napuhanom sjenom F.F. Bronera poput kolačića posutih kristalnim šećernim mrvicama koji putuju pokretnom vrpcom u tvornici slastica i slatkiša. Sladak je bio okus otkrića, čokoladna kuglica uspjeha topila se u širom otvorenim ustima F.F. Bronera koja su hvatala i usmjeravala zrak potreban za daljnje napredovanje. Sklapao je oči i kretao se pod zavjesom svojih kapaka, neumorno brojeći stepenice. Zastajao bi nakratko tek na pokojem polukatu kako bi pluća nahranio svježim dahom i odmorio se pred novi uzlet.

– Dva, četiri, šest, osam…- iskakali su mu veselo parni brojevi iz grla, a neparni zapinjali za glasnice i padali u jednjak dok je s lakoćom preskakao stepenice.

Otvorio je oči u pravom trenutku kako bi vještim i sigurnim skokom preskočio kantu punu zapjenjene tekućine iz koje je poput periskopa izranjala drvena drška. Pogled koji je tonuo prema dnu kante koštao ga je sudara s nepoznatim tijelom.

– Pazite malo, niste sami na svijetu – izribao mu je uho duboki ženski glas.

Sagnula se kako bi podigla metlu koju je uslijed sudara ispustila iz ruku.

– Treba gledati prije, a ne poslije – mahala je drškom metle ispred F.F. Bronera koji je uzmicao sve dok nije leđima dodirnuo zid.

Starica je teško bilo odrediti godine. Lako ih je mogla nositi i sto, a od toga broja barem njih sedamdesetak kao čistačica. Preuska plava radnička kuta tek je dala naslutiti ženinu dugovječnost dok je, probuđena pokretima ruku koje su baratale metlom, zatezala njezino mlohavo tijelo. Lice joj je bilo mnogo iskrenije i izravnije. Nagomilane godine činile su joj kožu zgužvanom poput postelje nakon burnog seksualnog čina, a sitne su joj se oči zavukle duboko pod neuredne obrve i kosti lubanje kao da se stide starosti tijela. Coknula je nekoliko puta i vratila se svojem poslu prije nego što se Bronero odlijepio sa zida. Njezine izlizane papuče proizvodile su zvuk sličan mljackanju dok se prilično spretno kretala po natopljenoj stepenici. Više nije mogla vidjeti kako se Bronero potiho i oprezno uspinje ne okrećući joj leđa. Oštri pokreti glavom i vratom, kakve čini golub u potjeri za mrvicama kruha što ih vjetar raznosi po pločniku, bili su nečujni izraz iskrenog žaljenja zbog neopreznosti. Htio se odmaknuti na neku razumnu udaljenost prije nego što će šmugnuti, ali… Prelazak iz stanja šunjanja u stanje šmugnuća zaustavila je radoznalost u obliku pitanja koje mu je izletjelo iz usta poput kukavice što iskače iz kičastog zidnog sata kako bi svima obznanila da je podne.

– Stepenice su tek nedavno dograđene?

Starica je istog trena prestala šljapkati i tapkati, pospremati i čistiti te se oslonila na svoje oruđe i uputila pogled Broneru koji je lice sugovornika pretvarao u spužvu preplavljenu valom tupavosti.

– Ne budite smiješni! One su oduvijek ovdje.

Bronero je bio osupnut staričinom arogancijom, ali je znatiželja potpuno preuzela kontrolu nad njim i bila voljna prepustiti ga sličnom pogledu još jednom.

– Zašto ih je tako teško naći? Zašto se nitko ne koristi njima? Zašto se svi guraju pred liftovima?

– Kojim liftovima?

Sad je staričino lice bilo prepuno tragova tupavog čuđenja. Oči su joj izvirivale iz duplji i bacakale se se amo-tamo kao da ne znaju gdje bi najprije iskočile. Bore su joj se naglo izravnale koliko je god i gdje je to bilo moguće, predstavljajući čuđenje kao prirodni i najjeftiniji oblik fejsliftinga. Svjestan preuzimanja inicijative i prednosti, Bronero se okrenuo i pohitao stepenicama, ostavljajući čistačicu obavijenu maglom njegovih luckastih pitanja. Previše ga je zanio taj izjednačujući pogodak pa se i ponio poput nogometaša – digao je ruke umjesto da pokuša razjasniti neobična razmimoilaženja u poimanju prostora kojima su se kretali.

Zadihan je stigao do kata i još jednih vrata koja su ga, ako je dobro brojao, trebala odvesti ravno do njegovog praga. Epizoda s čistačicom izblijedjela je kao tko zna koji po redu nastavak sluzave televizijske sapunice. Iza vrata ukazao mu se dobro poznati hodnik osvijetljen nizom kuglastih žarulja zaštićenih hrđavom žičanom rešetkom, od kojih je u prosjeku svaka četvrta odavno pregorjela.

– Napokon…

Otisnuo se prema svojem stanu putem zagorjelih ručkova čiji su se mirisi poput utopljenika hvatali za njegovu odjeću. Jednom rukom čeprkao je po džepu kako bi dohvatio ključeve, drugom je otirao mješavinu kišnih kapi i znoja s čela. Nešto poput udarca gonga bio je zvučni signal koji je dao do znanja da su vrata stubišta, potonućem u bjelinu zida, ponovo sakrila svoju tajnu bićima s obiju strana. Nešto poput zveckanja praporčića na saonicama Djeda Mraza značilo je da F.F. Bronero napokon ulazi u svoj stan.

Prostran jer je prazan – tako bi se najbolje mogao opisati prostor u kojem je živio F.F. Bronero. Kupaonica i dvije sobe podjednako smiješne površine i volumena od kojih se jedna, po brojnosti svrha kojima je služila, mogla usporediti s multifunkcionalnošću popularnih švicarskih džepnih nožića. Bila je kuhinja, blagovaona, dnevna soba, soba za čitanje ako se imalo što čitati, soba za gledanje televizije i primanje gostiju, gimnastička dvorana, po potrebi i skladište, servis kućanskih aparata, nerijetko i smetlište. Iz nje se izlazilo u hodnik iz kojeg se ulazilo u kupaonicu i onu drugu sobu čiju je jedinu svrhu otkrivao madrac pokriven zgužvanim plahtama i dekom. Bronero je iz cipela iskočio još na ulaznim vratima, do ulaska u spavaću sobu pali su već i jakna i hlače. Čarape su se zaustavile na madracu negdje kod uzglavlja. Majica i košulja završile su pod prozorom koji je Bronero žurno zatvarao dok su mu nožni prsti bili uronjeni u lokvicu vode koju izlizani parket nije stigao upiti. Nakon što je spriječio daljnji prodor vode, vratio se u sobu-svaštaru. Preskočio je dvije knjige, televizor i tanjur s ostacima masne juhe pa poduzeo temeljne korake za pripremu čaja – izvadio je čajnik iz jedinog i opasno nakošenog kuhinjskog ormarića, napunio ga vodom iz slavine nad minijaturnim sudoperom i odložio ga na grijaću ploču električnog kuhala koje je slabo glumilo štednjak. Na prstima je prošetao do kupaonice gdje su gaće, taj pamučni smokvin list i posljednji odjevni predmet na njemu, olabavile stisak oko njegovih bokova i našle se smežurane na zelenim pločicama.

Gol i sretan, Bronero se zatvorio u tuš-kabinu. Brzi pokret rukom i topla mu je voda već udarala o tjeme razvrstavajući gustu kosu u nejednako guste pramenove, cijedila se niz njih i stvarala stotine bistrih potočića koji su vrludali između koštanih grebena njegova tijela, hvatala se za crne dlačice njegovih mršavih nogu i spuštala se prema nožnim prstima. Svi nastali slivovi sastajali su se ispred njih i činili jedinstven tok koji je klokoćući otjecao u slivnik. Bronero je bezbrižno fućkao melodiju nekog novog hita koji je čuo tko zna gdje i tko zna kad, prepuštajući se masaži toplog tuša. U neki nevidljivi slivnik isteklo je u međuvremenu i vrijeme potrebno vodi da zakipi pa je počeo fućkati i čajnik. Nije zvižduk sa štednjaka bio taj koji je prisilio Bronera da dograbi ručnik i stane se užurbano brisati dok su mu se na pregibima tijela stvarali mjehurići sapunice koju voda nije stigla isprati. Bio je to zvuk broda. Zvuk broda, a zvuk zvona, posljednja ostavština čovjeka koji je u stanu na 21. katu živio prije Bronera. Iako ga je vidio samo jednom, prilikom primopredaje stana, Bronero je zaključio kako bradata kugla koja mu je na hodniku predala ključeve dok je dašćući pod teretom dva brodska pojasa za spašavanje i teškog hrđavog sidra uplašeno ponavljala “čovjek u moru, čovjek u moru”, mora biti pomorac čiji je razum more povuklo na dno prije nego što će to u prirodnom ciklusu života i smrti učiniti kopno s njegovim tijelom. Iako, moglo se to čovjeku dogoditi i zbog preranog nasukavanja, tko će ga znati. U svakom slučaju, slika čovjeka koji je primoran napustiti vlastiti brod koji tone, okačila se u Broneru na onaj isti klimavi klin na koji vješamo sve neugodne stvari i događaje koje želimo zaboraviti, ali ih ne zaboravljamo jer njihove kopije ostavljamo svuda oko sebe čudom se čudeći što ih onda iznova pronalazimo iz dana u dan, na stolu, u ormaru, u kafiću preko puta. Zvono je bila posljednja, ali i najvjernija kopija tog događaja i sad je bjesomučno zvonilo, tulilo i upozoravalo na sudar, dozivajući sadašnjeg kapetana da izađe na palubu.

Pridržavajući rukom ručnik koji mu je labavo visio oko struka te bio spreman skliznuti svakog časa i razotkriti čovjeku sveto područje između koljena i pupka, Bronero je otvorio vrata. Tri nepoznata čovjeka pozorno su ga promatrala. Najniži od njih, sivo odijelo, tamnosiva kravata, gangsterski šešir, tamne naočale, stajao je korak ispred dvojice u odjeći živopisnih boja koji su se nalazili simetrično, jedan s lijeve, a drugi s desne strane sive nepoznanice. Kad bi se povukla crta koja bi spajala točke na kojima su stajali nepoznati muškarci, dobio bi se, bez sumnje, jednakostranični trokut. Broneru je bilo jasno da se iza savršene pravilnosti njihova rasporeda ne može skrivati ništa ležerno, bezazleno ili bezopasno, ali je ipak pokušavao ostaviti dojam mladog oca koji očekuje vijest o rođenju djeteta.

– Izvolite?

– Jesu li ovo vaši papiri? – pitao je istureni.

Boja njegovog glasa sjajno se slagala s bojom odijela koje je nosio. Sagnuo se i iz crne torbe odložene kraj njegovih nogu izvukao svežanj papira te ih pružio F.F. Broneru. Bili su uglavnom zgužvani, a na nekima su se jasno vidjeli i tragovi potplata raznovrsne obuće, svojevrsni pečati njihove odbačenosti. Prepoznao je svoje papire ostavljene jutros na podu Zavoda i prije nego što su zašuštali u njegovoj drhtavoj ruci koja je odbijala glumiti opuštenost.

– Jesu.

Nakon Bronerovog potvrdnog odgovora sumnjivim neznancima, i noge su odbile glumiti opuštenost pa mu se tijelo stalo spontano povlačiti u unutrašnjost stana.

– Cirkus, moguć cirkus! – povikao je gospodin sivo odijelo dok je živčano upirao prstom u Bronera.

To je bio znak snažnijoj gospodi duginih boja da na lica navuku maske klauna izvučene munjevitim i istreniranim pokretom iz unutrašnjih džepova njihovih procvalih odijela i silovito krenu prema njemu. Bronero nije stigao ni jauknuti, a snažne su ga ruke iznijele u hodnik na čijem se podu ubrzo našao mokri ručnik koji mu je, iskorištavajući nemoćno trzanje i bacakanje, bestidno spuznuo niz raširene noge. Goli Bronero tek je sada vidio da trojka nije došla sama nego da se hodnikom mota veći broj ljudi u različitim uniformama. Jedni su postavljali zaštitne ograde, drugi su išli od stana do stana i zvonili dok su treći samo stajali oslonjeni o zidove i stupove duž hodnika, čekajući poput sporednih glumaca u kazališnoj predstavi trenutak kada će njihova uloga napokon doći na red.

– Povinujte se, – govorio je živčani sivonja držeći u ruci nešto što je izgledalo poput crnog rupca ucviljene udovice i prilazio Broneru – redovnim pregledom vizualnih zapisa Zavoda utvrđeno je srednje teško kršenje Odredbe o redu u prostorima općeg napretka, a prilikom privođenja, na licu mjesta uočeni su i neki elementi strogo kažnjivog djela opisanog u Zakonu kao opiranje dobroj namjeri prisile. Sve što kažete bit će upotrijebljeno u korist i radi što uspješnijeg završetka istrage i krivičnog procesa. S vama će se postupati, a vaša prava ostaju neotuđiva uz zabranu njihovog korištenja do završetka procesa. Povinujte se!

Podigao se na prste i snažno navukao crnu kapuljaču preko Bronerove glave koji više nije vidio ništa, ali je već dovoljno čuo da bi znao. Bili su to Redari, specijalne jedinice za odvoz smeća i prekršitelja određenih odredbi o redu, ovaj put pojačane ekipama za koordiniranje, održavanje i naplatu. Susreo se s njima prvi put u svom životu, a o njima nije znao ništa više ili manje nego bilo koji drugi građanin – najbolje je da ti se nikad ne pojave na vratima.

Izmamljeni zvonjavom, ljudi su u međuvremenu izjurili iz svojih stanova i raštrkali se po hodniku. Čim su ugledali Bronera u rukama Redara, golog i s kapuljačom koja mu je sezala do ramena, pojurili su prema njemu, vrišteći i bacajući na njega sitne predmete koje su iščačkali iz svojih džepova. U daljnjem napredovanju, zaustavila ih je postavljena ograda kojoj su, da ne bi popustila pod prvim i najžešćim naletom, pomagali ljudi iz ekipe za održavanje naslanjajući se na nju i gurajući ju rukama i ramenima u smjeru suprotnom od smjera ljudske bujice. Kad se situacija smirila i popustio najjači pritisak na čeličnu ogradu, prišli su joj napokon i prodavači karata i stali naplaćivati nestrpljivoj, zanjihanoj gomili predstavu koja je već dobrano bila u tijeku.

– Reda, molim – govorili su staloženo, vraćajući stanarima ostatak novca.

A oni, stanari, urlali su na Bronera iz sve snage, dovikivali mu ubojico, lopove, palikućo, razvratniče i druge izraze gađenja, nastavljajući ga gađati svime što su imali kod sebe. Bilo je jasno da nemaju pojma o čemu se radi, da ne znaju zašto govore to što govore, ali se visok stupanj uživanja u tome što su radili nije mogao poreći. Jedna se starica toliko zanijela dok je pokušavala baciti maleni srebrni medaljon pa je izgubila ravnotežu i pala preko zaštitne ograde. Tri snažna tipa, pripadnika specijalne pričuvne postrojbe, grubo su je osovili na noge i navukli joj crnu kapuljaču te ju usprkos uredno plaćenoj karti unijeli za Bronerom u jedan od liftova.

Osim što je bio stiješnjen u mraku kapuljače zajedno sa strahom koji je ispunio i ono malo prostora između crne tkanine i njegova lica, Bronero se nije baš mogao osloniti niti na sluh. Pulsirajuća tutnjava njegovih žila koje su tjerale krv u njegovu glavu kao da će tamo naći spas, uspijevala je izobličiti svaki zvuk koji bi se probio do njegovih ušiju i učiniti ga neprepoznatljivim. No želudac koji je završio pod ždrijelom bio je sasvim pouzdan znak da ih je lift strelovito ponio k prizemlju. Iako ukliješten između Redara koji ga nisu ispuštali ni trenutka, Bronero se trudio pribrati jer sve je ostalo ionako bilo nemoguće. Pobjeći nije mogao, odjenuti se nije mogao. Nije mogao ni propasti u zemlju od stida. Usredotočio se na nebitno, na pitanja lakša od položaja u kojem se trenutno nalazio. Kažnjavaju li se prijestupi ili prijestupnici? Ili oboje? Je li brzina silaska proporcionalna težini uspona? Je li…

Sve glasniji žamor označio je djelomični povratak Bronerova sluha, ali i dolazak lifta u prizemlje. Osjetio je tlo pod nogama, ali to nipošto nije ukazivalo na priliku za bijeg. Stisak Redara bio je jednako jak, samo su shvatili da ga je lakše vući po podu nego nositi. Starica koja je neočekivano dijelila njegovu sudbinu jauknula je, dijeleći očito s Bronerom i njegov novi položaj. Zatim je stala naricati i preklinjati da joj se bar vrati novac za kupljenu kartu. Njezin starački istrošen glas dodatno prigušen nevoljom u kojoj se našla ubrzo je iščeznuo u huku koji je lomio Bronerove reaktivirane slušne koščice. Izvučen iz lifta, bio je iznova izložen grubim povicima i tvrdim predmetima koji su dolijetali iz svih smjerova. Predstava se nastavljala, hodnik na 21. katu bio je samo uvod. Scenarij je bio isti, samo je sve preraslo okvire seoske priredbe i dobilo dimenziju vrhunskih sportskih događaja. Predmeti koji su padali po njemu bili su veći i tvrđi, pogoci precizniji. I bilo ih je znatno više, ali su, začudo, Broneru bili znatno bezbolniji. Možda zato što je ovaj put bio spreman, možda zato što ih je očekivao pretpostavljajući da će proći prizemljem nabreklim od redova, a možda jednostavno zato jer nije imao izbora. Kad nemaš izbora, posjedneš sudbinu za upravljač, zauzmeš suvozačko mjesto, vežeš se i zažmiriš. Sve se dogodi samo od sebe i sve bude nekako lakše podnijeti jer, eto, nisi ti vozio, nisi ti kriv, ništa nisi niti mogao učiniti. Baš kao što ništa nije mogao učiniti kad ga je Redar udario kratkom palicom po glavi te uz pomoć kolega natovario u kamionet, nježno otprilike kao što bi to učinio s vrećom cementa.

Trenutke u kojima je granica između nesvijesti i opipljive stvarnosti bila još prilično nejasna, Bronero je proveo gledajući u lokvicu guste sline za koju su se lijepili njegovi goli nožni prsti, ispraćajući zamućenim pogledom novu kapljicu natovarenu sitnim mjehurićima zraka koja se poput pauka, na tankoj prozirnoj niti, polagano spuštala s njegovih usana prema podu. Ruke su mu mlohavo visjele držeći se strogih pravila sile teže. Čela prislonjenog na sam rub metalnog stola, uspijevao je tek vidjeti nepoznati komadić prostora omeđen njegovim nogama. Trebalo se pokrenuti i probati zakoračiti putovima spoznaje. Podigao je ruku i dlanom instinktivno protrljao bolni potiljak što je za posljedicu imalo ispuštanje kratkog piska, prvog zvuka proizvedenog nakon što mu je glava postala poprište velikog praska. Uspravio se oprezno i polako, ali mu se podizanjem glave horizonti nisu znatnije proširili. Nalazio se u malenoj sobi bez prozora, a osim spomenutog stola na kojem se nalazila čaša vode i stolice na kojoj je sjedio, u njoj nije postojao niti jedan drugi predmet ili komad namještaja. Strop je bio prilično nizak, a blijedozeleni zidovi djelovali su umirujuće, barem dok ne bi počeli podsjećati na bolnicu. Da je mogao barem na trenutak zaboraviti na događaje koji su ga doveli ovdje, ovako sam i napušten osjećao bi se kao kod kuće. Već i samoća sama opuštala ga je do određenog stupnja, bila je prihvatljivija od neminovnosti novog susreta s ljudima koji su ga u sobu i smjestili. Istog trena potpisao bi izjavu o doživotnoj izolaciji i bio bi to njegov izbor. Ali opet, izbora nije imao. Ulazak čovjeka u bijeloj kuti ubio je i onu najmanju, kržljavu nadu da bi se takvo što moglo i dogoditi, ma koliko to uistinu nevjerojatno i nemoguće bilo. Pridošlica je mogao biti liječnik, ludi znanstvenik, pa čak i mesar koji je došao provjeriti kvalitetu pristiglog mesa za svoje stalne čovjekoljubive mušterije. Mogao je biti bilo tko jer nije govorio ništa. Nije se predstavio. Osvrnuo se par puta kao da traži još neku stolicu osim Bronerove, a kad nije pronašao ništa slično, zavrtio je glavom pa slegnuo ramenima pokazujući da je unatoč neadekvatnim uvjetima spreman kvalitetno odraditi svoj zadatak. Znanstvenik, pomislio je Bronero kad je čovjek iz malenog džepa na kuti izvukao olovku. Otvorio je fascikl koji je dotad čvrsto stiskao pod rukom i stao nešto predano zapisivati. Napokon, pogledao je i Bronera koji je, ožednio od niza stresova, posegnuo za čašom vode.

– Smijem li?

Čovjek u bijelom ispružio se preko stola i ošinuo ga fasciklom po licu.

– To je za cvijeće! To je za cvijeće, razbojniče!

Vikao je i skakao kao da se pod njegovom kutom bore dvije podivljale zvijeri. Mogućnost da se radi o znanstveniku raspršila se istovremeno s crvenim krvnim zrncima pod kožom Bronerova obraza koji je stao tinjati i naticati. Nakon grubog nasrtaja koji je razotkrio razinu odnosa između dva potpuna stranca i matematički im precizno ucrtao položaje na ploči kako bi onom podređenom postalo jasno tko je tko u ovoj nepravednoj igri, nije bilo potrebno nikakvo znanstveno objašnjenje da bi se zaključilo kako osoba u kuti nije nikakav znanstvenik nego je jednostavno zadužen. I to je sve. Kad je podigao olovku koja mu je ispala prilikom zamaha i otkotrljala se do sredine stola, zaduženi je opet zauzeo smirenu i hladnu pozu, ali ona više nije mogla zavarati čak ni Bronera.

– Ime? – pitao je.

– F.F. Bronero.

Zaduženi je sklopio fascikl i bez žurbe vratio olovku u džep. Ovratnikom je zaklonio nosi usta, kao da provjerava smrdi li mu iz usta. Potom je poravnao kutu i izašao iz sobe.

Bronero nije dugo ostao sam. Ubrzo su po njega došli ljudi u crvenim kombinezonima i podignuli ga sa stolca kao da je posrijedi paket koji hitno treba dostaviti na zadanu adresu. Bez riječi, bez ikakvih osjećaja, brzim su ga koracima nosili kroz dugačke hodnike da bi ga na kraju najužeg od njih ubacili u još manju sobu od one u kojoj se do maloprije nalazio.

Još jedna vrata zatvorila su se za F.F. Bronerom. Tapkajući po mraku napipao je hladnu površinu nečega što je mogao biti krevet i sjeo. Prekrižio je ruke na koljenima. Uzdahnuo je, a čelo mu se nabralo. Htio je zatvoriti i oči, ali to na kraju ipak nije učinio. Potpuni mrak razoružavao ga je vrlo uspješno i bez tog jednostavnog čina brze predaje.

Kraj? Ma daj.

Expansion of the Bronero (Redovi) Expansion

TREĆI RED: Izbačen iz reda

Zujanje elektromotora kojim se bez sumnje upravljalo iz neke zasigurno preuredne, a vjerojatno i sasvim sterilne kontrolne sobe, označilo je otvaranje vratašca iza kojih se, baš kao i svakog dana u isto vrijeme, pojavljivao stroj – vjerna kopija sasvim običnog bankomata. Bio je tek neznatno manji, dodatno opremljen kamerom i mikrofonom, a imao je i pretinac s uredno složenim smotuljcima papira i nekoliko olovaka. Ubrzo je zujanje smijenio isprekidani ton, nešto poput uobičajenog znaka zauzeća na najprimitivnijim telefonskim uređajima, koji je dopirao iz te smiješne mašine. Tom se zvuku pridružio tihi cvilež kože koja struže po hladnoj površini poda, ali je otpor podloge potpunom ispružanju noge na kraju ipak slomljen. Bronero se pomaknuo, ali nije učinio veći pomak – ostao je ležati na boku i tupo gledati pred sebe.

Kao i svakog dana, a broja im više nije znao, mašina će ga deset minuta pozivati da nacrta, snimi, izgovori… Svoje priznanje, dakako. Ili još bolje, da optuži nekog, da izda svoje poslodavce ili naredbodavce (ovisilo je o tome radi li se ovdje o padanju za novac ili ideale). Da dade iskaz, da se iskupi, da se pokaje, da da. Da učini svoj položaj podnošljivijim. Daj mu i sustav će dati tebi. Društvo supatnika, deku, prozor. Redoviti obrok. Nešto kao znak dobre volje i poziv na daljnju suradnju. To se zvalo principom uzajamnosti – ljudski glas koji je prvi i zadnji put izašao iz stroja dvadeset minuta nakon što je Bronero bačen u ćeliju jasno je objasnio nova pravila i dao im ime. Bilo ih je lako usvojiti, ali…

Svaki je dan Bronero molio, pisao, snimao svoje izjave. Skakao je već na zujanje motorčića. Izmišljao. Isprva rijetko, kasnije sve češće. Plakao. Derao se na mašinu da mu već jednom kaže što da napiše pa da to najzad i napiše. Jednog dana izrađivao je neponovljive origami oblike, već drugog se dana šopao papirima iz pretinca. Činio je čuda i budalaštine, skretao pažnju na sebe trudeći se koliko je mogao da pritom i sam ne skrene, i sve skupa bilježio kamerom. Uzalud, što god da je ponudio nije popravilo ništa, svjetla se na njegovoj novoj pozornici nisu palila. Nisu imala zašto – scenarija nije bilo, pa se show nije niti mogao dogoditi. Bronero je zapeo u mraku i prije nego što je u mrak bačen – što je trebao priznati i koga izdati, nije znao. I čim bi isteklo vrijeme i vratašca se zatvorila, a on nemoćno stropoštao na pod i dlanovima počeo pritiskati oči, taj ga je kotač neznanja nemilosrdno gazio i ostavljao tragove na licu da bi mu naposljetku, kad je pritisak postao prevelik, smrskao i posljednju zamisao koja je imala namjeru napustiti glavu.

Posljednji su se dani Broneru slijepili u bezličnu masu kao čokoladni keksi zaboravljeni na suncu i ljudsko je vrijeme izgubilo svoje periodične otkucaje. Bipkanje stroja postalo je pretiho da bi ga pokrenulo, preslabo da bi mu vratilo negdje zagubljene sate, dane, jutra i večeri, te kamenčiće vremena o koje se spoticao i zbog kojih je još uvijek bio svjestan da se miče. Ti kamenčići sad su bili samo prašina koju je otpuhivao svakim svojim izdisajem. Izdahnuti…

Možda je u trenutku poželio da ga i život konačno napusti, ali čak ni to nije bilo moguće. Iz ćelije je bilo nemoguće izaći pa je život bio osuđen na njega u jednakoj mjeri kao i on na život.

Srce mu je sporo, ali snažno udaralo o pod i šaptalo uhu što se sakrilo iza obraza, a ispred prljave kose. Signal bi jurio slušnim kanalima, gubio ravnotežu u zavijenim cijevima, ali bi u zadnji čas stigao i obavijestiti mozak da je F.F. Bronero još živ. Već umorna masa sivih stanica poslala bi signal srcu da kucanje i održi, uzrok je pokretao posljedicu, posljedica se presvlačila u novi uzrok. Na kraju, bilo je potpuno nebitno što je uzrok, a što posljedica. Život se sveo na najjednostavniju formu, ali bar mu nije prolazio pred očima – u njih se smjestio kao u posljednje utočište noseći onaj tračak nade koji čovjeka ne napušta ni u času kad je vjerojatno posljednje što čuje fijuk oštrice dok mu glava već bespomoćno leži na panju.

Iz tih je utočišta na vlastitom licu Bronero gledao u oštru liniju svjetlosti što se probijala ispod teških zaključanih vrata koja su time dopuštala mašti ono posljednje izranjanje i dah prije konačnog potonuća. Zatočen u mraku i zarobljen slabošću vlastita tijela, Bronero si je dozvoljavao sliku o svjetlosnom maču koji će podići čim se to njemu prohtije i prokrčiti si njime put u slobodu, fantaziju koja je poput opruge iskakala iz kauča na kojem je kao dječak po deveti put gledao Ratove zvijezda, a po tko zna koji put kako se dobro obračunava sa zlom. Tipično bronerovsko vjerovanje i naivna mašta dječaka dobivali su svoju potvrdu u realnosti njegova položaja – pravda i sloboda svjetlosnim se mačem mogu ostvariti jedino među zvijezdama.

Baš tada dogodilo se ono što se događa gotovo u pravilu samo u filmovima. Uskovitlani oblačić prašine sudario se sa sjenama što su presijecale tanku liniju svjetlosti pretvarajući ju u olujne bljeskove, komešanje i udarci provlačili su svoj odjek ispod debelih vrata. Bronero je trepnuo.

– Brzo!

Ono malo svjetlosti u Bronerovoj ćeliji potpuno je nestalo s padom nečeg velikog i teškog uz vanjsku stranu vrata. Šuškanje i zveckanje trajalo je točno dva nova Bronerova treptaja.

– Požuri, čovječe!

Ključ je škljocnuo dvaput i u sobu su, preko tijela u crvenom kombinezonu što se samo nježno prevrnulo preko granice između hodnika i sobe, uskočile dvije naoružane osobe. Nisu bili maskirani, ali bi ih zbog čvrsto zategnutih kapuljača što su im prekrivale velik dio lica ionako bilo nemoguće prepoznati s udaljenosti veće od metra.

– Brzo, čovječe, brzo!

Viši član tog na prvi pogled identičnog dvojca šaptao je i požurivao partnera dok je istodobno nervozno provirivao u hodnik grčevito stišćući dršku male puške. Toliko se snažno naslanjao na zid da je počeo dahtati i ubrzano puhati. Na čelu i obrazima, koji su jedva izvirivali iz grubog vojničkog platna kapuljače zategnute konopčićem, počele su se skupljati sitne kapi znoja.

– Smiri se, sve ide kako treba. Za sada – odgovorio je niži.

Kleknuo je kraj nepokretnog Bronera i prislonio dlan na njegov hladni obraz. Zatim je svoje lice približio Bronerovom, a njegove su riječi potekle pod svodom kapuljače kojom je štitio blijedog Bronera od naglog prodora svjetlosti.

– Sve će opet biti u redu. Vodim te odavde.

Nagli trzaj ramenom i zeleni je ruksak spuznuo niz spasiočevu nadlakticu te se našao između njegovih nogu.

– Zovem se B. Loganov i sad ću…

Razvezao je ruksak i iz njega izvukao tamnoplavu trenirku i tenisice. Smiješak koji mu se spontano otrgnuo sa suhih usana bio je posljedica prisjećanja na dugotrajni izbor boja i modela odjeće i obuće koju će ponijeti, kao da se radi o odlasku na modnu reviju, a ne organizaciji bijega u kojem će, gotovo sigurno, morati biti i ljudskih žrtava. Počeo je prevrtati Bronera spretno navlačeći trenirku na njegove opuštene i mlohave noge poput popustljive majke što poklanja razmaženku još dvije minute sna prije polaska u školu. Potom mu je jednako spretno obuo i tenisice. Bronero nije imao snage pripomoći čovjeku koji ga je došao izbaviti. Ono malo snage što je u tom trenutku skrivao u sebi usmjerio je prema nečem drugom. Taj glas…

B. Loganov već je podmetao dlan pod Bronerov vrat, a drugom ga rukom obgrlio i hvatao za lopaticu. Zatim ga je nježno i bez trzaja privukao k sebi kako bi mu odjenuo i gornji dio trenirke. Opet su se Bronero i Loganov našli licem uz lice samo što ovaj put nije bilo nikakve sjene. Ispod kapuljače nisu virile inteligentne, bar ne preinteligentne oči, ali nešto iskreno i dobronamjerno u njima nije se moglo sakriti. Bile su kao dvije kristalne kuglice u kojima se svaka zraka svjetla prelamala samo s jednim ciljem – da se rasprši prema svjetlijoj budućnosti. I ono što čak ni Broneru u ovakvom stanju nije moglo promaknuti, bile su već viđene.

– Susjed…

Ne, nije ga čuo, taj čovjek kojeg je susreo pred neboderom i osoba koja mu se sada sama predstavila kao B. Loganov. Bronerov glas, usprkos tome što su im glave bile toliko blizu da im se gotovo miješao dah, bio je čujan otprilike koliko je čujno šmrcanje prestravljenog vojnika šćućurenog u rovu u jeku artiljerijske razmjene vatre. B. Loganov spustio je odjevenog Bronera na pod, zavrnuo mu rukav desne ruke, a svoju zavukao u poluotvoreni ruksak te iz njega izvadio metalnu kutiju veličine knjige. Otvorio je sjajnu kutiju i iz nje izvukao špricu i malenu bočicu. Čep bočice probio je iglom i u špricu navukao prozirnu žućkastu tekućinu koja kao da se naljutila što je silom uvučena u cilindar pa se u njemu počela pjeniti.

– Požuri, molim te – preklinjao ga je kolega brišući naizmjence znojne dlanove o maslinastosive hlače dok su mu nožni mišići podrhtavali pritišćući tijelo o zid, a ramena se nervozno dizala i spuštala.

– Evo, evo…

B. Loganov žurio je koliko je mogao, koliko je za to bio istreniran. Njegova sadašnja izvedba zaista nije bila ni sporija ni brža nego na pripremama za cijelu operaciju. Nije mogao osuđivati prve znake panike kod partnera iako ga nije uspijevao umiriti. Upasti na ovaj način u Zavod za ispitivanje, preispitivanje, stvaranje i zatvaranje bilo je zaista smiono i ludo, ali možda je baš zato i uspjelo. Izazivati sreću i objašnjavati, sad kad su već ovoliko daleko stigli, bilo bi kao stajati na izlazu plamteće zgrade i u rukama držati kovčeg u kojem je bogatstvo dostatno da nekoliko generacija šire obitelji i prijatelja zbrine do kraja života, ali se onda naglo okrenuti i utrčati u buktinju kako bi se izvukao još jedan – ne samo glupo i pohlepno, nego i krajnje neodgovorno.

– Samo još doza revolutinina i gubimo se odavde.

Ponovo se nadvio nad F.F. Bronera. Rutinski poput iskusnog liječnika kvrcnuo je prstima nekoliko puta po cilindru kako bi izbacio zrak iz šprice. Zatim je pažljivo, ali i čvrsto uhvatio Bronera za lakat kako bi bio siguran da pacijent neće nekim neočekivanim pokretom izmaknuti blijedu žilu što se jedva nazirala pod kožom kao planirano mjesto uboda i tako si priskrbiti podljev umjesto efekta. Revolutininski efekt koji je uslijedio bio je eksplozivan.

Prema glasinama koje su kružile, revolutinin je nastao u vojnom laboratoriju stotinama metara ispod površine neke beživotne pustinje, potpuno slučajno i kao nusprodukt još jednog u nizu supertajnih projekata. Kao i mnogo puta do tada, radilo se o pokušaju stvaranja revolucionarne generacije oružja za totalno uništenje koje je trebalo zamijeniti sveprisutna, poprilično nemaštovita i u krajnjem slučaju, ne više dovoljno efikasna oružja za masovno. Revolutinin je mogao ispasti, koliko iznenadan i slučajan, toliko i izniman dar posrnulom čovječanstvu. Nada u ozdravljenje milijuna ugasila se, međutim, vrlo brzo – projekt izrade oružja za totalno uništenje ocijenjen je preskupim i teško izvedivim pa su sva njegova sredstva usmjerena u projekt “Usisavač galaksija”, novu bebu vojnih vlasti i ushićene znanosti. Nitko više nije mario za prljavi nusprodukt nekad briljantne ideje sve dok revolutininska formula nije nestala, procurila iz zapečaćenih laboratorija i dospjela u krive ruke, a revolutinin se razlio ulicama i podzemljem. Razrijeđen, izmijenjen i tko zna koliko daleko od izvorne formule, revolutinin je kao predmet trgovine i dalje nudio život, samo što je taj život bio vrlo, vrlo kratak. Priča je kao i svaka imala dvije strane, ali su obje bile jednako ružne za malog korisnika. Nesretni ljudi koji su ga preprodavali da prehrane obitelji u pravilu bi završavali sklupčani u jarku ili kontejnerima za smeće na krajevima kratkih slijepih uličica, a onima koji su tražili ozdravljenje najčešće je donosio smrt dok su u redovima po vlažnim vežama čekali svoju skupo plaćenu dozu, nadajući se da ovaj put ipak nisu kupili nedjelotvorni bućkuriš. U takvim okolnostima pravi je i čisti revolutinin mogla proizvesti samo vrlo jaka i moćna organizacija, a upravo je takav bio onaj koji je tekao probuđenim krvožilnim sustavom F.F. Bronera.

Samo par mililitara lijeka čistog poput mladenkine vjenčanice i Bronero je bio na nogama, nabreklih žila i mišića, živ kao nikad prije, spreman za najveće napore. Budimo iskreni, ne baš i najorniji za razmišljanje koje bi ga u bilo kojoj drugoj situaciji navelo da se zapita tko su njegovi, po svemu sudeći vrlo moćni osloboditelji. Uostalom, radi li se uopće o oslobađanju ili je riječ bila o novoj otmici i kratkotrajnom olakšanju prije novih patnji? Jedini dokazani negativni učinak čistog revolutinina privremeno je blokirao mogućnost mentalnih vratolomija, ali kratke je naredbe Bronero nedvojbeno bio sposoban razumjeti.

– Trkom!

S pola se glasa, kratko i oštro javio Loganovljev partner. Jedva je dočekao konačno pokretanje svojih ionako napetih mišića kojima nije trebao revolutininski stimulans. Loganov i Bronero već su hitali za njim. Sve je izgledalo isplanirano do najmanje sitnice i proračunato u desetinku sekunde. Bronerovi spasitelji na svakom su čvorištu bez sekunde razmišljanja odabirali novi hodnik. Bronera je spopala mrva zavisti prema tom fantastičnom osjećaju za prostor, prema savršenoj pripremljenosti i uvježbanosti dok je pogledom ispraćao suvereno kretanje ramena svojih spasitelja. Buđenje osjećaja nudilo se Broneru kao traljavi nadomjestak za blokirane misli. U bistrijem stanju, Bronero bi naučio ponešto o klimavosti prvih utisaka o donositeljima naizgled odvažnih odluka kojima zapravo pred slabijima samo prikrivaju svoj strah, ne bi li nekako pred publikom ostali veliki… I pritom najčešće griješe. Kad je B. Loganov gotovo kavalirski požurio otvoriti prva vrata koja su se pojavila na kraju hodnika kako bi propustio ostatak družine, bilo je jasno da tri mala miša u kompleksnom sustavu hodnika nisu pronašla komadić slasnog sira čiji ih je miris mamio od samog početka nego su nabasali na ruku koja bi ih mogla zgrabiti i vratiti na početak labirinta. U mrežu njihove skamenjenosti uhvatilo se cijelo jato pogleda istog predznaka najraznovrsnijih službenika Zavoda što su milili pod kupolom dobro osvijetljenog predvorja. Bronero odjeven u trenirku i uniformirani dvojac mogli su pred iznenađenim službenicima ostaviti dojam predsjednika koji kreće u jutarnji jogging okružen tjelohraniteljima od povjerenja, ali takva naivna zabluda nije mogla potrajati predugo. Bjeguncima je tada preostalo nešto što je mnogo jednostavnije zamisliti od organizacije jutarnjeg predsjedničkog razgibavanja. Trebalo je protrčati kroz dvoranu i izletjeti na ulicu prije nego što alarmom pokrenute mehaničke prepreke blokiraju izlaz. Povratak u hodnike značio bi ulazak u klopku i završetak svakog puta. Bjesomučna zvonjava alarma obrušila se iz sirena kojima je bio načičkan svod kupole i ušiljila im lica.

Kao pravi vođa akcije, najprije se pribrao B. Loganov. Odskočio je od vrata i bacio se na Bronera. Snagu Loganovljeve šake Bronero je doskora osjetio na kralješcima iza ovratnika. Zgužvala mu je i zategnula trenirku, stavljajući njezine šavove pred najveća iskušenja. Potom je Bronera gurnula naprijed toliko silovito da se i sama zamalo ukliještila između Bronerovih lopatica koje su podlegle zakonu inercije i zgrabile kralježnicu poput kakvih čeljusti.

– Bježi! Trči iz kupole!

Svojem kolegi Loganov nije trebao govoriti što u situacijama poput ove treba činiti. Prava mu je opasnost donijela olakšanje, za razliku od nagrizajućeg osjećaja opasnosti koji mu je u Bronerovoj ćeliji zatezao mišićna vlakna, lijepio jezik za nepce i tjerao ga na nepotrebne upadice. Njegova nervoza kao da je nestala i on je već pretrčao par metara brisanog prostora te se bacio podno jednog od divovskih stupova koji su kružili oko središnjeg dijela predvorja. Sa strahom su stvari stajale malo drukčije. Skvrčen uz kameni stup i s malom puškom pritisnutom uz obraz, više je ličio vjeverici koja svojim zubićima panično obrađuje pronađeni orah u strahu da joj ga netko ne otme nego na vještog i odlučnog ratnika koji drži svoje ciljeve na nišanu.

Prvi je rafal ispalio B. Loganov, ali ta kratkotrajna lepeza nevidljivih putanji, naglo rastvorena peraja čiji su se olovni vrhovi trebali zabiti u ljudsko meso, svojim ubojitim zamahom nije ohladila nikog. Njegova je snažna ruka puščanu cijev držala usmjerenu visoko iznad mnogobrojnih glava, zvrkova prekrivenih kosom što su se pred njim vrtjeli kao na velikom pladnju. Par metaka zabilo se u zid kupole, nekoliko ih je porazbijalo velike prozore što su propuštali svjetlost u dvoranu i zapravo je tek rasprskavanje velikih i oštrih komada stakla izazvalo nekoliko dugih vrisaka. Namjerno nije prvim pucnjima htio nikog ozlijediti, tek poslati posljednje upozorenje onima kojih se ovo nije moralo ticati. Taj krhki čin ljudskosti bio je zalog njegovim idealima zbog kojih se i našao ovdje, nikakav ključ za otvaranje nebeskih vrata ili stvaranje mjesta u regalu za orden časti, a prihvatili su ga svi koji nisu morali sudjelovati u ovome. Neki su se odmah bacili na pod i prekrili glave rukama, a oni koji su tek stupili u kupolu uskočili su natrag u hodnike koji su zrakasto vodili kojekuda, čučnuli ili sjeli uz debele zidove i skutreni čekali rasplet. Oni koji su ostali na nogama, bez iznimke, repetirali su svoje puške i pištolje, a onda je svaka ljudskost ustuknula, bježeći pred desecima metaka što su se raštrkali predvorjem.

Bronero je trčao prema velikim staklenim vratima preko kojih se poput očnog kapka počela spuštati velika čelična ploča. Isto se događalo i s ostalim ostakljenim površinama na zgradi, ali to postupno zamračivanje nije utjecalo na Bronerov vid. Njegove su oči bile staklaste, pogled mutan, u ušima mu je zujalo od pucnjeva, krikova i lomljave. Svaki zvuk bio mu je jednako bolan, svaki pogled jednako uzaludan. Oko njega šuljale su se same sjene. Bronero je, unatoč svim tim sjenama, tijelom vrlo uspješno sjekao nastali metež, ponajprije zahvaljujući jednostavnom pravcu kretanja s jasnim ciljem koji mu je grubom silom isprogramirala šaka B. Loganova. Svakim se novim i naglim treptajem pokušavao otarasiti barem jedne suze gurajući ju niz nadute obraze iako je to bilo samo uzaludno izbacivanje suvišnog tereta iz košare balona koji se već nasukao na rubove oštrih stijena. U takvoj je magli naletio na obris, ne na osobu. Nakon jakog sudara, ples na jednoj nozi bilo je nemoguće odbiti. Okrenuo se na vlastitoj peti za točno 180 stupnjeva, izgubio ravnotežu i pao na leđa. Ispruženom na podu i oslonjenom na laktove, obris mu je poprimio jasnu formu i oštre rubove, odijeljene od maglovitih događaja u pozadini. Nejasni tamnoplavi oblak nestao je kao vjetrom raspršena izmaglica i pretvorio se u bijelo-plavi oblik, medicinsku sestru koja se rukama i nogama pa i cijelim svojim tijelom ovila oko širokih kolica, krajnjim naporom sprečavajući njihovo prevrtanje. Na kolicima, uredno složena duž njih i poredana u nekoliko redova, nalazila se novorođenčad. Veći broj sićušnih ružičastih tjelešaca izvirivao je iz džepova mekih bijelih jastučića i uglavnom tiho cvililo. Bronero im se pridružio i također zacvilio, baš poput djeteta.

Vrijeme koje se zagrcnulo odmah je stalo kako bi došlo do daha potrebnog da nastavi svoje vječno putovanje i nadoknadi gubitak. Medicinska se sestra vrlo polako okretala prema Broneru, ali ma koliko god to sporo bilo, njezina je duga crna kosa jedva stizala pratiti taj pokret. Počeo je ponovo osjećati svoje misli, kao da revolutinin napušta jedini organ tijela kojem ne samo da nije pomagao nego mu je čak privremeno oduzeo moć i pretočio ju u snagu mišića. Zacvilio je još jednom, malo glasnije nego prvi put. Usne su mu drhtale. Nije mogao podnijeti prvu pomisao koja je probila barijeru pa nasrnula na njega poput divlje zvijeri i počela ga gušiti – da je upravo on i baš on, nenaoružani i ustrašeni bjegunac, u netom proglašenom prazniku ubijanja i bučnom vatrometu smrti kojim ga se oružjem slavilo, mogao ispasti krivcem za stradanje nevinog djeteta.

Istrgnuta iz vremena i zato nepredvidiva u svojoj usporenosti, medicinska je sestra već stajala pred njim i pružala mu ruku kao da ništa nije važno osim njega. Bronero je gledao njezin svijetli, nježni dlan, pruženu ruku vile koja će ga podići, pomoći mu i izbaviti ga. Sestrino je lice bila slika nemoguće ljepote, a svaki je pokret tog lica bio nestvarno spor i neodoljiv do ovisnosti. Pod njezinom blještavom sjenom počeo je osjećati ugodnu prazninu koja mu je donosila olakšanje, brisala propupalu krivnju i prostirala zaborav preko bojnog polja predvorja. Naposljetku je i on ispružio ruku prema njoj.

– Bronero!

Kontakt je prodornim urlikom bio izgubljen. B. Loganov jurišao je prema njemu otvorenih usta, a otvor cijevi uperene puške bila je zjenica čiji se bljesak mogao očekivati svakog časa. Bronero se pokušao pridići kako bi ruku pokušao pružiti još jednom, ali više ništa nije bilo kao maloprije.

Pucanj, tupi udarac u kost i lice se pred njim brzo stalo pretvarati u krvavu mrlju, vulkan iz kojeg je sukljala gusta crvena tekućina rušeći pred sobom svu onu monumentalnu ljepotu. Sestrino tijelo je posrnulo, a od njezine ispružene ruke ostao je netaknut samo kažiprst. Na ostatku šake zgrčene od boli okretao se oko svoje osi poput svrdla koje prijeti da mu probije čelo. Dječji su se jecaji izobličili u jezivu vrisku ubrzo ugušenu hropcem urušavajućeg tijela. Prijeteći glas sa snagom proročanstva uzrokovao je rasprskavanje sitnih mjehurića na njezinim okrvavljenim usnama.

-U redu si bio i u red ćeš se vratiti…

Otpuhan kao mjehurić sapunice, Bronero je opet pao na laktove. Traljave i nespretne kretnje unatrag, posrtanja prestravljenog Bronera dok mu stopala kližu i gube uporište na glatkom podu predvorja, zaustavile su ruke B. Loganova. Ponovo su ga grabile za trenirku i okretale ga na trbuh lakoćom kojom se na pod baca mokra krpa, dok mu je slučajni dodir još vruće puščane cijevi žario obraz.

– Nitko nije nevin i ne vjeruj baš svemu što vidiš…

B. Loganov samo je dodatno uzburkao kaos koji je tresao F.F. Bronera. Jedne riječi jedva su se stišavale u njegovoj glavi da bi mu kraj uha već zagrmjele druge. Bronero se pitao nije li usporedo s lokalnim oružanim sukobom počeo i rat velikih mudrosti, dobrih protiv zlih, crnih protiv bijelih, umirućih koje su mogle biti kletva za vječnost i onih živih koje su već sljedećim metkom mogle ostati zakopane u debelim zidovima Zavoda.

Kad je poletio iz ruku B. Loganova izbačen njihovim snažnim zamahom, otklizao je nekoliko metara i potrbuške izletio iz zgrade na ulicu. Vrijeme je ponovo uhvatilo korak s realnošću i ratne su se igre ponovo ubrzale. Okrenuo je glavu da pogleda što se događa. B. Loganov se bacio na pod i zakotrljao prema njemu bježeći pred sve brojnijim progoniteljima i pokušavajući preduhitriti masu čelika. Velika čelična ploča je brujala, spuštala se i samo što nije dodirnula tlo. U njezinoj ga je sjeni Bronero nakratko izgubio iz vida, da bi iznenada, prije nego što su mu se zjenice stigle prilagoditi, izronio pokraj njega kao zec iz čarobnjakovog crnog cilindra.

B. Loganov izbjegao ju je u zadnji, ali zaista u posljednji čas. Teška čelična ploča sručila se na pločnik drobeći mu ruksak, objavljujući zvonkim udarcem da je obavila svoj zadatak i onemogućila svako ulaženje i izlaženje iz zgrade. Uzimajući u obzir da se ispriječila između njih i njihovih progonitelja, ploča kao da je privremeno odlučila promijeniti stranu i velikodušno im poklonila stanovitu prednost.

B. Loganov izvukao se iz stiska širokih naramenica zarobljenog ruksaka. Hitro je skočio na noge i zabrinuto pogledao prema Broneru koji mu je klimnuo i time dao do znanja kako je s njim sve u redu.

– A on? – pitao je dižući se i trznuo glavom prema Zavodu koji je oklopljen velikim metalnim pločama izgledao kao džinovska kornjača.

– Ervin N.? Nije uspio.

Tiši od morskog dna i ispunjen nesigurnošću bio je glas, a lice B. Loganova zamišljeno i načeto sumnjom nije li Bronerovo pitanje trebao prečuti i kratkom šutnjom iskazati poštovanje prema palom prijatelju. Možda je izgovaranjem njegovog imena samo htio prenijeti dio osjećaja krivnje na Bronera, ali potvrdu prijenosa u njegovoj reakciji nije dobio pa tako ni željeno olakšanje. Bronerov izraz odavao je čovjeka koji prvi put nakon kratkog poznanstva čuje ime drugog spasitelja i pokušava ga upamtiti kako bi mu prvom sljedećom zgodom mogao reći hvala. Loganov ga je zgrabio za rame.

– Krenimo. Vremena nema.

Trčali su polupraznom i slabo osvijetljenom ulicom koja kao da je bila zahvaćena nekim bolesnim polustanjem i sve izuzev njih dvojice nalazilo se u njoj u nekom polupokretu. Bila je to glavna ulica gusto naseljenog Bloka 7. Iako je bio radni dan, na ulici je bilo vrlo malo ljudi. Premalo da bi valjanje, a kasnije i trčanje bjegunaca, privuklo ičiju pažnju. Oni koji su se na ulici ipak zatekli previše su bili zaokupljeni redovima u kojima su zaglavili. Zbunjeno su se okretali jedni prema drugima i mumljali, komentirali ili proklinjali. Bronero i Loganov prekratko su se u ulici zadržali da bi im se polunormalno stanje počelo činiti barem čudnim, ako ne i važnim. Na prvom je raskršću Loganov povukao Bronera za rukav i zajapureni je par skrenuo u manju, tamniju i uzaniju ulicu. Ubrzo su skrenuli u još manju, pa još manju, da bi kroz gustu mrežu najsitnijih gradskih kapilara došli do uličice u kojoj bi se teško mimoišla dva automobila. Tabla na hrapavom zidu ispirana čestim grubim kišama, izblijedjela i izranjavana hrđom, oslovljavala je ulicu njezinim punim imenom koje joj je izvrsno pristajalo. Samotna ulica bila je skrovište za crveni automobil, jedino parkirano vozilo koje se u uskoj uličici smjestilo poput ugruška uz stijenku žile i praktično onemogućilo bilo kakav ozbiljniji promet. Točnije, onemogućilo bi ga kad bi ikakvog prometa bilo. Niti pješaka, niti biciklista, niti crne mačke da im prijeđe preko puta, a niti šugavog psa da oštro zalaje tamo nije bilo. Nikog nije bilo i dvojica već pomalo iscrpljenih muškaraca mogli su se bez dodatnih provjera, bojažljivih osvrtanja i pretjerane žurbe smjestiti u automobil. Bronero je sjeo straga i vezao se. Ovog puta to nije učinio zato da poštuje strogi propis nego baš radi sebe. Zbog opasnosti koje je mogla donijeti moguća potjera ili možda čak i zato što nije imao pojma kakav je vozač B. Loganov. Nije bio sto posto siguran zašto, ali se osjećao prilično dobro. Ne odlično, ali u ovom trenutku i dobro je bilo kraljevski. Snažniji pritisak papučice gasa i Bronerovi su prsti potražili uporište ispod ruba kožnog sjedala.

Ispostavilo se da nije bilo potjere, policijskih zasjeda ili drugih prepreka pa su se, kao da odlaze na uobičajeni nedjeljni izlet u provinciju, vrlo brzo našli na cesti koja se postepeno uspinjala i ostavljala za sobom sive limene krovove u izmaglici potonulog predgrađa. Pogledom je ispratio golemi panel “Ne traži sreću onaj tko ju je upravo napustio. Što brži povratak želi vam Jedini Grad”. Bronero je konačno osjetio i onaj pravi umor olakšanja. Teret istinskog straha i uporne nelagode koji su mu pritiskali prsni koš mahnuli su bijelom zastavicom i predali se mišićima. Uozbiljio se jer se dosjetio nečeg važnog. Nakašljao se par puta kako bi izbjegao promuklost pa upitao:

– Kakva je to prikaza bila?

Retrovizor je zgrabio oči B. Loganova i više ih nije ispuštao kako bi ih sa stražnjeg sjedala Bronero mogao dobro vidjeti. Bile su tamnosmeđe, prirodne i znale su na koga se pitanje odnosi.

– Sestra?

– Da, sestra. Ono biće koje si…

– Čistač svijesti, krotitelj svijesti, gutač svijesti, kako ti je draže – odgovorio je B. Loganov ležerno kao da se sa stvorom susreće svaki dan na kavi pa nastavio kao da odgovor čita iz nekog leksikona za mlade. – Uvuče ti se u ladicu u glavi, isprazni ju i napuni sadržajem kojim hoće. Ili ju ne napuni, svejedno. U oba slučaja si njihov, a to znači da si gotov.

Bronero je utihnuo i umirio se, ali su se zato dijelovi njegova lica raštrkali na sve strane u potrazi za još nekim odgovorima. Nosnice su se širile i skupljale, vrh nosa plesao je ispod očiju koje su se razigrale kao noćni leptiri oko svjetiljke, a kutovi usana malo su zatezali usnice, a malo ih mijesili kao da se radi o pločicama plastelina. Svaki je dio lica pokušavao uhvatiti bar jedno od horde dopunskih, uglavnom manje bitnih pitanja na koja je smatrao da mora dobiti odgovor. Približio se Loganovu koji je najprije olabavio kapuljaču, a potom je i strgnuo s glave. Loganov je kratkim pokretima protrljao tjeme kako bi oživio kratku tamnu kosu koja mu se poput ugaženih busena trave prilijepila uz glavu. Promeškoljio se kako bi pronašao najudobniji položaj, čvrsto je stisnuo volan i protegnuo se. Sjedalo je tiho zaškripalo, a naslon se izvio i dotaknuo Bronerova koljena. Dok je čekao pravi trenutak da progovori, Broneru su s jezika pobjegla unaprijed pripremljena pitanja, a smijenila su ih neka sasvim nova i nedorađena. Čekao je da se sabere nervozno tapkajući prstima po kožnom sjedalu. Taman je mislio da je spreman pokušati ponovo kad je Loganov lagano zabacio glavu unatrag.

– Sve u redu?

Bronero je kratkim pokretom ruke dao jasan i potvrdan odgovor, a Loganov se usredotočio na vožnju. Potom je Bronero prste lijeve ruke skupio u jednu točku, a taj je buketić jagodica prstiju potom prislonio uz čelo i zario nokte u namreškanu kožu. Uzalud. Nova je smjena pitanja već bila izvršena. Još se nekoliko puta naginjao prema Loganovu, ali svaki bi put odustao u zadnji čas i vraćao se u početni položaj. Kad je Loganov počeo zviždati, Bronero je popustio i odlučio kako će odsad samo putovati.

Loganov bi povremeno i u nepravilnim razmacima počinjao fućkati vesele melodije Broneru odnekud poznatih pjesama čijih se naslova, niti jednog jedinog, nikako nije mogao prisjetiti. U trenutku kad ga je to polako počelo živcirati, Loganov je ušutio i više nije pustio ni glasa. Vožnja se napokon pretvorila u potpunu šutnju.

Kada ih je krivudava cesta odvela u gustu šumu, Bronero se zalijepio za staklo. Bilo mu je teško prisjetiti se kad je zadnji put šumu vidio i na slici, a vožnja jednom ovako veličanstvenom bila je već prežaljena kovanica zatrpana stotinama drugih u bunaru njegovih sitnih želja, koja se sada iznenada počela isplaćivati. Opčinjeno je promatrao zelene krošnje koje su se pred njim stapale u neprekinuti zeleni pojas. Tu i tamo, u to stvoreno carstvo šutljivog i tamnog zelenila uskočila bi kakva buba jarkih boja, osamljeni automobil koji bi naišao iz suprotnog smjera.

Krošnje su se nakon nekog vremena prorijedile i sunčeva svjetlost latila se s djetinjastom upornošću onoga u čemu je ponajviše uživala – iznenadnog bockanja lica putnika svojim dugim, toplim i svijetlim prstima. Užitak tog zadirkivanja narušio je B. Loganov koji je spustio sjenilo, ali F.F. Bronero je ionako već spavao tako čvrsto i spokojno kao da je zauvijek izbačen iz svakog reda.

Probudila ga je zvonjava koja nije dopirala s visokog tornja kakve katedrale nego je ostala kružiti u ravnini njegovih ušiju. Kako je pred sobom i dalje mogao vidjeti samo cestu, ni po čemu neobično brdo kojim su se tek počeli polako uspinjati i rijetka stabla djelomično zaklonjena figurom B. Loganova, okrenuo se i kroz prljavo stražnje staklo ugledao crnu kapiju. Poput kopče na srebrnoj ogrlici, visoka su vrata držala krajeve visokog i bodljikavom žicom urešenog zida koji je okruživao nepregledno imanje. Uz kapiju stajao je opremljen i teško naoružan vojnik. Vidjevši Bronera kako zuri, kratko je mahnuo.

Bronero je laktove usidrio na naslonu stražnjih sjedala, isprepleo prste i naslonio bradu na mostić s lukovima od podlaktica. Ostao je u tom položaju i polako se budio gledajući kako se bića i stvari, koje je nasumičnim pogledima gađao na pejzažu, smanjuju i neminovno nestaju iza oštrih zavoja ili ostaju smoždena rastom udaljenosti. Nagib se stao povećavati, a odmah za njim i brzina automobila pa je samo čekao trenutak kad će poletjeti. Stoga se nemalo i fizički prilično neugodno iznenadio kad mu se kompletna utroba odjednom našla sklupčana ispod ždrijela, baš kao u liftu koji je jurnuo dolje.

Brdo se iznenada izravnalo i pretvorilo u široku zaravan, a nepripremljenom je gostu priredilo neugodni trbušni ples kao dobrodošlicu. Bronero je blago požutio u licu od bućkanja i brzo ponovo zauzeo sjedeći položaj u smjeru vožnje. Petorica vojnika koji su se do tada očito dobro zabavljali ispred improvizirane stražarske kućice, zašutjelo je i salutiralo u stavu mirno čim je automobil stigao na udaljenost s koje su mogli prepoznati vozača. Dva vojnika potrčala su prema teškoj čeličnoj ogradi kako bi automobilu na vrijeme omogućila prolazak bez zaustavljanja. Iako više nije vozio brzo, Loganov nije imao namjeru usporiti i vojnicima pokloniti sekundu ili dvije više. Njihovo je smijanje i kreveljenje prije iznenadnog nailaska automobila smatrao nedisciplinom i htio ih je kazniti, a ne pomagati im pri izvršavanju najjednostavnijih zapovijedi.

Iza ograde cvrkutale su ptičice u skladno uređenom parku kojim je dominirala fontana s visokim vodoskokom. Po brojnosti i raznolikosti uokolo zasađenih biljnih vrsta vjerojatno je nadmašivao mnoge botaničke vrtove. Loganov se zaustavio pred širokim kamenim stubama. Vodile su u vilu zbog koje je na prvi pogled vrijedilo ispustiti zvižduk ili barem diskretno uzdahnuti.

– Stigli smo.

– Gdje?

B. Loganov već je stajao kraj otvorenih vrata automobila i rastezao se obračunavajući se s ukočenošću metodama inkvizicije. Umjesto odgovora Bronero je čuo tek glasno pucketanje njegovih zglobova. Sam se iskobeljao iz automobila i stupio na kratku stazu posutu šljunkom koji se bijelio kao da ga se svakog dana pere. Kad ne bilo tih silnih vojnika na ulazima, visokog tornja osmatračnice i mitraljeskog gnijezda u kojem se udobno smjestio još jedan uniformirani grmalj u čijem su krilu mirovale hladne drške teškog mitraljeza, povjerovao bi da se nalazi u rajskom vrtu filmske ili glazbene superzvijezde. Figura koja se skrivala iza prirodnih ljepota s dodacima poput osmatračnica, bunkera i crnih cijevi, morala je ipak biti na gorem glasu od pjevača zabavno – popularne glazbe i igrati neku važniju ulogu od estradno – filmske.

– Bronero!

Kad ga je B. Loganov prozvao, Bronero se prestao baviti suvišnom kombinatorikom i predao se čovjeku koji ga je ovamo i doveo. Nije bi bio siguran hoće li ga saznanja promijeniti nakon što izađe iz raskošne kuće, ali se nadao kako će mu do tada veći dio minulih događaja biti razjašnjen.

Dok su koračali hodnikom, portreti, autoportreti, mozaici, freske, sarkofazi, oklopi, ogrlice, mačevi, kraljevske krune, carski pečati, antika, gotika, romanika, fantastika i egzotika, blaga sa svih strana svijeta i umjetnine procijenjene neprocjenjivima, zapinjali su za pogled F.F. Bornera. Sve je duž hodnika bilo pažljivo posloženo i držalo se nekog povijesnog slijeda i reda pa se Bronero počeo doživljavati kao poluproizvod na pokretnoj traci tvornice vremena koja ga, polako brujeći i vibrirajući, nosi prema završnoj fazi procesa. Tamo će ga robot, koji je zamijenio najmanje tri – četiri izrabljena radnika, u par sekundi upakirati u budućnost. Budućnost iz koje se više neće moći iskobeljati. Zatim će mu, u ovom istom hodniku, sijedi nadzornik pred penzijom zijevajući dodijeliti mjesto s kojeg se više neće moći pomaknuti.

Sve te stvari na jednom mjestu…

Stvari će doći na pravo mjesto…

Stigli su do kraja hodnika. Misli Bronera i Loganova kao da su se okrznule u trenutku kad je Loganov spustio dlan na polukuglu koja se nalazila kraj vrata u visini ramena. Uzrok čekanju popunjenom naizmjeničnim i bezglasnim osmjesima koji su jasno zborili da dva čovjeka i nemaju baš puno zajedničkog, nije trebalo tražiti u vremenu potrebnom nekoj smiješnoj tehnologiji da usporedi otiske B. Loganova s onima pohranjenim u velikoj bazi podataka nego da netko prilično spor napokon stigne do vrata i otvori ih nakon ustrajne zvonjave.

– …i u prave ruke!

Niski mršavko izronio je iz repa vlastite rečenice i pojavio se na pragu dvorane u kojoj je još odzvanjao njegov glas. Raširenih se ruku sjurio prema iznenađenom Broneru i čvrsto ga zagrlio.

– Zahvaljujući i tebi! Budi ponosan!

Tresao ga je i stiskao mu ramena, gnječio mu lopatice. Sudeći prema nastupu, svaki se čas mogla očekivati bujica suza radosnica koja bi otplavila F.F Bronera, ali potop nije dolazio. Bronero je s pravom sumnjao u iskrenost ovakve geste i pitao se nije li sve odigrano tek solidna gluma u lošoj predstavi. Čovjeka je vidio prvi put u životu.

– Bronero, moj Bronero, koliko se samo dugo nismo vidjeli! Ne, ne možeš se ti toga sjetiti… Predugo si izbivao, Bronero, a zadatak je bio opasan… Težak i dugotrajan, mukotrpan čak, ali si ga izvršio besprijekorno. Heroju revolucije!

Ruke su mu se spuštale niz urednu zelenu kutu sve dok ne bi dotaknule savršeno ispeglane zelene hlače, kad bi se opet počinjale uspinjati preko trbuha i završavale kružeći po ovratniku kao superbrzi vlakovi što se čvrsto drže tračnice koja ih vuče prema sljedećoj stanici. Kao da je trljanjem o grubo tkanje odijela pokušavao osušiti dlanove natopljene nervozom sudbonosnog otkrića. Poskakivao je u svojoj hibridnoj odjeći koja je bila nešto između vojničke i radne uniforme, smješkao se i obilazio oko Bronera poput kipara koji posljednji put provjerava nedostaje li još što njegovom djelu, možda neki važan detalj, treba li mu štogod dodati ili pak otkinuti nadahnutim udarcem čekića. Kao da uživa uvlačiti se između nabora Bronerovog namrštenog čela koje se mučilo izvući na površinu bilo kakvu uspomenu ili sitnicu koja bi šapnula lozinku i otključala ispražnjenu riznicu sjećanja. Ispijenog lica koje su oštrim potezima dodatno izdužile izražene kosti pod blijedom kožom, djelovao je malčice previše odlučno za slinavog skakavca kakvim se maloprije predstavio.

Onda se odmaknuo i tek tada pozdravio Loganova. Naglašeno vojnički, ali i kao veliki znanstvenik koji u prašnjavu arhivu sprema pojavu nedostojnu njegovog daljnjeg proučavanja.

– Loganov…

Nije rekao više ni riječi. Okrenuo se i pošao prema velikom radnom stolu na kraju dvorane. Ljudima okupljenima oko stola mogao je biti ravan samo optičkim trikom i najdulje još do pola udaljenosti koja ga je od stola dijelila. Bronero i Loganov krenuli su za njim.

U njegovim je pokretima žabe koja se trudi hodati Bronero osjećao nešto što mu se nije sviđalo, ako je uopće imao pravo na takav osjećaj prema čovjeku za kojeg je pretpostavljao da će mu se kad-tad morati zahvaliti što danas može vidjeti svoj odraz u vodi i osjeća mirise različite od vonja truleži i raspadanja što caruju pod zemljom. Izgledao mu je kao arhetipski diktator, kao liječnik koji bi cijeli svijet zatvorio u karantenu samo zato što je netko iz džepa izvukao papirnatu maramicu. I nije mu se više činio toliko mršav koliko mu se počeo doimati žilavim. Nije mu više izgledao toliko nizak koliko sabijen i naguran u premaleno tijelo koje je vapilo za veličinom.

Zapeklo bi ga u grlu svaki put kad bi uhvatio žar njegovih sitnih očiju, tih koncentriranih kuglica fosfora koje su palile sve o što bi se očešale. Bile su poput vrhova šibica natopljenih benzinom i sposobnih da same razbuktaju i održavaju vatru u bilo kojem kaminu, gore i prošire toplinu od podruma do krova tjerajući stanare da se zarumene od ugodne i nježne topline, opuste se i prepuste joj se, poistovjećujući je s povjerenjem. Očiju koje su skrivale tu zlokobnu i neispričanu priču, a ispada da jedini on, Bronero, zna njen nastavak. Ljudi, stanari i gosti povukli bi se u toj priči u svoje sobe i ostavili vatru koja ih je odvela do pobjede nad hladnoćom da ih čuva poput psa čuvara. Ali ne možeš takvu vatru dresirati, i nema tog lanca kojim ju možeš kontrolirati. Ne možeš takvoj vatri nikad vjerovati. Sama, otrgnut će se, popeti se na svaki kat, zavući će se u svaku sobu i ispuniti podrume. Oni koji ne izgore, ugušit će se u dimu. Oni koji umaknu dimu, neće pobjeći odgovornosti za nemar. Na još mekom zgarištu ta će si neobuzdana razorna snaga s prvim jutrom ponosno otkriti kameni spomenik – onaj isti kamin i njegov dimnjak gdje je i rođena. Potom će se ponovo uvući u njega i čekati sljedeću priliku za povijest.

To su bile oči… Dva mala, ali opasna “p”. Plamenici. Pretkazanja. Bronero se nije imao vremena bojati jer one su ga već držale, same udobno zavaljene u tijelo zavaljeno u fotelju.

– Bio bi red…

Napravio je stanku kako bi provjerio slušaju li ga svi prisutni bez iznimke i jesu li svi konci koji mu se nalaze u rukama čvrsto vezani za njihove vratove.

– …da objasnimo F.F. Broneru njegovu ulogu.

Žamorenju kojem se pridružio i B. Loganov značio je da se svi slažu kako je krajnje vrijeme. Broneru se učinilo da čuje ćurlikanje.

– Upoznaj svoju braću, Bronero. Braću Bronero, dobro si čuo, ne zvjeraj okolo.

Spriječio ga je da uzalud traži pojašnjenja na mirnim usnama i ravnom čelu B. Loganova. Ionako pod braćom nije mislio na njega.

– Kad prihvatiš tu činjenicu prihvatit ćeš i mene kao oca. Ja sam imao ideju, ja sam vas stvorio. Ja sam se odrekao lagodnog života i posvetio se tome da ljudski rod dovedem u red. Ja sam bio tik do vrha u svijetu iz kojeg sam te danas izbavio… Da, to sam bio ja.

Zgrabio je rub stola rukama, izvio vrat prema naprijed i namjestio se poput guštera na vrućem kamenu. Zmaj je ispitivao je li bio dovoljno jasan, a onda, za svaki slučaj, ipak naglasio ono što je htio naglasiti uranjajući natrag u fotelju.

– Bio sam, Bronero.

U tom je trenu zvučao razočarano. Ne slabo, samo razočarano i povrijeđeno. Oči mu nisu ispuštale Bronerove iz vida, pratile su i najmanje širenje ili skupljanje njegovih zjenica. Ispraćale su svaki trzaj, svaku suzu koja bi se pojavila na rubu nježne sluznice kapaka. Bilježile su reakcije i brzinu usvajanja novog znanja u tek probuđena djeteta. Kad se uvjerio da ga Bronero prati, sluša i očekuje njegove riječi nestrpljivije od svećenika zgrbljenog u ispovjedaonici, nastavio je.

– Bio sam znanstvenik, vrhunski znanstvenik pri samom vrhu piramide moći. Proporcionalno moćan količini ideja koje su izlazile iz mene i prečesto bježale u ideale poput odmetnika u šumu, što me konačno i dovelo do propasti…

Iz njega se prosula nova doza ogorčenosti. Kao i kod svakog sljedećeg povraćanja poslije teškog pijanstva, svaki ovakav izljev olakšavao mu je sljedeći korak prema vlastitoj istini s kojom je želio upoznati i Bronera.

– Samo malo manje moćan od Predsjednika i Vijeća četvorice. Oko nadčovječuljka, da, uvijek su plesala ta četiri čovječuljka. Zvali smo ih šaptačima vlasti jer su jedini smjeli približiti usne Predsjednikovu uhu na udaljenost s koje se može osjetiti topli ljudski dah. Svakom drugom sudilo bi se za pokušaj atentata. Oni su šaptali, a Predsjednik bi odbijao ili prihvaćao. Vladanje je bila igra tiha, laka i bezazlena, njezine posljedice teške. Ali bio sam blizu. Šesti čovjek na svijetu, Bronero, nezaustavljiv na putu prema vrhu. A onda sam se sam uništio. Ili točnije, jedna od ideja je to učinila. Prokleto dovođenje ljudskog roda u red.

Bronero je šutio. Ne postoji učenik pametniji od direktora škole.

– Kako sam to namjeravao učiniti, pitaš me, a? Pa promjenom čovjeka samog.

Tu je zastao kako bi povećao rezerve daha, a onda počeo vikati na Bronera.

– U najboljoj namjeri, Bronero! Nemoj me gledati kao zločinca! Što bi nedostajalo svijetu ispranom od prljavštine? Ništa, mislim… Ne mislim – znam! Ja to znam! Ne izvrći moje riječi i ne protuslovi mi, Bronero. Igraš se vatrom… No gdje sam stao? Ah da, projekt je odobren, uložena su sredstva i moj je tim počeo istraživati, vršiti opite, mjeriti, uštrcavati, mijenjati, rezati, izdvajati, otapati, modelirati… Genski modificirati, utiskivati upisivati, brisati, dragi moj Bronero. Svaki novostvoreni primjerak bio je bliže konačnom cilju, svaki novi pokusni niz ili eksperimentalni pojedinac bio je bliže finalnom proizvodu. Nedostaci su strpljivo i pažljivo uklanjani. Usavršeni čovjek dobio bi svoje ime, Filip bi naslijedio Gabriela, Filipa bi naslijedili Eugeni… Svi osim najnovije nadgradnje dobili bi službenu oznaku Fatal Failure, iako je to bilo potpuno netočno i promašeno. Riječ je bila o manje savršenim stadijima, ne o promašaju. To je bila državnim pravilnikom utvrđena nomenklatura ovog projekta i nismo ju dovodili u pitanje. Bilo nam je svejedno tko se kako zove. Svi su ti ljudi ostajali uključeni i radili na ostvarenju moje ideje. Važno nam je bilo samo da sigurno napredujemo prema primjerku A. Iza njega slijedio bi opći preporod svijeta… Vladao bi red, a ne patuljci.

U njegovom su iznenadnom i naizgled bezazlenom cerekanju ležali najpročišćeniji bijes i najbezobzirnija osveta. Skupi opijat nije si mogao priuštiti baš svatko, ali on je istresao sve što ima bez puno razmišljanja, ušmrkao novu dozu i opet zakoračio u moru koju je kanio ispraviti i pretvoriti ju u san.

– Što se dogodilo, pitao si? Ideal kojem sam težio prvo je u mojem grlu postao preglasan, a onda se prelio u šaputanja kraj prvog uha zemlje. Čovječuljci su me počeli ogovarati, huškati Predsjednika na mene. Ja sam htio red, oni potpunu kontrolu. Ne ideale. Čovjek A, Alexander, tada dijete, baš je nekako dobio oznaku F.F., Bronero moj… Jasno ti je onda koliko sam bio blizu.

Rečenice su mu počele zapinjati i kašljucati poput automobilskog motora koji se tvrdoglavo opire paljenju u hladno zimsko jutro.

– Postao sam preopasan, a oni su imali druge planove. Završili su moj projekt bez mene… Oteli mi ono za što sam živio, izopačili i preinačili… Svijest su podijelili u redove, odobravali ju postupno, otvarali ljudima samo one horizonte koje su oni htjeli. Stvorili su gutače svijesti da se obračunavaju s mogućim anomalijama kontrole… Stvorio sam im okvir za vladanje, Bronero, ostavio nacrt stroja za proizvodnju poslušnika.

Je li osjetio kajanje zbog monstruma kojeg je rodila ideja za koju se oženio? Je li možda razmišljao da ga je trebalo udaviti čim je čuo prvi plač? Ili je Bronero samo vidio zdrobljenu kućicu puža koji je zakasnio popeti se i za kaznu bio zgažen? Nije bio siguran. I nije mogao učiniti ništa drugo nego slušati dalje.

– Glupo pitanje, Bronero. Što su odlučili? Smaknuti me, to su odlučili. Jedva sam izbjegao smrt u jednoj od ustanova iz kakve smo i tebe izbavili. Prvo sam se skrivao, od jednih sjena bježao, u drugima nestajao. A onda sam tijela u mraku zarobljenog i uma u njemu oslobođenog, ponovo počeo razmišljati i ubrzo shvatio da sam možda bio šesti najmoćniji, ali sigurno prvi po pameti. I sjetio se vas, mojih zamorčića, odbačenih stadija jednog velikog projekta. Ljudima red, mir cijelom rodu…

Zastao je kao da se sa sjetom prisjeća kodnog imena operacije koje je prije pustih godina sam osmislio, no i najmanji tračak nostalgije za ponosnim znanstvenikom onog vremena gubio je brzo prednost pred Bronerom i obavezama koje je prema njemu nalagala sadašnjost.

– Svi ste bili odbačeni kao neuspjeli te vraćeni prazna duha i svijesti u svijet koji se u međuvremenu promijenio. Na kraju ste i zaboravljeni. Ali moja je pobjeda u tome što sam znao da je u vama nedirnut ostao ključ ponovnog oslobađanja čovjeka. Moja je pobjeda u tome što sam vas našao, što sam znao kako vas upotrijebiti, što sam se to usudio učiniti.

Mi? Tko to mi? Valjda ja? Bronero je načas izgledao kao da bi mogao izgovoriti “ja”, ali se suzdržao.

– A što si ti mislio, na čemu smo eksperimentirali? Na jajima? Nisam to pitanje očekivao od tebe, Bronero. Mislio sam da ćeš brže shvaćati.

Spustio je glas poput strogog, ali pravednog oca koji točno zna kad je pretjerao.

– Na ljudima, Bronero. Na tebi.

Promeškoljio se i crna teleća koža u koju se još u nekoj davno propaloj tvornici namještaja presvukla fotelja, zaškripala je i uzdahnula. Činilo se da pruža priliku Broneru za nastavak i završetak priče, ali je ubrzo postalo jasno da mu je, carskim dekretom, oduzima.

– Na ljudima koji su sad uz mene, Bronero. Na tvojoj braći.

Izgledao je gotovo mesijanski kad su dvojica najbližih ljudi spontano položili dlanove na njegova ramena, a on ih uhvatio za slobodne ruke te im nježno počeo masirati prste.

– Upoznaj ih, Bronero. F.F. Alexander i F.F Cilahan, jedini koji su ti ravni. Alexander je bio onaj jedan korak do trijumfa, ti si Bronero bio možda tri-četiri. Ostali, ostali su heroji, ali uz vas trojicu, skoro da i nisu vrijedni spomena. Ono što ste već učinili ili ćete tek napraviti redovima čini vas malim bogovima.

Tu se zagrcnuo jer je shvatio da nije ostavio mjesto za sebe. U hipu je pronašao najjednostavniji i najbezbolniji izlaz – udarac šakom o stol.

– Pobjeda revolucije je blizu!

– Revolucija!

Grupa ljudi-eksperimenata počela je klicati i pljeskati sama sebi poput članova dječačkog pjevačkog zbora koji su upravo saznali da su osvojili prvu nagradu na provincijskom festivalu.

Vođa je ustao prilično neočekivano pa je bilo nevjerojatno kako su “efefovi” na njegovom putu stigli odskočiti u stranu i izbjeći da ih razgrne rukama kojima je energično mahao. Uhvatio je Bronera za nadlakticu, a prsti su mu se poput mesarske kuke zarili pod njegov pazuh.

– Pođimo do prozora, Bronero, i udahnimo. Gladnom polipu u tvojoj glavi sada je potrebna svaka molekula kisika do koje može doći kako bi provario ostatak koji ti još moram ispričati.

Revolucija. Ta je riječ Bronera saplitala dok ga je vukao prema prozoru, duž dvorane gdje je svaka slika vrijedila više od deset luksuznih stanova, a jednostavni prsten kojim mu je prvi i najmanji među revolucionarima pritiskao rebra više od tri elitna stana zajedno sa njihovim elitnim stanarima. Nema više primitivaca po šumama i prašumama, nema odrpanaca na ulicama, nema suhonjavih studenata u vlažnim sobičcima… Učio je da danas i revolucije moraju biti raskošne kako bi bile vjerodostojne.

– Znam da se sad pitaš… Čemu sve ovo? Jednostavno volim biti okružen lijepim stvarima, one su mi poticaj da donosim prave i pravodobne odluke, ali to sad nije važno. Važno je što sad spremno priznajem da sam vas iskorištavao, a da toga niste bili svjesni, Bronero. Činio sam to kako bi ispravio nepravdu koja mi je učinjena… Nepravdu koja je učinjena ljudskom rodu, Bronero. Sve zato da bih vam mogao ponuditi mjesto u povijesti, zato da vas učinim herojima i da oslobodimo svije(s)t zajedno…

S vođinom rukom koja mu se penjala uz lopaticu da bi završila na vratu, sloboda je Broneru bila travnjak pjegav od zelenih krošnji pojedinačnih stabala koji se sunčao pod prozorom.

– Osvijesti se Bronero! To je bilo nužno. I bit će nužno opet jer nije još gotovo, ni blizu. Sjeti se Zavoda, Bronero. Sjećaš li se? To je bio zadatak i nije ti bio prvi. Razbio si redove, kraj tebe… Kraj vas oni izgledaju apsurdni, smiješni, bizarni. Postaju krhki, vidljivi. Ljudi napokon gledaju, počinju uviđati gdje se nalaze, gdje su završili. Sistem se urušava jer počinje kaos. Kaos kojim upravljamo mi, ma koliko ti to paradoksalno zvučalo. To ste vi, Bronero. Moja djeca, moje najmoćnije oružje. Oni koje su odbacili na kraju će im doći glave.

Suludi događaji u Zavodu sada su prosvijetljenom Broneru bili sve manje bizarni skeč i sve više poprimali dimenziju herojske diverzije, junačke akcije koju je izveo – samo što te akcije nije bio svjestan.

– Istina, prije ili kasnije otkriju vas u sredini u koju ste ubačeni, ali prekasno. Ćelija sustava tada je već toliko zatrovana da joj je raspad neminovan. Slijedili su te već duže vrijeme, Bronero. Uzimali ti i kontrolirali poštu, zato je nije bilo. Nedostatak i najbeznačajnijeg računa pripisat ću birokratu koji te zaboravio izbrisati s liste troškova za projekte od prioritetne važnosti. Na kraju su te uhvatili i pokušali slomiti.

Bronero osjeti neobičnu nelagodu, jedva malo drukčiju od prigušene jeze.

– Zato si imao čuvara. Loganova. Sjećaš li se susreta pred neboderom? Svatko od vas ima čuvara. Oni vas vode kroz zadatke, izbavljaju, brišu svijest i pamćenje pred svaki novi zadatak kako revolucija ne bi bila ugrožena ni u jednom trenutku, Bronero. Zato znaš samo za posljednju akciju. Uskoro, nećeš se ni nje sjećati … Pred tobom su novi uspjesi, Bronero. Bit ćeš preraspodijeljen na novo mjesto s novim zadatkom. Nećeš se sjećati ni ovog sastanka, nećeš se sjećati ničeg sve dok ne završimo posao. Međutim, gubitak pamćenja nije vječan, Bronero. Kad uspijemo, čuvari koji vam ga uvijek iznova brišu više neće biti potrebni i moći ćete uživati u blagodatima koje ćemo stvoriti i kititi se uspomenama na junaštva! Srušit ćemo redove! Neće više biti potraga za stepenicama, Bronero. Opet ćemo ujediniti rascjepkanu i razjedinjenu svijest! Ujediniti!

Koncept ujedinjenja u Bronerovoj se lubanji na trenutak usmrdio poput krepanog psa, raskrinkan kao ideja o jednoj svijesti za sve. Nije znao zašto se to dogodilo, bilo je poput treperave vizije koja ga pokušava upozoriti posljednji put.

Zašto je sve to morao čuti kad će ionako uskoro sve zaboraviti? Možda baš zato. Zbog vođinog osjećaja moći dok je to objašnjavao. Kako Broneru, tako vjerojatno i ostalima. Kad je on to htio i kad je osveti trebalo udahnuti novu snagu. Igrati stalno iznova igru koja uzbuđuje i rasplamsava strast više je od pukog zemaljskog zadovoljstva. Kad se Bronero okrenuo i toplom vjetru prepustio svoja leđa, on je već sjedio u svojoj crnoj fotelji, gledao ga i igrao se prstima. Tad mu je izletjelo, škripavo i jedva razumljivo.

– Zašto….

Bilo je to zapravo pitanje koje se redovno upućuje nebu, a odgovor se obično žure dati krivi ljudi.

– Zašto, zašto, zašto… Zato jer je tako, jer tako mora biti! Zato jer je to jedini način, jer ja tako kažem, jer ja tako hoću, Bronero! Eto zašto! Previše ti zapitkuješ, Bronero, a to baš nije pametno.

Još jedan udarac šakom o stol i krepani se pas pretvorio u tisuće svjetlucavih konfeta koje padaju s balkona i navješćuju dolazak nove godine. Strah od još jednog izljeva bijesa bio je deterdžent koji je besprijekorno oprao mjesto gdje se dotad nalazila lešina.

Sudeći prema svemu što je ovdje čuo, sve je trebalo postati idealno i svijet obojiti duginim bojama. Revolucija je očito rasla diljem zemlje, gurala se kao korov među oguljene i stanjene ogranke sadašnje vlasti koja je još samo vegetirala. Puštajući svoje korijenje u svim smjerovima oduzimala je život sistemu. On se sušio i odumirao.

– Vodite ga da se odmori. Nema puno vremena. Naša borba ne može dugo čekati.

– Gospodine…

Sve su se glave približile središnjoj i napeto iščekivale Bronerove misli, ukočene na izvijenim vratovima kao da čekaju bljesak fotoaparata. Bila bi to fotografija za pamćenje, idealna da se izloži godinama kako bi požutjela na idealnim mjestima i time se kvalificirala za vjerodostojnog svjedoka jednom kad će se ovim događajima suditi. Ako.

Nije rekao ni riječ, iako ih je sve imao uredno posložene pod nepcem, natopljene i čvrsto vezane slinom i dobro prožvakane. Ne i promišljene. Zaista je imao namjeru zahvaliti se što su ga spasili, viteški im ponuditi sebe pa čak i olako u neponištivi ugovor časne riječi upisati cijele generacije potomaka, ako ih bude imao. No riječi je Bronero međuvremenu progutao pa je u ustima ostao samo njihov slankasti okus. Bronero kao da je predosjećao da mu spasa ipak nema.

Posljednji lažni kraj prije konačnog i istinskog kraja

Final Expansion Of All Bronero (Redovi) Expansions

ČETVRTI RED: U posljednjem redu (Dan škole)

Prošle su godine i Bronero se nije osjećao toliko starijim koliko se osjećao pritisnut nekakvim upornim gripoznim umorom. Uvjeravao se kako je samo malo iscrpljen od svakodnevnog nošenja sa spoznajom o svojoj ulozi u izgradnji novog poretka, sad kad više nije bilo Loganova i sad kad se napokon mogao sjetiti. Ne baš svega, ali mnogo toga.

I opet je stanovao na 21. katu zgrade, vratio se kući. Vratio se i promatranju velikog grada iako se s njegovog prozora i nisu baš mogle vidjeti neke velike promjene. Nije da ih nije bilo, naprotiv. Zavodi su postali Ministarstva. Redovi su bili zabranjeni, a umjesto njih uvedene su dobrovoljne grupe prioriteta. Stvari su se mijenjale, brže ili sporije, a Bronero je bio čvrsto uvjeren da nakon toliko zla bilo kakva promjena može jedino biti dobra. Najvažnije je bilo da se promjene događaju.

Ni razine svijesti se nisu više odobravale jer je svakome usađivana jedna jedina i cjelovita. Obredi usađivanja postali su velike i bučne svetkovine koje su ujedno označavale i upis djece u raznovrsne škole za naučavanje o Jednom. Zvale su se Svjesnoslavlja. Zrak pred prozorom na 21. katu i danas je treperio od vesele glazbe koja je dopirala s raznih strana, vlažan od roditeljskih suza radosnica što su isparavale s (u)lica ozarenih ponosom.

Bronero je obrisao staklo zamagljeno dahom.

Možda je grad samo želio ostati mlad jer bio je jednako zadimljen i siv kao i prije revolucije. Jedini grad nije promijenio ime. Na mnogim su prozorima Bronerove, ali i drugih zgrada, bili navučeni zastori. Baš kao i prije. Helikopteri su letjeli često, a njihovi su reflektori bili neprestano upaljeni, i usmjereni, i upereni. Isto kao i prije.

I baš kao u ona stara, loša vremena, čim se na obzoru pojavio jedan od tih bučnih letećih metalnih lopova koji uopće ne krije namjeru da naivnoj, neopreznoj žrtvi otme privatnost, Bronero je instinktivno navukao zastor i udaljio se od prozora. Upalio je kuglastu stolnu svjetiljku. Spavaća se soba nabrala i skupila u malenom prostoru oko svjetiljke kao da se osjeća spokojnije čak i u društvu treperave i nejake svjetlosti. Bacio se na madrac, raširio ruke i zabacio glavu unazad. Iznad njega, oko njega, posvuda, nalazila su se brojna odlikovanja, plakete, diplome, zahvale, ukazi… Svi su mu isporučeni u jednom danu u nekoliko velikih kartonskih kutija ostavljenih pred vratima.

Nitko mu nije došao čestitati, nitko nije pozvonio. Kutije je pronašao kad je jednog jutra krenuo baciti smeće. U najmanjoj je pronašao dostavnicu koju je morao potpisati i o svom trošku poslati Ministarstvu dostave. Pronašao je i obrazloženje “da mu zbog prirode zadatka, zahtjeva revolucije i brojnih važnih zadaća izgradnje nisu mogli biti uručeni pravodobno”. Na kraju obrazloženja bilo je naznačeno da ga nije bio obavezan pročitati. Dovukao je sve četiri u spavaću sobu i od tog dana marljivo kopao po njima, vadio izrezbarene metalne pločice i već uokvirene zahvalnice. Puhnuo bi povremeno u stakla s kojih je na taj način tjerao zrnca prašine i tragove prljavštine. Tekst koji bi upio otkrio bi mu pokoji detalj više o razlozima zahvalnosti države. Satima bi trljao i brisao medalje i ordene prije nego što bi im napokon odredio mjesto na zidu, a prsti bi mu još dugo nosili pečat prašine, voska i ljepila, krvavi miris željeza, bakra, bronce i kojekakvih drugih metala i legura. Sve bi te mirise nataložene na prstima prinosio nosnicama kao da su žrtvena janjad namijenjena bogovima nastanjenima u njegovoj mračnoj nutrini. Isprva je vjerovao da mu ti predmeti pomažu prisjetiti se gdje je sve bio, što je sve radio i koliko je užasno bilo. Kasnije se trudio misliti da mu samo pomažu ne zaboraviti. I da, tog je dana kad su stigle kutije na koncu zaboravio baciti smeće.

Nije uspijevao opisati osjećaje u tim tihim trenucima. Samo je znao da je potpuno opušten zbog djelovanja paxitina, sredstva za umirenje koje je kao umirovljeni heroj mogao besplatno dobiti na recept kad god bi htio i koje mu je učinkovito razbijalo nakupljenu tjeskobu na sitnije, lakše podnošljive djeliće. Kutija tableta i čaša ustajale vode uvijek su bile tu negdje, kraj uzglavlja, između zida i madraca. Bronero je sa zadovoljstvom uzimao ponuđenu kombinaciju koja je za njega uvijek bila dobitna. Sedam od 39 propisanih tjedno, šest od 46 koliko ih je još imao, svejedno. Bio je zbrinut, a dobitak zagarantiran.

Kao kakav brodolomac što plutajući čuva snagu i prepušta se struji koja ga nosi namreškanim tragom mjesečine, uronjen u istrošeni madrac jedva da se uopće micao. Opruge bi pokatkad zaškripale poput konopaca koje udarcima o barku zatežu i otpuštaju uporni, nasrtljivi valovi. Spavaća soba, sa zidovima načičkanim raznovrsnim počasnim predmetima, bila je njegova mala zvjezdarnica, karta neba koja je ispisivala horoskop njegove prošlosti. Oni koji svoje mjesto na nebu još nisu ili ga možda nikad neće ni naći, ležali su razasuti uokolo poput znakova brodoloma. Jedno i drugo bili su nedvojbeno odrazi djela pripisanih čovjeku kojeg je tek trebao bolje upoznati. Sve je govorilo da će vremena za to imati napretek.

Bio je i slobodan, tako su mu bar pričali susjedi. Blago tebi, govorili su. Ponekad bi slučajno čuo i ono što nisu željeli da čuje – da je on sada jedan od onih. U tim se trenucima Bronero osjećao članom momčadi u potezanju konopca koja je svjesna da ne može izgubiti, ali isto tako dobro zna i da ne može dobiti. Crvenom bojom označena sredina konopca bila je nelagoda koju je opipavao čas na svojoj, čas na njihovoj strani. Nekima se sjećao lica prikliještenih ramenima onih jačih, većih i bržih u prvim redovima dok su njega odvodili prema Zavodu. Na njegovim rijetkim nedjeljnim šetnjama neka sada blijeda lica provirivala su katkad iza balona privezanih koncima za klupicu u parku. Neki lica više nisu ni imali, a na njihovim su prozorima bili navučeni zastori. Trebao je samo pokazati prstom i netko bi zaglavio u liftu. Netko bi nestao u svečanoj povorci. Netko bi otputovao dalekim rođacima u iznenadni posjet. Mogao je zamalo sve jer su se stvari preokrenule i njegovo se zrnce najednom našlo pri samom vrhu gornje posudice pješčanog sata.

Bronero je ipak vjerovao da je od svega jednostavno oslobođen i tako se ponašao. Nije morao ništa plaćati pa ništa nije niti radio. Ništa mu nije nedostajalo pa ništa nije ni kupovao. Ništa mu nije smetalo pa se nije žalio.

Samo je morao posegnuti za novom tabletom kako bi zvjezdice nastavile svjetlucati. Zatim bi otputovao među njih i u mračnoj komori opet razvijao neki odavno ispucani film.

Kad je zazvonilo ono isto staro zvono, Bronero se mogao okladiti da odnekud čuje povik “čovjek u moru, čovjek u moru”. Bio je mokar od stiska neželjenih snova i brodska sirena stigla je kao signal da su ga ugledali na pučini pa sad mijenjaju smjer kako bi ga izvukli na palubu i spasili od sigurne smrti. Izgleda da je načas zaspao. S drugim zvukom sirene naglo se uspravio i rukom nehotice prevrnuo čašu. Val mlake vode udario je o zid, odbio se i sa sobom ponio nekoliko bijelih okruglih tableta koje su vjerojatno ispale iz bočice. Usprkos brzoj Bronerovoj intervenciji tablete su, natopljene i razmočene poput kruha, između kažiprsta i palca doživljavale sudbinu možda oku nježniju, ali nimalo drukčiju od sudbine oraha u krckalici.

Treći zvuk sirene i par žustrih udaraca o vrata natjerali su ga da brže-bolje o plahtu obriše bijeli mulj koji mu se cijedio niz prste.

– Tko je?

– Agent središnje gradske gledaonice, Bruno Ladder… Došli smo po Matrix, gospodine Bronero.

Ustao je, a hladna gruda nevjerice čiju je ledenu utrobu ispunilo pitanje “kako je to mogao zaboraviti” pogodila ga je u prsa. Do dnevne sobe već se panično pitao koji Matrix.

– Matrix Revolutions, gospodine Bronero – potvrdila su vrata njegove strahove.

Vrtio se oko sebe u neredu dnevne sobe i hvatao se rukama za glavu. Nepoznati predmeti škripali su, pucali i lomili se pod njegovim tabanima koji su bauljali kao slijepi morževi u mraku. Usne su mu se micale same, bez njegove volje.

– Ne sjećam se da sam posudio treći dio Matrixa, stvarno se ne sjećam…

Govorio je jedva čujno, ali su ga vrata pozorno slušala. Špijunka je unatoč mraku nepogrešivo čitala s usana.

– Dopustite stručnjacima da to procijene i ocijene, gospodine Bronero. Pustite nas i u momentu će biti gotovo. Ne zamarajte izmučene sive stanice kad smo mi plaćeni za to, gospodine Bronero. Mi ćemo ga pronaći.

Bronero se nasmiješio.

– U slučaju da je kod vas gospodine Bronero, naravno. Tko posuđuje – zaboravlja, ali i tko radi – griješi, zar ne? Dopustite nama da to sad na licu mjesta provjerimo, gospodine Bronero.

Ležernost i blagost u glasu smirili su Bronera koji već predugo vrata nije otvorio nikome.

– Da, svakako, u pravu ste, stižem…

Niti se opruga kvake do kraja napela niti je Bronerov pritisak ručku dospio natjerati da dosegne maksimalni nagib kad su ga vrata snažno tresnula u sljepoočnicu. Pet ljudi u crnom upalo je u stan i obrušilo se na pognutog Bronera poput igračaka što ispadaju s najviše police pretrpanog dječjeg ormara na nespremnu spremačicu. Stvari su se odigrale brže nego što se bol u glavi popela do svojeg vrhunca. Dva agenta uspravila su Bronera i nimalo uviđavno tresnula njime o zid. Zatim su napravili mjesta drugoj dvojici koji su ga zgrabili za ruke i snažno povukli, svaki na svoju stranu. Peti je agent izvukao je iz hlača omanji top i uperio ga u razapetog Bronera. Mreža koja je fijuknula nakon što je isprva zastenjao, a zatim i kihnuo mehanizam okidača, pretvorila ga je u beznačajnu mušicu, nepokretni plijen divovskog crnog pauka. Pet uredno ošišanih glava, deset očiju i dvadeset udova pred Bronerovim je uzdrmanim osjetom vida držalo na okupu dlakavo tijelo njihovih crnih vunenih odijela – jedan je ud tog optičkom varkom stvorenog krakatog superagenta posegnuo u unutrašnjost crnog oklopa i izvukao uhidbeni nalog.

– F.F Bronero, heroj prve razine! Optuženi ste za mogući pokušaj zloupotrebe po članku Jednom jedinom Zakona o očuvanju prošlosti koja ne smije ostati upamćena bez specijalne dozvole Ministarstva jedinosti. Ministarstvo takve dozvole ne izdaje, gospodine Bronero.

Agent koji je progovorio podigao je istovremeno i kažiprst i obrvu. Imamo te, govorio je svojom ukočenošću taj privremeni spomenik uspjelom hvatanju. Ubrzo se opet pokrenuo i progovorio.

– Prepustite se. Svako opiranje je nepotrebno, uzaludno i uzrokuje stres. Suđenje će biti kratko i jasno. Mi brinemo za vas.

Bronero je jedva disao zbog mreže koja ga je sputavala, držala ga čvrsto prikovanog za zid. Dok mu je grudni koš vodio nepravednu borbu s velikim grubim čvorovima u kojima su se sastajale niti mreže i predavao se poput izgaženog prosvjednika palog pod jurišom policije, onaj s topom izdvojio se iz klupka i gurnuo mu malenu zelenu karticu u džep.

– I Matrix ste vratili 27. ožujka uvaženi gospodine heroju, samo ste s pulta zaboravili uzeti potvrdu. Mi brinemo za vas, gospodine Bronero.

Agent je Bronera pomilovao po obrazu, a potom se, oštrim tonom svećenika koji kori jer pastva ne iskazuje dovoljno poštovanja prema najvećem svecu pa škrabica ostaje poluprazna, obratio svojima:

-Suđenje, ljudi! Heroja se ne pušta da čeka!

Na agentov mig, stan su učas ispunili neki sasvim novi ljudi. Sportski odjeveni, u odijelima, u trenirkama, odrpanci i nositelji modnih ekstravagancija… Šaroliko društvo. Svatko je sa sobom nosio jednu stolicu. Samo je zadnji koji je ušao, mršavi dječak lica razrovanog uraganom puberteta, donio dvije. Jednu je pažljivo spustio ispred Bronera.

– Bit ću odvjetnik… Kad odrastem – povjerio se Broneru koji je počeo hroptati.

Agentove usnice su zadrhtale i Bronero je mogao vidjeti bijele oštre zube ponosnog mentora. Bruno Ladder pogladio je dječaka po glavi prije nego što je ovaj pojurio zauzeti što bolje mjesto.

– Jako pametan dječak, gospodine Bronero. Tako mlad, a tako pametan! Mnogo se od njega očekuje u danima jedinstva koji su pred nama.

Dlanom, ispruženim i položenim ispred lica kao osunčanom pistom, i glatkom bradom koja se poput aviona oštro dizala uvis, Bruno Ladder ispratio je talentiranog dječaka koji se već upleo u žestoku borbu za centralnu poziciju u prvom redu. Kad je i posljednji čovjek sjeo, agent Ladder je zapljeskao.

– Tako, bravo! Sad ćemo vas spustiti i privesti pravdi, gospodine Bronero.

Četvorica agenata odmah su se sjatila oko Bronera i on je na sekundu postao nevidljiv prisutnima – Bruni Ladderu, ljudima u sobi, ljudima bilo gdje. Brzina kojom su ga agenti oslobađali i opet vezivali, ovog puta za stolicu, očitovala se u zvižducima konopaca koji su bičevali zrak u sobi, vruć i drhtav poput predigre za fatamorganu. Tek zavezan za stolicu, Bronero je uspio doći do količine zraka kojom je napokon mogao otpuhati tisuće malih ljubičastih pulsirajućih sunašaca koja su mu u gustim rojevima zujala oko glave.

Bruno Ladder primijetio je Bronerovo sklapanje očiju. Prateći je uzdah pogrešno prepoznao kao zabrinutost za regularnost procesa pa ga je stao umirivati.

– Ne brinite, Bronero, ne brinite ništa. Momci i djevojke su ovlašteni, samo nemaju uniforme. Sloboda odijevanja, gospodine Bronero… Civilno je društvo u kojem živimo, zar ne?

Agent je svoj tekst izgovarao mrtav ozbiljan, ali Bronero kao da je čuo vic. Vic kojem se ne smije nasmijati. Vic koji se kao udica spušta u more podanika kako bi se upecalo zavjerenike. Kad držiš usta zatvorena udica te zakačiti ne može, ali kad se smiješ, kad se usne razdvoje… Možda je agent zapravo testirao porotu jer je Bronero, iako netom prije skinut s mreže, u nju ionako bio upecan poodavno.

Četiri agenta podigla su ga skupa sa stolicom. Svaki je uhvatio jednu drvenu nogu i Bronero se zahvaljujući njihovoj snazi i naporu, iako sasvim sputan i ponižen, uzdigao iznad prisutnih. Kraljevstvo proturječnosti na trenutak se uglavilo između kraljevstva zemaljskog i stropnih ploča, u onom posljednjem organu koji se više nekako refleksno odupirao fizičkim sredstvima prisile. Bio je rob, a osjećao se kao poglavica na nosiljci od bambusa. Autentični heroj, a samo još jedna lutka bez glave zarobljena u prašini ispod trule tavanske grede. Ta mu je iznenada probuđena pjesnička jednostavnost vladanja mislima izvlačila posljednje rezerve vedrine na lice, spremljene za ovakve slučajeve još u musavom djetinjstvu. U sitnim mu je trzajima naginjala glavu sve više ulijevo, prema ramenu. Glava je bila slobodna, da, ali ništa nije mogla učiniti. Možda je u tim impulsima i pokretima bilo malčice i onog prkosa koji hrabro nastupa tek kad je jasno da je sve gotovo, ali i ta je iskrica moždane aktivnosti brzo zamrla čim su ga agenti spustili u središte dnevne sobe i izložili poroti kao da se radi o predmetu na aukciji, a ne o životu.

Ljudi su sjedili poredani polukružno, u tri reda na tri razine, u najmanjem amfiteatru na svijetu koji je još do maloprije bio samo njegova neuredna dnevna soba. Neugledna zidna vješalica bila je sada pretrpana garderoba avangardnog kazališta, a oštećeni sudoper ladica sudskog arhiva prepuna građe o sličnim slučajevima i presedanima. U biti, sve je bilo nešto samo – samo neuredno, samo oguljeno i samo izlizano, samo malo i samo njegovo, ali i samo do maloprije. Sada je sve postalo uvrnuto, izvrnuto, nevjerojatno, malkice previše izopačeno, okrenuto naglavačke i dobro prodrmano… I što je Broneru, čovjeku urođene bezgranične vjere, moglo uskrsnuti osim pomisli da se radi o novom zadatku spašavanja nečeg i rušenja nečeg drugog kako bi se došlo do nečeg trećeg. Sinulo mu je da vjerojatno treba trpjeti opet, ali još samo malo. Ako baš bude trebalo, a onda i opet. Pa makar se sve svelo na ponavljanje gradiva. U tom mu je vaganju i prosuđivanju, ne ozbiljnosti nego utemeljenosti vlastitog položaja u stvarnosti, promaknulo upravo ono što uvijek promakne svakom sanjaru – da ljudi nikada neće naučiti.

Budući je odvjetnik nervozno lupkao petom o pod. Šušanj papirića značio je da gospodin iz trećeg reda uzima mentol-bombon. Piskutava melodija mobitela dopirala je iz nečije torbe. Prigušeno hrskanje dalo je do znanja prisutnima da gospodin u trećem redu grize bombone. Mlada djevojka u drugom redu šmrcnula bi tu i tamo, a zatim bi nadlanicom obrisala nos. Lik u plavoj sportskoj jakni lomio bi prste čim bi simpatična studentica oblizala usnice. Svi su sjedili i šutjeli, malo gledajući u F.F. Bronera, a malo se mjerkajući međusobno. Samo su agenti stajali, i to Broneru iza leđa. S rukama prekriženim na prsima i mrki kao medvjedi, odmjeravali isključivo članove porote. I samo bi Bruno, prvi među agentima, obarao pogled i povremeno prilazio stolici kako bi stisnuo rame F.F. Bronera. Zatim bi se vratio na svoje mjesto i vrtio glavom. Brinuo je za njega, ali morao je raditi i za opće dobro. Za prvo je bio potreban barem tračak emocija, za drugo mnogo vremena. Agent Ladder niti jednog niti drugog nije u trenutnoj situaciji imao previše, ponajmanje za razbacivanje. Stvari su se morale riješiti, a bilo je apsolutno jasno kako je nemoguće da baš svatko iz sudnice izađe zadovoljan. Uostalom, zadovoljstvo i zadovoljština nisu ni svrha suda –  svrha suda je provoditi zakone. Uzvrpoljio se, puhnuo u šaku kao da grije promrzle prste pa progovorio pucketavo i ubrzano, kao izranjavani vinil na 78 okretaja.

– Nema se što više reći, zar ne? Zakon je ovdje jasan, koliko nam god bilo žao uvaženog člana naše zajednice. Za povijest nema mjesta dok se gradi budućnost…

U posljednjim Ladderovim riječima Bronero je osjetio ledene kapljice na koži, ali ne, ne na svojoj. Bile su zaleđene iznad obrva onoga tko ih je izrekao i donio presudu i odluku tog istog časa, još zarobljen mokrim plahtama. Strah najmoćnijeg, onog tko se uvijek ima nečega i nekoga bojati. Pritom nije mislio niti na agenta Laddera nego na čovjeka i oca i sina kojeg je sreo tamo, u raskošnoj kući, rasadniku revolucije. Onomad, jednom, jedanput, zadnji put. Tamo gdje su pod prozorom rasla obećanja divlje i nekontrolirano poput poljskog cvijeća, a vjetar raznosio ljepljive i privlačne sjemenke sve dalje i dalje kako bi niknule daleko negdje i upravo sad, izvan dosega svake pameti. Bruno Ladder samo je ponovio rečenicu koja je bila katalizator za reakciju porote. Ona je ovdje trebala samo što brže odraditi svoj dio posla.

– Suosjećajući s vama, gospodine Bronero, moramo konstatirati kako postoji samo jedna istina. A ona, nažalost, nije vaša. Stoga je ovdje nema smisla iznositi i oduzimati vrijeme napretku.

Jedan je član porote nakon ovih riječi ustao i sramežljivo se predstavio kao Nositelj vijesti. Učinio je to poput emigranta kojem svaki zgrčeni i trzajima opterećeni pokret ne može prikriti sram pred potomcima zato jer je prešao pola svijeta da bi premija za nadu, trud, odricanja i napore naposljetku bila skrasiti se u državi jedva manje siromašnoj od njegove domovine. Potom je prišao Broneru i gurnuo mu crveni karton išaran zlatnim slovima u džep. S vidnim se olakšanjem vratio na svoje mjesto. Kad se ponovo okrenuo prema Broneru doimao se čak mrvicu višim nego kad je krenuo. Možda zbog važnosti teksta kojeg nije izgovarao prvi put. Nositelj vijesti bio je, na neki način, nešto poput matičara. On je bio taj koji je vezao osuđenika za njegovu kaznu, zauvijek.

– Pozivnica za Posljednji red, gospodine Bronero. Toliko nam je žao jer toliko smo brinuli za vas.

Nositelj je sjeo, a zatim su se svi glasovi opet našli ispred zida koji nisu mogli ili nisu smjeli preskočiti. Posljedice su ionako bile iste. Varljivi mir zarobljen u malom stanu dopustio je Broneru još jednu kratku šetnju po parku u kojem su se ljuljala njegova sjećanja, ta slabo uhranjena dječica koljena razderanih od brojnih padova.

Posljednji red. Pročitao je o njemu prije par godina, odmah nakon pobjede, u jedinim novinama koje je ikad kupio. Nakon te obavijesti o Posljednjem redu mogao je doznati vrlo malo. Ne samo on, bilo tko. Posljednji red postao je samo sjena šapta koji je dopirao s ulica i na koji se prestao obazirati. Jedino što se još moglo o toj temi dovoljno glasno čuti bila je teorija o tome kako je Posljednji red dobio ime. Većina je zaključila da se tako zove jer se radilo o jedinoj grupi prioriteta, jedinom nizu koji se još smio nazivati redom. Upravo je to objašnjenje, zanimljivo, bilo najsličnije službenom objašnjenju koje ionako više nitko nije znao ponoviti. O drugim se mogućnostima poslije nije niti raspravljalo. A zašto i bi kad se znalo ono najvažnije – da su to dvije najtiše riječi na svakom dopuštenom jeziku.

– Sad ćemo vas uspavati, gospodine Bronero.

Četiri agenta reagirala su bez puno razmišljanja, hitro, brzinom kojom je svaki od njih vjerojatno želio napredovati u svojem poslu. Polegli su Bronera na pod. Bruno Ladder signalizirao je poroti da se raziđe u najkraćem mogućem roku i stolice su počele brusiti parket, koraci plesati, glasovi bubriti, a tijela su se stala sudarati poput oderanih polovica obješenih u hladnjači koja se klati na zavojitoj planinskoj cesti. Ispostavilo se da je agent Ladder izvrstan u svemu što za krajnji cilj ima uvođenje reda te da je potpuno zasluženo gurnut na proplanak moći. S njega je čvrstom rukom iskusnog pastira i bistrim okom dresiranog ovčara kontrolirao dodijeljene mu ovčice pa su sjene vrlo brzo počele crtati tamne pruge na licu prizemljenog Bronera u pravilnim vremenskim razmacima. Šareni je vlakić napuštao svoju stanicu držeći se jasnog i krutog reda vožnje. Ubod igle koji se neopažen provukao i skrasio u gornjem dijelu nadlaktice između dva prstena konopca obavijenog oko njegova tijela rezervirao mu je, kao specijalnom putniku i posebnom gostu, kartu za spavaća kola u toj kompoziciji pa je Bronero ubrzo utonuo u kemijski san.

***

Prvo je osjetio svježi miris žive trave, a zatim je na trenutak ostao bez težine. Dvojici koji su ga nosili počeo je kliziti iz ruku pa su ga, na “je’n-dva-tri” i “ho-ruk” iscijeđen direktno iz trbušnih mišića, bacili u vis kako bi ga spremno dočekali i još bolje uhvatili. Psovali su tiho, proklinjući ostatak puta koji još moraju prijeći. Tu i tamo dvojac bi i zastenjao, ali ga je i dalje predano vukao držeći se hladovine dugog zida od golog betona. Bronero je počeo osjećati vonj njihovih znojem ovlaženih uniformi i koža mu se nosa naglo nabrala. Prvim je korakom sustigao zemlju pod nogama, drugi je napravio naslijepo. Trećim je već znatno olakšavao posao krvnicima.

Oblaci su škakljali sunce do iznemoglosti i ono je na kraju odustalo i posustalo, nestalo iza njihovih grozdastih nakupina. Vojnici su se unatoč tom nenadanom daru s neba i dalje držali sjene zida. Napokon su uspjeli uhvatiti onaj ritam koji im najbolje odgovara pa se činilo da neugodan zadatak ipak odrađuju s lakoćom. Nisu pokazivali trunku zahvalnosti čak ni prema Broneru, makar i onaj kratki stisak usnica, grč izdaje tih ličnih mišića kad oči bježe u drugu stranu kako bi sakrile ljudskost, iako je dobivena komocija prilično ovisila o njegovoj volji za hodanjem. Je li se imalo što sakriti? Ne, nimalo se nisu obazirali na stanje budnosti i stupanj suradnje zarobljenika Bronera. Samo su se – poput štakora – uporno držali zida.

Bronero je očajnički poželio susresti agenta Laddera. U silnoj zbrci nastaloj oko njega, oko hapšenja, suđenja i odvođenja, dalo bi se pomisliti kako je tom agentu ipak donekle bilo stalo. Bar do toga da sve ide glatko na njegovoj stepenici, u njegovoj zoni odgovornosti, s njegove razine slijepe poslušnosti i nagrade za poslušnu sljepoću. Iako je svom snagom stiskao šake kao da ga namjerava magijom stvoriti i iz njih istresti, nije ga pronašao. Agent Ladder ostao je na toj stepenici visoko iznad dok je on, Bronero, bio uspavan kako bi mu pad bio što bezbolniji. Zaslužio je to, valjda. A možda mu je sve to, njemu i samo njemu, omogućio upravo Bruno Ladder. Okolnosti u kojima nije mučen i priliku da stane u Posljednji red preko reda. Iako krajnje nategnutom, F.F. Bronero je vlastitom moždanom aktivnošću u “možda” otkrio previše nesigurnosti i nepouzdanosti pa je odlučio najprije doznati gdje se zapravo nalazi.

Svuda uokolo, koliko mu je god daleko pogled sezao, bili su podignuti zidovi nejednake duljine i visine. Presijecali su livadu bez nekog plana i – usudio se čak pomisliti – reda, te tako sprječavali bilo kakve ozbiljnije procjene o njezinoj veličini. Oko tih raštrkanih zidova i ispred njih – uz njih – kretale su se slične formacije. Dva vojnika, jedan zarobljenik, osuđeni bijednik poput njega, često poderane košulje, prljav, krvav, izubijan, neprirodno iskrivljena vrata i bolesno pognute glave. Trojke su izranjale odnekud a niotkud, kao da ih izmišlja neošišano busenje podivljale trave, ali Bronero je jasno vidio da u pravilu zamiču za ugao tamo gdje prestaje njihov zid. U podnožju tih zidova vladala je užurbana i vrlo mravlja atmosfera. Svi su se, kad god bi se pojavili, čvrsto držali svojih dobro naučenih pravaca.

Bronera je najednom zaokupilo nešto sasvim drugo. U zujećem je predvorju mravinjaka uspio čuti i neke paralelne korake. Teške, polagane, možda posljednje, ali sigurno ljudske, korake čiji je zvuk dopirao odnekud s one strane zida, te tupave građevine koja mu je sad određivala put i ujedno lažno zaštitnički bdjela nad njegovim mrakom. Jedan za drugim, koraci bi se odjednom zaustavljali pritisnuti nerazgovjetnim, oštrim naredbama koje su udarale pečate praznine između tih njemu nevidljivih ljudi. Za sobom su ostavljali povijene vlati trave bez snage i volje da se ikad više usprave, nešto kao presliku vlastite budućnosti i jedini dokaz da se ovuda nešto kretalo. Nije ih trebao vidjeti, zvuci su imali maglovitu snagu vizije. Nježni, ali grubo iskreni, šaptali su mu kako da najbolje nacrta ono što želi vidjeti. Pokušao je slušati dalje, ali sluh mu je uspio dobaciti tek do nesigurnih koraka vlastite pokretne formacije. Ostao je samo dojam da sve završava iza nekog zida, u nekoj vrsti pred njim. U nekoj vrsti reda.

Pucnje koji su uslijedili olako je obrisao kao previše stvarne da bi se dogodili, u trenutku kad se njihov zid približio nižem, ali dužem susjednom zidu pod kojim se vukla i stenjala slična trojka. Središnja figura bio je ostatak čovjeka kojeg su vojnici držali da se ne stropošta kao lutka kad napokon padne zastor poslije dugog pljeska, kad popusti napetost svih onih niti stegnutih oko drvenog vrata, spužvastih zapešća i gležnjeva koje lutki, ma ni na vrhuncu predstave, ne dozvoljavaju da zaboravi kako je živa samo dok živi kazalište lutaka. Teškom je mukom podigla glavu, ta poluživa ljudska ruševina… Kao da je bila izazvana Bronerovim istezanjem vrata u želji da pogled provuče kroz masne svežnjiće kose, sivkaste od nahvatane prašine i blata, kroz te urušene grede krova nekad ugledne kuće, kako bi pod razbijenim prozorom pronašao lice nekadašnjeg vlasnika.

U onom što je ugledao, Bronero više jednostavno nije mogao prepoznati B. Loganova. Iako bi se moglo reći da ga je gledao, u slučaju da je B. Loganov uopće išta vidio, sigurno nije prepoznao F.F. Bronera. Njegove su oči bile bijele, jednolične, nepomične. U tim suzama razoružanim čuvarima ispražnjenih riznica Bronero nije mogao više vidjeti ama baš ništa. Dobrota, briga, požrtvovnost, htijenje, volja, fanatična vjera u bolje sutra… Ništa. Suze su se pobrinule da temeljito rastope i najmanji ostatak njegovih ideala pa su nesputano, bez ikakvih većih prepreka, nezaustavljivo klizile jedna za drugom. Ogoljen od svega i bez onog posljednjeg što bi mu lice držalo životnim, izgledao je poput fotografije poginulog pribijene na oglasnu ploču vojne jedinice. Broneru je svitalo da sve što je bilo jednostavno mora nestati. Bio bi prehrabar da se tada nasmijao jeftinoj simbolici Posljednjeg reda. Uspio je pogledati prema gore iako mu je glava naglo otežala od krvi koja je sve shvatila prije njega i nahrupila, pokušavajući živjeti još malo. Nebo je kao i svakog proljeća bilo izrešetano pticama u njihovim jatima. U tom je klepetanju stotina krila i sporadičnom pojedinačnom graktanju Bronero pronašao uzorak i prek(r)asno spoznao da se ništa nije promijenilo niti će se ikad promijeniti.

Vrijeme je klizilo lako i brzo poput guste i savršeno ohlađene votke niz ždrijelo koje je prihvatilo okladu, prijeteći da vrlo brzo isprazni cijelu bocu. I tad mu je onako, potpuno ljudski i brzopleto, kao skakavac u kavanskoj tučnjavi, sijevnula misao da može pobjeći. Isprva je to bila samo pomisao da je još uvijek dovoljno jak i brz, tek onda da je bijeg uvijek moguć i na kraju, da će svakog časa odnekud iskočiti neki novi, bolji, jači i izdržljiviji Loganov koji će ga odvesti negdje odakle se više nikad neće morati vratiti. I kako baš ondje nikom više neće biti potreban.

Ništa se nije pokrenulo ovog puta niti je išta pokušao učiniti sam. Na neki se način i ovo prepuštanje moglo smatrati bijegom. Bijegom od ponavljanja. Bijegom od nametnutih tuđih redova kojih mu je već bilo dosta. I preko glave, pomisli Bronero dok su ga dva egzekutora posjedala na dugačku klupu kraj zida. Nije bio prvi, na toj je klupi već sjedilo mnogo ljudi – mladića, djevojaka, staraca, nepoznatih, polupoznatih, sličnih, možda je čak tu bio i jedan od F.F.-ova… Nije bio siguran sto posto.

Posljednji red kao posljednji bijeg. Spontan, neprimjeren i krajnje opušten smiješak F.F. Bronera pridružio se lastavicama u sjeni oblaka. Povremeni bi pucnji podizali nove ptice, a onda bi se dugo vremena činilo da je sve u najboljem redu.

– Ti! Ustaj! Ti si na redu!

Bronero je protrnuo, ali red je došao na krupnog izranjavanog muškarca koji je sjedio kraj njega i lio suze. Stražari su prstom pokazali na slomljenog čovjeka te ga odmah počeli i tući, i vući, i gurati, oduzimajući mu pravo da dostojanstveno ustane sam.

Pritisnut sa svih strana, slomljeni je čovjek silom ustao, a F.F. Bronero krišom ukrao djelić prostora koji se njegovim odlaskom oslobodio. Red na klupici se smanjio. Bronero je, gotovo bi se moglo reći mirno, čekao svoj…

KRAJ