(pismo majci – i ocu! – uz zagroblje)
Spremi me u grob, majko,
prije sebe.
Neka crknem,
ko ga jebe.
Pokopaj me, majko.
Ranjen sam ti smrtno
od ovakvoga života.
Izbavi me majko
i pokopaj.
Spasi me od sramota,
od pohlepe, zla, strahota
i svih drugih vrednota
koje glavnom ulicom
promiče i šeta
vrla elita ovoga svijeta.
Oče moj koji jesi,
na nebesima želim sjediti
daleko prije tebe.
Neka riknem,
ko ga jebe.
Pokopaj me oče,
čim prije.
Nek se jede, nek se pije.
Mjesto suza, vino nek se lije.
Nek ti žao nije.
Jer tko se zadnji smije,
najslađe se smije.
Pokopaj me majko ranije,
puno prije sebe.
Nek otegnem papke,
živo mi se jebe.
Ako jošte žive,
nek me satre odmah
ekipa ona s Knežije.
Za počinak miran tvoj
– kamen moj sve teži je –
nikada ja neću moći
plaćati ti režije…
Pokopajte me, majko, oče,
u tišini.
A onda se proveselite,
ne dižite tenzije.
Mrijeti je zdravije od čekanja
bolesno male penzije.
Spriječi, draga mama,
pod stare dane da me vežu
za mirovinski stup srama.
Pod rodnu grudu zemlje
pošalji me ekspresno,
najbolje je tako.
Ne želiš valjda
da na drugi svijet,
bolestan i nemoćan,
s klimavom štakom,
tvoj sin odlazi
nekim putničkim vlakom.
Pokopajte me prije
nekog novog rata
u kojem opet će
i zadnja sitna duša
u najvećeg izrasti Hrvata,
i kad kao hostije
dobivat će se meci.
U glavu, ravno, gledajući u oči,
ne želim pričati djeci:
“Ubijali su uz blagoslov
pa su sada sveci.”
Ne jadikuj, majko,
ne prodikuj, oče.
Sve teže i teže
dolazim do zraka.
Kronično sam bolestan,
umirem od mraka.
A moja duša
i tako već je mrtva.
Tijelo bit će samo
kolateralna žrtva.
Pokopaj me, majko
– da prestanem na račun vaš gomilati masti –
samo pokopaj me, oče.
Niže,
još niže,
i tako ne mogu pasti.
Da bi cvijeće moglo cvasti
i trava bujna rasti
zakopajte me plitko.
Na zemlji ništa i nitko
posvađan s bitkom,
nedostajat ću ljudima
kao još jedan sitcom.
Dok pod zemljom biljčice
ja hranit ću
sa žarom i užitkom.
Ne šizi, oče…
I ne pizdi, majko!
A gle, ko ga jebe.
U fenjer možda mogu
i prdnuti sam od sebe,
parkirati se solo
u podzemnu garažu.
Rijedak slučaj da ne lažu
ljudi kada kažu:
“Život je jednosmjerna cesta.”
Kraj surovih terenaca
za jednog fiću na njoj
i tako nema mjesta.
Ako život vam je sinov
stvarno tako mio,
dajte odmah cijelu smrt,
a ne samo dio.
Umjesto dvije-tri rate
podmirite mi raku,
ne dajte da skončam
u lihvarskom kreditu.
Izgubiti glavu bolje je
nego dobit kitu.
Sklopi mi oči, oče,
da ne gledam
promjene ustava,
sahrani me daleko
od zdravstvenog sustava.
Fora im nije neka,
ali je tako.
Siromahe spašavaju
metkom u trbuh…
pa umiremo polako.
Spriječi oče da me liječe,
neka ne snađe me zlo još veće.
Znam da imaš savjest.
Ne daj da te peče.
Sahrani me, majko,
pohrani me u san.
Samo tako moći ću
dočekati ja svoj dan,
kad će meni
med i mlijeko teći,
a sjekire padati u med.
Ko ga jebe, stara,
spremi me u povijest…
I nije neki bed.
Roditelji ne bi smjeli,
svi će reći nikad,
pokapati djecu svoju.
Ali dopustite mi trenutak
da i ja kažem koju:
“U ovoj lijevoj našoj
samo mrtvac živjet može
kao bubreg u loju.”
I zato, ako negdje postoji
ta slavna ruka pravde,
nek me nosi kvragu,
što dalje odavde.