Priča je nekako izbjegla najveću gužvu i dotaljigala se do šireg izbora natječaja “505 sa crtom” (tema: gužva u prometu).
PRIČA:
Svakog jutra, i prije nego što dodirne garažna vrata, Gordon Gungulaš zna – na ulici ga čeka ona čije se ime ne(rado) spominje. Predstava pa i šou koji radije naziva onim sveprisutnim komadom nego pravim imenom. Čisto da se ne urekne kad baš mora o njoj. Jer samo mu nedostaje da ga počne dočekivati i kao – neopisiva.
Neka ostane znana kao njegova najčešća jutarnja – porođajna muka. Ali tu muku uspijeva barem opisati, nekako.
Prvo ide spajanje ključa i bravice, a zatim period čekanja da se motor zagrije i četverotaktni proces razvije. Iz utrobe memljive garaže, kroz dvorišni kanal, motor udahne kisik s ulice i zaplače čim Gordon stisne papučicu gasa pri pokušaju izlaženja, pri zadnjem trudu kojim treba ispasti u svijet prometala. Da cijela stvar bude bolnija i nezgodnija, zbog uzanog dvorišnog kanala, Gordon izlazi na zadak.
Zapravo, prije ovog veličanstvenog čina, Gordon u pravilu isturi njušku na ulicu i baci oko. Kao da će danas biti drukčije. Nema nikog, ni ljudi ni automobila, čuje se samo daleki žamor. Čak ni ptica nema. Ulica nije samo prazna. Mrtva je, načisto. Kao žila bez krvnih stanica.
Zatim Gordon rastegne korak, gotovo trči ka garaži. Trenutak je, pomisli naivno. Sve izvede hitro, precizno. Iako ne mora. Izaći će na isto. Osuđen je dož… Dok ima vozilo i vozačku, valjda, nada se, ne dulje. Osluškuje. Bacaka iskričave, kratke poglede u retrovizor, ma ni triciklić nije prošao u međuvremenu.
Ali u trenutku kad stražnji žmigavci prerežu zamišljenu vrpcu na granici pločnika i kolnika, kada je potreban samo još jedan stisak papučice gasa i odvažan, godinama uvježbavan okret volana, odnekud iskoči gospodin Murphy. Zlurado se smješka i vitla svojim zakonikom. Drugim riječima, otvori se prometna slavina u oba smjera, ulicom krene bujica automobila svih sorti i kalibara. Gordonu ne preostane ništa osim da nagazi kočnicu. I kvačilo. I čeka. Što? Pred njegovim će očima bljesnuti – smrt. Jer prije će ona prirodno nastupiti, prije će deva kroz ušicu nego Gordon na ulicu.
Prednost koju vozačima i vozačicama daje zakon pretvara se u oholost koja lomi čak i kosti. A Gordon je svjestan da je kost koju je u ljudskom biću najlakše slomiti – ljudskost.
Porođajna muka tada postaje opća opasnost, klasna borba, događaj veći od života i tek nešto manji od postanka svemira. I tako svakog jutra.
Gordonu Gungulašu posebno je mrska podvrsta koja pred crvenim na semaforu koristi ulicu da se drugome zalijepi za guzicu, ne ostavljajući prostora drugima da izađu, da ih zaobiđu. U nedostatku efikasnijih sredstava, ravno iz raspaljene utrobe, takve strijelja hladnim pogledom.
Gordonu ne preostane ništa drugo osim izgubiti vjeru u ljude. Nitko nema daška milosti. Vrijeme bezobrazno teče, graške znoja sve su veće… Izgleda kako Gordon danas nigdje neće. A onda, odjednom, netko uspori. Stane. Mahne rukom, pošalje svjetlosni signal.
Gordon se nevoljko osmjehne. Nevoljko, jer bez ovakvih iznimaka imao bi pravo mrziti cijeli svijet. Ovako, nije mu ostavljeno ni to majušno zadovoljstvo.
Nije to najsretniji ishod jer Gordon radi s ljudima. A kao i Ena opjevana, Gordon Gungulaš dobro zna da takvi dani svrše s…