Neke se priče ponašaju poput virusa. Vrlo zarazne, sposobne su u kratkom roku inficirati cijelu populaciju čitatelja i čitateljica. A lijeka nema. To su dobre, vrijedne priče.
A postoje i one druge priče koje su sposobne zaraziti samo jednu osobu. Autora. Inficiraju ga osjećajem nemoći, oslabe mu imunitet na ogorčenje, gnjev i zavist, zatruju mu mozak, doslovno ubiju pisca koji ne može pojmiti zašto je baš njegova priča u samoizolaciji… To su loše, nebitne priče.
A upravo je jedna takva pobjegla (ili je možda puštena namjerno?) iz laboratorija Denisa Giljevića. I zato, nema razloga za paniku.
Uostalom, priča nosi naziv:
NIKAD VIŠE (Danki ševi)
Zastao pred vratima. Kao da se kroz oblak para zasićenih alkoholom nekako probila zraka savjesti. Protrnuo je i zateturao istodobno. Iščeprkao je nekako ključeve od stana, ali je pritom po stubištu rasuo kovanice koje je predano gomilao u džepu. Za kavu. Na poslu. Iz aparata. Zveketanje je odjeknulo stubištem, a njegovim se zamućenim umom razlila jeka večerašnjeg niza koraka koji su ga doveli do…
Kolega s posla slavio je okrugli pa nije dolazilo u obzir da oko tako značajne svjećice na torti njegova života pleše tek uzan krug ljudi. Pozvao je majstor matori cijelu vojsku prijatelja, drugarica, znanaca i poznanica, sa svih strana, svih rasa i svih klasa. Na rođendanski tulum natopljen nostalgičnim zavijanjem na punu mladost. Tulum, baš kao nekad. I sad, baš se sad ona našla među njima. A nisu se niti vidjeli niti čuli od razreda sedmog.
Smiješak po smiješak, gutljaj po gutljaj, riječ po riječ, čaša po čaša, dodir po dodir i…
Obeznanio se on, obezglavila ona. Nad razoružanim su im se razumom nadvili olujni oblaci strasti. Odškrinutim vratima, soba u kojoj su se prostranim krevetom do tog trenutka valjali kaputi i jakne, šalovi i kape, pozvala ih je velikodušno k sebi i paru bez budućnosti pružila utočište u trenutku…
U tom je trenutku Danki stresao glavom. Zanjihao se poput visećeg mosta na orkanskoj buri, ali je nekako uspio zgrabiti dovratak. Ukotvljen, sagnuo se. Pokupio je nekoliko najbližih kovanica i nagurao ih natrag u džep. Izuo je cipele pred vratima i odšuljao se do kupaonice gdje je, uz bespoštednu, ali unaprijed izgubljenu bitku s ravnotežom, pokušao šamponom, sapunom i pastom ukloniti vonj krivnje sa sebe. Možda ga je tek par kratkih koraka dijelilo od toga da se bešumno, besramno lako, uvuče u krevet. No crni strujni kabel Marsina prijenosnika, njenog osobnog trenera za uspavljivanje, vrebao je iz mraka poput kakve ljutice. Kad je Danki zapeo, kabel se zategnuo i povukao prijenosnik koji se vinuo s noćnog ormarića. Nakon kratkog leta, prijenosnik je završio na podu uz prateći tresak. Dankijevih je devedesetak kilograma mase, nakon kratke i neravnopravne borbe s ravnotežom, završilo na krevetu. Srećom, pored Marse, ne na njoj. No buka i podrhtavanje istrgnuli su Marsu iz spokoja duboka sna. Poskočila je i u hipu se uspravila u krevetu.
Danki joj se pokušao približiti. Napipao joj je bedra u mraku, no odgurnula ga je. Bilo joj je jasno.
– Zašto mi to radiš, Danki?
Pokušao je opet, no Marsa ga je odgurnula i drugi put.
– Pusti me…
Treći je put popustila i Danki ju je najprije nježno uhvatio za jednu, a potom i za drugu ruku. Sklopio joj je dlanove između svojih i duboko udahnuo.
– Oprosti, Marsa. Neću više. Nikad. Nećeš me… Vidjeti ovakvog. Mrtvog pijanog. Više. Nikad.
Zvučao je uvjerljivo. Pomilovala ga je po obrazu, tiho uzdahnula pa polagano spustila glavu na topli jastuk. Ubrzo je i usnula, kao da se ništa nije dogodilo.
Danki se uvukao pod poplun i stisnuo uz nju. Ležao je još neko vrijeme otvorenih očiju, buljeći u tajnovitu dubinu noći, i sebe uvjeravajući u isto. Kad je preostali alkohol dezinficirao savjest, očistio je od virusa krivnje, zaspao je i Danki, kao nikad prije.