Nijje kvaka u priči nego je priča u Kvaki! Priča “Građanin drugog reda (do mora)” skrasila se među priče koje su osvojile najmanje 20 bodova na Međunarodnom ljetnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi časopisa Kvaka.
Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca, nije bilo ni žamora niti ikakvog pokreta. Uvrnuto, ali miris vrele kave bio je uvjerljiviji od glasa intuicije. Posegnuo sam za šaličicom i tada spazio presavijen papirić što je virio ispod tanjurića. Intuicija je zašutjela. Umjesto nje prozborila je znatiželja. Odložio sam šaličicu, izvukao papirić i pažljivo ga rastvorio.
„Niko“, pisalo je, „noć je bila nezaboravna. Siđi do plaže kad se zbrojiš (smajlić), želim te vidjeti. Mirna.“
Niko? Upravo sam shvatio da ne znam ni kako se zovem. Tko je Mirna? Je li moj zaborav posljedica nezaboravne noći? Je li poruka uopće namijenjena meni? Osvrćem se oko sebe. Sjedim na skučenoj terasi skromnog apartmana. Plahte na krevetu su zgužvane, odjeća leži na stolcu kraj kojeg leži kofer. Hvatam se za džepove kratkih hlačica. Duboki su, ali prazni. Ustajem i odlazim do kofera. Čeprkam po njemu i tražim onu famoznu ceduljicu s imenom i adresom. Nalazim je. Niko Posebandić. Rapska 12. To sam valjda ja.
Intuicija mi klima da nešto ne štima, ali ne hajem. Ništa mi neće ovi dan pokvarit’. A Mirna će razjasniti sve.
Uzimam prvu majicu i navlačim je dok koračam prema vratima. Niko, just do it, piše na majici. Smješkam se fori. Majice se ne sjećam.
Izlazim iz dvokatnice i očekujem da ću u dvorištu naletjeti na domaćine. Nigdje nikog. Grabim krupnim koracima po cestici koja se spušta prema obali. Ne znam kamo vodi, ali iskustvo mi govori – u svakom primorskom mjestašcu svi putevi vode prema moru. Prije sljedeće kuće, u daljini, vidim tablu. Koraci mi se skraćuju, ali im se ritam ubrzava.
Zastajem pred tablom, češkam se po tjemenu. Tabla je izrešetana, nazire se tek slovo r. Buljim u tablu i sve me manje muči gdje sam jer se na tabli, tamo gdje nije izrešetana, koči grafit:
Niko, just do it.
Kuće se redaju i nižu, moji ih koraci sve brže stižu, ali i dalje nigdje nikog. Nema psa, a bome nema ni mačaka. Zapravo ima mačaka, krupnih mačaka, od kamena i betona, čak i mačaka s krilima ima, čuvara grozomornih kapija grotesknih kućerina koje mi, što se više spuštam, oduzimaju pogled na more.
I dalje ne mogu do svoje memorije. Ne mogu pronaći ni odvojak koji bi me odveo do plaže. Samo se redaju rabijatni zamci (svaki je šaka u oko!) koji su zgrabili obalu i ne puštaju me k njoj. Počinjem se osjećati kao u – zamci. Obuzima me nemir. Na korak od srdžbe, preda mnom iskače nada – iza gigantske žute trokatnice ne nazirem novu građevinu. Samo… Samo građevinsku mehanizaciju.
Ne bih nožnim prstom mrdnuo da na moćnom narančastom bageru nisam ugledao papir zataknut za vjetrobran.
Niko, just do it.
Sjurio sam se prema bageru. Ključ je bio u bravi. Posvuda razasuti dokumenti. Odluke o rušenju, kojekakvi dopisi i… I dozvola koja je glasila na… Niku Posebandića.
Na trenutak sam se naslađivao mišlju da okrenem ključ i prokrčim si put do morske obale rušeći sve te obalne gađevine.
Sam. Sad. Imam priliku. Možda sam zbog toga ovdje?
Osim u bravi, ključ je bio i u glavi. U ključnom sam momentu ustuknuo. U meni je odjednom prestalo ključati. Umjesto ključa, okrenuo sam sebe. Iza bagera građevine su se, kao po zapovijedi, sve odreda preselile na drugu stranu ceste. Čuo sam žamor mora, osjetio osvježavajući dah razgranatog bora i napokon, ugledao ga. More se valjalo i izazivalo. Prihvatio sam izazov, objenoške, pohitao prema njemu. Ništa me neće zaustaviti.
Osim ograde. Urešene bodljikavom žicom duž gornjeg ruba. Hodao sam po ivici bijesa. Svakih stotinjak metara nailazio bih na žičana vrata, na lance i lokote, na upozorenja „Samo za goste hotela Neptun“, „Samo za goste hotela Posejdon“… Kretanje je život pa sam, kako bih razum održao na životu, krenuo proklinjati bogove. Između proklinjanja, preklinjao bih ih da mi pakao zamijene turističkim rajem.
Kod devetih vrata ostavio bih svaku nadu da ću ući, pronaći Mirnu i rasvijetliti događaje, da nisam, prislonjene uz stablo crnike, spazio škare za žicu. Posegnuo sam za njima i potpuno odrvenio. Na deblu, ispod srca u kojem je netko zbrojio krivudava slova M i N, pisalo je:
Niko, just do it.
Što se, dovraga, događa? Instinktivno sam zgrabio škare i krenuo se obračunati sa žicom.
Puknula je lako. Nit vodilja koja je škare dovukla na centimetar od ograde. Nešto me spriječilo da se pobunim, da reagiram, da učinim nešto. Ispustio sam škare i pokunjen krenuo dalje. Svemu dođe kraj, mora i ogradi.
Svemu dođe kraj osim… Ispred mene više nije bilo ni kućerina ni ograda. Samo tek probuđeno sunce i more. More ručnika tako gusto naslaganih da je bilo nemoguće prići plićaku. Ostavljenih da čuvaju mjesta.
Na nekima je pisalo „Hrvat, zauzeto“. Na drugima je pak stajalo „Ovo je Srbija“. Na jednom je čak pisalo „Jebeš Bosnu koja plaže nema“. Bilo je na ručnicima svega. Bili su različiti kao ljudi, a opet, isti kao i oni.
Moji tolerancija i strpljenje bili su potrošeni, izlizani. Pobacat ću ih u more, sve do jednoga. Niko, just do it, pomislio sam. I tada sam je ugledao. Ne Mirnu nego osobu koja ne pristaje plaži u zoru, osobu koja užurbano postavlja ručnike.
- Hej– kriknuo sam i istovremeno osjetio ubod u vrat. Pogled mi se zamaglio, noge odsjekle. Zadnje što sam vidio prije nego što mi je oduzeta svijest bile su prikaze oko mene.
- Zašto ova budala nije složila scenu ranije? – grmjela je jedna prikaza.
- Gospodine – odgovarala druga sa strahopoštovanjem, – ne vjerujemo da bi subjekt išta učinio, nakon svega viđenog…
- Ovo je znanstveni eksperiment! Moramo dokazati da je prosječni građanin pokoran i poslušan!
Zadnji put toleriram pogreške! Pripremite ga, idemo ispočetka…
Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu…